- 1 -              Rev 4210/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4210/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž Zk-169/2019-2 od 26. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3369/2015 od 22. ožujka 2019., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž Zk-169/2019-2 od 26. lipnja 2019. i presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3369/2015 od 22. ožujka 2019., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o glavnoj stvari.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na ispravak pogrešnog upisa određen rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Z-6428/2008/886 na način da se vlasnikom nekretnine oznake čest. zem. 245 „B.“, pašnjak površine 215 m2 i čest. zem. 324 „B.“, šuma površine 7517 m2, upisanih u Z.U. 884 K.O. P., upisuje tužitelj za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava s imena upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.250,00 kn (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže nižestupanjsku odluku ukinuti podredno, preinačiti. Potražuje i naknadu troškova revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravak pogrešnog upisa prava vlasništva glede nekretnina pobliže označenih u izreci prvostupanjske presude, a koje je prema njegovoj tvrdnji isti stekao temeljem nasljeđivanja iza prednika koji su pak, iste stekli dosjelošću nakon što je izvršena dioba seoske muše sukladno Zakonu o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894.

 

8. Revident u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

„Ako je ispunjen uvjet da je stjecanje vlasništva nekretnine u društvenom vlasništvu dosjelošću nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu („Narodne novine“, broj 91/96) odnosno do 17. studenog 1999. kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, da li se u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora uračunati i razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.?“

 

9. Tužitelj se, kao na razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje, poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009. (zahtjev br. 35298/04) i Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske (pravilna oznaka istih je zahtjevi br. 37685/10 i 22768/12 od 20. ožujka 2018., spojeni predmeti - Veliko vijeće), kao i niz odluka drugostupanjskih sudova koje sadrže suprotna pravna shvaćanja u odnosu na shvaćanje uzneseno u pobijanoj odluci, slijedom čega smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i za odluku u konkretnom slučaju.

 

10. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno.

 

11. Iz utvrđenja sudova proizlazi:

 

- da se u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za K.O. P. na nekretninama označenim kao čest. zem. 245 „B.“ pašnjak površine 215 m2 i čest. zem. 324 „B.“ šuma površine 7.517 m2 Z.U. 884 upisala tuženica (zapisnik zemljišnoknjižnog odjela broj Z-6428/2008/886 od 27. siječnja 2012.),

 

- da je tužitelj u tom postupku uložio prigovor koji je prema zapisniku broj Z-11856/13 odbijen 5. studenog 2015. te je upućen svoja prava ostvariti u parničnom postupku,

 

- da su čest. zem. 245 i 324 nastale od čest. zem.164/1 stare izmjere za K.O. P. iz Z. 472 a jer je pogrešno u zapisniku navedeno umjesto potonje da se radi o čestici 142/1; kao i da su čest. zem. 245 i 324 odgovarale staroj čest. zem. 164/30 K.O. P. a da je zbog greške u evidenciji katastra u obnovi zemljišnih knjiga navedena stara oznaka čest. zem. 164/1,

 

- da iz zapisnika Ureda za katastar Z. od 6. siječnja 1998. i povijesti posjedovanja u odnosu na čest. zem 164/1 K.O. P. proizlazi da su prednici tužitelja B. M., I. M. i M. M. naveli da se radi o nekretnini s. G. ograđenoj suhozidom koja se nalazi zapadno od kuće B. M., i da se u starim dokumentima iz 1914. godine spominje čest. zem. broj 164/30,

 

- da prema rješenju Ureda za katastar od 14. ožujka 2002. proizlazi da je proveden ugovor o diobi zajednice i da je tužitelju pripala čest. zem. 164/1 šuma zvana „K.“ površine 8.060 m2 i kao posjednik se upisao tužitelj u P.L. 214 i da je provedenim ispitnim postupkom, očevidom na terenu i saslušanjem zainteresiranih stranaka utvrđeno da je prilikom revizije posjeda 1955. godine došlo do pogrešnog upisa u katastarskom operatu na nekretninama koje su obuhvaćene tim rješenjem,

 

- da iz povijesti posjedovanja za čest. zem. 164/1 proizlazi da najstariji podaci evidencije posjeda datiraju iz 1883. i da je do prve revizije 1955. evidentirana općina P., od 1955. do 1971. vodi se kao općenarodna imovina, te od 1971. do 1981. šumsko gospodarstvo Z., a od druge revizije 1981. vodi se na imenima 14 fizičkih osoba i šumsko gospodarstvo Z. da bi se 1998. na osnovu stvarnog stanja na terenu te izjava posjednika B. M., I. M. i M. M. na površini od 8.060 m2 posjednikom evidentirao tužitelj,

 

- da je tužitelj naslijedio majku M. M. zajedno sa braćom M., I. i M. i da je u sastavu ostavinske imovine prema rješenju o nasljeđivanju broj O-495/90 od 18. rujna 1990. kao njeno izvanknjižno vlasništvo utvrđena i čest. zem. 164/30 K.O. P., a koja je bila nasljednica za cijelo tužiteljevog oca N., ali da iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. M. pok. L. broj O-103/77 od 19. travnja 1977. proizlazi da u njegovu ostavinsku imovinu nisu ušle čest. zem. 164/30 ni 164/1 K.O. P. već nekretnine iz uništenog zemljišnoknjižnog uloška broj 153 uništenog u drugom svjetskom ratu,

 

- da se uništeni uložak spominje u dosudnici broj O-2015/49-6 iza smrti L. J. ud. A. koju je za cijelo naslijedio tužiteljev otac N. M. pok. L. te se spominje darovnica S. V. ž. M. koja je nekretnine iz tog uništenog uloška darovala N. M. pok. L., a spominje se i u dosudnici A.VII.486/15/6 od 24. srpnja 1916. donesenoj iza smrti L. M. pok. Đ. kojega su naslijedila mal. djeca S. i N. M. te supruga L. J.,

 

- da je tužitelju u diobi s braćom pripala nekretnina zvana S. g. za cijelo, sve prema diobenom ugovoru od 5. siječnja 1991. te Aneksu iz toga od 22. rujna 2002.,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka geodeta T. Ć. proizlazi da dio čest. zem. 164/30 iz stare mape odgovara obliku nove čest. zem. 324 u njezinoj u istočnoj strani koja ide linijom označenom točkama D-C-B-A, da se čest. zem. 164/1 nalazi istočno od čest. zem. 164/30, a između se nalaze čest. zem. 164/13, /17 i /29.

 

12. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je očito da je došlo do pogreške u katastru na način da je čest. zem. 164/30 S. G. prilikom revizije 1958. označena kat. br. 164/1 ali da je tužitelj unatoč tome trebao sudu nedvojbeno dokazati svoju tvrdnju da je čestica 164/30 bila upisana u uništenom Z.U. 153 K.O. P. jer su nekretnine iz tog uloška ušle u ostavinsku imovinu tužiteljevih prednika, djeda, oca i bake, što prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao pa odbija tužbeni zahtjev s osnove diobe. S druge strane, s osnova dosjelosti, svjedoci koji su rođeni neposredno pred drugi svjetski rat iskazivali su da su predmetne nekretnine prednici tužitelja koristili za sječu drva i sl., da lugar i ne dolazi u selo, a da se dio nekretnine koristio za ispašu stoke, pa prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao da tužiteljevog prednika nitko nije ometao u posjedu sporne nekretnine te smatra da je posjed tužitelja pošten. Međutim, bez obzira na to s obzirom na životnu dob svjedoka smatra da oni ne mogu imati neposredna saznanja o tome jesu li daljnji prednici tužitelja, baka i djed i pradjed, nekretninu posjedovali najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941. čime bi se stekli uvjeti za dosjelost prema pravnim pravilima iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) koji se primjenjivao temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91). Nadalje, u odnosu na stjecanje prava vlasništva nakon 6. travnja 1941. pa do dana podnošenja tužbe smatraju da se prema odredbi čl. 388 st. 1. ZVDSP, nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću već tek da se dosjelost ima računati od 8. listopada 1991. pa do dana podnošenja tužbe 2015. godine i da se radi o vremenu od 24 godine što nije dovoljno za izvanrednu dosjelost prema odredbi čl. 159. st. 4 ZVDSP obzirom da je tuženica Republika Hrvatska pa se traži dvostruki protek vremena odnosno 40 godina zbog čega i s te osnove odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

13. Drugostupanjski sud potvrđuje navedenu odluku uz obrazloženje da pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju za dosijedanje bilo potrebno četrdesetogodišnje vrijeme posjedovanja do 6. travnja 1941.

 

14. Postavljeno pravno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u konkretnom slučaju se mora voditi računa o zaštiti prava vlasništva iz čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), prema kojem svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

 

15. ESLJP je u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske zaključio da se radi o povredi prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju zauzevši pravno shvaćanje da su posjednici u odnosu na koje su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od stupanja na snagu ZVDSP 1. siječnja 1997. pa do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999., stekli pravo vlasništva nekretnine ukoliko ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

 

16. U tom smislu je i odluka revizijskog suda broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. i kojoj se izražava shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.” Isto pravno shvaćanje izraženo je i u odluci broj Rev 1721/2017-2 od 4. veljače 2020.

 

17. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da, ako je ispunjen uvjet da je stjecanje vlasništva nekretnine u društvenom vlasništvu dosjelošću nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP odnosno do 17. studenog 1999. kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora se uračunati i razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.

 

18. Nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo kada u vrijeme dosjedanja nisu uračunali i razdoblje do 8. listopada 1991. Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991., a kako zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu ispitali i ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, vodeći računa o praksi Europskog suda za ljudska prava i shvaćanjima izraženim u ovoj revizijskoj odluci, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

 

20. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 20. prosinca 2022.