Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
Poslovni broj: 6 P-63/2022-9
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari
tužitelja M. G. d.o.o., u stečaju, iz V., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. L.,
odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lj. & P., iz Z., protiv tuženika A. A. C. d.o.o.
za proizvodnju i usluge, iz B., OIB…, (ranije: M. d.o.o. B. i A. A. d.o.o.), kojeg zastupa
punomoćnik Z. G., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i
H. M., odvjetnici iz B., radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika, nakon održane
i zaključene glavne i javne rasprave 3. studenoga 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja
V. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva L. & P., iz Z. i punomoćnice tuženika T. F. G.,
odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M., odvjetnici iz
B., te danom objave presude 16. prosinca 2022.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I.Utvrđuje se da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi
Ugovor o cesiji od 27. 12. 2011. godine, na iznos od 71.290,80 kn i
Ugovor o cesiji od 04. 01. 2012. godine, na iznos od 35.645,40 kn,
sklopljeni između tužitelja M. g. d.o.o. u stečaju, V., kao cedenta i
tuženika A. A. C. d.o.o. za proizvodnju i usluge, iz B., OIB…,
(ranije : M. d.o.o. B.), kao cesionara.
II.Tuženik je dužan vratiti u stečajnu masu M. g. d.o.o., u
stečaju, iz V. sve imovinske koristi koje je stekao temeljem
ugovora o cesiji, odnosno, iznos od 106.936,20 kn koji je naplatio
zajedno sa kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate,
po stopi koja je propisana člankom 12a. Zakona o financijskom
poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi HNB-
a uvećanoj za osam postotnih poena.
III.Nalaže se tuženiku naknaditi troškove ovog postupka tužitelju, s
ve u roku od 8 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u
visini eskontne stope HNB uvećane za 8 postotnih poena od donošenja
prvostupanjske presude do isplate."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u
iznosu od 26.275,50 kuna / 3.487,36 eura1 zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za
svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih
poena, tekućom od presuđenja, pa do isplate, u roku od 8 dana,
dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom
troškova postupka u iznosu od 5.340,75 kuna / 708,84 eura1
odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika ovome sudu 21. svibnja 2014. podnio tužbu radi
pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika u kojoj je naveo da su 27. prosinca 2011. i
4. siječnja 2012. prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovore o cesiji kojim je prednik
tužitelja, kao cedent, ustupio tuženiku, kao cesionaru, tražbinu koju ima prema svom
dužniku Javna ustanova G. s. V., da je nad njim rješenjem poslovni broj St-74/12.
od 22. svibnja 2012. otvoren stečajni postupak, pa da ovu tužbu podnosi u
otvorenom roku temeljem čl. 141. st. 2. Stečajnog zakona.
Isto tako tužitelj je pridodao da se radi o pravnoj radnji koju je dužnik poduzeo unutar
roka predviđenog čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona, odnosno, unutar tri mjeseca prije
podnošenja prijedloga za stečaj, naveo je da je ispunjena i druga pretpostavka iz
navedenog članka, a ta je da je dužnik nesposoban za plaćanje, a što se može
utvrditi iz potvrde banke o neprekidnoj blokadi računa stečajnog dužnika koja je
nastupila 15. prosinca 2011., a koja potvrda prileži spisu poslovni broj St-74/2012.,
da je ispunjena i treća pretpostavka iz čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona, a to je znanje
vjerovnika za nesposobnost za plaćanje stečajnog dužnika, a što je vidljivo iz
činjenice da tuženik nije niti pokušavao naplatiti svoju tražbinu redovnim putem nego
je svjesno odmah sklapao Ugovor o cesiji, što znači da je u trenutku sklapanja cesije
znao da se neće moći naplatiti, a sve s obzirom na činjenicu da je tužitelj do tada
plaćao neposrednim plaćanjem.
Nadalje je u tužbi tužitelj naveo da je ispunjena i pretpostavka iz čl. 127. st. 1.
Stečajnog zakona, odnosno, da je riječ o pravnim radnjama poduzetim prije otvaranja
stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika
(oštećenje vjerovnika), odnosno, kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u
povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), jer se predmetnim pravnim radnjama ne
naplaćuju vjerovnici koji se nalaze u redoslijedu naplate, već se taj red zaobilazi, te
se tako oštećuju svi vjerovnici koji su prije bili u redoslijedu naplate, a da je tuženik
1 Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
1
znao ili mogao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja, te da se izvršenim
plaćanjima po cesiji oštećuju tužiteljevi vjerovnici, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni
sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Revt-82/2009. i Rev-
5/1996. Tužitelj je pridodao da je stečajni sudac stečajnom upravitelju rješenjem od
14. svibnja 2014. dao odobrenje za podnošenje ove tužbe, te da iz razloga što je
predmetnim Ugovorima o cesiji tuženik, kao stečajni vjerovnik, stavljen u povoljniji
položaj i time privilegiran u odnosu na ostale stečajne vjerovnike jer je svoju tražbinu
naplatio od cesusa, a čime su ostali vjerovnici oštećeni, jer je umanjenjem stečajne
mase za naplaćenu tražbinu poremećeno ujednačeno razmjerno namirenje stečajnih
vjerovnika, to je tužitelj predložio da sud donese presudu kojom će u cijelosti usvojiti
tužbu i tužbeni zahtjev.
2. Sud je navedenu tužbu tužitelja s prilozima koji su se sastojali od preslika
navedenih Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., od preslike
rješenja ovoga suda poslovni broj 3 St-74/12-240 od 14. svibnja 2014. o davanju
suglasnosti stečajnom upravitelju za podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji
stečajnog dužnika M. g. d.o.o., u stečaju (listovi 1-17 spisa), te od dopisa s
pozivom na davanje pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana po primitku tužbe,
s upozorenjem na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz odredbe čl.
331.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99.,
88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.,
dalje : ZPP-a) dostavio tuženiku, a koji je navedenu tužbu s prilozima i dopisom
uredno zaprimio 11. siječnja 2016. Tuženik u navedenom dodijeljenom roku od 30
dana od zaprimanja tužbe i poziva na davanje odgovora na tužbu odgovor na tužbu
nije podnio, a iz razloga što je sud utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi
iz činjenica navedenih u tužbi te da te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je
podnio tužitelj, a niti s općepoznatim činjenicama te kako je utvrdio da ne postoje
općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi
da podnese odgovor na tužbu, to je sud temeljem odredbe čl. 331.b st. 1. t. 1. do t. 4.
ZPP-a donio presudu zbog ogluhe kojom je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev
tužitelja.
3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik (listovi 42-43 spisa) u kojoj
je, u bitnome, naveo da je točno da je tuženik 11. siječnja 2016. primio tužbu ali da
uz tužbu nije primio ni poziv za raspravu, a ni poziv za podnošenje odgovora na
tužbu. Navedeno, međutim, nije točno jer je sud uvidom u poziv sa lista 18 spisa
utvrdio da su tuženiku tužba i predmetni poziv za davanje odgovora na tužbu s
upozorenjem na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz odredbe čl. 331.b
ZPP-a bili uredno dostavljeni, a kako to proizlazi iz povratnice iza lista 18 spisa gdje
je tuženik svojim potpisom i pečatom potvrdio da je 11. siječnja 2016. zaprimio tužbu
s prilozima i poziva na davanje odgovora na tužbu, a navedeno je utvrdio i Visoki
trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-7548/2017. od 12.
veljače 2020. (listovi 63-65 spisa). Odlučujući povodom navedene žalbe tuženika
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske spomenutim rješenjem poslovni broj Pž-
7548/2017-3 od 12. veljače 2020. navedenu je presudu ovoga suda ukinuo te je
predmet vratio na ponovno suđenje s, u bitnome, obrazloženjem da je navedena
prvostupanjska odluka obuhvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka,
da žalitelj neosnovano ističe da mu sud nije dostavio tužbu s pozivom na davanje
2
odgovora na tužbu jer iz spisa proizlazi da je sud dopisom od 7. siječnja 2016.
pozvao tuženika na davanje pisanog odgovora na tužbu i upozorio ga na pravne
posljedice, a da je tuženik predmetni poziv zajedno s tužbom i prilozima zaprimio 11.
siječnja 2016. Nadalje, drugostupanjski je sud naveo da žalitelj, međutim, osnovano
ističe da nisu postojali uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, a koja se može
donijeti ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi jer
da iz presude i iz spisa proizlazi da je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka
podnesen 3. veljače 2012., a da je po navodu tužitelja račun stečajnog dužnika bio u
blokadi od 15. prosinca 2011., da su pobijane pravne radnje bile 27. prosinca 2011. i
4. siječnja 2012., a budući da je na temelju čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona kao jedan
od uvjeta za pobijanje pravnih radnji dužnika znanje vjerovnika za nesposobnost za
plaćanje, da nije jasno kako je sud prvog stupnja utvrdio da je ispunjena i predmetna
pretpostavka za pobijanje pravnih radnji te da nije jasan niti navod tužitelja da je
obveza tuženika da pokuša naplatu "redovnim putem" prije sklapanja ugovora o
cesiji, kao i što nije jasno što znači taj pojam "redovni put". Drugostupanjski sud je
zaključio da se, u konkretnom slučaju, iz činjenice da dužnik nije pokušao naplatu
redovnim putem prije sklapanja ugovora o cesiji ne može sa sigurnošću zaključiti da
je tuženik znao za nesposobnost za plaćanje.
4. Tijekom ponovnog postupka sud je održao ročište za glavnu raspravu 25.
lipnja 2020., 16. lipnja 2021., 30. rujna 2021., 11. siječnja 2022., 28. rujna 2022. te 3.
studenoga 2022., a i izvršen je uvid u: preslike Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011.
i 4. siječnja 2012. (listovi 5 i 6 spisa), presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St-
74/12-240 od 14. svibnja 2014. o davanju suglasnosti stečajnom upravitelju za
podnošenje tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika (listovi 9-17 spisa),
presliku povijenog izvatka iz sudskog registra za tuženika (listovi 20-26 spisa),
presliku sudske prakse, i to, odluke VTS-a RH poslovni broj Pž-4727/17. od 2.
listopada 2018., presliku rješenja ovoga suda o otvaranju stečajnog postupka nad
stečajnim dužnikom M. G. d.o.o. poslovni broj St-74/12-31 od 22. svibnja
2012. (listovi 71-81 spisa) presliku izvješća stečajnog upravitelja u stečaju nad
stečajnim dužnikom M. g. (listovi 82-94 spisa), presliku ponuda broj… i
….. (listovi 95-96 spisa), presliku kartice kupaca i dobavljača (list 97 spisa),
presliku odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2586/2019-2 od 1. rujna 2020.
(listovi 118-121 spisa), presliku Ugovora o cesiji od 14. srpnja 2011. (list 125 spisa),
presliku salda konto kartice (list 126 i 127 spisa), saslušani su svjedoci D.
N., S. P. R. (listovi 140-144 spisa), te N. G. (list
208 i 209 spisa), izvršen je uvid u presliku rješenja ovoga suda o zaključenju stečaja
nad stečajnim dužnikom M. g. poslovni broj St-74/12-924 od 12. siječnja
2022. (list 161-165 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 167), rješenje ovoga suda
o upisu stečajne mase iza M. g. poslovni broj Tt-22/742-2 od 2. ožujka 2022.
(list 168-170 spisa) te u sudsku praksu (listovi 180-182 spisa).
5. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja
neosnovanim.
6. Naime, tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u spis 24. lipnja
2020. dostavio podnesak kojim se očitovao na ukidnu odluku Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7548/2017-3 od 12. veljače 2020., naveo
3
je da je tuženik nakon 29. veljače 2016. ponovo 3. lipnja 2016. promijenio tvrtku iz
A. A. d.o.o. u A. A. C. d.o.o., pridodao je da u prilogu tog podneska
dostavlja rješenje o otvaranju stečaja nad tužiteljem od 22. svibnja 2012. iz kojeg je
vidljivo da je tužitelj bio u neprekidnoj blokadi od 15. studenoga 2011. do otvaranja
stečaja, da je prethodni stečajni postupak otvoren 26. ožujka 2012. te da je tri
mjeseca prije otvaranja prethodnog stečajnog postupka 26. prosinac 2011., a da su
pobojne radnje koje su predmet ovog postupka sklopljene 27. prosinca 2011. i 4.
siječnja 2012. Pridodao je da u slučaju da je sporno da je tuženik primio uplate po
cesijama predlaže knjigovodstveno-financijsko vještačenje poslovnih knjiga stranaka
na tu okolnost, da cesija nije bila ugovorena u ponudi koju je tuženik 2. prosinca
2011. dao tužitelju, da je tuženik primijetio da su novčana sredstva sjela od J.
u. G. s., a ne od osobe na koju je ponuda glasila, pa da je kao uredan i savjestan
gospodarstvenik trebao primijetiti da način postupanja plaćanja odstupa od redovne
situacije. Predložio je da se kao svjedoci saslušaju Đ. V., S. K., D. N. i B. O.
na okolnost načina poslovanja tužitelja sa tuženikom.
7. Na ročištu održanom 27. lipnja 2020. tužitelj je ponudio tuženiku prijedlog
nagodbe na način da tuženik u više obroka isplati tužitelju 60.000,00 kuna te da mu
naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna, a tuženik je zatražio
dodjelu roka za očitovanje na taj prijedlog, ponovio je da osporava tužbu i tužbeni
zahtjev u cijelosti, istaknuo je da nije mogao znati za nesposobnost za plaćanje
tužitelja te je predložio da se tijekom postupka saslušaju svjedoci D. N. te S. P. R.,
šefica računovodstva kod tuženika.
8. Tužitelj je 11. siječnja 2022. u spis dostavio podnesak u prilog kojeg je
dostavio i najnoviju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to, rješenje poslovni
broj Rev-2586/2019. od 1. rujna 2020. te je naveo da je u toj odluci Vrhovni sud
Republike Hrvatske zauzeo stav da su podaci o blokadi računa poslovnog subjekta
javni podaci o kojima se vodi Jedinstveni registar i da su time dostupni pravnim
subjektima, a sve sukladno odredbama čl. 22. st. 2. i čl. 23. st. 1. Zakona o provedbi
ovrhe na novčanim sredstvima, pa da se stoga nameće zaključak kako su podaci o
neprekidnoj blokadi tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji bili dostupni
tuženiku, te se isti ne može pozivati da nije znao, odnosno, da nije mogao znati za
blokadu računa.
9. Na ročištu održanom 16. lipnja 2021. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog
zahtjeva, naveo je da s obzirom na gore navedeni stav Vrhovnog suda Republike
Hrvatske smatra da eventualne daljnje dokaze nije potrebno provoditi, a to stoga što
tuženik nije dostavio dokaze ili naveo okolnosti koje bi ga sprečavale njegove
dužnosti kao savjesnog gospodarstvenika da izvrši provjeru svoga poslovnog
partnera u javno dostupnim registrima, dok je tuženik ponovio da nije mogao znati za
nesposobnost za plaćanje tužitelja, u spis je dostavio salda-konto kartice te je naveo
da se iz istih vidi da su se podmirenja obveza vršila putem obračunskih plaćanja,
odnosno, putem cesija, istaknuo je da tuženik nije primio plaćanje po drugoj cesiji od
4. siječnja 2012. te je ostao kod dokaznog prijedloga da se saslušaju predloženi
svjedoci radi utvrđenja činjenica u svezi načina poslovanja tj. plaćanja koja su se
vršila između parničnih stranaka. Punomoćnik tužitelja predložio je da se provede
4
financijsko-knjigovodstveno vještačenja na okolnost da li je izvršena uplata po
spornoj cesiji od 4. siječnja 2012. a po potrebi i po cesiji od 27. prosinca 2011., a na
tom je ročištu sud zaključio prethodni postupak, nastavio je s ročištem za glavnu
raspravu te usvojio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka Đ. V. te D.
N., ranijeg direktora tuženika, kao i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem
svjedoka S. P. R.
10. Na ročište održano 30. rujna 2021. nisu pristupili uredno pozvani svjedoci
Đ. V. i S. P. R., koji su ispričali svoj nedolazak, dok svjedok D. N, svoj izostanak
nije ispričao, pa je stoga sud predmetno ročište odgodio i novo zakazao za 11.
siječnja 2022. koje je sukladno odredbi čl. 115. st. 3. ZPP-a održano na daljinu uz
korištenja odgovarajućih audiovizualnih uređaja. Na tom je ročištu proveden dokaz
saslušanjem svjedoka D. N. i S. P. R., dok na to ročište nije pristupila svjedokinja
Đ. V. koja svoj izostanaknije ispričala.
11. Saslušani svjedok D. N. u svom je iskazu, u bitnome, naveo da
je tijekom 2011. i 2012. bio zaposlenik u tuženiku koji je tada imao naziv M.
d.o.o., da se to društvo bavilo prodajom protupožarnih vrata i da je imalo višegodišnju
suradnju sa prednikom ovdje tužitelja trgovačkim društvom M. g. d.o.o., koji
je naručivao tu robu, iskazao je da su stranke surađivale u više projekata unazad više
godina, a da su se plaćanja od strane naručitelja za predmetnu robu vršila ili
redovnim putem, dakle, plaćanjem putem banke, ali i putem cesija, te da plaćanje
putem cesija nije bio neuobičajen način plaćanja jer je tuženik i da drugim svojim
poslovnim partnerima znao vršiti plaćanja putem cesija, te da se na taj način na
godišnjoj razini moglo raditi od 10% do 15% plaćanja putem cesija dok je ostatak bio
plaćanje putem banke. Svjedok D. N. je naveo da su mu poznati
predmetni ugovori o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., da je te ugovore
predložio ili cedent ili cesus i da je tuženik na taj način pristao jer je bio zainteresiran
da se plaćanje izvrši što prije, da tuženik nije postavio pitanje zašto se predlaže
plaćanje cesijama te da nije niti provjeravao financijsko stanje predmeta tužitelja niti
je imao saznanja da bi isti imao bilo kakvih financijskih poteškoća jer se radilo o
poslovnom partneru s kojim se poslovalo više godina unatrag pa se zato te provjere
nisu vršile. Pridodao je da se sjeća da je 2011. bio održan jedan sastanak s
tadašnjim direktorom prednika tužitelja gospodinom P. ali da tom prilikom
on nije spominjao da bi postojale financijske poteškoće, kao što nije spominjao
eventualni mogući stečaj, već je to bio redovni sastanak. Naveo je da mu je poznata
činjenica da je tuženik temeljem ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. primio
naznačeni iznos od 71.298,80 kuna, a da o drugoj cesiji od 4. siječnja 2012. tuženik
nije zaprimio iznos od 35.645,40 kuna, a da razlog zašto se ta uplata nije ostvarila
njemu nije poznat. Pridodao je da je po ugovoru o cesiji od 27. prosinca 2011.
plaćanje izvršila J. u. G. s. V., da je ta javna ustanova bio krajnji naručitelj
predmetnih vratiju koje je isporučivao tuženika jer je ta ustanova bila investitor na
predmetnom projektu, da je na predračunu za predmetnu robu tuženik
odobrio popust za avansno plaćanje, da je i prije predmetnih ugovora o cesiji
iz prosinca 2011. i siječnja 2012. tuženik, koliko mu se čini, s prednikom tužitelja i u
srpnju 2011. zaključio jedan ugovor o cesiji, da je taj način plaćanja dogovorio odjel
prodaje u tuženiku, a da je to bilo predloženo od strane prednika tužitelja, te da se u
5
poslovanjima sa društvima koja se bave građevinom su znali biti nuđeni načini
plaćanja ili kompenzacijama ili cesijama ili redovnim virmanskim plaćanjima. Svjedok
N. je naveo da je za navedeno plaćanje za isporuku vratiju na predmetnom
projektu bilo ugovoreno avansno plaćanje uz određeni popust iz razloga što su bili
ugovoreni kratki rokovi za isporuku, da prema njegovim saznanjima tuženik nije tužio
J. u. G. s. V. za neplaćanje po cesiji od 4. siječnja 2012. već da je tuženik čitavu tražbinu
prijavio u stečajni postupak nad društvom M. g.. Na kraju je svog iskaza svjedok D. N.
naveo da je prednik tužitelja bio kupac tzv. srednje veličine i da je u vrijeme isporuke
predmetnih vratiju ukupno dugovao tuženiku između 100.000,00 kuna i 300.000,00 kuna,
jer da su svi ili većina poslovnih partnera u to vrijeme malo kasnili u plaćanju svojih računa.
12. U svom iskazu svjedokinja S. P. R. navela je da je od srpnja
2011. pa do siječnja 2019. radila u tuženiku kao rukovoditelj računovodstva,
da se sjeća da je tuženik isporučio protuprovalna i protupožarna vrata za objekt u
H. kraj V. gdje je radove izvodio prednik tužitelja, nakon što je izvršila
uvid u predmetne ugovore o cesiji navela je da se prisjeća da je po cesiji iz prosinca
2011. naplaćen iznos, dok po drugoj cesiji iz siječnja 2012. nije ništa naplaćeno, da
ne zna razlog, da bi naručitelj uobičajeno ponudio tuženiku način plaćanja, da su to
dogovarale osobe iz odjela prodaje u oba društva, da cesije nisu bile baš česte, da
su činile možda 10% od ukupnog načina plaćanja, da se najčešće plaćalo na račun
direktno putem banke te da nije imala informaciju da je prednik tužitelja u to vrijeme
bio u financijskim poteškoćama. Pridodala je, koliko se sjeća, da je plaćanje izvršila
J. u. G. s. V., a koja je bila investitor na predmetnom objektu u H. kraj V., da su
vrata koja su bila isporučena bila po mjeri, napravljena po specijalnoj narudžbi,
da ona, u konkretnom slučaju, nije bila u izravnom kontaktu sa osobama iz
prednika tužitelja, te da je, a nakon što je zaprimila poziv u ovom postupku, da se sa
bivšim kolegama u tuženiku informirala o ovome predmetu. Pridodala je da su se
ugovori o cesiji od strane tuženika prihvaćali najčešće u onim slučajevima kad
naručitelj nije robu mogao platiti avansno, a investitoru je bilo hitno nastaviti
radove, da su bila određena kašnjenja u plaćanju od strane prednika tužitelja ali da
nisu odskakali u odnosu na druge poslovne partnere i rokove plaćanja, da je u
tuženiku krajem svake poslovne godine bilo vršeno usklađivanje knjigovodstvenog
stanja sa poslovnim partnerima i ako bi bilo utvrđeno da postoji duže ili veće
neplaćanje iznosa da bi se u tom slučaju takav partner provjeravao putem internet
na stranicama "Portal Hrvatska", te ukoliko bi se utvrdilo da je društvo u blokadi, to
društvo pozvalo na plaćanje ili bi se društvo obratilo odvjetnicima radi poduzimanja
pravnih radnju u svezi naplate.
13. Tužitelj je 17. siječnja 2022. u spis dostavio podnesak u kojem je naveo da
je ugovorima o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012. u člancima 4. istih
određeno da se potpisom ugovora o cesiji potraživanje cesionara tj. ovdje tužitelja
prema cedentu, ovdje tuženiku, u iznosu na koji je ugovor o cesiji sklopljen smatra
podmiren, pa da iz razloga što je tuženik potpisao da se smatra namirenim
sklapanjem ugovora o cesiji da stoga tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga
provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost provedbe i plaćanja
po ugovoru o cesiji od strane cesusa prema tuženiku.
6
14. Nadalje, svojim podneskom od 18. ožujka 2022. tužitelj je obavijestio sud
da je nad njim zaključen stečajni postupak 12. siječnja 2022., te da je isti brisan iz
sudskog registra 24. veljače 2022., a da je 2. ožujka 2022. u sudski registar upisan
pravni slijednik društva M. g. d.o.o., u stečaju pod nazivom stečajna masa iz M. g.
d.o.o., u stečaju.
15. Radi navedenog, a budući da je rješenjem ovoga suda poslovni broj Tt-
22/395-4 od 24. veljače 2022. tužitelj brisan iz sudskog registra, te je time kao pravna
osoba prestao postojati, to je sud rješenjem poslovni broj P-189/2020-44 od 21.
ožujka 2022. utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari 24. veljače 2022. nastupio prekid
postupka zbog prestanka postojanja tužitelja. Predmetno rješenje postalo je
pravomoćno 31. ožujka 2022.
16. Podneskom od 23. ožujka 2022. tužitelj je predložio nastaviti ovaj parnični
postupak te je u spis dostavio presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St-
74/12.924 od 12. siječnja 2022. kojim je, između ostalog, zaključen stečajni postupak
nad stečajnim dužnikom M. g. d.o.o., u stečaju, te kojim je ovlaštena
stečajna upraviteljica da može i nakon zaključenja stečajnoga postupka u ime i za
račun stečajne mase nastaviti parnice, između ostalog, i ovaj parnični postupak.
17. Radi iznijetog sud je rješenjem poslovni broj P-189/2020-46 od 8. travnja
2022. ovaj postupak nastavio, tuženik je protiv istog 19. travnja 2022. podnio žalbu
pa je stoga sud ročište za glavnu raspravu određeno za 19. travnja 2022. odgodio te
je spis povodom te žalbe dostavio na odlučivanje na Visoki trgovački sud Republike
Hrvatske, koji je rješenjem poslovni broj Pž-1835/2022-2 od 3. svibnja 2022.
navedenu žalbu odbio i potvrdio pobijano rješenje ovoga suda koje je stoga 3.
svibnja 2022. postalo pravomoćno.
18. Novo ročište za glavnu raspravu sud je zakazao za 28. rujna 2022. i ono je
ponovo održano na daljinu, te je na tom ročištu sud proveo dokaz saslušanjem
stečajne upraviteljice tužitelja N. G., koja je, u bitnome, navela da je
stečajni postupak nad prednikom ovdje tužitelja otvoren 22. svibnja 2012., da je ona
imenovana za stečajnoga upravitelja, da je upoznata sa predmetnim ugovorima o
cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., da je ishodila suglasnost stečajnog
suca za podnošenje tužbi za pobijanje pravnih radnji, konkretno, predmetnih ugovora
o cesiji, da je prednik tužitelja osim spomenutih cesija i sa ostalim subjektima sklapao
ugovore o cesiji temeljem kojih je plaćeno ukupno oko 2.093.000,00 kuna, da je u
trenutku kad su predmetni ugovori iz ove pravne stvari iz prosinca 2011. i siječnja
2012. bili sklopljeni da je tada već račun prednika tužitelja bio u blokadi jer je blokada
nastupila 15. prosinca 2011. i nakon toga je blokada bila neprekidna, pa da su ti
ugovori stoga sklopljeni kad je prednik tužitelja već bio nesposoban za plaćanje.
Stečajna je upraviteljica pridodala da kad bi tužitelj uspio u ovom sporu, te kad bi se
utvrdilo da su ti ugovori bez pravnog učinka, da bi tada nesumnjivo došlo do većeg i
boljeg namirenja vjerovnika II. višeg isplatnog reda i to upravo za te iznose koji su tim
cesijama isplaćeni. Isto tako, stečajna upraviteljica je navela da je 12. siječnja 2022.
nad ovdje tužiteljem zaključen stečaj, da je postupak nastavljen u ime i za račun
stečajne mase, odnosno, da su nastavljene parnice koje se vode u ime i za račun
stečajne mase, da su svi prihodi i rashodi tijekom stečaja vidljivi iz završnog računa,
7
da su vjerovnici II. višeg isplatnog reda u tom stečaju namireni u postotku od 5,49%,
a da su razlučni vjerovnici, koji su ujedno i stečajni vjerovnici II. višeg isplatnog reda
namireni sa iznosom od 40.867.300,00 kuna, da se parnice koje se vode u ime i za
račun stečajne mase vode u svezi naplate iznosa od oko 7.000.000,00 kuna te je ista
na kraju svog iskaza navela da je investitor na gradilištu gdje su ugrađeni tuženikovi
proizvodi, konkretno, vrata bila J. u. G. s. V., da je po predmetnim cesijama plaćanja
upravo vršila navedena javna ustanova, ali da ona nema saznanja o činjenici tko je
inzistirao da se plaćanje izvrši temeljem predmetnih ugovora o cesijama. Na tom su
ročištu punomoćnici parničnih stranaka ponovili da ustraju kod predloženog dokaza
za saslušanjem svjedoka Đ. V., pa je stoga sud navedeno ročište odgodio te je novo
ročište zakazao za 3. studenoga 2022., a na koje ročište, ponovo, nije pristupila
svjedokinja Đ. V. koja nije ispričala svoj izostanak. Punomoćnik tužitelja je na
tom ročištu naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, predložio je da se
zaključi glavna rasprava te je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem
svjedoke Đ. V. Punomoćnica tuženika navela je da ostaje kod odgovora na tužbu,
svih navoda, te je ponovila da tuženikuništa nije plaćeno putem cesije od 4. siječnja 2012.
19. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika – Ugovora o
cesiji od 27. prosinca 2011. i od 4. siječnja 2012. koje su sklopili prednik tužitelja
trgovačko društvo M. g. d.o.o. i tuženik.
20. Odredbom čl. 141. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Stečajnog zakona ("Narodne
novine", broj 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12. i
45/13., dalje : SZ-a) a koje se odredbe zakona s obzirom na vrijeme sklapanja
predmetnih ugovora u konkretnom slučaju primjenjuju, propisano je da su pravne
radnje stečajnoga dužnika ovlašteni pobijati stečajni vjerovnici te stečajni upravitelj u
ime stečajnog dužnika. Tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od
dvije godine od otvaranja stečajnoga postupka, a podnosi se protiv osobe prema
kojoj je pobijana pravna radnja poduzeta, a stečajni upravitelj može podnijeti tužbu za
pobijanje pravnih radnji samo na temelju odobrenja stečajnoga suca.
21. Također, Stečajni zakon propisuje opće i posebne pretpostavke za
pobijanje pravnih radnji stečajnoga dužnika te je tako odredbom čl. 127. SZ-a
propisano da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se
remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno,
kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje
vjerovnika) stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici mogu
pobijati u skladu s odredbama SZ-a. Stoga opće pretpostavke pobijanja koje moraju
biti ispunjene su a. otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, b. prije (uz
određene iznimke i nakon) otvaranja stečajnog postupka poduzeta je pravna radnja
koja može biti predmet pobijanja, c. pobijana radnja dovela je do oštećenja ili
pogodovanja vjerovnika i d. krajnji rezultat pobijanja mora se očitovati u povećanju
mogućnosti namirenja vjerovnika. Posebne pretpostavke pobijanja razlikuju se ovisno
o tome o kakvoj pravnoj radnji se radi, odnosno, kad je ista poduzeta. U konkretnom
slučaju, tužitelj je tvrdio da se radi o pravnoj radnji poduzetoj unutar roka predviđenog
odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a.
8
22. Naime, odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a, propisano je da pravna radnja,
poduzeta u posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje
stečajnoga postupka, kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava
osiguranje ili namirenje na način i u vrijeme u skladu sa sadržajem njegova prava
(kongruentno namirenje), može se pobijati ako je u vrijeme kad je poduzeta dužnik
bio nesposoban za plaćanje i ako je vjerovnik u to vrijeme znao za tu nesposobnost.
Dakle, pretpostavke za pobojnost predmetnih pravnih radnji su vrijeme poduzimanja
pravne radnje, te nesposobnost za plaćanje dužnika i vjerovnikovo znanje u vrijeme
kad je ta radnja poduzeta za dužnikovu nesposobnost za plaćanje.
23. Uvidom u spis ovoga suda poslovni broj St-74/2012., i to, konkretno, u
presliku rješenja poslovni broj St-74/12-31 od 22. svibnja 2012. utvrđeno je da je
prijedlog za otvaranje stečaja nad pravnim prednikom tužitelja trgovačkim društvom
M. G. d.o.o. podnesen 3. veljače 2012. te da je rješenjem poslovni broj St-
74/12-31 od 22. svibnja 2012. otvoren stečajni postupak nad tim društvom. Također,
uvidom u presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St-74/12-240 od 14. svibnja
2014. (listovi 9-17 spisa) utvrđeno je da je ova tužba podnijeta na temelju odobrenja
stečajnoga suca, da je ista podnijeta u zakonom propisanom roku od dvije godine od
otvaranja stečajnoga postupka (stečajni postupak je nad prednikom tužitelja, kako je
iznijeto, otvoren 22. svibnja 2012.), te da je tužba podnijeta protiv osobe prema kojoj
je pobijana radnja poduzeta, a čime su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 141.
SZ-a. Nadalje, uvidom u navedene Ugovore o cesijama sud je utvrdio da su isti
sklopljeni 27. prosinca 2011. te 4. siječnja 2012. (listovi 5 i 6 spisa), a gore navedene
činjenice tijekom postupka nisu niti bile sporne između parničnih stranaka.
24. Budući da su predmetne cesije, dakle, sklopljene 27. prosinca 2011. i 4.
siječnja 2012. te kako je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnijet sudu 3.
veljače 2012., to je sud utvrdio da je ispunjena prva pretpostavka za pobijanje
predmetnih cesija propisana citiranom odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a.
25. U odnosu na drugu i treću pretpostavku propisanu odredbom čl. 128. st. 1.
SZ-a, i to, nesposobnost dužnika za plaćanje u vrijeme kad su predmetne radnje
poduzete te znanje vjerovnika, ovdje tuženika, u vrijeme sklapanja tih cesija za
nesposobnost za plaćanje pravnog prednika tužitelja sud je uvidom u navedeni
predmet poslovni broj St-74/2012., kao i uvidom u presliku rješenja ovoga suda o
otvaranju stečajnog postupka nad prednikom tužitelja poslovni broj St-74/12-31 od
22. svibnja 2012. utvrdio da nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja iz čl. 4. st. 4.
SZ-a postoji jer je o toj okolnosti dostavljena potvrda Financijske agencije od 22.
ožujka 2012. iz koje proizlazi da broj dana neprekidne blokade na navedeni dan 22.
ožujka 2012. za prednika tužitelja iznosi 98 dana. Radi navedenog ovaj je sud utvrdio
da je u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o cesiji 27. prosinca 2011. i 4. siječnja
2012. blokada računa prednika tužitelja trajala u razdoblju kraćem od 60 dana, pa
stoga nije, u konkretnom slučaju, ispunjena pretpostavka iz odredbe čl. 128. st. 1.
SZ-a vezana za nesposobnost dužnika, ovdje prednika tužitelja za plaćanje, a u svezi
odredbe čl. 4. st. 7. SZ-a gdje je propisano da će se smatrati da je dužnik
nesposoban za plaćanje ako u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje kojeg vodi
Financijska agencija ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u razdoblju
duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za plaćanje, bez
9
daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa (tako i Visoki
trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-1884/2016-3 od 6. veljače
2018.).
Radi navedenog tužitelj je tijekom postupka trebao dokazati i da, u vrijeme sklapanja
predmetnih ugovora o cesiji, tuženik, kao dužnik nije mogao trajnije ispunjavati svoje
dospjele novčane obveze, a kako je to propisano odredbom čl. 4. st. 4. SZ-a, a ne
samo činjenicu da je dužnikov račun bio u neprekidnoj blokadi od 15. prosinca 2011.,
također, tužitelj je tijekom postupka trebao dokazati i daljnju činjenicu, i to, da je
vjerovnik, ovdje tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o cesiji znao za
nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja, a što isti nije učinio. Naime, tužitelj je u
postupku navodio da je tuženik trebao kao uredan i savjestan gospodarstvenik znati i
primijetiti da način postupanja i plaćanja putem ugovora o cesijama odstupa od
redovne situacije. Saslušanjem navedenih svjedoka D. N. i S.
P. R. sud je utvrdio da je tuženik sa prednikom tužitelja unazad više
godina surađivao na više projekata, te da su se plaćanja za robu tuženika od strane
naručitelja vršila ili plaćanjem putem banke ili putem cesija od čega je na cesije
otpadalo oko 10% do 15% plaćanja, dok je ostatak bilo plaćanje putem banke. Iz
iskaza navedenih svjedoka sud nije mogao utvrditi tvrdnju tužitelja da je tuženik imao
saznanje o činjenici da bi prednik tužitelja imao financijske poteškoće, a u prilog
navedenom nije iskazala niti saslušana stečajna upraviteljica tužitelja N.
G.. Stoga, u konkretnom slučaju, ne može se smatrati da tuženik nije postupao
s pažnjom dobrog gospodarstvenika pri sklapanju predmetnih ugovora o cesijama iz
odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.,
41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO-a) zato što nije provjerio je li tužiteljev račun bio
blokiran, odnosno, je li bio sposoban za plaćanje i to samo zato što mu je tužitelj
ponudio plaćanje cesijom, a to sve tim više što je riječ o dva ugovora o cesiji, a za
tuženika način plaćanja putem cesija nije bio neuobičajeni način plaćanja jer je
tuženik i sa drugim svojim poslovnim partnerima vršio takva plaćanja, a što je sud
utvrdio saslušanjem svjedoka D. N., a istinitost kojeg iskaza tužitelj
tijekom postupka nije osporio. Osim navedenog tužitelj tijekom postupka nije dokazao
da je ovdje tuženik bio s prednikom tužitelja bliska osoba u vrijeme poduzimanja
predmetnih radnji sklapanja ugovora o cesijama, jer isto tijekom postupka nije ni
tvrdio, a niti je u prilog navedenome dostavio valjane dokaze, a sve to tim više kad se
uzme u obzir i činjenica da se radilo o većem građevinskom projektu na izgradnji
objekata u mjestu H. kod V. gdje je prednik tužitelja bio izvođač za
investitora J. u. G. s. V., a prednik tužitelja od tuženikanaručio je samo protuprovalna
i protupožarna vrata.
26. Zbog svega navedenog sud je utvrdio da tužitelj tijekom postupka nije
dokazao da je u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o cesiji bila ispunjena
pretpostavka propisana odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a, i to, dakle, da je prednik
tužitelja u vrijeme kad je poduzeo predmetne radnje bio nesposoban za plaćanje i da
je tuženik u to vrijeme znao za tu nesposobnost, pa je stoga primjenom pravila o
teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove
presude.
27. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1.
i st. 2. ZOO-a.
10
28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.
1. ZPP-a, a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, te je tužitelj dužan naknaditi
tuženiku troškove ovog postupka, i to, za rad punomoćnika tuženika za zastupanje
na ročištima održanim 25. lipnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kuna, 16. lipnja 2021. u
iznosu od 2.500,00 kuna, 30. rujna 2021. u iznosu od 2.500,00 kuna, 11. siječnja
2022. u iznosu od 2.500,00 kuna, 28. rujna 2022. u iznosu od 2.500,00 kuna te na
ročištu održanom 3. studenoga 2022., također, u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9. t.
1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj
142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa). Isto tako, tuženik ima pravo na
naknadu troškova za rad njegovog punomoćnika za sastav žalbe protiv presude zbog
ogluhe ovoga suda poslovni broj P-203/14-7 od 28. rujna 2017. u iznosu od 3.125,00
kuna (Tbr. 10. t. 1. Tarife), te za sastav podneska od 19. travnja 2022. u iznosu od
625,00 kuna (Tbr. 8. t. 3. Tarife) jer se ovdje radi o sastavu ostalih podnesaka gdje
odvjetniku pripada pravo od 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., t. 3., t. 6. i t. 7., a budući da
je tim podneskom tuženik obavijestio sud da ne postoje uvjeti za održavanje
rasprave. Radi iznijetog, a u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa od 625,00
kuna, i to u visini od 1.875,00 kuna valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu
troškova, te je, također, i odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova u visini od
500,00 kuna za zastupanje punomoćnika tuženika na ročištu za objavu presude, a to
iz razloga što isti na to ročište nije ni pristupio, a, uostalom sud svoje odluke
objavljuje na e-Oglasnoj ploči, pa stoga navedeni trošak nije nužan i opravdan za
vođenje ovog postupka. Na kraju tuženik na dosuđene i iznose ima pravo pribrojiti i
pripadajući PDV u iznosu od 4.687,50 kuna (Tbr. 42. Tarife). Sud tuženiku, također,
nije dosudio zatraženu naknadu troškova za sastav žalbe protiv rješenja ovoga suda
poslovni broj P-189/2020-46 od 8. travnja 2022. u iznosu od 1.250,00 kuna, jer sa
navedenom žalbom tuženik nije uspio, ona je odbijena odlukom Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1835/2022. od 3. svibnja 2022. pa stoga
ista nije bila potrebna za vođenje ovog postupka. Na kraju sud je tuženiku dosudio i
naknadu troškova na ime sudske pristojbe na izjavljenu žalbu protiv navedene
presude zbog ogluhe ovoga suda u iznosu od 2.838,00 kuna (Tbr. 3. st. 1. Tarife
sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama – "Narodne novine" broj 118/18.),
dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenog dijela, a u iznosu od 100,00 kuna zahtjev
tuženika za naknadu troška na ime te pristojbe valjalo odbiti jer se navedeni iznos
odnosi na pristojbu na rješenje ovoga suda poslovni broj P-203/2014-12 od 13.
listopada 2017., a kojim je bilo naloženo tuženiku platiti predmetnu sudsku pristojbu
na žalbu protiv presude, te taj trošak ne bi za tuženika ni nastao da je predmetnu
pristojbu platio u zakonom propisanom roku. Tuženik je zatražio i naknadu troška za
sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 709,50 kuna, međutim, sukladno
odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za
odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku
razmjerno uspjehu u parnici, pa stoga taj trošak tuženiku nije dosuđen.
Varaždin 16. prosinca 2022.
Sudac:
Hugo Wedemeyer, v. r.
11
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno
obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana
objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu
presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.