1

Poslovni broj: UsI-424/22-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja M. G. iz BIH., B. L., kojega zastupa opunomoćenica M. R., odvjetnica u O. R. & V., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 6. prosinca 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 16. prosinca 2022. godine, 

p r e s u d i o   j e

              I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 8. travnja 2021. godine.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave presude donese odluku o zahtjevu tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 10.937,50 / 1.451,66 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 15. veljače 2022. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 8. travnja 2021. godine, kojim se odbija zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo M. G. (otac S.), rođen ...., mjesto rođenja B. L., BIH, državljanstvo BIH.

              2. Tužitelj ističe da ovakvo rješenje tuženika je nezakonito, jer je isto zasnovano na posve pogrešno interpretiranim dokazima, zbog koje pogrešne interpretacije, odnosno manjka poznavanja poslovanja i izdavanja osobnih dokumenata, je tuženik donio posve pogrešnu odluku. Naime, tužitelj je zatražio primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji propisuje da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj može steći državljanstvo ako, između ostalog, dokaže pripadnost hrvatskom narodu. U istom zakonskom članku predviđeno je da se pripadnost hrvatskom narodu dokazuje ranijim deklariranjem te osobe u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u nekim javnim ispravama i sl. Tužitelj je uz svoj zahtjev, osim domovnice svoga oca, temeljem koje bi imao pravo steći hrvatsko državljanstvo i s osnove svog podrijetla, priložio još i cijeli niz isprava u kojima se ranije deklarirao kao pripadnik hrvatskog naroda. Te je isprave tuženik posve paušalno pregledao i pogrešno protumačio. Naime, točno je da su isprave izdane neposredno prije podnošenja zahtjeva, odnosno u vezi sa tim zahtjevom, za primitak u hrvatsko državljanstvo, ali datum izdavanja nije identičan datumu deklariranja tužitelja. Konkretno, Izvadak iz matične knjige rođenih u kojem je tužitelj deklariran kao pripadnik hrvatske nacionalnosti je izdan 15. svibnja 2020. godine, jer ga je toga datuma tužitelj zatražio u matičnom uredu, ali to ne znači da se tužitelj tek 15. svibnja 2020. godine deklarirao pripadnikom hrvatske nacionalnosti. Nadalje, tužitelj je u međuvremenu pronašao i jedan Izvadak iz matice rođenih ranijeg datuma izdavanja, odnosno onaj od 11. lipnja 2007. godine, u kojem jasno stoji da mu je nacionalnost hrvatska. Isti se problem dogodio i sa Izvatkom iz matične knjige vjenčanih. Tužitelj je ishodio Izvadak iz matice vjenčanih 15. svibnja 2020. godine, ali to ne znači da se tek tada deklarirao kao pripadnik hrvatske nacionalnosti, i u tom slučaju tužitelj se tako deklarirao i u vrijeme vjenčanja, odnosno 8. listopada 1994. godine. Tužitelj ističe da se nacionalnost prilikom sastavljanja Izvatka iz matične knjige vjenčanih automatski prepisivala iz tužiteljevog Izvatka iz matične knjige rođenih, a njega nitko prilikom vjenčanja ništa nije niti pitao o njegovoj nacionalnosti. Ostale priložene isprave, Uvjerenje Zavoda i K.T. S.S. BiH, tuženik je posve neosnovano obezvrijedio aludirajući na to da su isti vjerojatno krivotvoreni, što je apsolutno nedopustivo. Iz tih pak dokumenata proizlazi da se, u slučaju Zavoda tužitelj izjasnio pripadnikom hrvatske nacionalnosti još 26.kolovoza 1991. godine, a u slučaju S.S. još 24.rujna 1987. godine. Konačno, za tužitelja je još jedan apsurd pobijanog rješenja i konstatacija tuženika da tužitelj nije dostavio niti jedan dokument svoga oca ili majke u kojem bi se oni deklarirali kao pripadnici hrvatske nacionalnosti, što je točno, no smatramo da takvo što nije niti bilo potrebno dostavljati, jer je tužiteljev otac hrvatski državljanin o čemu je dostavljen dokaz. Temeljem svega navedenog pobijano rješenje je manjkavo, jer se ne zasniva na stvarno utvrđenom činjeničnom stanju, nego na neobrazloženim pretpostavkama, a u rješenju postoje i očite činjenične pogreške.

              3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 8. travnja 2021. godine i svojom odlukom preinači pobijano rješenje u smislu navoda tužbe, a podredno da poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 8. travnja 2021. godine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Osim toga, tužitelj traži naknadu troškova upravnog spora.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, rješenje kojim se odbija zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo tužitelja, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5. od 8. travnja 2021. godine, doneseno je jer je u provedenom postupku, na temelju ukupno utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđeno da nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu, kao pretpostavku stjecanja hrvatskog državljanstva propisanu člankom 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 28/92, 113/93, 130/11 i 110/15). Nadalje, prema članku 9. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Ovo je Ministarstvo, u provedenom postupku, zakonito ocijenilo sve raspoložive dokaze i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdilo da tužitelj nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu. Tuženik ističe da se sukladno odredbama Uputstva o vođenju matičnih knjiga („Službeni glasnik RS“, broj: 21/99.), u nadležnom matičnom uredu može u matičnoj knjizi rođenih naknadno upisati, izmijeniti i brisati podatak o nacionalnoj pripadnosti, temeljem izjave dane kod matičara, bez dostavljanja dokaza o tome. Takve odredbe sadrže i naknadno doneseni akti kojima je regulirano vođenje matičnih knjiga. Isti smatra da su upisani podaci o nacionalnosti u izvacima iz matice rođenih te izvatku iz matice vjenčanih tužitelja, bez drugih javnih isprava u kojima se tijekom života izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda, izraz njegovog nastojanja da stekne hrvatsko državljanstvo na olakšan i privilegiran način, koji je namijenjen za pripadnike hrvatskog naroda koji žive u inozemstvu. U obrazloženju rješenja o odbitku zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva tužitelja, detaljno su navedeni razlozi zbog kojih se karton S.S. BIH te uvjerenje Zavoda, ne mogu smatrati dokazima o pripadnosti hrvatskom narodu. U odnosu na navode tužbe da bi tužitelj trebao steći hrvatsko državljanstvo podrijetlom, temeljem domovnice oca, tuženik ističe da je tužitelj podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, na temelju pripadnosti hrvatskom narodu te je u okviru postavljenog zahtjeva, donesena i odluka o istom. Osobe koje smatraju da bi po svom podrijetlu trebale steći hrvatsko državljanstvo, mogu podnijeti zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, sukladno članku 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Navedeni članak propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine, tj. do dana stupanja na snagu tog Zakona. Tužitelj je priložio očev izvadak iz matice rođenih, s bilješkom da mu je hrvatska nacionalnost upisana na osnovu zapisnika MS G. B. L., sačinjenog 30. rujna 2020. godine, u tijeku predmetnog postupka, tek nakon što je od tužitelja zatražena dostava dokaza o očevoj nacionalnoj pripadnosti. Stoga je navedeni izvadak ocijenjen isključivo kao dokaz pribavljen u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva i ne može se, sam po sebi, smatrati dokazom o pripadnosti hrvatskom narodu oca stranke, bez dokaza o njegovom nacionalnom izjašnjavanju tijekom života, npr. u radnoj i vojnoj knjižici i sl. Osim toga, domovnica oca jedino je dokaz o njegovom državljanskom statusu. Dokaz o nacionalnoj pripadnosti majke, tužitelj nije dostavio.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/2236, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 8. travnja 2021. godine, (stranica 5-6 spisa), izvadak iz Matične knjige rođenih od 15. svibnja 2020. godine i 11. lipnja 2007. godine (stranica 8-9 spisa), izvod iz Matične knjige vjenčanih

od 8. lipnja 2020. godine, uvjerenje JU Zavoda RS, F. B. L., B. B. L. od 19. svibnja 2020. godine (stranica 11 spisa), karton takmičara SK R. V. B. L. (stranica 12 spisa), te zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu od 16. lipnja 2020. godine zajedno s prilozima.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 8. travnja 2021. godine, kojim se odbija zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo M. G. (otac S.), rođen .... mjesto rođenja B. L., BIH, državljanstvo BIH. Tako je M. G. podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo putem Generalnog konzulata RH B. L., na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Zahtjevu prilaže popunjeni upitnik, presliku osobne iskaznice, izvatke iz matice rođenih i matice vjenčanih s podacima o hrvatskoj narodnosti, uvjerenje o nekažnjavanju nadležnog MUP-a BiH, uvjerenje Zavoda, B. B. L. da se izjasnio za hrvatsku nacionalnost, karton S.S. BIH s podatkom Hrvat u rubrici nacionalnost, preslike očeve domovnice i uvjerenja Matičnog ureda N., D. L. o njegovom državljanstvu SR Hrvatske. U provedenom postupku od stranke je zatraženo da upotpuni zahtjev na način da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje odluke te na koji je način iskazivala pripadnost hrvatskom narodu. Prema članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj može steći hrvatsko državljanstvo, ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona. Člankom 16. stavkom 2. Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Tuženik ističe da pripadnost hrvatskom narodu stranka prvenstveno temelji na činjenici osobnog deklariranja te pripadnosti, time da tužitelj nije dostavio dokaze o nacionalnoj pripadnosti roditelja, čime bi dokazao pripadnost hrvatskom narodu po podrijetlu. Očev rodni list s podatkom o hrvatskoj narodnosti izdan 1. listopada 2020. godine, tek nakon što je od stranke zatražena nadopuna zahtjeva, tuženik je ocijenio isključivo kao dokaz pribavljen u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva i ne može se smatrati dokazom o stvarnoj pripadnosti hrvatskom narodu, osobito uzimajući u obzir okolnost da se podatak o narodnosti upisuje na temelju izjave dane u matičnom uredu. Osim toga, jedine javne isprave koje je stranka dostavila su izvadak iz matice rođenih od 15. svibnja 2020. godine te izvadak iz matice vjenčanih od 8. lipnja 2020. godine, izdani u kratkom vremenskom razdoblju prije podnošenja predmetnog zahtjeva, koji su stoga ocijenjeni kao dokazi pribavljeni isključivo u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva. Jednako tako, uz uvjerenje Zavoda, nije priložen dokaz na temelju kojeg je nadležno tijelo utvrdilo činjenicu izjašnjavanja stranke kao pripadnika hrvatskog naroda te se ne smatra dokazom o pripadnosti hrvatskom narodu. Uz već navedene razloge, karton S.S. BIH, nije javna isprava čiju je vjerodostojnost moguće provjeriti i u kontekstu s drugim dokazima, nije od utjecaja na drugačiju odluku o predmetnom zahtjevu. Slobodnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, nije se moglo utvrditi ispunjenje pretpostavke pripadnosti stranke hrvatskom narodu, sukladno članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

8. Sud smatra da pobijana odluka nije zasnovana na zakonu, pa nije, barem za sada, prihvatio stajalište tuženika da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, temeljem članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. U svezi s tim potrebito je uputiti na jedno od osnovnih načela ZUP-a, a to je načelo utvrđivanja materijalne istine, prema kojem je potrebno prikupiti sva potrebna sredstva dokazivanja, koja omogućuju spoznaju pravog stanja stvari, s tim da u cilju utvrđivanja pravog stanja stvari moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Drugi temeljni pravac tog načela ide u pravcu ocjene prikupljenog dokaznog materijala unutar kojeg će ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju uzeti kao dokazane relevantne činjenice, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. To je uvjerenje slobodno u valorizaciji dokaznih sredstava, jer nije vezano nikakvim unaprijed propisanim pravilima po kojima bi se morali stvarati sudovi o vrijednosti. Stoga sud u konkretnom slučaju nije mogao prihvatiti tvrdnju tuženika da je u provedenom postupku zakonito ocijenio sve raspoložive dokaze i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu. Naime, u spisu tuženika nalazi se dopis istog od 23. studenog 2022. godine, koji je upućen Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u B. L., a kojim se upućuje Konzulat da kod nadležnog inozemnog tijela provjeri vjerodostojnost dostavljenih preslika prijava o rođenju njegove djece, odnosno je li se i na koji način stranka prilikom prijave njihovog rođenja izjasnila o svojoj nacionalnoj pripadnosti. U svezi s tim spisu tuženika prileži obavijest nadležnog tijela Republike Srpske od 16. prosinca 2019. godine, iz koje proizlazi da su uvidom u arhivski primjerak prijava o rođenju, broj: 01-200-66/1995 i 01-200-1699/1996 utvrdili da su kopije, koje je dostavio Generalni konzulat Republike Hrvatske, B. L. vjerodostojne originalima. Iz priloženih prijava o rođenju djece proizlazi da je za tužitelja u rubrici "Narodnost" naznačeno da je Hrvat. O toj relevantnoj činjenici tuženik se nije očitovao niti u obrazloženju osporavanog rješenja, a niti u odgovoru na tužbu. Nadalje, sud ne može za sada prihvatiti ocjenu tuženika da je tužitelj dostavio u spis izvadak iz matice rođenih od 15. svibnja 2020. godine te izvadak iz matice vjenčanih od 8. lipnja 2020. godine isključivo u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva, jer da su izdani u kratkom vremenskom razdoblju prije podnošenja predmetnog zahtjeva od 16. lipnja 2020. godine. Naime, datum izdavanja tih javnih isprava ne znače automatski da se tužitelj tek tog datuma deklarirao pripadnikom hrvatske nacionalnosti. Tome u prilog ide dostavljeni rodni list tužitelja od 11. lipnja 2007. godine. Osim toga, tuženik nije naveo koji bi dokaz tužitelj trebao priložiti prilikom prijave u evidenciju kod Zavoda, a koji bi bio nužan za izjašnjavanje stranke kao pripadnika hrvatskog naroda. Iz priloženog uvjerenja Zavoda za zapošljavanje od 19. svibnja 2020. godine proizlazi da se tužitelj prilikom prve prijave u evidenciju dana 26. kolovoza 1991. godine izjasnio za Hrvatsku nacionalnost. Sud je mišljenja da bi prilikom ocjene te činjenice trebalo uzeti u obzir i situaciju u B. L. tijekom 1991. godine. Time sud ne može prihvatiti tvrdnju tuženika da su u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno navedeni razlozi zbog kojih se karton S.S. BIH te uvjerenje Zavoda ne mogu smatrati dokazima o pripadnosti hrvatskom narodu. Stoga je iz gornjih navoda razvidno da pobijano rješenje ne sadrže relevantno očitovanje, vezano uz dokaze dostavljene tijekom postupka, a koji se odnose isključivo na primjenu članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno na privilegiranu naturalizaciju pripadnika hrvatskog naroda u inozemstvu.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 58. stavka 1., u svezi s člankom 81. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.

10. Sud je dosudio tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 10.937,50 kn / 1.451,66 eura temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, a koji se sastoji od sastava tužbe - 2.500,00 kn / 331,81 eura, sastava podneska od 4. travnja 2022. godine - 2.500,00 kn / 331,81 eura, zastupanja na ročištu dana 9. prosinca 2022. godine - 3.750,00 kn / 497,71 eura, te PDV-a – 2.187,50 kn / 290,33 eura. Radi se o opravdanom trošku shodno članku 79. stavku 1. ZUS-a, s time da se visina istog temelji na stavku 2. citiranog članka ZUS-a, a u svezi Tbr. 23. točke 1. Odvjetničke tarife.  

U Zagrebu, 16. prosinca 2022. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv točke I. i II. izreke ove presude nije dopuštena žalba sukladno članku 66.a stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, dok je protiv točke III. izreke žalba  dopuštena Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 79. stavku 7. Zakona o upravnim sporovima. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.