1

Poslovni broj 26 Gž-3304/2021-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3304/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L. iz F., OIB: …, koju zastupa punomoćnica T. T., odvjetnica u P., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. i partneri u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-381/2019 od 19. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-381/2019 od 19. travnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.250,00 kuna.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I.1. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 16. travnja 2008., a koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“, također je utvrđeno da je ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. istog Ugovora o kreditu, a koja glasi: čl.2. „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, pa da stoga navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, te se utvrđuju ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u istom Ugovoru, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: „ … na dan korištenja kredita.“, u odredbi čl.7. a) koja glasi: „ ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ... „ u odredbi čl.7. b) koje glase: ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ... „ „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.“, pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Pod točkom I.2. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 51.713,70 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 13.400,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (19. travnja 2019.) pa do isplate, dok je pod točkom III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.250,00 kuna, te u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.250,00 kuna, kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.250,00 kuna (u dijelu u kojem tuženica nije uspjela u sporu), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.000,00 kuna, odnosno sveukupno 2.562,50 kuna.

 

3. Žalba tuženice nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 17. lipnja 2020. (list 114-117 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržane u čl. 12. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 16. travnja 2008., zatim za utvrđenjem ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u odredbi čl. 2. istog Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u istom Ugovoru u odredbama čl. 1. i 7., te zahtjev za isplatom iznosa od 51.713,70 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske  poslovni broj Revt-249/2014, tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštene-ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i nepoštene-ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa, te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

 

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su parnične stranke 16. travnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj …, kojim ugovorom je tuženica, kao davateljica kredita, odobrila tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 22.772,52 CHF po srednjem tečaju za CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te da je temeljem članka 2. predmetnog Ugovora, ugovorena redovna kamata od 6.75% godišnje, koja kamatna stopa je "promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora",

 

- da je predmetni Ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tuženice, na standardnom obrascu kojeg daje banka,

 

- da je tuženica u razdoblju trajanja Ugovora i otplate kredita u više navrata mijenjala kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu koja je iznosila 6.75% godišnje, na način da je ista od 1.ožujka 2009. iznosila 7,75%, od 1. srpnja 2011. 7,50%, od 1. listopada 2011. 6.75%, te od 1. svibnja 2014. 6,72%,

 

- da je predmetni kredit zatvoren (otplaćen op.a.), što proizlazi i iz nalaza vještakinje financijske struke,

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a, utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženih banaka, pa time i tuženice u ovome sporu, time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, koje ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka, su bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način

objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi,

 

- da je tužiteljica navedeni Ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a tuženica u svojstvu trgovca, tako da se radi o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom,

 

- da razlozi za promjenljivost kamatne stope tužiteljici, kao potrošaču, nisu bili razvidni prilikom sklapanja ugovora niti joj je bilo omogućeno da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita,

 

- da je formulacija promjenljive kamatne stope u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržajem bila neodređena, čime je od samoga početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino znalo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati,

 

- da tužiteljici kao korisnici kredita nije na valjan i razmljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proiziaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tuženica sugerirala tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora kroz tzv. „promotivne uvjete“ (list 32 spisa), u kojima je ponudila kredite u CHF, te je predmetni ugovor ponudila na unaprijed pripremljenom sadržaju na koji tužiteljica nije mogla utjecati, i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako niti na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo,

 

- da je od strane banke došlo do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu, što je rezultiralo pretplatom,

 

- da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženice kao ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega su te odredbe nepoštene,

 

- da se tuženica vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao banka, nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženica vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača, budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za valutu CHF,

 

- da je tuženica uslijed takvih postupaka uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, budući je "sav financijski teret" prebacila na tužiteljicu kao slabiju stranu,

 

- da je tuženici prepušteno da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope, a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, tužiteljici nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope,

 

- da je temeljem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje E. C. P. (koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio), utvrđena ukupna razlika između ugovorenih i plaćenih anuiteta po srednjem tečaju kreditora-tuženice na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u iznosu od 51.713,70 kuna, od čega se iznos od 49.428,27 kuna, odnosi na tečajnu razliku, a iznos od 2.285,43 kuna, na razliku temeljem promjene kamatne stope,

 

- da iz usmenog očitovanja vještakinje proizlazi da je tuženica samovoljno mijenjala kamatnu stopu neovisno o trošku financiranja, odnosno činjenici je li taj trošak bio viši ili niži, da u samom ugovoru o kreditu niti jednom rečenicom nije definiran način promjene kamatne stope,

 

- da u odnosu na soluciju B koju je vještakinja financijske struke izračunala po soluciji

tuženice, a vezano za vještačenje na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje, sud nije prihvatio takav izračun smatrajući da je metoda koju je predložila tužiteljica podobnija za utvrđivanje navedene razlike po navedenim osnovama.

10. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, kao i praksom Europskog suda za ljudska prava (u spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 Francisco Butirez Narango i Anamarija Pacios Martinez protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say, u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi), te odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojima je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestila tužiteljicu), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženica, tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita (jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji), pa cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetnima, u skladu s odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), koja regulira djelomičnu ništetnost ugovora, uz izraženi pravni stav da učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor, slijedom čega, sukladno odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te razlike između iznosa koji je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi,  a sve sukladno otplatnom planu koji je tužiteljici dostavljen kao sastavni dio Ugovora), zajedno s  pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate.

 

11. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa zaključuje da od 13. lipnja 2014. pa do 17. svibnja 2019., kada je podnesena tužba u ovom predmetu, primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok), nije nastupila zastara.

 

12. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

13. Prije svega u odnosu na dio pobijane odluke kojom se utvrđuje ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost koja je sadržana u čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu,  a koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“, valja reći da pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, te da se temeljem zakonske presumpcije (po kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača), ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je  načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj, slijedom čega je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, s time da pobijanoj odluci u tom dijelu tuženica žalbenim razlozima određeno niti ne prigovara.

 

14. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), te na presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.; odbio reviziju banaka (kao jedan od tuženika bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopili 16. travnja 2008. Ugovor o kreditu na iznos od 22.772,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca, uz valutnu klauzulu (odredba čl. 7. Ugovora), te da je  istim Ugovorom (odredbom čl. 2. Ugovora), ugovorena redovna kamata u visini od 6,75% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, čiji sadržaj između stranaka također nije sporan.

 

15. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 16. travnja 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

16. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

 

17. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

18. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102 st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza (pa tako i iskaza saslušane tužiteljice), proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta  obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

 

20. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

21. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takva protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. Pri tome je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci dao jasan zaključak, koji prihvaća i ovaj sud, da je u konkretnom slučaju navedeni Ugovor tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača, tako da se radi o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom, slijedom čega prigovori tuženice u vezi namjene kredita (kupnja vozila), nisu od značaja.

 

22. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu  kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim  postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje  iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije  postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a  osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem  pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za  postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i  obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

23. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli.

 

24. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

25. Ovdje valja obrazložiti da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, bez obzira na pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (koja se  odnosi i na tuženicu), proveo po strankama predložene dokaze, interpretirao je sadržaj provedenih dokaza (saslušanjem tužiteljice), analizirao je tvrdnje stranaka, iskaz tužiteljice (koji je ocijenio vjerodostojnim), te je utvrdio da tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu spornih ugovornih odredbi, da joj je u biti bio „serviran“ ugovor o kreditu u valuti CHF, kao isplativ i da joj je vezano za promjenjivu kamatnu stopu rečeno da se ne brine, da će se kamatna stopa  minimalno mijenjati, da joj bankarica nije objasnila parametre vezano za tu promjenu, da joj niti od strane bankarice nije nuđena neka druga opcija vezano za primjerice kredit u kunama ili eurima, te da tužiteljica u takvim okolnostima nije mogla očekivati toliki rast mjesečne rate, dok je s druge strane imao u vidu i to da tuženica nije dokazala da je na promjenu kamatnih stopa utjecalo kretanje tržišnih parametara u spornom razdoblju.

 

26. Potrebno je ipak naglasiti da, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, tako da nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke, ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke, a time nije u obvezi niti posebno analizirati onaj iskaz koji nije od važnosti za donošenje odluke .

 

27. Stoga na žalbene navode valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio izvesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora, bio obaviješten o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ili o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

 

28. Žalbeni navodi tuženice kijima upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR i da joj je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, nisu od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

 

29. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

30. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

 

31. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje E. C. P. (koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio), a kojemu tuženica nije prigovarala u matematičkom izračunu, s time da je vještakinja svoj nalaz i mišljenje i usmeno obrazložila, valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika između ugovorenih i plaćenih anuiteta po srednjem tečaju kreditora-tuženice na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u iznosu od 51.713,70 kuna, od čega se iznos od 49.428,27 kuna odnosi na tečajnu razliku, a iznos od 2.285,43 kuna, na razliku temeljem promjene kamatne stope, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje, radi čega prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice, suprotno žalbenim navodima tuženice, nije trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita), jer je u ovom postupku predmet spora (uz zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti), restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredabe, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

 

32. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještakinje, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud,  s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještakinje, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor o kunskom kreditu s fiksnom kamatom“, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa.

 

33. Također, pogrešno je stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka.

 

34. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

35. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužiteljicu  da utvrdi ništetnost spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih  odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su navedeni žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu,  neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

 

36. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

37. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

 

38. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 17. svibnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

39. Naime, budući da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare.

 

40. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od ukupno 51.713,70 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

 

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

 

42. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja, suprotno prigovorima tuženice, tužiteljici pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa). Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

43. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

 

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.