- 1 -              Rev 2293/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2293/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D., Republika Italija, V., kojeg zastupa punomoćnica B. B. N., odvjetnica u Š., protiv tužene N. B. iz K., OIB:..., koju zastupa punomoćnica E. K., odvjetnica u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2618/17-3 od 20. veljače 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu br. P-306/16 od 2. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 100.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, dok je odbijen zahtjev tužitelja u dijelu za isplatu kamate po stopi navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja na iznos od 75.000,00 eura od 10. svibnja 2013. do 1. ožujka 2016., 5.000,00 eura od 28. lipnja 2013. do 1. ožujka 2016., 20.000,00 eura od 7. listopada 2014. do 1. ožujka 2016. (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 51.875,00 kuna (toč. II.).

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja određena je privremena mjera zabranom otuđenja i opterećenja ½ dijela upisanog u korist tužene na kat. čest. 442 zgr. kuća i dvor u zk.ul. 3160 u zemljišnoj knjizi k.o. V. B. (toč. I.), naloženo je sudu prvog stupnja i to zemljišnoknjižnom odjelu provesti zabilježbu privremene mjere na nekretnini iz toč. I. rješenja (toč. II.), te je određeno da navedena privremena mjera ostaje na snazi do 15 dana nakon pravomoćnosti presude (toč. III.).

 

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u odbijajućem dijelu (toč. I.), dok je prihvaćena žalba tuženice i preinačena presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica isplati iznos od 100.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška. Ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 67.968,75 kuna (toč. II.).

 

4. Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačeno je rješenje suda prvog stupnja na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine kč.br. 442 zgr. upisane u zk.ul. 3160 k.o. V. B. na suvlasničkom dijelu tuženice.

 

5. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju prema čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu odluku preinačiti.

 

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

7. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 100.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je njegov prednik predao tuženici pojedine novčane iznose.

 

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj sveopći pravni slijednik na temelju zakonskog nasljeđivanja iza smrti svog brata R. D. rođ. u V. 21. siječnja 1941., a umrlog ... 2015., što proizlazi iz Uvjerenja o nasljeđivanju Ministarstva financija, Porezne uprave Područja ureda V. 2,

 

- da je prednik tužitelja za svoga života tuženoj predao u tri navrata iznos od ukupno 100.000,00 eura, od čega 75.000,00 eura 10. svibnja 2013., 5.000,00 eura 28. lipnja 2013. i 20.000,00 eura 7. listopada 2014.,

 

- da su navedeni iznosi predani tuženici s bankarskog novčanog pologa prednika tužitelja i to 75.000,00 eura kao „predujam za kuće“ u svrhu „ulaganja u nekretnine i prava na nekretninama“, 5.000,00 eura u svrhu „kupnja namještaja“ i 20.000,00 eura u svrhu „održavanje nekretnine“,

 

- da iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. svibnja 2013. proizlazi da je ugovor sklopljen između S. S., kao prodavatelja, i tuženice i T. I. (njezine kćeri iz ranije bračne zajednice koja je prestala razvodom), kao kupaca; koje su po ½ dijela upisale svoje vlasništvo kat.čest. 442 kuća i dvor od 203 m2 u zk.ul. 3160 u zemljišnoj knjizi za k.o. V. B., na prostoru kojem je položena obiteljska kuća i dvorište te da je ugovorena i prodavatelju u kunskoj protuvrijednosti isplaćena sa njihove strane kupoprodajna cijena od 75.000,00 eura danom potpisa ugovora,

 

- da su tuženica i njezina kćer primljeni iznos od 5.000,00 eura utrošile radi kupnje namještaja u kući, te 20.000,00 eura za uređenje kuće stavljanjem nove fasade te novih vrata i prozora,

 

- da su tuženica i prednik tužitelja bili u intimnoj, ljubavnoj vezi par godina prije njegove smrti, da nisu živjeli zajedno, već su vezu održavali povremenim zajedničkim druženjima, jer je tuženica veći dio godine boravila na adresi svog prebivališta u Hrvatskoj s kćerima iz ranije bračne zajednice, a on u Italiji živeći kao samac,

 

- da u kući nakon kupnje žive stalno tuženica i njezina kćerka,

 

- da je prednik tužitelja zajedno sa tuženicom boravio u kući u par navrata nakon kupnje i to tijekom ljeta 2013. i 2014. i u prosincu te godine,

 

- da nakon toga više nije dolazio u kuću jer je iznenada i neočekivano umro od posljedica infarkta 1. travnja 2015. sam u svom stanu, u mjestu prebivališta u Republici Italiji, dakle 6 mjeseci nakon zadnje doznake, i da u tom razdoblju nakon što je tuženica potrošila utuženi novčani iznos nije tražio njegovo vraćanje,

 

- da je tužitelj kao njegov sveopći pravni slijednik o tome doznao tijekom i završetkom ostavinskog postupka iza njegove smrti 9. travnja 2015., u kojem je utvrđeno da je živio kao samac, dakle da nije bio u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženica nije ničim dokazala da joj je prednik tužitelja darovao novac za kupnju nekretnine, budući da je u bankovnim doznakama naglasio svrhu davanja novca, a svrha je bila ulaganje u nekretninu u Hrvatskoj radi stjecanja prava na nekretnini.

 

Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da je između prednika tužitelja i tuženice bio sklopljen usmeni ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), pri čemu glede vremena i mjesta vraćanja u konkretnom slučaju važe pravila ugovora o ostavi iz čl. 375. ZOO.

 

Prvostupanjski sud ocjenjuje da nije prestala obveza tuženice vratiti ono što je primila, obzirom se radi o obvezi koja nije nastala s obzirom na osobna svojstva stranaka, radi čega tužitelj kao pravni slijednik zajmodavca ima pravo zahtijevati vraćanje na temelju odredbe čl. 731. ZOO.

 

12. Odlučujući povodom žalbe tuženice drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je između pok. R. D. i tuženice bio sklopljen ugovor o zajmu, obzirom niti jedan provedeni dokaz ne upućuje na takav zaključak.

 

Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da bi proizlazilo da je prednik tužitelja bio upoznat sa činjenicom da je sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine pri čemu nije poduzimao radnje u svrhu promjene vlasničkog stanja, a da je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora mogao kao kupac sklopiti ugovor o prodaji nekretnine u Republici Hrvatskoj. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o ulaganju brata tužitelja u predmetnu nekretninu, pri čemu činjenice o postojanju eventualnog sporazuma između brata tužitelja i tuženice o stjecanju vlasništva ili nekog drugog prava brata tužitelja, kao posljedice izvršenih ulaganja, u postupku nisu niti utvrđivane, a da iz utvrđenja u postupku ne proizlazi da je tuženica po bilo kojoj od istaknutih osnova bila dužna vratiti primljeni novac.

 

13. Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i zapisnika o iskazima svjedoka koji se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

14. Neosnovano tužitelj sadržajno ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. st. 3. ZPP.

 

15. U smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP sud po tužbi treba postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu sud nije za nju vezan. Međutim, utvrđujući pravnu kvalifikaciju spora i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je vezan za tužbeni zahtjev i činjeničnu osnovu tužbe. Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka tužbeni zahtjev upravo i temelji na postojanju ugovora o zajmu, te je sud i odlučivao u okviru činjeničnog stanja navedenog u tužbi.

 

16. Propust drugostupanjskog suda da se pri obrazlaganju neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na tuženicu pozove na odgovarajuću materijalnopravnu odredbu nije takav nedostatak koji bi konkretnu presudu činio nerazumljivom, a kada je iz sadržaja njezinog obrazloženja razvidno da je tužbeni zahtjev odbijen obzirom tužitelj nije dokazao da bi tuženica po bilo kojoj osnovi bila dužna vratiti primljeni novac.

 

17. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda u odnosu na (ne)postojanje ugovora o zajmu između brata tužitelja i tuženice, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz, iz čega slijedi  da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima je tužitelj iznio svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja (budući je po shvaćanju tužitelja drugostupanjski sud materijalne dokaze pogrešno interpretirao). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

 

18. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čini revident u ovom predmetu.

 

19. Obzirom revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

20. Slijedom navedenog nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 20. prosinca 2022.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.