1                     Poslovni broj: 10 Us I-1149/2022-6

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

 

Poslovni broj: 10 Us I-1149/2022-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja A. V. iz S. D., S. D. 120, zastupan po opunomoćeniku N. P., odvjetniku u R., V. u. 9, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, 16. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/20-01/97, URBROJ: 513-04-22-2 od 22. srpnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rab, KLASA: UP/I-410-23/2019-02/395, URBROJ: 513-07-08-05/2019-5 od 16. prosinca 2019.,

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rab, KLASA: UP/I-410-23/2019-02/395, URBROJ: 513-07-08-05/2019-5 od 16. prosinca 2019., kojim je točkom I. izreke poništeno privremeno porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rab, KLASA: UP/I-410-23/19-02/395, URBROJ: 513-07-08-05/19-1 od 15. svibnja 2019., a točkom II. izreke tužitelju je za 2018. utvrđen dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 18.794,58 kuna, dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 540.278,60 kuna, ukupni godišnji dohodak u iznosu od 559.073,18 kuna, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 45.600,00 kuna, godišnja porezna osnovica u iznosu od 513.473,18 kuna, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 159.650,34 kune, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu od 290,77 kuna, te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 159.359,57 kuna.

 

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te citira članke iz Zakona o općem upravnom postupku i Opće poreznom zakonu i navodi da je porezni nadzor kod tužitelja trebao je rezultirati rješenjem i to rješenjem koje bi bilo doneseno na temelju činjenica koje su utvrđene u tijeku nadzora, a odnose se na porez na dohodak i tek nakon donošenja takvog rješenja nakon njegove pravomoćnosti da je tuženik mogao donositi rješenja kojima utvrđuje porezna obveza i nalaže tužitelju plaćanje iste, da tuženik nije postupio u skladu s člankom 126. stavak 7. OPZ-a iako je bio dužan po njemu postupiti, jer iznimka koja je predviđena stavkom 9. istog članka Zakona da ovdje ne dolazi u primjenu. Postupanje tuženika da predstavlja povrede i preostalih nabrojanih zakonskih odredbi, jer da je tužitelj onemogućen u konzumaciji punog opsega svojih prava opisanih zakonom, onemogućen je u tome da osporava činjenice iz nadzora, da dokazuje suprotno od onoga što utvrđuje tuženika i u konačnici da podnese žalbu na posebno rješenje koje je imao donijeti tuženik po okončanom nadzoru, a prije utvrđenja poreznih obveza s naslova poreza na dohodak.  Tužitelj drži i kako obrazloženje pobijanog rješenja nigdje ne sadrži odlučne razloge koji bi upućivali na to temeljem čega tuženik dolazi do zaključka da tužitelj obavlja neku neregistriranu djelatnost ukoliko isti nesporno svoja sredstva na zakonit način iznese u RH, u inozemstvu ta ista sredstva zamijeni za stranu valutu te ponovno po povratku u RH ili druge zemlje EU izvrši promjenu istoga novca bilo u Eure, HRK ili neku drugu valutu. Status kovanog novca koji je predmet nadzora sporan je između stranaka ovog postupka koje u svojim rješenjima navodi kako se radi o novcu, kovanicama valute o optjecaju ili izvan njega.  U konkretnom slučaju da nisu bili ispunjeni uvjeti da se neposredno rješava ova upravna stvar, da na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela tuženik nije mogao utvrditi status kovanog novca na koji se referira, a ne navodi se da su očitovanje dale narodne banke onih zemalja koje su kovani novac izdale, a sve i da je tuženik mogao utvrditi status predmetnih kovanica da se tužitelju moralo omogućiti očitovanje radi zaštite njegovih prava i interesa u postupku.  Obrazlažući svoje rješenje da tuženik jasno navodi da je u postupku utvrdio kako novac koji tužitelj sa sobom donese iz Kine i trećih zemalja on položi na bankovni račun, iz čega da jasno proizlazi da predaja predmetnog kovanog novca poslovnoj banci ili narodnoj banci koja ga je izdala za sobom povlači ekvivalentno novčano potraživanje od iste banke koje se uredno isplaćuje i nije sporno. Slijedom odredbi Zakona o deviznom poslovanju, članak 1. i 4., odredbe članka 2. stavak 1. točka a) i c) da je jasno da kovanice koje se utvrđuju nevažeći kovani novac pobijanim rješenjem zapravo predstavljaju gotov novac - „gotov novac” znači novčanice i kovanice koje su u optjecaju kao sredstvo plaćanja ili su bile u optjecaju kao sredstvo plaćanja, a i dalje ih je moguće preko financijskih institucija ili središnjih banaka zamijeniti za novčanice i kovanice koje jesu u optjecaju kao sredstvo plaćanja“ (članak 2. stavak 1. točka c) Uredbe (EU) 2018/1672 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. godine o kontrolama gotovine koja se unosi u Uniju ili iznosi iz Unije i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1889/2005). Predmetni kovani novac da predstavlja gotovinu u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju i sa Uredbom (EU) 2018/1672 i da je neodrživo utvrđenje o nevažećem kovanom novcu iz pobijanog rješenja, gotovina (gotov novac) nije i ne može biti nevažeći, da kovani novac primatelja robe predstavlja gotovinu i u smislu odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, članak 40. stavak 1. točka e).  Navedena odredba Zakona o PDV-u da jasno ukazuje da se PDV plaća na kolekcionarske predmete i kovanice od numizmatičkog interesa, dakle suština propisa da je u namjeni kovanica. Ukoliko se radi o kovanicama koje se uvoze kao numizmatički, kolekcionarski predmeti, da se zapravo radi o uvozu dobara namijenjenih daljnjoj prodaji, stoga da je logično da se takva dobra i oporezuju PDV-om pri uvozu, kao što i Zakon propisuje. U slučaju tužitelja iz sve dostavljene dokumentacije da je nesporno kako se porezni obveznik ne bavi kolekcionarstvom i numizmatikom, već da svoju gotovinu zamjeni za gotovinu u nekoj drugoj valuti koju onda polaže na bankovni račun ili mijenja preko financijskih institucija ili središnjih banaka za novčanice i kovanice.  U konkretnom slučaju da tuženik pokušava kroz porez na dohodak oporezivati zamjenu gotovine iz jedne u drugu valutu. Prema podacima koje objavljuje sam tuženik, Ministarstvo financija, Carinska uprava kovanice tužitelja da jesu gotovina i predstavljaju isti onaj gotov novac koji je on iz RH iznio, samo u drugoj valuti. Navodi kako se ne bavi poslovnom djelatnošću, odnosno kupoprodajom robe (kupoprodajom inozemne valute – kovanica u numizmatičkom smislu), da predmetne kovanice predstavljaju oblik imovine tužitelja koji samo mijenja oblik i valutu svojih vlastitih novčanih sredstava. Tako tužitelj dolaskom u Republiku Hrvatsku izmjenom kovanica strane valute za nacionalnu valutu samo mijenja svoju imovinu u smislu valute, da tužitelj ne prodaje kovanice, već ih mijenja u središnjim bankama, iz kovanog novca u papirnati novac (nema kupoprodaje imovine, radi se o promjeni oblika novca). Obzirom da se u niti jednom trenutku ne radi o kupoprodaji robe, već isključivo o promjeni oblika imovine u smislu valute, da bilo kakav oblik prihoda koji tužitelj stekne s osnova mijenjanja oblika svoje imovine ne predstavlja dohodak od samostalne djelatnosti te kao takav ne može bit predmetom oporezivanja, te citira odredbe Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o porezu za dodanu vrijednost. Zakon o deviznom poslovanju da upućuje na Uredbu (EU) 2018/1672, dapače člankom 1.a ZDP-a kao jedna od svrha donošenja predmetnog zakona je da se osigura provedba Uredbu (EU) 2018/1672. Odredbe članka 2. stavak 1. točka a) i c) Uredbe (EU) 2018/1672 da su nomotehnički i jezično posve jasne i ne ostavljaju mjesta različitim tumačenjima. Kovani novac koji je optjecaju ili je bio u optjecaju, a i dalje ga je moguće preko financijskih institucija ili središnjih banaka zamijeniti za novčanice i kovanice koje jesu u optjecaju kao sredstvo plaćanja, da jest po definiciji – gotov novac, a stav da je objavljen na mrežnoj stranici Ministarstva financija. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

 

           4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 12. prosinca 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Također je Sud odlučio provesti raspravu bez prisutnosti tuženika, obzirom da njegova nazočnost nije nužno potrebna za rješavanje ove upravne stvari, a i sam tuženik je predložio da se odluka donese i bez održavanja rasprave.

 

5. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i predložila je da se sasluša tužitelja smatrajući bitnim za donošenje odluke.

 

6.  U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem tužitelja, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

 

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

             

8. Odredbom članka 28. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: ZPD), propisano je da se dohotkom od samostalne djelatnosti smatra dohodak od obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, dohodak od slobodnih zanimanja i dohodak od poljoprivrede i šumarstva.

 

9. Odredbom članka 30. stavak 1. ZPD-a, propisano je da je dohodak od samostalnih djelatnosti razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju.

 

10. Odredbom članka 19. stavak 1. ZPD-a, propisano je da se godišnji porez na dohodak plaća se po stopi od 24% na poreznu osnovicu do visine 210.000,00 kuna te po stopi od 36% na dio porezne osnovice koji prelazi iznos od 210.000,00 kuna. Godišnja porezna osnovica za primjenu stope od 24% iz stavka 1. ovoga članka uvećava se za ostvareni iznos drugog dohotka iz članka 39. ovoga Zakona uz uvjet da iznos tako ostvarenog dohotka godišnje ne prelazi peterostruki iznos osnovice osobnog odbitka (stavak 2.).

 

11. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 143/13, dalje: Zakon), propisano je da je obrt u smislu ovoga Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa člankom 8. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

 

12. Odredbom članka 15. stavak 1. Zakona, propisano je da se obrt upisuje u Obrtni registar na temelju rješenja koje izdaje mjesno nadležni ured državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba. Obrtni registar je javan.

 

13. Odredbom članka 11. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16 i 106/18, dalje: OPZ), propisano je da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti. Ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, porezno tijelo utvrdit će poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza.

 

14. Odredbom članka 92. stavak 1. i 2. OPZ-a, propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti. Porezno tijelo procijenit će poreznu osnovicu:

1. ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima

2. ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno

3. ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom

4. ako porezni obveznik odbije sudjelovati u poreznom postupku ili onemogućava provedbu poreznog postupka

5. ako porezni obveznik koji vodi podatke u elektroničkom obliku ne postupi u skladu s odredbama članka 67. ovoga Zakona.

 

15. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ureda Rijeka, Ispostava Rab, donijelo privremeno rješenje KLASA: UP/1-410-23/19-02/395, URBROJ: 513-07-08-05/19-1 od 15. svibnja 2019. u postupku utvrđenja poreza na dohodak za 2018., dok je poreznim nadzorom provedenim nad poreznim obveznikom utvrđena osnova za izmjenu porezne osnovice utvrđene privremenim poreznim rješenjem, sve temeljem Zapisnika KLASA: 471.02/18-01/301, URBROJ: 513-07-08-19-38 od 7. lipnja 2019. i Dopunskog zapisnika KLASA: 471-02/18-01/301, URBROJ: 513-07-08-19-40 od 10. rujna 2019.

 

16. Iz zapisnika o obavljenom nadzoru od 7. lipnja 2019., u kojem je bio prisutan i tužitelj, proizlazi da je i sam tužitelj iskazao da se bavi kupoprodajom kovanog novca raznih valuta koje nabavlja od dobavljača u Kini ili putem e-baya od drugih dobavljača iz raznih država. Izvršenim uvidom u Obrasce za prijavu gotovine (CDF), utvrđeno je da tužitelj u navedenim obrascima prijavio kao podrijetlo gotovine: štednja, ušteđevina, zajam, zarad, a kao namjeravanu uporabu gotovine je naveo: pokretanje posla, posao, promjena valute, investicija, ulaganje, sve kako je detaljno opisano u samom zapisniku.

 

17. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj kao fizička osoba obavlja neregistriranu samostalnu djelatnost na način da novčana sredstava koja je prikupio štednjom, ušteđevinom, zajmom, zaradom, prenosi preko državne granice Republike Hrvatske u inozemstvo i to najčešće u Kinu, gdje tim novčanim sredstvima kupuje uglavnom kovanice valuta u opticaju ili izvan njega, koje unosi u Republiku Hrvatsku polaže na bankovne račune nakon konverzije ili bez nje. Na opisani način je ostvario dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 540.278,60 kuna, uz dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 18.794,58 kuna, već utvrđen i privremenim poreznim rješenjem.

 

18. Neosnovani su prigovori tužitelj da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, što je vidljivo iz naprijed navedenog zapisnika o nadzoru, kao i iz obavijesti o poreznom nadzoru od 24. svibnja 2018. kojom je upoznat s pravima, obvezama, posljedicama zbog nepostupanja glede obveza, te mu je prije donošenja rješenja omogućeno da se očituje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje istog.

 

19. Stoga ovaj Sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanima prigovore tužitelja, te da je porezno tijelo utvrdilo sve činjenice bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom utvrdilo i one činjenice koje idu u prilog tužitelju.

 

 

 

 

 

20. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 16. prosinca 2022.

 

  Sutkinja

 

    Danica Vučinić, dipl. iur., v.r.

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).