1

                            Polovni broj 10 Gž-665/2022-2

 

            

  Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

    Zadar, Borelli 9                                                                   

Poslovni broj 10. Gž-665/2022-2

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

                           

              Županijski sud u Zadru u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. Š. iz P., …, OIB …, zastupane po punomoćniku M. I., odvjetniku u P., …, protiv tuženika S. B. iz B., …, OIB …, sada nepoznatog boravišta, zastupanog po punomoćnici S. V., odvjetnici u P., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika S. B. protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-300/2020-44 od 3. svibnja 2022., te žalbi privremene zastupnice S. V. protiv rješenja Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-300/2020-44 od 3. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tuženika S. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-300/2020-44 od 3. svibnja 2022. u točki I. i točki II. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku S. B. da tužiteljici G. Š. nadoknadi troškove postupka.

 

r i j e š i o    j e

 

              Odbija se žalba privremene zastupnice S. V. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-300/2020 od 3. svibnja 2022. u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.828,00 kn.

 

                                                                      Obrazloženje

 

1.              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati, prema srednjem tečaju HNB koji će vrijediti na dan isplate, kunsku protuvrijednost iznosa od 4.370,00 eura i zakonsku zateznu kamatu po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena do 31. srpnja 2016. a od 1. kolovoza 2016. pa do isplate po stopi u visini kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, koja teče na iznos od: 

- 230,00 eura od 16. prosinca 2014.,

- 230,00 eura od 16. siječnja 2015.,

- 230,00 eura od 16. veljače 2015.,

- 230,00 eura od 16. ožujka 2015.,

- 230,00 eura od 16. travnja 2015.,

- 230,00 eura od 16. svibnja 2015.,

- 230,00 eura od 16. lipnja 2015.,

- 230,00 eura od 16. srpnja 2015.,

- 230,00 eura od 16. kolovoza 2015.,

- 230,00 eura od 16. rujna 2015.,

- 230,00 eura od 16. studenog 2015.,

- 230,00 eura od 16. prosinca 2015.,

- 230,00 eura od 16. siječnja 2016.,

- 230,00 eura od 16. veljače 2016.,

- 230,00 eura od 16. ožujka 2016.,

- 230,00 eura od 16. travnja 2016.,

- 230,00 eura od 16. svibnja 2016.,

- 230,00 eura od 16. lipnja 2016. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. 

 

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.462,77 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 80,00 kuna od 4. prosinca 2015.,

- 83,40 kuna od 19. veljače 2015.,

- 73,40 kuna od 19. lipnja 2015.,

- 83,40 kuna od 03. rujna 2015.,

- 41,70 kuna od 04. prosinca 2016.,

- 80,00 kuna od 23. listopada 2014.,

- 110,00 kuna od 19. veljače 2015.,

- 80,00 kuna od 29. srpnja 2015.,

- 80,00 kuna od 02. listopada 2015.,

- 41,70 kuna od 03. svibnja 2016.,

- 41,70 kuna od 03. lipnja 2016.,

- 41,70 kuna od 28. srpnja 2016.,

- 41,70 kuna od 01. listopada 2016.,

- 80,00 kuna od 22. siječnja 2016.,

- 80,00 kuna od 19. ožujka 2016.,

- 80,00 kuna od 21. svibnja 2016.,

- 344,07 kuna od 17. lipnja 2016., pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena do 31. srpnja 2016. a od 1. kolovoza 2016. pa do isplate po stopi u visini kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovoga postupka od 14.753,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom nastalom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu zahtjev za naknadom troška odbija."

 

2.              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

              "Djelomično se prihvaća zahtjev privremene zastupnice tuženika te se nalaže G. Š.iz P., …, OIB …, da odvjetnici S. V. na ime nagrade za zastupanje tuženika isplati iznos od 4.125,00 kuna u roku od 15 dana na žiro račun.

 

              Odbija se dio zahtjeva S. V. za naknadom troška postupka u iznosu od 8.828,00 kuna."

 

3.              Protiv citirane presude u dijelu pod točkama I. i II. izreke te dijelu točke pod III. izreke žalbu je izjavio tuženik S. B. iz svih žalbenih razloga u bitnom ističući da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije postupio po uputi iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, te da u pobijanoj presudi nije odgovorio na pitanja postojanja ugovora o najmu, da li je, kako i u kojem vremenu žalitelj koristio predmetni prostor, te je svoju odluku temeljio na odredbi članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, iako nije obrazložio ispunjenje pretpostavki za naknadu štete, a što pobijanu presudu čini nerazumljivom te ukazuje na postojanje bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud trebao, a nije, niti ne daje razloge zašto, provesti novi prethodni postupak čime je povrijedio odredbu članka 377. Zakona o parničnom postupku, jednako tako da nije, nakon promjene raspravnog suca glavnu raspravu proveo iznova, čime da je povrijedio odredbu članka 315. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, a što je sve bitno utjecalo na donošenje zakonite odluke suda. Ukazuje da nije valjano utvrđeno niti vlasništvo stana tužiteljice, jer ista nije uredno u spis dostavila dokaz o vlasništvu odnosno vlasnički list iako je teret dokaza za to bio na njoj. Ističe da nije utvrđeno niti postojanje ugovora o najmu, da je i sama tužiteljica u svom dopunskom ispitivanju rekla da je isti ugovoren usmeno, a što znači da nije valjano zaključen u pismenom obliku, te ponavlja da u stanu nije bilo nikoga, što je utvrđeno i prilikom ovršnog postupka odnosno predaje stana u posjed tužiteljici, što ukazuje da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Smatra da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na presudu zbog ogluhe broj P-1631/14, kada zaključuje da je žalitelj bio u posjedu stana i onemogućavao tužiteljicu u preuzimanju posjeda, jer je takav zaključak suprotan nalazu ovršnog suda koji je utvrdio da žalitelj dana 5. srpnja 2016. nije u stanu zatečen, a niti to potvrđuju saslušani svjedoci. Smatra da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno što je sud dosudio jer u jednom dijelu govori o novčanom iznosu, a u drugom o najamnini, a niti je proveo financijsko vještačenje za utvrđenje visine najamnine, pa nije jasno na temelju čega je onda utvrdio da su upravo utuženi iznosi valjani i osnovani. Ukazuje da je točkom II. izreke prihvatio djelomično tužbeni zahtjev u visini od 1.462,77 kn, iako je u ukinutoj presudi bio dosudio iznos od 1.534,77 kn, a ne daje razloge u kojem dijelu je isti zahtjev osnovan i koje sve troškove je isti bio dužan snositi, obzirom da je zahtjev djelomično osnovan. Smatra također da je pogrešno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u kunskoj protuvrijednosti eura, iako je i sama tužiteljica u svom iskazu tvrdila da je najamnina bila dogovorena u euru, pa je time i tužbeni zahtjev tako trebao biti postavljen, te se poziva na odredbu članka 22. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je i odluka o troškovima postupka nezakonita jer se ne obrazlaže zašto je tužiteljici priznat trošak zastupanja žalitelja po privremenom zastupniku, što je protivno pravnom shvaćanju VSRH od 21. studenog 2018., posebice što je privremenog zastupnika ovdje imenovao sud temeljem odredbe članka 84. stavak 1., 2. i 4. Zakona o parničnom postupku, te ne obrazlaže zašto privremenoj zastupnici nisu priznati troškovi sukladno Tarifi, te trošak poštarine za dva podneska 7. svibnja i 29. listopada 2018., te trošak pristupa na ročište za objavu presude u dva navrata. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška postupka žalitelju, podredno je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4.              U odgovoru na žalbu tužiteljica G. Š. ukazuje da u žalbi tuženik preocjenjuje provedene dokaze iako je prvostupanjski sud ocjenu dokaza proveo sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku i presudu donio na temelju provedenih dokaza i slobodnog sudačkog uvjerenja, a istaknutim žalbenim razlozima tuženik ne daje nikakve razloge, osim svog neslaganja, a koje je potpuno neosnovano. Ukazuje da su neosnovane i žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku morao provesti novi prethodni postupak jer je, nakon ukidne odluke, u ovom postupku sudio isti sudac, kao i do donošenja prve prvostupanjske presude. Predlaže da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

 

5.              Žalbe nisu osnovane.

 

6.              Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19. – dalje ZID ZPP/19) na koju u žalbi ukazuju tuženik S. B., a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer izreka presude i rješenja nisu u suprotnosti sami sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su izneseni valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

7.              Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 377. ZPP, na koju ukazuje tuženik S. B. u žalbi zbog toga što nije u ponovljenom postupku proveden novi prethodni postupak.

 

8.              Naime, odredbom članka 66. ZID ZPP/19 izmijenjen je članka 377. stavak 1. ZPP, tako da je istim propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede, zbog koje je presuda ukinuta, došlo u tijeku prethodnog postupka.

 

9.              Odredbom članka 117. stavak 1. ZID ZPP/19 je propisano da će se postupci, pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona, dovršiti primjenom odredbi ZPP, dok je stavkom 2. istog članka propisano da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, odredbe, između kojih i članak 66. tog Zakona, se primjenjuje i na sve postupke u tijeku, pa iako je tužba u ovoj pravnoj tvari podnesena dana 10. kolovoza 2017., ova izmijenjena odredba članka 377. stavak 1. ZPP se primjenjuje i na ovaj postupak.

 

10.              Dakle, kako u konkretnom slučaju ranija presuda prvostupanjskog suda nije ukinuta zbog povreda postupka u tijeku prethodnog postupka, to nije postojala niti obaveza prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku provede i novi prethodni postupak.

 

11.              Nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 315. stavak 3. ZPP, jer, kako to proizlazi iz spisa, u ponovljenom postupku je sudila ista sutkinja istog suda koja je donijela prvotnu presudu koja je ukinuta, pa je dakle u ovom ponovljenom postupku ista provela sve dokaze osobno, kako čitajući ranije tako i neposredno u ponovljenom postupku, a ove procesno pravne prigovore tuženik S. B. nije, kako to proizlazi iz spisa, problematizirao tijekom ranijeg, a niti ponovljenog postupka.

 

12.              Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

 

13.              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

13.1.              da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe broj P-1631/2014 od 31. srpnja 2015. tuženiku S. B. naloženo da tužiteljici G. Š. preda u posjed predmetnu nekretninu i plati 6.410,94 kune na ime režijskih troškova i kunsku protuvrijednost 6.530,00 eura najamnine od srpnja 2012. zaključno sa studenim 2014.;

 

13.2.              da je rješenjem o ovrsi broj Ovr-7277/15 od 7. prosinca 2015., donesenoj temeljem presude zbog ogluhe broj P-1631/2014 od 7. srpnja 2016., tužiteljica G. Š., dana 5. srpnja 2016., uvedena u posjed predmetne nekretnine te joj je rješenjem od 13. prosinca 2016. priznat daljnji trošak ovrhe od 839,48 kuna uz već određeni trošak od 1.050,00 kuna;

 

13.3.              da je tužiteljica G. Š. upisana kao vlasnica stana broj 1 koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja lođe ukupne površine 39,09m2 u kući izgrađenoj na k.č.br. … zgr. kući u … (ranije …);

 

13.4.              da svjedok M. I. u bitnom iskazuje da među strankama postoji dugogodišnji spor oko korištenja stana koji je predmet tužbe, da je tijekom 5-6 godina tuženik u više navrata dolazio u ured obećavajući da će riješiti sve svoje obveze prema tužiteljici, ne osporavajući  iznos najamnine, tražeći da se sačeka s iseljenjima, niti jedno obećanje nije ispunio te je bio prinudno iseljen;

 

13.5.              da svjedokinja E. I. u bitnom navodi da tuženika nikada nije vidjela, ali da je od tužiteljice čula da joj tuženik nije platio dug, da je ona platila režijske troškove kako joj ne bi isključili struju i vodu, da je stan bio oštećen nakon njegovog iseljenja i da je uložila dosta novaca u njegovu obnovu;

 

13.6.              da svjedok M. J., predstavnik suvlasnika u zgradi u bitnom iskazuje da je B. u stanu tužiteljice stanovao 4-5 godina, da je stan, hodnik zgrade, stepenište prema podrumu i prostor ispred podruma ostalih suvlasnika pretvorio u vlastito skladište dječjih igračaka, uređaja, drvene građe, vrata, ormara, namještaja, otpada kojega je skupio po gradu, stanari su morali trpjeti smrad, nisu mogli doći do svojih podruma, zahtijevao je da ukloni stvari sa zajedničkog stubišta i ispred podruma, da plati čistačicu stubišta i rasvjetu, obećao bi no ne i napravio, tužiteljica je plaćala trošak čišćenja stepeništa umjesto B. i više puta se žalila da joj tuženik ne plaća najam i režijske troškove već da ih je ona platila kako joj ne bi isključili struju i vodu;

 

13.7.              da tužiteljica G. Š. u bitnom iskazuje da je molila tuženika da napusti stan jer dvije godine nije plaćao najam, ali je izašao tek u ovršnom postupku, njegove stvari stavila je u podrum, obavijestila ga ali ih on nije uzeo, sa tuženikom,  profesorom umjetnosti zaposlenim u arheološkom muzeju, je imala usmeni dogovor o najmu stana za 230,00 eura i režijske troškove, do listopada 2012. je plaćao najam, neredovito i ne sve odjednom, no nakon toga bi prestao plaćati, tuženik nije plaćao režijske troškove, stizale su ovrhe na njezino ime i ona bi podmirila dug, pričuvu, komunalnu naknadu i čišćenje stepenica je plaćala jer bi je zvali susjedi pa je saznala za dug, stan nije obilazila jer je tuženik postavio još jednu bravu, a s njim nije mogla stupiti u kontakt niti išta poduzeti, otkazati ugovor, u stanu je bio dok u ovršnom postupku nije iseljen, slijedeći najmoprimci su plaćali najam 250,00 eura i režijske troškove, a štetu koju je tuženik napravio su oni otklonili, a trošak su prebili sa najmom, pa prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica G. Š. vlasnica predmetnog stana, što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, te prihvaćajući njen iskaz koji je sukladan priloženoj presudi zbog ogluhe, rješenju o ovrsi te iskazu svjedoka M. I. utvrđuje da je između tužiteljice G. Š. i tuženika S. B. bio zaključen usmeni ugovor o najmu predmetnog stana po cijeni od 230,00 eura mjesečno uz plaćanje režijskih troškova stana, da je isti ugovor raskinut podnošenjem tužbe za predaju stana u posjed, no da je tuženik S. B. iz istog stana iseljen tek u ovršnom postupku, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 63/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), zaključuje da je isti bio dužan nadoknaditi tužiteljici G. Š. svu štetu koju je ona trpjela onemogućavanjem vršenja vlasničkih prava na stanu, a koju je visinu utvrdio visinom dogovorenog najma, kao i priloženim priznanicama o isplatama duga HEP-u i troškove čišćenja stubišta, pa je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud našao osnovanim i prihvatio ga, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12.,103/14. i 118/14. – dalje Tarifa), a troškove privremenoj zastupnici i temeljem Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj: 5/14., 75/14., 5/15., 28/16. i 103/15.).

 

14.              Neosnovano se u žalbi upire kako prvostupanjski sud nije u obrazloženju pobijane presude odgovorio na pitanje postojanja ugovora o najmu kada je to prvostupanjski sud jasno utvrdio na temelju iskaza tužiteljice G. Š. te pravomoćne presude zbog ogluhe.

 

15.              Navodi žalbe da bi se radilo o usmenom ugovoru su točni, to potvrđuje i sama tužiteljica G. Š. u svom dopunjenom iskazu, no ista u iskazu također tvrdi, a što proizlazi iz presude zbog ogluhe, te potvrđuju i svjedoci M. I., koji je sa tuženikom S. B. komunicirao radi iseljenja iz predmetnog stana i M. J., predstavnik suvlasnika u zgradi, da je tuženik S. B. koristio predmetni stan temeljem takvog usmenog ugovora, pa kada se isti ugovor o najmu, iako je zaključen u usmenom obliku, ispunjavao odnosno realizirao, to je sukladno sudskoj praksi bio važeći i proizvodio svoje učinke sve dok nije raskinut, a činjenica da isti nije bio u stanu u trenutku provođenja ovrhe, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije od značaja niti dokazuje da on taj stan nije držao u posjedu odnosno koristio jer je držeći ključ od ulaza, kao i svoje stvari u njemu, te odbijanjem predaje posjeda vlasnici, potvrdio svoju faktičnu vlast nad stanom kao i njegov posjed.

 

16.              No treba reći da je u ovom postupku potraživan novčani iznos odnosno naknada dospjela nakon 1. prosinca 2014., odnosno nakon što je tužbom od 28. studenog 2014. zatražena predaja posjeda predmetnog stana, a time i raskinut usmeni ugovor o najmu stana, pa do 5. srpnja 2016, odnosno dana preuzimanje posjeda stana od strane tužiteljice G. Š. u ovršnom postupku.

 

17.              Dakle, predmet ovog postupka je bilo potraživanje novčanog iznosa kao protuvrijednost za korištenje predmetnog stana u vlasništvu tužiteljice G. Š. od strane tuženika S. B. nakon što je usmeni ugovor o najmu prestao, dakle nakon što je ovaj izgubio bilo kakvu pravnu osnovu za korištenje istoga, pa je stoga u pravu tuženik S. B. kada u žalbi ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva cijenio kroz odredbu članka 1045. ZOO, jer se ne radi, barem ne ovom traženom iznosu prvog tužbenog zahtjeva, o naknadi štete, već o korištenju tuđe stvari, ovdje konkretno predmetnog stana u svoju korist bez valjane pravne osnove.

 

18.              No međutim, po stavu ovog suda, i pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 1120. i članka 1111. ZOO, je trebalo jednako odlučiti o osnovanosti prvog tužbenog zahtjeva.

 

19.              Naime odredbom članka 1120. ZOO je propisano da, kad netko tuđu stvar uporabi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od uporabe.

 

20.              Kod uporabe tuđe nekretnine za stanovanje, kao što je to ovdje slučaj, ima se uzeti da je korist stečena takvom uporabom visina najma takvog stana, u mjestu i periodu kojem je predmetna nekretnina korištena, a u konkretnom slučaju, iako iz dopisa porezne uprave, Ispostave Pula - Pola od 13. srpnja 2018. proizlazi da ista ne raspolaže evidencijom o iznajmljivanju stanova na području Pule u tom periodu, uzimajući činjenicu da je među strankama bio zaključen usmeni ugovor o najmu istog stana neposredno prije ovog perioda upravo u toj visini, kao i da su slijedeći najmoprimci, nakon predaje posjeda stana od strane tuženika S. B., također plaćali ovaj iznos mjesečnog najma, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice G. Š., to se može valjano uzeti da je upravo ovaj iznos primjeren odnosno iznos koji je tuženik S. B. neosnovano stjecao mjesečno u navedenom periodu za držanje odnosno korištenje stana u vlasništvu tužiteljice G. Š., a kojega je on, nakon otkaza ugovora, odnosno u utuženom periodu koristio bez valjane pravne osnove.

 

21.              Stoga, po stavu ovog suda, ne stoje niti žalbene tvrdnje da se u ovom postupku, radi utvrđivanja visine stečenog bez valjane osnove, moralo provoditi financijsko vještačenje, jer, kako je naprijed već obrazloženo, porezna uprava nema pokazatelja o prosječnoj visini najma u tom periodu u području u kojem se predmetni stan nalazi, ali je visinu najma bilo moguće utvrditi prema prijašnjem, a i naknadnom iznosu najma koji su za isti stan plaćali ovdje tuženik S. B., a kasnije i novi najmoprimci, a što realno pokazuje vrijednost najma upravo ove nekretnine.

 

22.              U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na presudu zbog ogluhe broj P-1631/14, treba reći da pravomoćne sudske odluke sud ne može preispitivati i da iste obvezuju stranke, treće osobe pa i sud ukoliko se stranke na takvu odluku u drugom postupku pozovu.

 

23.              Suprotno žalbenim navodima, kod korištenja tuđe stvari u svoju korist, kao što je to ovdje bio slučaj, vlasnik stvari, uz pravo na traženje naknade stečenog bez valjane pravne osnove od osobe koja je tuđu stvar držala za sebe ili u svoju korist, ima pravo potraživati i naknadu štete, a upravo je valjano prvostupanjski sud u tom dijelu pozvao se na odredbu članka 1045. ZOO, kada je tuženiku S. B. naložio da tužiteljici G. Š. isplati iznos od 1.462,77 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja troškove koje je tužiteljica plaćala po opomenama ili računima za komunalne usluge, čišćenje stepeništa i dr. u utuženom periodu dok je predmetni stan koristio tuženik S. B., a ove troškove nije podmirivao, a kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud trebao je, a visinu istih je također valjano utvrdio zbrajanjem priznanica i potvrda priloženih u spis.

 

24.              Činjenica što je tužbeni zahtjev postavljen u kunskoj protuvrijednosti 250,00 EUR, suprotno žalbenim tvrdnjama, ne predstavlja povredu odredbe članka 22. ZOO.

 

25.               Naime odredbom članka 22. stavak 3. ZOO je propisano da ako novčana obaveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može tražiti samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja, a prema stavku 4. istog članka odredbe tog Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obavezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

 

26.              Dakle kada je tužbom zahtijevana isplata novčane protuvrijednost iznosa u EUR, time takav zahtjev nije postavljen suprotno odredbi članka 22. ZOO, to više što od 1. siječnja 2023. EUR postaje platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a u vrijeme donošenja ove odluke se, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22. i 88/22.) već u vrijeme pisanja ove odluke svi novčani iznosi moraju biti postavljeni dvojno u hrvatskim kunama i euru.

 

27.              Tuženik S. B. žalbom pobija presudu suda prvog stupnja i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, posebice u dijelu kojem je tužiteljici G. Š. priznat trošak zastupanja tuženika po privremenoj zastupnici, ističući da je istu postavio sud temeljem odredbe članka 84. stavak 2. točka 4. ZPP, pa je isti dakle postavljen od strane suda a ne Centra za socijalnu skrb, pa smatra da bi troškovi takvog zastupanja trebali ići na teret proračunskih sredstava, no prema stavu ovog suda, a tako i VSRH na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 21. studenog 2018.  sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a  troškovi predujma ulaze u  parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljeni privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi troškove tužitelju, a koje rješenje je uneseno i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22.).

 

28.              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika S. B., a niti je ovaj sud našao razloge na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i 2. ZPP, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke, te u dijelu točke III. izreke, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

 

29.              Neosnovano privremena zastupnica tuženika S. V. u žalbi upire da je pogriješio prvostupanjski sud kada njoj nije priznao troškove postupka sukladno odredbama Tarife jer i prema stavu ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud iste troškove odmjerio sukladno odredbama Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika („Narodne novine“, broj 5/2014, 75/2014, 5/2015, 103/2015 i 28/2016) u visini od 50% od onih koji bi pripadali po odredbama Tarife (tako i prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022., koji glasi: „Odvjetnik koji je postavljen za privremenog zastupnika sukladno članku 84. ZPP ima pravo na naknadu za rad na temelju Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika u iznosu od 50% nagrade za rad koja bi mu pripadala sukladno Odvjetničkoj tarifi“).

 

30.              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi privremene zastupnice tuženika S. V., a niti je ovaj sud našao u tom dijelu razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen zahtjev S. V. za naknadu troška postupka u iznosu od 8.828,00 kn, odnosno riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

31.              U preostalom, a nepobijanom dijelu presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice G. Š. za naknadu troškova, te rješenje suda prvog stupnja u dijelu kojim je naloženo tužiteljici G. Š., isplatiti odvjetnici S. V., iznos od 4.125,00 kn, ostaju nepromijenjeni.

 

 

                                                                      Zadar, 20. prosinca 2022.

 

 

                                                                                            Predsjednica vijeća

 

     Katija Hrabrov, v.r.