- 1 -              Revd 4651/2022-2

Broj: Revd 4651/2022-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB:..., USA, koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. M., OIB:..., E. R., USA, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-201/2022-3 od 5. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-203/17 od 21. veljače 2022., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-201/2022-3 od 5. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-203/17 od 21. veljače 2022., pozivom na odredbu čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda.

5. Odgovor na prvo i drugo pitanje koja se odnose na teret dokazivanja u parničnom postupku, konkretno na kome je bio teret dokaza odlučne činjenice u ovom postupku (koja imovina ulazi u sastav bračne stečevine) i na kojoj stranci leži teret dokaza negativne činjenice, ovisi o okolnostima pojedinog slučaja. Naime, revizijski sud je u primjeni odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“,  broj 11/78, 51/89 i 59/90 - dalje: ZBPO) u istovjetnim okolnostima već izrazio pravno shvaćanje u odlukama broj: Rev-1762/14-2 od 28. veljače 2018. i Rev 1455/2015-2 od 9. travnja 2019. navodeći da je tužitelj dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, a tuženik istinitost svojih navoda ili prigovora (čl. 221.a. ZPP). S obzirom na mogućnost da određena imovina, iako je kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, ne mora nužno predstavljati bračnu stečevinu stranaka, već posebnu imovinu bračnog druga na naznačeno pitanje ne može se  jednoznačno odgovoriti. Stoga ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. U odnosu na treće naznačeno pitanje tuženik polazi od pretpostavke, koja nema uporište u stanju spisa jer su sudovi, suprotno tvrdnjama tuženika, suvlasničke dijelove u zajedničkoj imovini stranaka utvrđivali prema njihovom doprinosu u stjecanju sporne imovine primjenom odredbi čl. 277. i 287.  ZBPO, koji je bio mjerodavan u vrijeme stjecanja spornih nekretnina, sve u okviru činjenica koje su stranke u postupku iznijele i na temelju dokaza koje su predložile (uzimajući u obzir doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine i vodeći računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog drugome, o radu u domaćinstvu i obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine).

7. U postupku je utvrđeno da je izgradnjom predmetne kuće tužiteljica ulagala u posebnu imovinu svoga bivšeg bračnog druga te je izgradnjom kuće došlo do bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine njezinog bivšeg bračnog druga. Prema mišljenju građevinskog vještaka, s obzirom na prirodu i opseg tako izvršenih radova na predmetnoj kući (nesporno izgrađenoj na zemljištu koje je posebna imovina tuženika) tijekom trajanja bračne zajednice, vrijednost zemljišta u vrijednosti cijele nekretnine sudjeluje sa 48%, dok 52% predstavlja vrijednost kuće koju su stranke izgradile.

7.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama Rev-2929/1992, Rev-2999/1992-2,  bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga, nema u pravilu pravo na stvarnopravni zahtjev u odnosu na tu imovinu, već mu preostaje jedino obveznopravni zahtjev. Međutim, ako je o tome postojala suglasnost vlasnika nekretnine, kao i ako su vrijednošću uloženih zajedničkih sredstava nastale bitne ekonomske promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine jednog od bračnih drugova (u konkretnom slučaju izgradnja kuće) bračni drug ima pravo i na stvarnopravni zahtjev u odnosu na tu imovinu, jer je time došlo do ekonomski bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine tuženika, a kako je to i zaključeno u nižestupanjskim presudama. Budući da je shvaćanje izraženo u nižestupanjskim presudama u pogledu četvrtog pitanja podudarno sa shvaćanjem ovog suda to ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Petim pitanjem tuženik  problematizira promjenu i uvećanje vrijednosti imovine koja predstavlja bračnu stečevinu nakon prestanka bračne zajednice, a koja se ogleda u ulaganju za legalizaciju kuće. Pošavši od utvrđenja da je tijekom trajanja bračne zajednice kuća sagrađena do stanja u kojem se i danas nalazi, nižestupanjski sudovi su izrazili shvaćanje da se veličina udjela bračnih drugova u imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka ne može mijenjati jednostranom voljom jednog bračnog druga ulaganjem u zajedničku imovinu nakon razvoda braka, već da taj bračni drug ima za ta ulaganja samo obveznopravni zahtjev na ime naknada za izvršene korisne poboljšice. Kako je pobijana odluka sukladna shvaćanjima ovog suda izraženog u odlukama broj Rev- 2095/2016-2 od 14. rujna 2021., Rev-x 236/2012-2 od 19. veljače 2014., Rev-x 610/15-2 od 14. rujna 2016., ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Šestim pitanjem tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava smatrajući da u situaciji kad je tužitelj nekretninu stekao originarno nema mjesta obvezivanju tuženika na trpljenje upisa u zemljišnim knjigama. Međutim takvu tvrdnju tuženik nije isticao tijekom postupka, već je prvi put, protivno odredbi čl. 385. st. 5.  ZPP-a, ističe u reviziji. Stoga prijedlog vezano na to pitanje nije dopušten.

10. Naznačujući sedmo pitanje tuženik problematizira pravilnost primjene odredbe čl. 8. ZPP-a. Pri tom polazi od pogrešne postupovne pretpostavke jer je ocjena dokaza izvedena na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a.

11. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a riješeno kao u izreci.

12. Obrazloženje sastavljeno sukladno odredbi čl. 387. st. 5. ZPP-a.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.