Poslovni broj: 13 P-209/2022-26

1 

 

         Poslovni broj: 13 P-209/2022-26

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E   I   P R E S U D A   

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja A. S., T. bana J. J. 5, M. S., OIB: …., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Č., protiv tuženika P. banke Z. d.d., Z., R. c. 50, OIB: ….., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. L. i p. iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. studenoga 2022. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 16. prosinca 2022.

 

r i j e š i o   j e

 

              Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 80,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

i    p r e s u d i o   j e

 

              I/ Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., Z., R. c. 50, OIB: … da tužitelju A. S., T. bana J. J. 5, M. S., OIB …., isplati iznos od 25.954,98 kn / 3.444,82 EUR (dvadeset pet tisuća devetsto pedeset četiri kune i devedeset osam lipa / tri tisuće četiristo četrdeset četiri eura i osamdeset dva centa)[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

 

-          21,51 kuna od 31. prosinac 2008.

-          33,33 kuna od 31. siječanj 2009.

-          33,33 kuna od 28. veljača 2009.

-          33,33 kuna od 31. ožujak 2009.

-          33,33 kuna od 30. travanj 2009.

-          33,33 kuna od 31. svibanj 2009.

-          33,33 kuna od 30. lipanj 2009.

-          383,33 kuna od 31. srpanj 2009.

-          33,33 kuna od 31. kolovoz 2009.

-          83,33 kuna od 30. rujan 2009.

-          283,33 kuna od 31. listopad 2009.

-          83,33 kuna od 30. studeni 2009.

-          83,33 kuna od 31. prosinac 2009.

-          83,33 kuna od 31. siječanj 2010.

-          83,33 kuna od 28. veljača 2010.

-          83,33 kuna od 31. ožujak 2010.

-          83,33 kuna od 30. travanj 2010.

-          133,33 kuna od 31. svibanj 2010.

-          383,33 kuna od 30. lipanj 2010.

-          133,33 kuna od 31. srpanj 2010.

-          133,33 kuna od 31. kolovoz 2010.

-          133,33 kuna od 30. rujan 2010.

-          683,33 kuna od 31. listopad 2010.

-          583,33 kuna od 30. studeni 2010.

-          233,33 kuna od 31. prosinac 2010.

-          233,33 kuna od 31. siječanj 2011.

-          233,33 kuna od 28. veljača 2011.

-          633,33 kuna od 31. ožujak 2011.

-          233,33 kuna od 30. travanj 2011.

-          233,33 kuna od 31. svibanj 2011.

-          733,33 kuna od 30. lipanj 2011.

-          333,33 kuna od 31. srpanj 2011.

-          833,33 kuna od 31. kolovoz 2011.

-          833,33 kuna od 30. rujan 2011.

-          333,33 kuna od 31. listopad 2011.

-          933,33 kuna od 30. studeni 2011.

-          433,33 kuna od 31. prosinac 2011.

-          433,33 kuna od 31. siječanj 2012.

-          433,33 kuna od 29. veljača 2012.

-          433,33 kuna od 31. ožujak 2012.

-          433,33 kuna od 30. travanj 2012.

-          933,33 kuna od 31. svibanj 2012.

-          433,33 kuna od 30. lipanj 2012.

-          433,33 kuna od 31. srpanj 2012.

-          933,33 kuna od 31. kolovoz 2012.

-          933,33 kuna od 30. rujan 2012.

-          433,33 kuna od 31. listopad 2012.

-          433,33 kuna od 30. studeni 2012.

-          433,33 kuna od 31. prosinac 2012.

-          833,33 kuna od 31. siječanj 2013.

-          433,33 kuna od 28. veljača 2013.

-          433,33 kuna od 31. ožujak 2013.

-          433,33 kuna od 30. travanj 2013.

-          833,33 kuna od 31. svibanj 2013.

-          433,33 kuna od 30. lipanj 2013.

-          433,33 kuna od 31. srpanj 2013.

-          433,33 kuna od 31. kolovoz 2013.

-          433,33 kuna od 30. rujan 2013.

-          433,33 kuna od 31. listopad 2013.

-          433,33 kuna od 30. studeni 2013.

-          433,33 kuna od 31. prosinac 2013.

-          933,33 kuna od 31. siječanj 2014.

-          433,33 kuna od 28. veljača 2014.

-          933,33 kuna od 31. ožujak 2014.

-          1.033,68 kuna od 30. travanj 2014.,

 

              sve u roku od 15 dana.

             

              II/ Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. Z., da tužitelju A. S. naknadi parnične troškove u iznosu od 14.165,18 kn  / 1.880,04 EUR (četrnaest tisuća sto šezdeset pet kuna i osamnaest lipa / tisuću osamsto osamdeset eura i četiri centa)1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

             

              1.1. Tužitelj A. S. podnio je 29. travnja 2022. tužbu protiv tuženika P. banka Z. d.d., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 11. travnja 2007. u V. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.334,09 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku J. C. dana 12. travnja 2007. pod poslovnim brojem OV-…/07. Namjena kredita bila je kupnja vozila, a predmetni je ugovor tužitelj u cijelosti otplatio.

              1.2. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 4. ugovoreno sljedeće:

              "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima". Nadalje, odredbom čl. 6.2. ugovoreno je:

              "Kredit u iznosu od 21.334,09 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci, a koja je obavijest sastavni dio predmetnog Ugovora".

              1.3. Tužitelj napominje da je tuženik jedna od banaka obuhvaćenih pravomoćnim presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda pod brojem Pž-7129/13 od 13.06.2014., na odluku Vrhovnog suda RH pod brojem Revt-249/14 od 09.04.2015. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. Citiranim presudama je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu, koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za CHF, ništetne. Imajući u vidu naprijed navedene sudske odluke te pozivajući se na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, tužitelj navodi da je Ugovor koji su stranke sklopile opterećen ništetnim ugovornim odredbama, s obzirom na to da je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan CHF.

              1.4. U pogledu zastare tužitelj ističe i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022.

              1.5. Tužitelj navodi da su posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile za njega zastrašujuće budući je tečaj CHF-a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik, uz to što je rastao tečaj, paralelno donosio Odluke kojima je povećavao kamatne stope, a sve budući da si je tuženik osigurao takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom u čl. 4. i 6. Ugovora. Stoga, temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba, te ovom tužbom traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu s osnova promjene tečaja CHF i s osnova promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 26.034,99 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

 

              2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Ističe nedostatak interesa za podizanje tužbe sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09) prema kojem taj interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti pri čemu ističe da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS RH broj Pž-7129/13 promašeno jer se ista ne odnosi i ne može odnositi na predmetni ugovor.

              2.2. Nadalje iznosi da je pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku moguće samo u parnicama za naknadu štete. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora.

              2.3. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te je prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a prilikom razmatranja ponuđenog ugovora niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke te javnog bilježnika, iz čega se može razumno zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka jedino  može ponuditi onu uslugu za koju će sam potrošač procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio.               2.4. Tuženik ističe i da tužitelj pogrešno tumači sudske presude na koje se poziva jer istima nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime su povrijeđeni kolektivni interesi, no povreda konkretnog individualnog interesa ili prava potrošača ovisi o svakom pojedinom slučaju. Tuženik, dakle, ističe da nije nedopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu, niti je obveza plaćanja takve kamate neodrediva. Ističe da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a nikako ne fiksnu, a sud nije ovlašten mijenjati Opće uvjete pod kojima banka posluje, te kada bi se eventualno vještačenjem utvrđivalo stanje duga na način da se obračunava fiksna kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, tada bi sud mijenjao ugovornu volju stranaka odnosno uvjete pod kojima je ugovor zaključen, a pod kojim uvjetima u vrijeme zaključenja ugovora isti možda ne bi ni bio zaključen odnosno vrlo vjerojatno bi kamatna stopa, da je bila fiksna, bila veća od početno ugovorene. Tuženik ističe i da su u utuženom razdoblju bili na snazi Opći uvjeti poslovanja (od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009.), koji sadrže kriterije za promjenu kamatne stope (čl. 3.6. Općih uvjeta) s kojima je klijent prethodno upoznat, te su ovi Opći uvjeti bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama. Osim toga, tuženik je sukladno čl. 306. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnima uvjete promjenjivosti kamatne stope u obliku "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", te je pored toga tužitelja informirao o promjenama kamatnih stopa i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik ističe da kamatna stopa nije bila nezakonita s obzirom da nije bila viša od zakonom najviše dopuštene stope ugovorne kamate, a pri tome detaljno obrazlaže ekonomsku opravdanost ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i objektivne kriterije i parametre koji utječu na njezinu promjenu. Obrazlaže kako je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećom zakonskom regulativom koja uređuje poslovanje banaka, Zakonom o bankama, tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o potrošačkom kreditiranju, Zakonom o obveznim odnosima te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., zbog čega nema nikakve protupravnosti u postupanju tuženika niti je tuženik promjenama kamatne stope povrijedio bilo kakve kolektivne ili individualne interese. Osim toga navodi da nije moguće proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u Ugovor o kreditu jer bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana (već je volja stranaka, upravo suprotno, tome bila ugovaranje promjenjive kamatne stope) te bi to dovelo do povrede načela jednake vrijednosti činidaba, zbog čega je pogrešno tumačenje tužitelja, na kojem on temelji svoj tužbeni zahtjev, kako kamata mora ostati ista kroz cijelo promatrano razdoblje.

              2.5. Tuženik osporava visinu utuženog potraživanja te navodi da bi u slučaju financijskog vještačenja vještak trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

              2.6. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare navodeći kako se radi o prisilnim propisima, a ne o dispoziciji ugovornih strana da određuju vrijeme i tijek zastare, kod čega ukazuje da ne postoje posebne zakonske odredbe o prekidu zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava te se primjenjuju opće odredbe o zastari (članak 240. do 246 Zakona o obveznim odnosima). Tuženik navodi da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da pokrene pojedinačni postupak protiv trgovca radi zaštite svojih povrijeđenih prava, te smatra da podnošenje kolektivne tužbe ne dovodi do prekida zastare tog prava. Posebno ističe da tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih odredbi ugovora ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, kao i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu. Stoga tuženik smatra da podnošenje kolektivne tužbe nije dovelo do prekida zastare u konkretnom slučaju.

              2.7. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

              3.1. U podnesku od 31. svibnja 2022. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj navodi kako tuženik ponavlja navode istaknute u sporu povodom kolektivne tužbe, a koji navodi su, uslijed postojanja pravomoćnih sudskih odluka iz kolektivnog spora, irelevantni u ovom postupku. Tuženik ističe kako u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu na koje se poziva tužitelj, no tužitelj smatra kako nema potrebe za daljnjim raspravljanjem i obrazlaganjem osnovanosti svog zahtjeva, a to s obzirom da je sukladno odredbi čl. 502c ZPP sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, što znači da ih nije ovlašten u ovom postupku preispitivati, posljedično čemu su i prigovori tuženika koji ta utvrđenja osporavaju za ovaj postupak irelevantni.

              3.2. Tužitelj navodi kako predstavlja klasičan primjer potrošača, nije diplomirani ekonomist ili pravnik koji bi imao životnog znanja i iskustva, pa tako i znanja iz struke, da bi mogao „parirati“ ekonomskim stručnjacima banke, analitičarima i osobnim bankarima. Iz sadržaja odgovora na tužbu vidljivo je kako bi svi potrošači trebali biti ekonomski potkovani i sami istraživati utjecaj valutnog rizika, parametre promjene kamatnih stopa i sl., a sve na temelju jedne jedine rečenice u Ugovoru – "sukladno odluci Banke". Navedeno stajalište o „potlačenom položaju potrošača“ potvrđuje i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016. Naime, Ustavni sud navodi kako je ustaljeno stajalište Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u ovom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

 

              4. U podnesku od 31. svibnja 2022. tuženik iznosi dodatnu argumentaciju o tome kako je primjenjivao kamatnu stopu koja bitno ne odstupa od kamatne stope koja se temelji na objektivnim ekonomskim parametrima koji utječu na njezino formiranje ističući da bi za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita trebala vrijediti fer kamatna stopa koja odražava kretanja na tržištu kapitala na koja nisu mogli utjecati ni tužitelj niti tuženik, te da je postupak u kolektivnom sporu, na čije se utvrđenja tužitelj poziva, išao za uspostavom ravnoteže između ugovornih strana pa bi i kamatna stopa morala biti utvrđena na način da uspostavi ravnotežu, dok bi usvajanjem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do nove neravnoteže te pravne nesigurnosti budući da tužitelj potražuje iznose prema bankarskom proizvodu koji u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita uopće nije postojao (auto kredit u CHF s fiksnom kamatnom stopom i to po stopi koja je bila početna u ugovoru s promjenjivom stopom). Takvom fer kamatnom stopom tuženik smatra kamatnu stopu s nultom stopom povrata koja je dostatna za pokriće cijene izvora financiranja kredita te dostavlja izračun takve kamate (bez zakonom dozvoljene marže banke, što cjelokupni obračun čini još povoljnijim za tužitelja). Slijedom navedenog tuženik smatra da bi sud trebao utvrditi upravo takvu promjenjivu i objektivno kamatnu stopu umjesto primjene fiksne kamatne stope na cijelo razdoblje otplate kredita.

 

              5. U dokaznom postupku je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, i to u: plan otplate, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 11. travnja 2007., ispravu o zapljeni po pristanku dužnika od 11. travnja 2007, Ugovor o kreditu broj …. od 11. travnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika J. C. iz Č. pod brojem OV-…./07 dana 12. travnja 2007., pregled uplata po kreditu na dan 1. ožujka 2022., zahtjev za postupanje po izjavi za ustegu plaće i drugih primanja od 11. travnja 2007., analizu tužbenog zahtjeva Grubišić & partneri iz svibnja 2022., prikaz kamate s nultom stopom povrata i primjenu kamate s nultom stopom povrata, sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za .. d.d. od 2. rujna 2020., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O. iz V., pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 4. srpnja 2022. te je provedeno saslušanje tužitelja, dok je od predloženog saslušanja osobnog bankara B. D. tuženik odustao u podnesku od 20. listopada 2022. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

 

6. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 23. kolovoza 2022. naveo kako, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF predmetima, tužbeni zahtjev postavlja radi isplate pretplate s osnova promjene tečaja CHF te je u tom pogledu uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 25.954,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu. Odredbom članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a sukladno stavku 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na to povlačenje. Iako se na raspravi 10. listopada 2022. tuženik usprotivio ovom djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 23. kolovoza 2022., valja reći da je tuženiku ovaj podnesak dostavljen 21. rujna 2022., te da je zadnji dan roka od 15 dana  radi očitovanja na ovo povlačenje tužbe pao na dan 6. listopada 2022., pa se protekom roka od 15 dana od dostave tog podneska sukladno članku 193. stavak 2. ZPP, smatra da je tuženik pristao na povlačenje tužbe, zbog čega njegovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe s ročišta od 10. listopada 2022. nije pravovremeno. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci rješenja.

 

              7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

 

              8. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe koje je sud utvrdio rješenjem u izreci predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa samo po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula.

             

              9. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 11. travnja 2007. u V. sklopili Ugovor o kreditu broj ….. kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.334,09 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te se tužitelj navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (članak 6. Ugovora). Nesporno je i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 2. Ugovora). Nadalje, u članku 11.8. Ugovora ugovorena je, na sve što nije regulirano ovim ugovorom, primjena akata banke kojima je regulirano kreditiranje građana, između ostaloga i Općih uvjeta poslovanja …. d.d. s građanima (dalje: Opći uvjeti).

 

              10. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva pri čemu valja reći da u opširnom odgovoru na tužbu tuženik detaljno elaborira zbog čega se protivi tužbi u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, dok se zapravo posebno ne osvrće na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već općenito prigovara primjeni pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za koje smatra da se ne mogu primijeniti u ovom sporu jer se ne radi o parnici za naknadu štete, kao i da tuženik nema interes za ovu tužbu pozivajući se na odredbi članka 131. ZZP/09; ukazuje na solemnizaciju ugovora od strane javnog bilježnika zbog čega smatra i da se ne može utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora, te ukazuje na činjenicu da je tužitelj dobio sve potrebne informacije te je kao poslovno sposobna osoba sam izabrao sklapanje upravo ovakvog ugovora te su mu ugovorne odredbe bile jasne, dok je s druge strane tuženik postupao u cijelosti sukladno tada važećoj zakonskoj regulativi. Sporna je i visina utuženog potraživanja kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

 

              11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

              11.2.  Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 

              12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. 

              12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

              12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

              12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

              13.1. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je isto moguće samo u parnicama za naknadu štete. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) doista je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, no odredbom čl. 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

              13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

              13.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 11. travnja 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

             

              14. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika o nepostojanju interesa za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP koji interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, naime odredba čl. 131. ZZP/07 odnosi se na pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u ovom predmetu ne radi se o takvom postupku, već o sporu individualnog potrošača protiv pojedinog trgovca radi isplate.

 

              15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost da je tužitelj dobio sve potrebne informacije te se nakon toga sam odlučio na sklapanje konkretnog ugovora tuženik je predložio saslušanje osobnog bankara M. K., od kojeg je dokaznog prijedloga, međutim, odustao, tako da je provedeno samo saslušanje tužitelja.

 

 

              16.1.Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motornog vozila koje je nabavio za svoje osobne svrhe. Tada se nije, a niti se naknadno bavio ikakvim poduzetničkim, odnosno poslovnim aktivnostima, nije imao obrt niti trgovačko društvo. Prije sklapanja ugovora raspitivao se kod više banaka te je u … dobio najpovoljnije uvjete u smislu kamatne stope od 5,10% te mu je bio predočen otplatni plan u kojem su prikazane sve rate u istom iznosu. Prilikom sklapanja ugovora u banci tužitelj je rekao za što mu kredit treba te su ga u banci odmah usmjerili na ovakav ugovor s valutnom klauzulom u CHF jer su rekli da je to najstabilnija valuta i najpovoljniji kredit za njega te da su manje-više svi ljudi uzimali takve kredite, pa se stoga i on odlučio na takav kredit. Znao je što znači valutna klauzula, no u pogledu nekakvih rizika ugovaranja takve klauzule u CHF u banci mu nisu ništa posebno objašnjavali, a niti je on tada znao za takve rizike, za to je saznao tek kasnije. Prema otplatnom planu početna rata iznosila je 1.360,00 kn, te je kredit uzeo na 7 godina tj. 84 rate što mu je tada bilo povoljno, no s vremenom je rata narasla i do 2.400,00 kn, a da je znao da će se to dogoditi, ne bi kredit ni uzimao. Kada je došao u banku s papirima o plaći koje su tražili, banka je već imala pripremljen ugovor te je nakon toga otišao kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao i potpisao, ali nije mogao mijenjati nikakve odredbe jer je sve bilo sastavljeno, a imao je i otplatni plan pa nije bilo ni potrebe. Niti kod javnog bilježnika nije bilo objašnjavano ništa o kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli, već je samo upozoren da mora podmirivati obveze po kreditu jer će mu inače banka uzeti auto. Službenica u banci nije mu objašnjavala parametre promjene kamatne stope. Tužitelju nije poznat pojam "valuta utočišta", navodi da ne zna što je to i da mu to nitko nije objasnio. Kredit je plaćao obustavom s plaće. Iskazuje da je dobivao obavijesti od banke o povećanju kamatne stope, nakon čega je otišao u banku da vidi o čemu se radi, ali mu o tome nije ništa objašnjeno, već mu je samo rečeno da je došla direktiva iz Zagreba i da se toga mora držati, a niti na obavijestima banke nije pisalo zbog čega je došlo do tih povećanja. Tužitelj prije ovog ugovora o kreditu nije imao kredit s promjenjivom kamatnom stopom odnosno valutnom klauzulom. Prilikom solemnizacije ugovora za bilježnika nije imao pitanja, bilježnik mu je samo rekao da mora plaćati kredit, ali mu nije objašnjavao ništa vezano za valutnu klauzulu ili promjenjivu kamatnu stopu. Prije sklapanja ugovora nitko mu nije rekao da će tečaj biti nepromjenjiv tj. fiksni, ali mu je rečeno da će stalno biti ista rata. Tužitelj razumije odredbe Ugovora u kojima piše da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, ali u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, ali mu to u banci nisu objasnili, već su mu samo rekli da će imati iste rate svih sedam godina.

              16.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, ne nalazeći u istome namjeru konstruiranja iskaza u svoju korist budući da je iskazivao realno, uvjerljivo i sigurno.

 

              17. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te kako se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati, valja reći da sud ne smatra ove navode osnovanima jer niti jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi prilikom solemnizacije tužitelj dobio ikakve informacije vezane uz sporne odredbe, već je upozoren isključivo na obvezu plaćanja kredita, pri čemu se ističe da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije niti mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF (i parametre promjene kamatne stope) koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj ranije spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.).

 

18.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, koji očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Pri tome i sam tužitelj naglašava da mu je u samoj banci ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, zbog čega je tužitelj očigledno postupao s povjerenjem u banku, očigledno imajući u vidu činjenicu da se radi o financijskoj instituciji od koje se i očekuje da postupa savjesno i odgovorno (u skladu i s općim načelom savjesnosti i poštenja), tim više što u odnosu na klijenta kao potrošača nastupa u superiornijem položaju. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

              18.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

 

              19. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 29. travnja 2022., to do trenutka podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tužiteljevu tražbinu s osnova isplate zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (dok je u odnosu na isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužba djelomično povučena), zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

 

              20.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji V. S. O. iz V. koja je u svom nalazu i mišljenju od 4. srpnja 2022. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-209/2022-10 od 8. lipnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (korištenja kredita) izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelju, koja preplata po toj osnovi iznosi 25.954,98 kn, pri čemu je vještakinja naznačila i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume dospijeća.

              20.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 23. kolovoza 2022. očitovao da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, dok tuženik nije dostavio nikakvo očitovanje na isti.

              20.3. Iako je tijekom postupka tuženik, vezano uz samu visinu tužbenog zahtjeva, isticao kako je ugovoren kredit s promjenjivom kamatnom stopom te ukazivao da bi vještak trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno kako bi trebalo primijeniti "fer" kamatnu stopu koja odražava kretanja na tržištu kapitala, a ne fiksnu kamatnu stopu u visini početno ugovorene kamatne stope, za što je priložio i dokumentaciju u vidu analize tužbenog zahtjeva, kamate s nultom stopom povrata i njezine primjene odnosno sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za PBZ d.d., sud smatra ovakve navode tuženika irelevantnima za ovaj spor nakon što je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iz istih razloga ne smatra relevantnom niti ovdje navedenu u spis priloženu dokumentaciju.

              20.4. Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća.

 

21. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.

 

              22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa, koji kao datum preplate navodi vještak, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

23.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

23.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn sukladno vrijednosti predmeta spora te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), podneska od 31. svibnja 2022. kojim se očitovao na odgovor na tužbu te podneska od 23. kolovoza 2022. kojim se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka u zatraženim iznosima od po 1.500,00 kn za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 8. lipnja 2022. i 10. studenoga 2022. u zatraženim iznosima od po 1.500,00 kn za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Priznat je i trošak ročišta za objavu presude u zatraženom iznosu od 750,00 kn sukladno 9. toč. 3. Tarife. Trošak ročišta od 10. listopada 2022. nije priznat u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn, već u iznosu od 750,00 kn sukladno tbr. 9. toč. 2. Tarife budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima i to prvenstveno o daljnjem izvođenju dokaza. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove i to u iznosu od ukupno 2.250,00 kn. Nije priznat trošak sastava podneska od 20. lipnja 2022. kojim je tužitelj dostavio uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, jer je tužitelj mogao dostaviti uplatnicu i bez podneska, te je uostalom ovu uplatu sud mogao utvrditi i bez dostave uplatnice, pa taj trošak nije potreban za vođenje parnice. Tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i na presudu, ali ne u ukupno zatraženom iznosu od 1.220,00 kn, već u iznosu od 305,18 kn za sudsku pristojbu na tužbu u kojem je iznosu ova pristojba sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama i plaćena, te u iznosu od 610,00 kn za sudsku pristojbu na presudu sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19). Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn.               23.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 14.165,18 kn koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

 

U Varaždinu, 16. prosinca 2022.

 

           Sutkinja

Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.    

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Č.

2. Tuženik po punomoćnicima iz O. L. i p. iz Z.