1                          Poslovni broj: 1 Us I-919/2022-6

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-919/2022-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja T. Ž. iz P., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, radi prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, 20. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/22-01/62, URBROJ: 344-222/4-22-03 od 7. srpnja 2022.

 

 

Obrazloženje

             

              1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/01-01/1030, URBROJ: 2168-27-09/17-18-19 od 10. kolovoza 2018. naloženo je tužitelju da tuženiku vrati sredstva isplaćena na ime nepripadno primljene novčane naknade za razdoblje od 31. kolovoza 2016. do 24. rujna 2017. u iznosu od 26.759,81 kuna, u roku od 15 dana od dana kad tužitelju budu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen.

 

              2. Protiv rješenja prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-102-05/01-01/1030, URBROJ: 2168-27-09/17-18-19 od 10. kolovoza 2018. tužitelj je izjavio žalbu koja je ovdje osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-102-05/22-01/62, URBROJ: 344-222/4-22-03 od 7. srpnja 2022. odbijena kao neosnovana.

 

              3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi u bitnome, da je prvostupanjsko tijelo počinilo bitnu povredu Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), koju je tuženik ocijenio kao nevažnu i nebitnu za pravilno rješavanje o pravima i interesima tužitelja u vezi rada i radnog odnosa. Naime, tužitelj smatra da je u fazi obnove postupka morao biti saslušan, da mu je morala biti omogućena obrana i pružena mogućnost iznošenja činjenica u pisanom obliku ili na zapisnik, što nije učinjeno, već je tužitelj samo obvezan na povrat iznosa naknade za vrijeme nezaposlenosti izazvane nezakonitim postupkom bivše uprave poslodavca. Određenu obvezu povrata naknade, tužitelj smatra nepremostivom zaprekom njegovoj egzistenciji jer njegovi članovi obitelji nisu zaposleni. Nadalje, tužitelj smatra da je navod tuženika da je tužitelj s danom 31. kolovoza 2016. vraćen na posao, neistinit, jer je tužitelj i nadalje ostao nezaposlen jer ga je poslodavac čim se pojavio na poslu, s pravomoćnom sudskom odlukom kojom je poništena odluka njegovog poslodavca o otkazu tužiteljeva ugovora o radu i naložen povratak tužitelja na radno mjesto grafičkog tehničara, prisilno uputio na godišnji odmor, tijekom kojeg je zaprimio novu odluku o prestanku radnog odnosa kod poslodavca. Tužitelj smatra da je u ovoj upravnoj stvari pogrešno primijenjen čl. 65. st. 5. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti jer nedostaju dva kumulativno propisana uvjeta jer tužitelj nije niti vraćen na rad niti je počeo raditi. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

 

              4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u bitnome kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je istaknuo da je tužitelj na temelju pravomoćne sudske odluke vraćen na rad te da su mu uspostavljena prava po osnovi rada, odnosno da mu je uspostavljeno obvezno mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa, počevši od 31. kolovoza 2016., zbog čega tužitelj nije imao pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, zbog čega je, a na temelju čl. 65. st. 5. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Narodne novine“, broj 16/17), tužitelj dužan vratiti sredstva isplaćena na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti u razdoblju od 31. kolovoza 2016. do 24. rujna 2017. Nadalje, tuženik ističe da je imajući u vidu čl. 113. st. 3. ZUP smatrao da je relevantna činjenica za donošenje rješenja o obnovi postupka po službenoj dužnosti i rješenja o obvezi povrata nepripadno primljene novčane naknade, utvrđena pravomoćnim presudama Općinskog suda u P. i Županijskog suda u Z., zbog čega je ocijenio da su činjenice važne za rješavanje stvari nesporne i da izjašnjavanje tužitelja o činjenicama ne bi moglo utjecati na drugačije rješavanje upravne stvari. Stoga je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih zakonskih odredbi odbio žalbu tužitelja te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              5. Među strankama je nesporno da je tužitelj podnio zahtjev za priznanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti 21. rujna 2016. Nesporno je i da je navedeni zahtjev usvojen rješenjem prvostupanjskog tijela od 16. studenog 2016., kojim je tužitelju utvrđeno da ima pravo na novčanu naknadu u trajanju od 390 dana, počevši od 31. kolovoza 2016. do 24. rujna 2017., ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu. Nadalje, nesporno je da je određena naknada tužitelju isplaćena. Nadalje, nesporno je da je presudom Općinskog suda u P., poslovni broj: Pr-143/16, od 20. ožujka 2017., prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten, stoga je poništena odluka kojom se redovito, poslovno otkazuje ugovor o radu tužitelju te je naloženo poslodavcu tužitelja da se tužitelja vrati na radno mjesto grafičkog tehničara počevši od 31. kolovoza 2016. i da mu se od tada i nadalje priznaju sva prava iz radnog odnosa tog radnog mjesta, u roku od 8 dana. Nesporno je i da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Z., poslovni broj: 14 Gž R-947/17-2 od 30. siječnja 2018. Nadalje, nesporno je i da je tužitelju ponovno uspostavljeno mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa od 31. kolovoza 2016. Nadalje, nesporno je i da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje, KLASA: UP/I-102-05/01-01/1030, URBROJ: 2168-27-09/17-18-17 od 10. kolovoza 2018., kojim je po službenoj dužnosti pokrenuta obnova postupka okončanog rješenjem istog tijela, KLASA: UP/I-102-05/01-01/1030, URBROJ: 2168-27-09/17-16-11 od 16. studenoga 2016. i određeno je da se prethodno citirano rješenje poništava i zamjenjuje tim rješenjem te je odlučeno da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade podnesen dana 21. rujna 2016.

 

              6. Sporno je u ovom sporu je li zakonito tužitelju naložen povrat novčanih sredstava, isplaćenih na ime naknade za vrijeme nezaposlenosti za period od 31. kolovoza 2016. do 24. rujna 2017.  

 

              7. Sud je po službenoj dužnosti utvrdio da je tuženik pokrenuo upravni spor i protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-102-05/22-01/62, URBROJ: 344-222/4-22-07, od 22. rujna 2022., kojim je odlučeno o žalbi tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela kojim je obnovljen postupak okončan rješenjem tog tijela od 16. studenoga 2016., a koji spor se vodi pred ovim Sudom pod poslovnim brojem: Us I-1151/2022. Stoga, budući da je predmet ovog spora ocjena zakonitosti rješenja kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja kojim je naložen povrat isplaćenih novčanih sredstava, ističe se da žalbeni navodi koji se odnose na obnovu provedenog upravnog postupka, nisu predmet ovog spora te će o njima biti odlučeno u navedenom sporu koji se također vodi pred ovim Sudom.

 

              8. Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) i odredbe čl. 8. ZUS prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

 

              9. Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              10. Čl. 65. st. 5. spomenutog Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Narodne novine“, broj 16/17, dalje: ZPZVN), a koji je bio na snazi u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja, propisano je da ako je na osnovi pravomoćne sudske odluke ili odluke poslodavca radnik vraćen na rad i počeo raditi te su mu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen, radnik je dužan vratiti Zavodu iznose isplaćene novčane naknade.

 

              11. Dakle, prethodno citirana zakonska odredba propisuje radniku obvezu da vrati isplaćene novčane naknade po osnovi nezaposlenosti u situaciji kad je pravomoćnom sudskom odlukom radnik vraćen na posao, počeo je raditi te su mu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen.

 

12. Budući da su prvostupanjsko tijelo u rješenju kojim je naložilo povrat isplaćenih sredstava i tuženik u osporavanom rješenju pravilno utvrdili da je tužitelj radnik koji je pravomoćnom presudom vraćen na posao i počeo je raditi, ocjena je Suda da je pravilna i zakonita odluka kojom je tužitelju naložen povrat primljene naknade u roku od 15 dana od dana kada mu budu uspostavljena sva prava po osnovi rada jer vraćanjem u radni odnos i prijavom na mirovinsko osiguranje tužitelj više nije bio nezaposlena osoba te ne postoji osnova po kojoj bi za to razdoblje tužitelj mogao ostvariti pravo na naknadu po osnovi nezaposlenosti. U suprotnom, tužitelj bi u istom vremenskom razdoblju ostvarivao i prava iz radnog odnosa, kao i prava za vrijeme nezaposlenosti, što nije ni pravno utemeljeno niti životno logično.

 

13. Nadalje, navod kojim tužitelj ukazuje da je ostao nezaposlen jer čim se pojavio pred poslodavcem je prisilno upućen na godišnji odmor, nije osnovan, jer osim što pravo na godišnji odmor ostvaruju samo zaposleni radnici, za utvrđenje radnopravnog statusa nije odlučno isključivo to je li radnik uistinu i obavljao posao, već je potrebno utvrditi postoji li pravna osnova zaposlenja (primjerice ugovor o radu ili presuda suda) te prijava radnika na mirovinsko osiguranje, što je u pogledu tužitelja, u spornom razdoblju bilo ispunjeno, stoga se on ima smatrati zaposlenom osobom. U odnosu na eventualnu neisplatu plaća kao zapreku za povrat naknade, potrebno je istaknuti da taj tužbeni navod nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovom sporu, jer tužitelj, kao radnik, ima pravo na plaću od dana od kojeg je utvrđen njegov povratak na posao te isplatu plaće može ostvarivati prisilnim putem u ovršnom postupku pred nadležnim sudom u slučaju njezine neisplate, a osim toga tužitelj je dužan izvršiti povrat sredstva tuženiku tek po uspostavi prava po osnovi rada. Dakle, tek kad tužitelju bude isplaćena plaća, on je dužan izvršiti povrat primljene naknade, a što je pravilno ukazao i tuženik u osporavanom rješenju i odgovoru na tužbu.

 

              14. Nadalje, ocjena je Suda da okolnosti koje tužitelj ističe u tužbi, a koje su nastupile nakon 24. rujna 2017., također nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, s obzirom da je za odluku o ovoj upravnoj stvari mjerodavno razdoblje od 31. kolovoza 2016. do 24. rujna 2017. budući da je tužitelju za taj period nepripadno isplaćena novčana naknada. Jednako tako, neosnovan je i tužbeni navod koji se odnosi na tešku materijalnu situaciju koju tužitelj opisuje u tužbi, jer taj razlog nije odredbama ZPZVN propisan kao osnova koja bi bila od utjecaja na odluku o povratu nepripadno primljene novčane naknade po osnovi nezaposlenosti.

 

              15. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

              16. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 20. prosinca 2022.

 

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).