1

Poslovni broj 26 Gž-62/2022-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-62/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. L. iz S., OIB: …, ranije …, S., kojeg zastupaju punomoćnice D. G. i J. P., odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. G. i J. P. u  V., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici J. G., A. M. i M. V., odvjetnici iz  Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu,  poslovni broj P-436/2019-23 od 17. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu,  poslovni broj P-436/2019-23 od 17. studenog 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 9.128,09 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 6.784,38 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (17. studenog 2021.) pa do isplate. Rješenjem od istog datuma utvrđeno je da je tužbeni zahtjev preko iznosa od 9.128,09 kuna, do iznosa od 9.741,18 kuna, povučen.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.171,88 kuna, te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 800,00 kuna, odnosno sveukupno 1.971,88 kuna.

 

3. Žalba tuženice nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju, te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

5. Jednako tako, tuženica neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).

 

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen podneskom od 7. travnja 2021. (list 149-150 spisa), za isplatom iznosa od 9.128,09 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 i odlukama Ustavnog suda RH, tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 21. lipnja 2005. (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

 

9. I u žalbenom stupnju postupka, sporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

 

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su parnične stranke 21. lipnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj … koji je solemniziran istoga dana po javnom bilježniku Z. R.-K. iz V. pod brojem OU-687/05-2, kojim je tuženica, kao kreditor, stavila na raspolaganje tužitelju kredit od 16.197,44 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važeće na dan korištenja kredita, koji je isplaćen 24. lipnja 2005., dok se tužitelj kao korisnik kredita obvezao kredit vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta, od kojih svaki iznosi 235,46 CHF, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

 

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja (čl. 1. i 7. Ugovora), te da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,85% godišnje (čl. 2. Ugovora),

 

- da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio uplatom zadnje rate 15. 7. 2012,

 

- da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., proizlazi da je tužitelj P. - savez udruga ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama čl. 96. i 97. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje, kojom presudom se u odnosu na tuženicu temeljem istih zakonskih odredaba ujedno utvrđuje i to da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

 

- da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni

broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna,

 

- da je predmetni Ugovor koji je tužitelj sklopio s tuženicom 21. lipnja 2005., sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu s nepoštenim ugovornim odredbama,

 

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženica potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

 

- da kamatna stopa u konkretnom slučaju nije bila određena niti odrediva, već je u Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija o kamatnoj stopi po kojoj je tužitelj jedino znao koja je početna kamatna stopa, postojeća u vrijeme zaključenja ugovora, dok nije imao nikakvih saznanja o kriterijima i parametrima po kojim će se kamatna stopa mijenjati, pa tako niti o obimu mogućih promjena,

 

- da ugovorna odredba kojom je vezana glavnica iz ugovora o kreditu, za valutu CHF, nije bila razumljiva,

 

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje M. H., dipl. oec. (koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio), proizlazi da je tijekom otplate kredita tužitelj otplatio ukupno 103.597,74 kuna, pa da preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta koja se odnosi na tečajnu razliku i na razliku temeljem promjene kamatne stope, iznosi 9.128,09 kuna.

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, kao i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbama citiranih Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP/03) i odredbama čl. 3., 4., 7., 8., 22. i 26. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćnu presudu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestila tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženica, tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita (jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji), pa cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetnima, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca, uz izraženi pravni stav da učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, čime je za potrošača nastalo subjektivno pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, slijedom čega, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te razlike između iznosa koji je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi,  a sve sukladno otplatnom planu koji je tužitelju dostavljen kao sastavni dio Ugovora), zajedno s  pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

 

12. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju tuženica nepošteni stjecatelj i da je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je s  obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome, ništetne, te da joj, sve ono što bude primila temeljem tako ugovorenih odredbi, ne pripada.

 

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. svibnja 2019., zaključuje da nije nastupila zastara potraživanja niti vezano uz promjenu kamatne stope, niti uz ugovorenu valutnu klauzulu, imajući u vidu zastarni rok za stjecanje bez osnove koji iznosi 5 godina.

 

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

15. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopili 21. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj … na iznos od 16.197,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca, uz valutnu klauzulu (odredba čl.1. i 7. Ugovora), te da je  istim Ugovorom (odredbom čl. 2. Ugovora), ugovorena redovna kamata u visini od 5,85% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji kredit je isplaćen 24. lipnja 2005., čiji sadržaj između stranaka također nije sporan.

 

16. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 21. lipnja 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

17. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

 

18. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

19. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta  obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

 

21. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

22. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. Pri tome je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci dao jasan zaključak, koji prihvaća i ovaj sud, da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

 

23. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu  kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim  postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje  iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije  postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a  osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a. Stoga je sud u kojem  pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za  postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i  obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

24. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli.

 

25. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

 

26. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

27. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

 

28. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud neosnovano nije izveo dokaze koje je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora, i to saslušanje djelatnice tuženice D. P. (koju je tuženica predložila saslušati na okolnost da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR), javne bilježnice Z. R.-K. (koju je tuženica predlagala saslušati na okolnost da je prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik ugovor tužitelju obrazložio) i tužitelja (kojeg je tuženica predložila saslušati na okolnost razumljivosti i jasnoće odredbe o valutnoj klauzuli, te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR), valja odgovoriti da s obzirom na okolnosti na koje je tuženica predložila saslušanje svoje djelatnice D. P., za koju tuženica određeno ne navodi da je osobno pregovarala s tužiteljem o sklapanju predmetnog ugovora (niti u odgovoru na tužbu, a niti sada u žalbenim navodima), slijedi da navedenim dokazima tuženica nije niti mogla dokazati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima koji utječu na njezinu promjenu, s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala saslušanje svoje djelatnice, u konkretnom slučaju nisu od odlučnog značaja, kao niti saslušanje samog tužitelja, jer eventualno upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, kao i bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da tuženica s tužiteljem o tome nije pojedinačno pregovarala (koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača), a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da tuženica jednostrano određuje obvezu tužitelja, a tužitelj, s druge strane, tako određenu obvezu ne može predvidjeti, ali isto tako niti provjeriti. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nije od utjecaja niti pozivanje tuženika na praksu županijskih sudova u drugim slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni ovome konkretnom sporu.

 

29. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio izvesti predloženi dokaz saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni Ugovor stranaka, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora, bio obaviješten o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ili o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

 

30. Potrebno je ipak naglasiti da, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, tako da nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke, ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

 

31. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na „bezrazložno“ odbijanje njezinog  prijedloga  za saslušanjem svjedoka i tužitelja, kao i na dvojbu „može li se tužitelja smatrati prosječnim potrošačem kako ga definira praksa Suda EU“.

 

32. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

33. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

 

34. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje M. H., dipl. oec. (koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio), a kojemu niti tuženica nije prigovarala u matematičkom izračunu, valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje kamatne stope prema odluci tuženice i na povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da je tužitelj otplaćujući kredit prema ništetnim odredbama ugovora, otplatio ukupno 103.597,74 kuna, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku i na razliku temeljem promjene kamatne stope, iznosi ukupno 9.128,09 kuna, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

 

35. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještakinje, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud,  s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještakinje, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor o kunskom kreditu s fiksnom kamatom“, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa i tečajnoj razlici.

 

36. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

37. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

 

38. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer navedeno nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih  odredbi, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su navedeni žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu,  neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

 

39. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

 

41. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 24. svibnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

42. Naime, budući da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare.

 

43. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno ukupno 9.128,09 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

 

44. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

 

45. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja, tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa). Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

46. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

 

47. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

48. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.