- 1 -              Poslovni broj: Usž-1716/2002-5

Poslovni broj: Usž-1716/2022-5

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke u upravnom sporu tužitelja Dž. B. iz T., Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa opunomoćenik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi razmjernog dijela invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-2130/2019-30 od 21. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022.

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-2130/2019-30 od 21. ožujka 2022. u točkama I., II i III izreke.

II.              Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-2130/2019-30 od 21. ožujka 2022., ispravljena rješenjem poslovni broj 25 UsI-2130/2019-32 od 1. travnja 2022, u  točkama IV. i V. izreke.

III.              Nalaže se tuženiku da naknadi trošak upravnog spora tužitelja u visini od 12.000,00 kuna odnosno 1.593,00 EUR-a.

IV.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa od 12.000 kuna odnosno 1.593,00  EUR-a.

V.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.              Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2130/2019-30 od 21. ožujka 2022. poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/19-03/OB: 03213214327, URBROJ: 341-99-06/2-19-1905 od 31. svibnja 2019. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 141-02/19-03/03213214327, URBROJ: 341-25-06/2-19-005476 od 15. siječnja 2019. (točka I. i II. izreke). Pod točkom III. izreke naloženo je prvostupanjskom tijelu donijeti rješenje kojim se tužitelju priznaje pravo na razmjerni dio invalidske mirovine, počevši od 20. studenoga 2013. godine zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad. U točki IV. izreke nalaže se tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužitelju u iznosu od 17.000,00 kn, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a u točki V. izreke odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom 5.500,00 kuna na ime troškova postupka.

2.              Osporenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, UP/II 141-02/19-03/OB: 03213214327, URBROJ: 341-99-06/2-19-1905 od 31. svibnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 141-02/19-03/03213214327, URBROJ: 341-25-06/2-19-005476 od 15. siječnja 2019.

3.               Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 141-02/19-03/03213214327, URBROJ: 341-25-06/2-19-005476 od 15. siječnja 2019., tužitelju, državljaninu Bosne i Hercegovine, odbijen je zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.  

4.              Tuženik pobija presudu zbog povrede pravila upravnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS). U žalbi, u bitnome, navodi da je pobijana presuda donesena protivno članku 113. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 133/13, dalje: ZOMO), te članku 3. stavcima 1. i 2. i čanku 27. Uredbe, budući da nije utemeljena na nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka ili ovlaštenog višeg vještaka, kao i da nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije podvrgnut reviziji, sukladno članku 27. Uredbe. Smatra da medicinska dokumentacija koja je izdana nakon 2011.godine nije predmet ovoga postupka nego može biti osnova za podnošenje novog zahtjeva. Osporava presudu i u dijelu kojom je odlučeno o troškovima spora. Smatra da podnesci od 3. rujna, 7. studenoga 2021. i 7. veljače 2022., koji mu nisu ni dostavljeni na očitovanje, ne sadrže činjenična i pravna razlaganja, te da je sud, održavši tri ročišta povrijedio načelo učinkovitosti i ekonomičnosti, čime mu je stvorio dodatne troškove. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar na način da odbije tužbeni zahtjev.

5.               Tužitelj u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda koje je isticao tijekom upravnog spora te upire na dugotrajnost konkretnog postupka. Ističe da je trošak spora osnovano priznat s obzirom na uspjeh u sporu te predlaže odbijanje žalbe u cijelosti.

6.               Žalba je djelomično osnovana.

7.               Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na točke I., II. i III. izreke, te postupak koji je prethodio u odnosu na presuđeno, u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nije utvrdio postojanje razloga zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razloga na koje pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je postupak prije donošenja pobijane presude proveo sukladno odredbama ZUS-a te je presudu obrazložio u cijelosti sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a i odgovorio na prigovore tuženika.

8.              Odluke javnopravnih tijela temelje se, u bitnome, na utvrđenju da kod tužitelja ne postoji invalidnost iz članka 34. ZOMO-a, slijedom čega nisu ispunjeni ni uvjeti za priznavanje prava na invalidsku mirovinu prema navršenom mirovinskom stažu ostvarenom u Republici Hrvatskoj.

9.               Prvostupanjski je sud u sporu izveo dokaz sudsko-medicinskim vještačenjem po prim. mr. dr. sc. M. Z., stalnoj sudskoj vještakinji medicine rada. Na temelju toga dokaza utvrdio je da kod tužitelja od 20. studenoga 2013., a to je dan kada je urađen MR nalaz lumbosakralnog segmenta kralježnice, postoji profesionalna nesposobnost za rad, čiji je uzrok 100% bolest, budući da mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti. Poslovi prema kojima je ocjenjivana radna sposobnost tužitelja su svi poslovi građevinskog NKV radnika i domara te drugi poslovi koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Glavna bolest na temelju koje je utvrđena trajna nesposobnost za rad su opsežne degenerativne promjene LS kralježnice sa protruzijama međukralježničkih diskova sa stenozama kralježničkog kanala i znacima radikulopatije koji se ne mogu ukloniti ni konzervativnim ni operativnim liječenjem u mjeri da omoguće rad u prisilnom i nepovoljnom položaju tijela, sagibanju te dizanju i nošenju tereta iznad 5 kg. Bolesti koje utječu na radnu sposobnost tužitelja su hipertenzivna bolest srca sa ejektilnom frakcijom koja je 2013. godine bila niža od donje granice normale što ograničava tužitelja u obavljanju poslova težih od poslova koji označavaju laki fizički rad te recidivirajuća sarkoidoza sada blagog stupnja i kronični bronhitis koji su ograničenje za poslove u nepovoljnim klimatskim uvjetima te izloženošću prašinama i dimovima.

10.              Žalitelj izrijekom ne osporava ovakvo utvrđenje nego smatra da promjene u zdravstvenom stanju tužitelja nastale nakon obavljenog vještačenja u upravnom postupku, moraju biti predmet novog upravnog postupka.

11.              Međutim, predmet upravnog spora jest, između ostalog, ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela kojom je odlučeno o pravu stranke u upravnoj stvari, pri čemu je ovlašten samostalno utvrđivati činjenice, odnosno ovlašten je sam riješiti predmetnu upravu stvar.

12.              Zbog toga ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud postupio u skladu sa svojim zakonskim ovlastima kada je, u sporu pune jurisdikcije, na temelju dokaza pribavljenih u upravnom sporu pa i onih koji su nastali nakon prvotnog donošenja rješenja po zahtjevu tužitelja, kao i dokaza koje je sam izveo, odlučio o pravu tužitelja. To stoga što, u konkretnom slučaju, treba imati u vidu da je upravni postupak započeo još 2011. godine, da je upravni sud u dva navrata predmet vraćao na ponovni postupak javnopravnom tijelu te da je zdravstveno stanje tužitelja (kako je to utvrđeno u upravnom sporu) uzrokovalo nastup invalidnosti (profesionalnu nesposobnost za rad) još 2013. godine, kao i da tuženik u žalbi izričito ne osporava dan nastanka invalidnosti, već upire na novu medicinsku dokumentaciju. Imajući izneseno na umu ovaj Sud navode tuženika ocjenjuje neosnovanima.

13.              Sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (članak 33. stavak 1. ZUS-a). Upravni sud nije vezan činjenicama utvrđenim u upravnom postupku, stoga ih može preispitati te ponovo utvrđivati drugim dokaznim sredstvima. U sporu o zakonitosti rješenja, Sud u pravilu uzima u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, a izvedene dokaze u tom postupku posredno ocjenjuje. Kad sud sam utvrđuje činjenice, dokaze izvodi prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku, a izvedene dokaze u sudskom postupku neposredno ocjenjuje (članak 33. stavak 5. ZUS-a). U skladu s time, prvostupanjski sud je izveo dokaze prema pravilima koji se odnose na sudski, a ne upravni postupak. Stoga, prigovor tuženika da je prvostupanjski sud bio dužan spornu činjenicu utvrditi sukladno odredbi članka 113. stavka 1. ZOMO-a i članka 3. stavaka 1. i 2. te primjenom. Uredbe o metodologijama vještačenja – podzakonskom aktu sukladno kojemu se provodi vještačenje u upravnom postupku, nije osnovan. Odredbe navedenih propisa vežu javnopravna tijela koja odlučuju o pravima iz mirovinskog osiguranja, a ne sud. U tom smislu se ovaj Sud očitovao u niz svojih odluka.

14.              Imajući na umu da tuženik ne osporava utvrđenja da kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad, a niti dan nastanka te invalidnosti, prigovori postupovne naravi nisu osnovani. Nije osnovan niti prigovor činjenične naravi budući da je sudska vještakinja radnu sposobnost tužitelja ocjenjivala prvenstveno na temelju svih poslova građevinskog NKV radnika i drugih poslova koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a to što je ocjenjivala njegovu radnu sposobnost i na temelju poslova domara, nije odlučno niti je razlog za drugačije rješenje ove upravne stvari. Stoga, žalba u odnosu na točke I., II. i III. izreke nije osnovana.

15.              Međutim, osnovana je žalba u odnosu na točke IV. I V. izreke presude, ispravljene rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj 25 UsI-2130/2019-32 od 2. travnja 2022. Naime, prvostupanjski je sud, povodom ovoga spora, priznao tužitelju troškove upravnog spora  u visini od 19.500,00 kn.

16.              Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje odluke o troškovima naveo da je priznao navedene troškove, sukladno članku 79. stavku 1. ZUS-a i članku 23/1 i 23/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 i 126/22 dalje: Tarifa), kojima su odredbama Tarife propisane radnje za koje stranka koja uspije u prvostupanjskom upravnom sporu ima pravo na naknadu troškova za rad odvjetnika. Prvostupanjski sud je tužitelju priznao troškove sastava podnesaka koji sadrže činjenična i pravna razlaganja (Tbr. 23/1) – i to za sastav tužbe, podnesaka od 3. rujna 2019., 7. studenog 2021. te 7. veljače 2022., trošak  zastupanja odvjetnika na raspravama 25. svibnja 2020., 2. studenog 2021. i 14. ožujka 2022. (Tbr. 23/2) te trošak predujma za vještačenje - ukupno u visini od 19.500,00 (devetnaest tisuća i petstotina) kuna.

17.              Međutim, ovaj Sud smatra da za tako određene troškove upravnog spora nema uporišta u članku 79. stavku 1. ZUS-a i odredbama Tarife. Stoga je ovaj Sud poništio presudu u točkama. IV. i V. izreke te je sam odlučio o troškovima upravnog spora na način naveden u točkama III. i IV. ove presude.

18.              Ovaj Sud je priznao tužitelju troškove sastava tužbe (Tbr. 23/1) u visini od 250 bodova, pristup na tri ročišta (Tbr. 23/2) u visini od 250 bodova (pri čemu je vrijednost boda 10 kn sukladno vrijednosti boda u vrijeme poduzimanja upravnosudskih radnji) i uplaćeni predujam za vještačenje u visini od 2.000,00 kuna, dakle ukupno u visini od 12.000,00 kuna odnosno 1.593,00 EUR-a (prema fiksnom tečaju  konverzije 1 euro = 7,53450 kuna). Zakazivanje rasprave spada u ovlast suda stoga stranke ne mogu preispitivati broj raspravnih ročišta koje je sud zakazao i održao niti ovaj Sud može ocjenjivati opravdanost zakazanih i održanih raspravnih ročišta, stoga upiranje tuženika o povredi načela učinkovitosti i ekonomičnosti nije osnovano.

19.              Trošak sastava tri podneska (podnesak od 3. rujna 2019., 17. studenog 2021. te 7. veljače 2022.) ovaj Sud nije priznao ocjenjujući da sastav podnesaka nije bio od odlučne važnosti za ishod spora s obzirom na to da se u podnescima uglavnom rekapitulira dosadašnjih tijek postupka i spora te se ustraje na činjeničnim i pravnim pitanjima o kojima se tužitelj već očitovao u tužbi i drugim podnescima, odnosno dostavlja medicinska dokumentacija. Stoga ih ovaj Sud ne ocjenjuje opravdanim izdacima u smislu odredbe članka 79. stavak 1. ZUS-a.

20.              Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu iz razloga što odgovor na žalbu nije opravdan trošak u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a.

21.              Stoga je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. i članka 74. stavka 2. u vezi  člankom 79. stavkom 1. i 4. ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

     Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić, v.r.