1                          Poslovni broj: 1 Us I-499/2022-7

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-499/2022-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice M. R. iz R., ..., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi prestanka državne službe po sili zakona, 19. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/21-01/866, URBROJ: 566-01/1-22-2 od 24. veljače 2022. i prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-02/21-01/146, URBROJ: 513-07-21-08-21-1 8. prosinca 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-02/21-01/146, URBROJ: 513-07-21-08-21-1 8. prosinca 2021. odlučeno je da tužiteljici raspoređenoj na radno mjesto više upravne savjetnice za utvrđivanje plaće i doprinosa na dobit u Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, Područnom uredu R., Ispostavi R., Odjelu za poduzetnike - dobit II, prestaje državna služba u Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, po sili zakona s danom 25. studenim 2021., zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, a sukladno odredbi čl. 137. st. 1. t. 5. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 138/15 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 61/17 i 98/19, dalje: ZDS).

 

2.  Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-112-07/21-01/866, URBROJ: 566-01/1-22-2 od 24. veljače 2022. odbijena kao neosnovana.

 

3.  Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi i u naknadno predanom podnesku obrazlaže radi čega smatra da se ne radi o neopravdanim izostancima s rada. U svezi s time pojašnjava kako ima prigovor savjesti zbog vjerskog i drugog uvjerenja na medicinske postupke cijepljenja i testiranja svaka dva dana na Covid-19,  a što njezin poslodavac ni na koji način nije uzeo u obzir u cilju zaštite njezinih ustavnih prava, dok tuženik navedeni prigovor savjesti smatra medicinskim, a ne pravnim pitanjem. Navodi da joj poslodavac nije omogućio da sudjeluje u postupku povodom podnesenog zahtjeva za rad od kuće ili za neplaćenim dopustom zbog čega odluke poslodavca kojim su ti njezini zahtjevi odbijeni osporava pred sudom nadležnim za radne sporove. Nadalje navodi da joj poslodavac nije omogućio niti da sudjeluje u postupku donošenja odluke o prestanku službe. Navodi kako je poslodavac odbio sve njezine zahtjeve te je donio odluku o prestanku njezine službe na temelju bilješki koje je potpisala osoba nenadležna za Odjel u kojem radi te pojašnjava kako je bilješke potpisao voditelj Odjela za poduzetnike - dobit I, a da ona radi u Odjelu za poduzetnike – dobit II koji ima svog voditelja. Nadalje navodi kako smatra da ona nije samoskrivljeno izostala s posla  obzirom da je svaki dan došla na posao, ali joj je poslodavac putem zaštitara onemogućio pravo na rad. Navodi kako da bi se radilo o skrivljenom ponašanju radnika to da se trebaju ispuniti kumulativno tri uvjeta i to: da je riječ o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa, da je obveze kršio isključivo radnik i da ih je kršio s namjerom. Navodi da je svakog dana obavijestila putem e-maila svog poslodavca o nemogućnosti ulaska u radne prostorije (dana 26., 29. i 30. studenoga 2021. te 1., 2., 3., 6., 7. i 8. prosinca 2021.), ali da poslodavac na te obavijesti nije ni na koji način reagirao, niti osporavao niti odgovorio radniku, već je dana 9. prosinca 2021. putem sustava e-građanin dobila obavijest da ju je poslodavac odjavio s mirovinskog osiguranja s datumom 25. studeni 2021., a tek 13. prosinca 2021. da je poslodavac prvi puta uspostavio komunikaciju s njom na način da joj je toga dana uručena odluka o prestanku službe i odluke o odbijanju zahtjeva za rad od kuće i neplaćenim dopustom. Smatra da ju je poslodavac bio dužan odmah obavijestiti ako je smatrao da je izostala s posla neopravdano, pogotovo zato jer je uporno pokušavala uspostaviti komunikaciju s poslodavcem. Navodi da je tek 28. prosinca 2021. zaprimila dokumentaciju poslodavca iz koje je vidljivo da je sve službene bilješke na kojima poslodavac temelji svoje odluke potpisala osoba koja nije nadležna za njezin Odjel u kojem radi. Ukazuje kako tuženik tu činjenicu nije uzeo u obzir kao niti činjenicu da poslodavac ni na koji način nije obavijestio radnika o tome da radniku prijeti otkaz. Navodi još kako na dan 25. studenoga 2021. (kada je prvi puta izostala s posla) i 8. prosinca 2021. (kada je doneseno prvostupanjsko rješenje) nije izrijekom bila propisana obveza cijepljenja i testiranja svaka dva dana na Covid-19 kao uvjet za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Stoga smatra da je poslodavac donio odluku o prestanku njezine službe bez pravnog i normativnog uporišta, a tuženik se je u obrazloženju svog rješenja pozvao na čl. 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20 i 134/20), koji je stupio na snagu 5. prosinca 2020., koji članak u navedene dane nije propisivao ovakvu obvezu. Ukazuje kako je rješenje o prestanku njezine službe doneseno 8. prosinca 2021., a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, broj 143/21) kojim je propisana obveza predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju i preboljenju zarazne bolesti radi ulaska u radne prostorije stupio je na snagu 24. prosinca 2021., a te Izmjene i dopune ne mogu djelovati retroaktivno. Stoga smatra da je prestanak njezine službe utvrđen bez pravne osnove. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da sam riješi predmet na način da prestanak njezinog radnog i službeničkog odnosa nije dopušten i da radni odnos nije prestao te da naloži vraćanje radnika na posao koji je obavljao uz zahtjev da poslodavac isplati izgubljene plaće u bruto iznosu za razdoblje od 25. studenoga 2021. do vraćanja na posao.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

5.  Budući da pravno odlučne činjenice među strankama nisu sporne već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

 

6.  Dakle, među strankama ovog spora nije sporno da je tužiteljica izostala s posla od 25. studenoga 2021. do 7. prosinca 2021., dakle pet radnih dana uzastopce i da je dana 8. prosinca 2021. doneseno rješenje o prestanku državne službe tužiteljici po sili zakona s danom 25. studenoga 2021. jer je počevši s tim danom tužiteljica neopravdano izostala s rada. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica u navedenom periodu dolazila ispred zgrade u kojoj je bila zaposlena, ali da nije mogla pristupiti svom radnom mjestu budući da zaštitaru nije predočila odgovarajući dokaz (Covid potvrdu ili dokaz o testiranju) sukladno Odluci Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova („Narodne novine“, broj 121/21 od 12. studenog 2021., koja je stupila na snagu 16. studenog 2021.), te Uputi ravnatelja Porezne uprave o načinu provedbe sigurnosne mjere obveznog testiranja državnih službenika i namještenika u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, od 15. studenoga 2021. Također nije sporno da je tužiteljica odmah idući dan nakon stupanja na snagu navedene Odluke, dakle dana 17. studenoga 2021., podnijela zahtjev i očitovanje poslodavcu u kojem je istaknula prigovor savjesti na medicinske postupke cijepljenja i testiranja dok traju navedene mjere radi čega je zatražila da joj se odobri rad od kuće ili neplaćeni dopust za period od 25. studenoga 2021. do 28. veljače 2022. zbog potrebe obrazovanja. Nije sporno da je poslodavac tužiteljice odlučio o navedenim zahtjevima tužiteljice rješenjima od 7. prosinca 2021. na način da je odbio zahtjev tužiteljice za rad od kuće zbog potrebe službe i naravi posla kojeg obavlja te nemogućnosti osiguranja urednog izvršavanja njezinih poslova radom od kuće, te je odbio zahtjev tužiteljice za korištenjem neplaćenog dopusta jer postoji potreba službe za obavljanjem poslova na koje je raspoređena te bi njezino odsustvo izazvalo poteškoće u obavljanju poslova. Nije sporno da je tužiteljica o svojim izostancima u navedenom periodu poslala obavijesti voditeljici Ispostave Rijeka i Središnjem uredu Porezne uprave putem e-maila.

 

7.  Sporno je, je li tužiteljica neopravdano izostala s posla pet radnih dana uzastopce. U svezi s tim spornim pitanjem pojavilo se je još kao sporno i pitanje je li poslodavac tužiteljice pravovremeno odlučio o njezinim zahtjevima da joj se odobri rad od kuće ili neplaćeni dopust te je li se tužiteljica zakonito pozvala na prigovor savjesti u konkretnom slučaju.

 

8.  Na temelju razmatranja navedenih nespornih činjenica i mjerodavnih zakonskih i podzakonskih odredaba, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

9.  Čl. 137. st. 1. t. 5. ZDS propisano je da državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce - danom napuštanja službe, odnosno prvog dana odsutnosti s rada.

 

10.  Čl. 47. st. 1. spomenutog Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20 i 134/20, dalje: ZoZPZB), koji je stupio na snagu 5. prosinca 2020., propisano je da radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragijskih groznica, žute groznice, bolesti Covid-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju se mjere određene tim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. U st. 2. tog članka propisano je da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz st. 1. tog članka, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti koje su nabrojane u točkama 1. do 12., a u točki 12. je navedeno i druge potrebne mjere.

 

11.  Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, broj 143/21, dalje: ZID ZoZPZB), koji je stupio na snagu 24. prosinca 2021., propisano je u čl. 3. da se u navedenom čl. 47. st. 2. dodaje točka 8.a koja glasi: „obvezu predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti radi ulaska u određene prostore.“

 

12.  Čl. 22. a st. 1. Zakona o sustavu civilne zaštite („Narodne novine“, broj 82/15, 118/18, 31/20 i 20/21, dalje: Zakon o sustavu civilne zaštite), koji je stupio na snagu 6. ožujka 2021., propisano je da u slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. St. 2. istog članka propisano je da se odluke i upute iz st. 1. tog članka donose radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana.

 

13.  Prema točki I. spomenute Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova („Narodne novine“, broj 121/21 od 12. studenog 2021., dalje: Odluka), koja je stupila na snagu 16. studenog 2021., uvedena je posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 za pojedine kategorije osoba, uključujući i državne službenike.

Prema točki IV. st. 1. te Odluke osobe iz točke I. Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest Covid-19, predočenjem EU digitalne Covid potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju.

Prema točki IV. stavku 2. Odluke osobe iz točke I. Odluke obvezne su EU digitalnu Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac za to ovlasti.

Prema točki VI. Odluke osobe iz točke I. Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama.

U točki IX. Odluke propisano je na koje osobe se ne primjenjuje ta Odluka pa je tako u zadnjoj točki 10. propisano da se ta Odluka ne primjenjuje na osobe kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje ili za dovršetak cijepljenja bilo kojim cjepivom protiv Covid-19, a što se dokazuje liječničkom potvrdom.

 

14.  Dakle, točno je da je ZID ZoZPZB, kojim je propisana obveza predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti radi ulaska u određene prostore, stupio na snagu 24. prosinca 2021., dakle nakon stupanja na snagu navedene Odluke i nakon donošenja prvostupanjskog rješenja.

 

15.  Međutim, navedena Odluka je donesena na temelju citiranih odredaba čl. 47. st. 2. t. 12. ZoZPZB i čl. 22. a  Zakona o sustavu civilne zaštite. Ustavnost te Odluke potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-II/7149/2021 od 15. veljače 2022. Stoga su neosnovani navodi tužiteljice da je prvostupanjsko rješenje o prestanku njezine državne službe doneseno bez pravnog temelja.  

 

16.  Nadalje, prema navedenoj Odluci obveza je državnog službenika da se radi ulaska i boravaka u službene prostorije prethodno testira na virus SARS-CoV-2 ili da pribavi Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenu odnosno testiranju i da taj dokaz predoči prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac na to ovlasti, dok je s druge strane obveza poslodavca da osigura provođenje te Odluke u službenim prostorijama, između ostaloga da onemogućiti ulazak i boravak u službenim prostorijama osobama koje odbiju navedeno testiranje odnosno koje odbiju predočiti Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz.

 

17.  Nesporno je da se je tužiteljica odbila testirati na virus SARS-CoV-2, kao i da nije predočila drugi odgovarajući dokaz koji bi zamijenio potrebu tog testiranja, čime tužiteljica nije ispunila svoju propisanu obvezu za ulazak i boravak u službenim prostorijama, a u takvoj situaciji čelnik tijela je ovlašten odbiti njezin ulazak u službene prostorije sukladno citiranoj točki VI. Odluke. Stoga se izostanak tužiteljice s njezinog radnog mjesta ne može pripisati krivnji poslodavca, već je tužiteljica ta koja je bila dužna podnijeti dokaze iz citirane točke IV. Odluke. Stoga izostanak tužiteljice s rada nije opravdan, jer je upravo tužiteljica kao državna službenica bila dužna pribaviti odgovarajući dokaz kako bi mogla pristupiti svom radnom mjestu.

 

18.  Postojala je pravna osnova (navedena Odluka) i legitimni cilj (naveden u točki I. te Odluke) da se od tužiteljice traži dokaz iz točke IV. Odluke, kao i da joj se u slučaju ne prilaganja tog dokaza onemogući ulazak i boravak u službenim prostorijama.

 

19.  Ukazuje se da Odluka predviđa više alternativnih mogućnosti za ispunjenje obveze na strani tužiteljice (cijepljenje ili testiranje uz naknadu troškova testiranja ili eventualno preboljenje). Međutim, tužiteljica nije predočila niti jedan od tih dokaza, a niti je dostavila liječničku potvrdu kojom dokazuje da kod nje eventualno postoje uvjeti za izuzeće od primjene te Odluke sukladno citiranoj točki IX. te Odluke. Pored toga, ova obveza postojala je za sve državne službenike, pa stoga tužiteljica nije bila eventualno stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge državne službenike u istoj situaciji.   

 

20.  U odnosu na pozivanje tužiteljice na priziv savjesti navodi se sljedeće. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav RH) u čl. 47. dopušta prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama, a te osobe su obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom. Nadalje, pored Ustava RH priziv savjesti je u Republici Hrvatskoj reguliran zakonom i u pojedinim medicinskim djelatnostima (Zakon o liječništvu, Zakon o sestrinstvu, Zakon o dentalnoj medici i dr.). Međutim, u konkretnom slučaju navedenim ZoZPZB i navedenom Odlukom nije propisana mogućnost priziva savjesti. Naime, iznimke od primjene navedene Odluke propisane su u citiranoj točki IX. te Odluke, a u toj točki nije propisano da se državni službenici mogu pozivati na priziv savjesti zbog svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, te odbiti provođenje mjera iz ZoZPZB i navedene Odluke. S time u vezi dodaje se da pravo na priziv savjesti nije neograničeno pravo, podvrgnuto je ograničenjima te se na njega može pozivati iznimno. Ograničeno je zakonima, interesom javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala te zaštitom prava i sloboda drugih ljudi. Stoga se tužiteljica u ovoj situaciji nije mogla pozivati na prigovor savjesti zbog vjerskog i drugog uvjerenja na medicinske postupke cijepljenja i testiranja svaka dva dana na Covid-19, kako to navodi u tužbi.

 

21.  U odnosu na zahtjeve tužiteljice za rad od kuće ili za neplaćeni dopust navodi se da je u domeni odluke poslodavca da li će dopustiti rad od kuće državnom službeniku, kao i neplaćeni dopust. U spomenutoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II/7149/2021 od 15. veljače 2022. u odnosu na rad od kuće, a nakon što je prošlo općepoznato „potpuno zatvaranje (lockdown)“ koje je bilo primijenjeno kroz nekoliko tjedana radi suzbijanja pandemije Covid-19, navedeno sljedeće: „Vlada je navela da se mjera rada od kuće primjenjivala u razdoblju kada nije bilo dostupno sigurno i učinkovito cjepivo, ali i tijekom razdoblja ograničenih laboratorijskih kapaciteta za provođenje testiranja većeg broja ljudi. Uzimajući u obzir dio osoba koji je prebolio bolest Covid-19, dostupnost sigurnog i učinkovitog cjepiva protiv bolesti Covid-19 te lako i široko dostupno testiranje na bolest Covid-19 sada je omogućen rad u sigurnoj radnoj okolini gdje je rizik obolijevanja na radnom mjestu sveden na najmanju moguću mjeru, bez značajnog utjecaja na radno funkcioniranje provedbom povremenog testiranja dijela populacije koja ima najveći rizik za obolijevanje. Vlada je istaknula da je uslijed promijenjenih okolnosti, kada je cjepivo dostupno i kada je omogućeno nesmetano i brzo testiranje, radi omogućavanja kontinuiteta i dostupnosti državnih i javnih službi, testiranje odnosno uporaba EU digitalnih Covid potvrda učinkovitija mjera za ostvarenje tog cilja od rada od kuće. S takvom ocjenom suglasan je i Ustavni sud.“

 

22.  Dakle, nije postojala obveza poslodavca da odobri zahtjeve tužiteljice za rad od kuće ili za neplaćeni dopust u navedenom periodu, a sve dok poslodavac nije donio odluku o tim zahtjevima tužiteljice, tužiteljica nije smjela izostajati s rada. Pri tome se navodi kako nigdje nije propisana obveza poslodavca da bez odgode odluči o takvim zahtjevima. Kako su u konačnici ti zahtjevi tužiteljice odbijeni rješenjima prvostupanjskoga tijela od 7. prosinca 2021., to je potvrđeno da je u navedenom razdoblju tužiteljica neopravdano izostala s rada.

 

23.  U odnosu na navode tužiteljice da joj nije omogućeno izjašnjavanje/sudjelovanje u postupku donošenja prvostupanjskog rješenja navodi se kako nije uvijek nužno saslušanje stranke, već je u određenim slučajevima dovoljno omogućiti stranci da se očituje pisanim putem, što je tužiteljica učinila u konkretnom slučaju prije donošenja prvostupanjskog rješenja u više navrata putem e-maila, a potom u žalbi i u tužbi ovom Sudu.

 

24.  U odnosu na navode tužiteljice da ju poslodavac ni na koji način nije obavijestio o tome da joj prijeti otkaz, navodi se da u konkretnom slučaju niti nije postojala takva zakonska obveza poslodavca. To stoga što se ovdje radi o državnoj službenici te se ovdje primjenjuju odredbe ZDS, a prema ZDS izostanak državnog službenika s rada pet radnih dana uzastopno bez opravdanog razloga je zakonom propisani razlog za prestanak državne službe po sili zakona, neovisno o volji poslodavca. Tužiteljica kao državna službenica je svakako bila upoznata s tom zakonskom odredbom.

 

25.  Stoga kako nije sporno da je tužiteljica kao državna službenica izostala s rada pet dana uzastopno, te kako iz svega navedenoga slijedi da njezini izostanci nisu bili opravdani, to su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz citirane odredbe čl. 137. st. 1. t. 5. ZDS da joj prestane državna služba po sili zakona. Slijedom toga, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitima pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

26.  Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 19. prosinca 2022.

 

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).