- 1 -              Rev 3612/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3612/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. r., OIB ..., Javna ustanova, Z., , kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. d.o.o., OIB ..., iz O., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1641/2016-4 od 20. veljače 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama poslovni broj Pn-3162/2015-11 od 14. srpnja 2016., u sjednici dana 20. prosinca 2022.

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1641/2016-4 od 20. veljače 2019. se odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski građanski sud u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, presudom poslovni broj Pn-3162/2015-11 od 14. srpnja 2016. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućom od 25. kolovoza 2015. do isplate (toč. I. izreke) i naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.112,50 kuna sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2016. do isplate (toč. II. izreke).

 

2. Županijski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj Gž-1641/2016-4 od 20. veljače 2019., preinačio je prvostupanjsku presudu te je sudio:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja H. r. (OIB: ...), javna ustanova, Z.. da mu tuženik O. d.o.o. (OIB: ...), O., , isplati iznos od 30.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana, kao neosnovan.

 

2. Odbija se tužitelj H. r., javna ustanova, Z., sa zahtjevom da mu tuženik O. d.o.o. (OIB: ...), iz O., nadoknadi parnične troškove ove parnice, kao neosnovan.“

 

3. Tako je suđeno u sporu radi naknade štete u vidu pravične novčane naknade štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene tuženikovom objavom na svojoj televiziji (po navodima tužbe) neistinitih i štetnih informacija u odnosu na tužitelja.

 

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje; ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj, 80/22 - dalje: ZID ZPP/22), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju.

 

4.1. Tužitelj je podnio i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP radi postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja naznačenih u reviziji.

 

4.2. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije tužitelju.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da revizijski sud odbaci reviziju kao nedopuštenu, a ako nađe da je revizija dopuštena, odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost imajući na umu da je tužitelj podnio i redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, kao i da je prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP izvanredna revizija dopuštena samo u slučaju kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija.

 

8. U ovom slučaju je protiv drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, jer je drugostupanjska presuda donesena po odredbi čl. 373.a. ZPP.

 

9. Stoga je presuda ispitana po čl. 392. a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji, imajući na umu cjelokupni sadržaj revizije, dakle i onog dijela kojim tužitelj kroz pravna pitanja ukazuje na bitnu povredu odredaba postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

10. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno tvrdnji tužitelja presuda je jasna i sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, pa je presudu moguće ispitati.

 

10.1. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je presuda kontradiktorna glede dijela obrazloženja u kojemu drugostupanjski sud obrazlaže zašto tužitelj nema aktivnu materijalnopravnu legitimaciju u ovom sporu, odnosno zašto tekst objavljene informacije može eventualno ukazivati na aktivnu legitimaciju G. R. čije je dostojanstvo povrijeđeno od strane gosta u tuženikovoj emisiji, ovaj sud je ocijenio da nepotrebnom ocjenu suda o tome da bi izjave A. H. mogle biti uvredljive za direktora tužitelja gosp. G. R.. Ovaj postupak se vodi po tužbi ... radi radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja i to onim  riječima koje su o tužitelju javno iznesene u emisiji tuženika, i koje su kao takve navedene u tužbi.  U odnosu na  zaključak suda da se objavom izjave A. H. nisu stekle pretpostavke odgovornosti tuženika za povredu tužiteljevog dostojanstva u obrazloženju su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama i mjerodavnom pravu.

 

10.2. Tužitelj je sadržajno u okviru ovog revizijskog razloga ukazao na (po njegovom shvaćanju) pogrešan pravni pristup kod ocjene o tome je li informacija objavljena u emisiji tuženika takva da vrijeđa pravo osobnosti tužitelja, te je li riječ o vrijednosnom stavu gosta tuženikove emisije i dobroj vjeri tuženika kod objavljivanja izjave gosta. Međutim, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ako je presudu moguće ispitati.

 

11. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koja prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka ima li pravna osoba u vlasništvu Republike Hrvatske pravo na zaštitu prava osobnosti, odnosno mora li tzv. frustracijski prag na uvredu pravne osobe u vlasništvu RH biti viši u odnosu na ostale. Također je sporna i pasivna legitimacija tuženika, odnosno čija su prava osobnosti povrijeđena (glavnog urednika ili javne televizije) u slučaju iznošenja uvredljivih tvrdnji u odnosu na ... . S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 16. Zakona o medijima (Narodne novine broj 59/04, 84/11, 81/13 u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11i 78/15, dalje: ZOO).

 

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- tuženik je nakladnik televizijskog programa O. ... u kojem je programu 10. lipnja 2015. prikazana emisija „B.“ pod nazivom „H.: Z. M. u koaliciji sa ... u kojoj je kao gost emisije bio A. H.,

- u emisiji je prikazana izjava izrečene od strane A. H. koja glasi -„...jer naravno svaka kuća upali televizor i gleda dnevnik i onda se ispire mozak...“ -„...Dakle, televizija je zapravo sredstvo ispiranja mozgova, serviranja laži i blokade istine. No, neće dugo.“.

- te informacije su objavljene unutar autoriziranog intervjua,

- tužitelj je tuženiku pravodobno podnio zahtjev za objavljivanje isprike i ispravka,

- tuženik se kao nakladnik očitovao da nije u mogućnosti objaviti ispriku i ispravak, jer ne može ispravljati vrijednosne sudove,

- utuženi navodi su izrečeni u odnosu na tužitelja u kontekstu drugih izjava gosta emisije A. H. u kojima se prethodno govori o G. R. (tadašnjem glavnom ravnatelju tužitelja), u vezi s njegovom navodnom povezanosti s kontra-obavještajnom službom (ex ... u ex ...),

- iz izjave je posve jasno da gost emisije govori o tužitelju (...), jer ukratko, glavni ravnatelj G. R. postupa po uputama kontra-obavještajne službe, koje tužitelj pak servira javnosti kroz središnju informativnu emisiju i time gledateljima „ispire mozak“, pa je „dakle, televizija zapravo sredstvo ispiranja mozgova, serviranja laži i blokade istine. No, neće dugo“,

- tužitelj ... je javna televizija, a važne su njezine društvene funkcije, a opisan je i (formalni) sustav javne kontrole rada ... i upravljanja nad ...;

- nakon objave predmetne emisije tužitelj ... je svakodnevno primao dopise, poruke i pozive građana, emitiranje emisije je utjecalo i na oglašivače koji su bili izloženi neistinitim izjavama, oglašivači su propitivali svrhovitost nastavka suradnje s tužiteljem u vezi oglašavanja kod tužitelja, u javnosti stečena percepcija da su novinari ... neprofesionalni i nesamostalni u radu i da isti rade po nečijem nalogu, a u konačnici da su građani reagirali javljajući se na otvorenu telefonsku liniju ili putem elektroničke pošte iskazujući zabrinutost, pa i izbjegavali plaćati ... pristojbu.

 

12.1. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio: izrečene misli gosta emisije najblaže rečeno umanjuju javni značaj i objektivnost državne televizije i programski sadržaj središnje informativne emisije; izjave su neistinite, zlonamjerne jer su optužujuće, neprijateljske, uvredljive i klevetničke, te ukoliko i predstavljaju vrijednosni sud gosta emisije, one ne isključuju kao takve solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri; tuženik, odnosno voditelj, je mogao usmjeriti sugovornika da ne izrekne utužene navode, odnosno da ih nije ublažio ili se od njih ogradio, već je naprotiv poticao svog gosta u načinu i izjavama koje je davao; postoji mogućnost da je emisija reprizirana; pa je sud zaključio da nakladnik i glavni urednik nisu postupali u dobroj vjeri, a utuženi navodi izrečeni od strane gosta emisije su za sud neprihvatljive i nedopustive, jer u sebi nose izrazito negativan i opće neprihvatljiv kontekst koji je neprimjeren javnom objavljivanju i koji je sadržaj još uvijek dostupan na mrežnim stranicama Youtube-a.

 

12.2. Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik kao nakladnik postupio suprotno odredbi čl. 16. st. 1. Zakona o medijima, i odredbi čl. 19. ZOO, da je opisanim radnjama došlo do povrede dostojanstva tužitelja te su ispunjene pretpostavke za naknadu štete po odredbi čl. 19. st. 1. i 3. Zakona o medijima i čl. 1110. st. 3. ZOO.

 

13. Drugostupanjski sud je postupio po odredbi čl. 373.a ZPP te je ponovno pregledao i preslušao CD snimku TV emisije „B.“ pod nazivom „H.: Z. M. u koaliciji sa ...-om“ koja je prikazana u eteru 10. lipnja 2015., nakladnika O. d.o.o. televizijskog programa O. ... u kojoj je kao gost emisije bio A. H., izvršio je uvid u zapisnik o izvedenom dokazu saslušanja G. R., te donio zaključke različite u odnosu na one iz prvostupanjske presude o pravu tužitelja na naknadu štete.

 

13.1. U obrazloženju je navedeno:

 

- radi se o sporu između dva nakladnika elektroničkog medija-televizije u kojemu je tužitelj, državna, javna televizija, pravna osoba, monopolist na državnoj razini s osiguranim i zajamčenim zakonskim prihodima, a tuženi mali privatni televizijski nakladnik lokalnog značenja, gotovo u svemu antipod tužitelju, to se tužitelju kao javnoj pravnoj osobi, treba pružiti zaštita samo ako jakost i značaj povreda prava osobnosti pravne osobe, doista i realno zaslužuju nužnu intervenciju državnog pravosudnog sustava;

- tužitelj je javna osoba i kao takva je podložna pojačanoj kritici javnosti (gledatelja ujedno i zakonom prisiljenih pretplatnika i poreznih obveznika), te ista mora biti spremna da se o njoj govori, a također mora biti pripremna i na kritiku svog programskog sadržaja i načina upravljanja, jer se u krajnjoj konzekvenci radi o javnom novcu i javnom vlasništvu, pa stoga i tzv. frustracijski prag na kritiku treba biti adekvatan i razmjerno visok, a njezini upravljači moraju imati senzibiliziranu procjembenu sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, informacija od vrijednosnih sudova, zlonamjernog od dobronamjernog. S tim u vezi, treba imati u vidu i sustav upravljanja tužiteljem, ali ne onaj formalni i koji proizlazi iz zakonskih odredbi (Zakona o HRT i koji je opisan u obrazloženju prvostupanjske presude kroz interpretaciju iskaza tadašnjeg glavnog ravnatelja ...-a, G. R.), nego onaj realni, stvarni i neformalni u okružju stereotipnog ponašanja javno-pravnih osoba u konkretnom pravno-političkom ustroju načina upravljanja i biranja čelnih ljudi, koji je onda u ovom sporu još k tome potenciran i nužno dodatno opterećen nezaobilaznom subjektivnošću obzirom na egzaktnu involviranost čelnog čovjeka – glavnog ravnatelja ...-a, koji je u predmetnoj emisiji „B.“ bio stvarnom i objektivno jedinom metom verbalne ekspresije gosta emisije, koje sve okolnosti zahtijevaju snažnu kritičku ocjenu njegovog iskaza u ovom postupku;

- sud je konkretno dosudio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu povrede prava osobnosti tužitelja kao pravnoj osobi radi povrede prava na ugled i dobar glas, ali i za povredu prava na ime odnosno tvrtku (ovo potonje tužitelj nije ni tražio);

- izjave A. H. su njegovi vrijednosni sudovi supstancijski usmjereni isključivo na izričaj percepcije gosta emisije na utjecaj glavnog tadašnjeg glavnog ravnatelja ...-a G. R. na uređivačku politiku ...-a, sve zbog njegove navodne povezanosti s kontra-obavještajnom službom (ex ... u ex ...) na tadašnji programski sadržaj glavne informativne emisije ...-a, dok su u odnosu na tužitelja iste te izjave kolokvijalne i supstancijski bez ikakvog smisla i značenja i uopće sadržajno nepodobne za dosudu naknade neimovinske štete povredom prava osobnosti javne pravne osobe.

 

14. Prema shvaćanju drugostupanjskog nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe iz čl. 16. Zakona o medijima, i čl. 19. st. 1. i 3. u vezi čl. 1100. st. 3. Zakona o obveznim odnosima za uspostavu prava tužitelja na naknadu štete.

 

15. Pravno shvaćanje o navedenom spornom pitanju glede primjene odredbe iz čl. 16. Zakona o medijima, i čl. 19. st. 1. i 3. u vezi čl. 1100. st. 3. Zakona o obveznim odnosima i prava tužitelja na naknadu štete, na kojemu se temelji pobijana drugostupanjska presuda, prihvaća i ovaj sud.

 

16. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

17. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

18. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

19. Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tuženiku ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagrebu 20. prosinca 2022.