Baza je ažurirana 20.07.2025. 

zaključno sa NN 78/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Republika Hrvatska
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II

75. P-1476/2020-59

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari
tužitelja: B. G. d.o.o. R. S., OIB:...,
kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz Z., protiv
tuženika:1.M.-D. d.o.o. Z. , OIB:...,
kojeg zastupa punomoćnica V. C. K., odvjetnica iz Z., i 2.T. C. d.o.o. Z., , OIB: ...,
kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz Z., radi
isplate, nakon održane glavne rasprave dana 09. studenoga 2022. u prisutnosti
punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 20. prosinca 2022.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

" Nalaže se tuženicima M.-D. d.o.o. Z.,
, OIB: ... i T. C. d.o.o.
Z., OIB: ... da tužitelju B. G.
d.o.o. R. S., OIB: ..., solidarno
isplate iznos od 84.000,00 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
po stopi koja se u razdoblju od dana podnošenja tužbe, tj. od 26.6.2015.
do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope
Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza

2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom
ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi 1. tuženiku M.-D. d.o.o.
parnični trošak u iznosu od 53.409,37 kn/7.088,64 eura1, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tužitelju da naknadi 2. tuženiku T. C. d.o.o.
parnični trošak u iznosu od 35.606,25 kn/4.725,76 eura1, u roku od 8 dana.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450





2

75. P-1476/2020-59

IV. Odbija se 1. tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 11.077,93

kn/ 1.470,29 eura1.

V. Odbija se 2. tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 5.142,55

kn/682,53 eura1.

Obrazloženje

1. Povodom žalbe tužitelja rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske posl. br. -4988/2018 od 19. lipnja 2020. ukinuta je presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1596/2015-28 od 1. lipnja 2018. u
točkama I., II. i III. izreke kojima je ukinut tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno o
parničnim troškovima te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Iz navedenog
rješenja proizlazi da je tužitelj filmski producent serije C. G., da su tužitelj
i prvotuženik zaključili Ugovor za seriju C. G. od 1. ožujka 2011., kojim
je prvotuženik stekao licencu za iskorištavanje predmetne serije za teritorij
Republike Hrvatske i to pravo na tzv. VOD (eng. video on demand) i basic cable,
da iz e-mail korespondencije između zakonskih zastupnika stranaka može se
samo zaključiti da su stranke vodile pregovore oko sklapanja ugovora za
područje izvan Republike Hrvatske, da je pogrešan zaključak prvostupanjskog
suda da je tužitelj pristao na izmjenu ugovora bez dodatne naknade koji je
izmijenila zakonska zastupnica prvotuženika A. S. u dijelu licenciranog
područja: za VOD Hrvatska, za basic cable ex-Yu, za Srbiju start licence za
basic cable-tba (to be announced-biti će određeno naknadno) a do tada se
program mora zacrniti, jer to ne proizlazi ni iz e-mail korespondencije niti iskaza
stranaka i svjedoka. Dakle, da je sporno da li je prvotuženik naknadno stekao
licencu za iskorištavanje predmetne serije i za područje izvan teritorija
Republike Hrvatske s obzirom na to da se ista prikazivala na televizijskom
kanalu TV Klasik drugotuženika na teritoriju Makedonije, BIH, Slovenije,
Kosova, Srbije i Crne Gore. Uputa je da se tužitelj izjasni zahtjeva li naknadu za
neovlašteno korištenje (čl.179. st.1. ZAPSP-a) kod koje može zahtijevati
naknadu koja je uobičajena za tu vrstu korištenja ili naknadu štete (čl. 178.
ZAPSP-a) po općim pravilima o popravljanju štete te da se provede predloženo
vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

2. U ponovnom postupku tužitelj se podneskom od 08. veljače 2021. očitovao da
se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu za neovlašteno korištenje autorskog djela
iz čl. 179. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, temeljem nalaza
Zorana Tomaša, stalnog sudskog vještaka za audiovizualna djela od 11. svibnja
2015., koji je navedenu naknadu utvrdio uvažavajući, između ostalih, područja
na kojima se Serija neovlašteno prikazivala, trajanje neovlaštenog prikazivanja
i realizirane ugovore o ustupanju prava na TV emitiranje Serije za područje
Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te utvrdio da bi naknada za neovlašteno korištenje
iznosila 42.000,00 EUR. Obzirom da je njegovo imovinsko pravo povrijeđeno
namjerno ili barem krajnjom nepažnjom, sukladno čl. 183. st. 1. ZAPSP-a,
tužitelj potražuje penale, odnosno naknadu u dvostrukom iznosu od
odgovarajuće uobičajene naknade.

3. U daljnjem tijeku postupka provedeno je vještačenje na okolnost visine naknade

za neovlašteno korištenje tv serije C. g. putem tv kanala TV Klasik na



3

75. P-1476/2020-59

teritoriju Makedonije, BIH, Slovenije, Kosova, Srbije i Crne Gore, po L.
O., sudskom vještaku za elektroniku, elektrotehniku, informatiku,
telekomunikacije, intelektualno vlasništvo, autorska prava i audiovizualna djela.

4. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka od 08. prosinca 2021. (list 237-240 spisa),
razvidno je da je vještak temeljem priležećeg autorskog ugovora sklopljenog
između tužitelja i A. L. na ime otkupa scenarija za predmetnu
seriju u iznosu od 5.000,00 eura, temeljem autorskog ugovora za otkup
scenarija za predmetnu seriju za iznos od 130.000,00 dinara (oko 1.200,00
eura) također sklopljen između tužitelja i A. L., temeljem ugovora
sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika koji se odnosi na ustupanje prava
emitiranja za iznos od 3.500,00 eura i temeljem priležećeg ugovora sklopljenog
između F. televizije d.o.o. i N. vezano uz ustupanje ekskluzivnog prava
na emitiranje predmetne serije u iznosu od 27.000,00 eura, dao mišljenje
temeljem navedenih ugovora i podataka prikupljenih od lokalnih tv kuća i
slobodnih umjetnika da pojedinačna naknada za emitiranje po državama iznosi
za Srbiju i Crnu Goru od po 5.000,00 eura, za Makedoniju, BIH i Sloveniju od
po 3.000,00 eura i za Kosovo 1.500,00 eura.

5. Tužitelj i tuženici prigovorili su navedenoj visini naknade utvrđenoj po sudskom
vještaku budući da vještak nije precizirao temeljem koje dodatno pribavljene
dokumentacije je utvrdio visinu naknade pa ista nije provjerljiva niti je naveo
kakvim se kriterijima rukovodio prilikom određivanja naknade za emitiranje
serije u pojedinoj zemlji odnosno da li je vodio računa radi li se o premjernom ili
repriznom prikazivanju, atraktivnosti serije za određeno područje i potencijalne
gledanosti, kao niti visini naknade koja se isplaćuje za kablovsku i vod televiziju
u odnosu na free tv. Tužitelj je smatrao da je vještak Z. T. u nalazu od
11. svibnja 2015. naveo da je uzeo u obzir ugovor s F. televizijom, da je serija
prikazana bez odobrenja tužitelja kao repriza na području Srbije, Crne Gore i
BIH a na području Makedonije, Kosova i Slovenije premijerno, kao i da se radi
o srpskoj seriji koja je najviše zanimljiva srpskom stanovništvu pa je i najveća
naknada za područje Srbije i Crne Gore a zatim za BIH.

6. Obzirom na prigovor tužitelja vještak se očitovao 09. svibnja 2022. vezano uz
pribavljene podatke od lokalne tv kuće i slobodnih umjetnika, na način da je s
istima obavio razgovore te su mu u dobroj vjeri prezentirali svoje poslovne
dogovore oko ustupanja autorskih prava za njihova djela ali s obzirom da se
radi o poslovnoj tajni nisu željeli dati dokumentaciju koju bi vještak mogao
priložiti. Što se tiče kriterija rukovođenja prilikom određivanja naknade u
pojedinim zemljama, vještak je naveo da je uzeo u obzir ugovor o ustupanju
ekskluzivnog prava na tv emitiranje temeljem sklopljenog ugovora između F.
televizije i agencije N. kao i da u članku 14. Ugovora sklopljenog između
tužitelja i 1. tuženika stoji da se ustupaju licencirana prava na vod i basic cabel
a u članku 4, da će se free tv definirati aneksom ugovora koji mu prileži spisu.
Vještak navodi da je osnovni problem oko razlika u kriterijima oko visine
naknada, razlika između ugovora na koji se poziva tužitelj kojim F. T. ima
ekskluzivno pravo na tv emitiranje putem vod, kablovske televizije (basic cabel)
i radio difuzije, dok u ugovoru sklopljenom između stranaka definirano je
isključivo emitiranje putem vod sustava i basic kablovske televizije pa je vještak
uzimajući u obzir radi li se o repriznom ili premjernom prikazivanju, uzeo u obzir
činjenicu da je tuženik mogao prikazivati isključivo putem vod sustava i
kablovske televizije dok je za područje Kosova samo emitiranje emitirano
razvojem pristupnih mreža kablovske televizije odnosno manji broj osoba moglo



4

75. P-1476/2020-59

pristupiti tim programima u drugim državama okruženja i zato je procijenjena
niža naknada. Za druge države regije vještak navodi da se vodio istim kriterijima
pristupa u razvijenosti mreža, premjernom odnosno repriznom prikazivanju te
atraktivnosti serije za određenu državu. Navodi da se njegova procjena razlikuje
od ugovorene naknade sa F. T. budući da je za Srbiju i Crnu Goru tuženik
mogao emitirati putem kablovske tv ili VOD sistema dok je sa F. T. serija se
mogla prikazivati putem zemaljske televizije, radio difuzno a što je dostupno
većem broju gledatelja. Dakle, razlika u odnosu na nalaz vještaka Z.
T. je u tome što je vještak O. svoj nalaz i mišljenje zasnivao na
činjenici da između ugovora sa FOX TV i tuženikom razlika je u dostupnosti
potencijalnim gledateljima koja je putem kablovske televizije znatno manja nego
putem radio difuzije (odašiljača).

7. Vještak L. O., ostao je kod nalaza i mišljenja, usmeno je iskazao da
nije imao egzaktne brojke svake države nego je procjenjivao temeljem
istraživanja putem interneta, da je nalaz i mišljenje temeljio na ugovoru koji je
izmijenjen i u kojem se navodi da je emitiranje dozvoljeno isključivo putem
kablovske televizije a na pitanje kolika je razlika odnosno postotak u odnosu na
basic i vod emitiranje a koja u odnosu na free tv, kada se gledaju naknade koje
se plaćaju za takve vrste prijenosa prava, iskazao je da prvi puta vještači u ovom
predmetu utvrđivanje vrijednosti naknade za neovlašteno emitiranje pa u tom
smislu nema iskustva.

8. Također obzirom na iskaz vještaka O., saslušan je u svojstvu svjedoka
vještak Z. T. koji je vještačio privatno za tužitelja, a koji je iskazao da
su kriteriji kojima se rukovodio prilikom utvrđivanja naknade u pojedinim
zemljama: područje za koje se ustupaju prava, brojnost gledateljstva, vrijeme
trajanja određenog sadržaja i da li se radi o premijernom prikazivanju ili reprizi
kao i ugovore koji su mi predočeni od strane tužitelja a koje je također pobrojao
u svom nalazu. Cijena za Srbiju i Crnu Goru je veća u odnosu na ostale zemlje
i realno je veća, pri čemu je uzeo u obzir i Ugovor između F. T. i
A. N. gdje su prava plaćena 27.000,00 eura i zbog tog razloga
prihvatio procjenu u iznosu od 27.000,00 eura, iako je uzeo u obzir i dva
autorska ugovora sklopljena između tužitelja i scenariste A. L. u
iznosu od 5.000,00 eura i 130.000,00 dinara, za Makedoniju, BIH, Sloveniju i
Kosovo, uzeo je u obzir Ugovor koji je sklopljen između stranaka za iznos od
3.500,00 eura a odnosi se na RH te je iznose za svaku pojedinu zemlju
procijenio razmjerno naprijed navedenim kriterijima. Što se tiče vrste emitiranja
iz ugovora sa agencijom N., odnosno da li postoji razlika u pravima koje se
daju u odnosu na vrstu prikazivanja tv serije između ugovora zaključenim s
N. i ugovora koje su zaključili tužitelj i 1. tuženik, isti nije mogao precizno
odgovoriti jer se ne sjeća, za koju vrstu prikazivanja je bilo ugovoreno ali razlika
postoji niti se mogao izjasniti koje sve vrste prikazivanja postoje, osim
televizijskog prikazivanje i kablovske televizije niti koliko se plaćaju naknade za
dobivanje prava za prikazivanje free tv u odnosu na vod i kablovsku tv odnosno
postoje li razlike u tim iznosima, niti je imao saznanja da li se više plaća za free
tv ili za kablovsku tv, niti da bi imao iskustva u ovakvim predmetnima već samo
u procjenama audiovizualnih djela.

9. Slijedom svega navedenog proizlazi da su tužitelj i prvotuženik zaključili Ugovor
za seriju C. G. od 1. ožujka 2011., kojim je prvotuženik stekao licencu
za iskorištavanje predmetne serije za teritorij Republike Hrvatske i to pravo na
tzv. VOD (eng. video on demand) i basic cable, da je Ugovor izmijenjen od



5

75. P-1476/2020-59

strane zakonske zastupnice prvotuženika Andreje Sertić u dijelu licenciranog
područja: Hrvatska-za VOD, za basic cable ex-Yu, za Srbiju start licence za
basic cable-tba (to be announced-biti će određeno naknadno), međutim
obzirom na utvrđenje Višeg suda da tužitelj nije pristao na izmjenu ugovora bez
dodatne naknade, sud je proveo vještačenje, ali niti nalaz vještaka O. nije
dao odgovor kolika bi bila naknada za pojedino područje iz razloga jer vještak
nije svoje mišljenje opravdao dokumentacijom već je neprovjerljivo iskazao da
je dobio podatke od lokalnih tv kuća i slobodnih umjetnika, da nije imao imao
egzaktne brojke svake države nego je procjenjivao temeljem istraživanja putem
interneta, te nije znao reći da li je i kolika razlika u emitiranju putem VOD i basic
cable u odnosu na Free TV, nije razgraničio u odnosu na premjerno prikazivanje
u odnosu na reprizno niti je imao iskustva u ovakvim predmetima.

10.Iako se radi o nalazu sačinjenom za privatne potrebe tužitelja, sud je isti
ocjenjivao kao dokaz i saslušao vještaka T. radi razjašnjenja određivanja
naknade za pojedino područje. Vještak je bez kriterija i objašnjenja prihvatio za
Srbiju i Crnu Goru Ugovor između F. T. i A. N. gdje su
prava plaćena 27.000,00 eura ne pojašnjavajući visinu, niti se mogao izjasniti
što se tiče vrste emitiranja iz ugovora sa agencijom N., odnosno da li
postoji razlika u pravima koje se daju u odnosu na vrstu prikazivanja tv serije
između ugovora zaključenim između F. T. i N. i ugovora koje su
zaključili tužitelj i 1. tuženik, isti nije mogao precizno odgovoriti jer se ne sjeća,
za koju vrstu prikazivanja je bilo ugovoreno niti se mogao izjasniti koje sve vrste
prikazivanja postoje, osim televizijskog prikazivanje i kablovske televizije niti
koliko se plaćaju naknade za dobivanje prava za prikazivanje free tv u odnosu
na vod i kablovsku tv odnosno postoje li razlike u tim iznosima, niti je imao
saznanja da li se više plaća za free tv ili za kablovsku tv, niti ima iskustva u
ovakvim predmetima.

11.Dakle, osim Ugovora između F. T. i A. N. gdje su prava
na ekskluzivno tv emitiranje predmetne serije plaćena za Srbiju 27.000,00 eura,
spisu predmeta nema nikakve druge relevantne dokumentacije temeljem koje
bi sud mogao zaključiti koliko bi tužitelju u slučaju izmjene ugovora u pogledu
područja pripala naknada za svako pojedino područje a niti to proizlazi iz
provedenog vještačenja u tijeku postupka niti nalaza i mišljenja sačinjenog
privatno za potrebe tužitelja budući da nema nikakvog obrazloženja dok samo
postojanje Ugovora između F. T. i Agencije Nomad može biti orijentir
ali ne i jedini kriterij obzirom na slobodu ugovaranja. Nije otklonjen prigovor
tuženika da prava emitiranja putem kablovske i vod televizije iznosi maksimalno
do 10% naknade koja se plaća za emitiranje putem free tv-a koji je daleko
rasprostranjeniji i gledaniji a što je vještak O. potvrdio ali se nije mogao
određeno izjasniti budući da nema dovoljno iskustva u tom području.

12.Slijedom navedenog tužitelj kao filmski producent i nositelj svih prava filmskog
producenta u odnosu na TV seriju C. G. I.“, koja se sastoji od 12 epizoda,
prema scenariju A. L. i režiji I. S. i C. G. I.“,
koja se sastoji od 15 epizoda, prema scenariju A. L. i režiji
M. M., nije dokazao koliko bi iznosila naknada za neovlašteno
korištenje koju tužitelj potražuje u dvostrukom iznosu (penale) pa je sud odbio
tužbeni zahtjev u točki I. izreke.

13.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st.1., čl. 155. i čl.
164. ZPP-a. 1. tuženiku kao potreban za vođenje spora priznat je trošak
zastupanja po odvjetniku koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o





6

75. P-1476/2020-59

nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15 dalje: Tarifa), a odnosi se na trošak sastava odgovora
na tužbu u iznosu od 6.330,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), podneska od 31. listopada
2017 u iznosu od 1.582,50 kn (Tbr. 8/3 Tarife), zastupanje na ročištu dana 29.
ožujka 2017. u iznosu od 3.165,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanje na ročištima
dana 24. listopada 2017., 18. siječnja 2018., 24. travnja 2018., 28. rujna 2022.
i 09. studenog 2022. u iznosu od po 6.330,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), sve uvećano
za PDV od 25% što iznosi 53.409,37 kn/7.088,64 eura1. Slijedom navedenog o
zatraženom trošku 1. tuženika odlučeno je kao u točkama II. i IV. izreke, s time
da se napominje da sud nije odlučio o trošku sudski pristojbi jer mu navedeni
troškovi nisu još niti nastali a odlučiti će se tek po pravomoćnom okončanju ovog
postupka.

14. 2. tuženiku je kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja koji se
odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 6.330,00 kn (Tbr. 8/1
Tarife), zastupanje na ročištu dana 29. ožujka 2017. u iznosu od 3.165,00 kn
(Tbr. 9/2 Tarife) i na ročištima 24. travnja 2018., 28. rujna 2022. i 09. studenog
2022. u iznosu od po 6.330,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za PDV od 25%
iznosi 35.606,25 kn/4.725,76 eura1. Slijedom navedenog o zatraženom trošku
2. tuženika odlučeno je kao u točkama III. i V. izreke.

U Zagrebu, 20. prosinca 2022. godine

Sudac:

Sanda Jeromela, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dostave pisanog
otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka
nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u četiri primjerka, a o
žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj.

2. 1. tuženiku po odvj.

3. 2. tuženiku po odvj.

4. Kal 60 dana-pisarnica




 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu