1

Poslovni broj: 7 P-4/2021-36

Poslovni broj: 7 P-4/2021-36

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Trgovački sud u Bjelovaru, po sucu Tomislavu Mrazović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz K., OIB: …, zastupana po punomoćniku J. M. odvjetniku u OD M. & L. iz Z., protiv tuženika M. J. iz S. J., OIB: …,  radi 1.257.309,94 kuna/166.873,70 EUR, nakon zaključenja glavne i javne rasprave 2. studenog 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, 15. prosinca 2022.

p r e s u d i o    j e

              I Odbija se tužitelja P. d.o.o. iz K. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku, M. J., iz S. J., OIB: …, da tužitelju trgovačkom društvu P. d.o.o., iz K., OIB: …, isplati iznos od 1.257.309,94 kuna/166.873,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos od 23. studenog 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

              II Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 147.412,50 kuna/19.565,00  EUR, u roku od 15 dana.

              III Tuženik je odbijen sa preostalim dijelom zatraženog troška u iznosu od 31.425,00 kuna/4.170,81 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj P. d.o.o. iz K. je kod ovog suda ustao tužbom protiv tuženika M. J. radi isplate iznosa od 1.257.309,94 kuna/166.873,70 EUR. Obrazlažući tužbu tužitelj navodi da je tuženik osoba koja je kod tužitelja obavljala funkciju direktora tužitelja. Tuženik je funkciju direktora tužitelja obavljao od 16.04.2012.g. pa do 20.11.2017.g. kada je odlukom Skupštine tužitelja opozvan s te funkcije. Tužitelj je dana 20.10.2014., kao jedini osnivač i jedini član, osnovao društvo P. – s. o. j.d.o.o., koje društvo je dana 28.07.2016. preoblikovano u društvo s ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: PSO). Tuženik je istovremeno sa funkcijom direktora tužitelja obavljao i funkciju člana uprave PSO, i to od dana osnivanja PSO 2014.g. pa do 20.11.2017.g. kada je odlukom Skupštine PSO opozvan s te funkcije. S obzirom da je tužitelj jedini član društva PSO, tužitelj čini skupštinu društva PSO. Tuženik je dana 31.12.2016. godine kao direktor tužitelja, a u svojstvu skupštine društva PSO, donio i potpisao odluku nazvanu „Odluka o isplati nagrade za pozitivan financijski rezultat za 2016.g.“ (u daljnjem tekstu: Odluka). Predmetnom Odlukom tuženik je, kao direktor tužitelja i Skupština PSO, odobrio da se na teret sredstava društva PSO tuženiku kao članu Uprave društva PSO isplati iznos 1.000.000,00 kn neto, na ime „nagrade“ za „iznimna postignuća u 2016.g. i ostvaren pozitivan financijski rezultat u visini iznad 10 mil kuna“. Predmetnom Odlukom tuženik je, kao direktor tužitelja i Skupština PSO, istovremeno dao ovlast sebi, kao članu uprave PSO, da sa samim sobom kao drugom ugovornom stranom sklopi Ugovor o honoraru temeljem kojeg će mu se isplatiti honorar u visini od 1.000.000,00 kuna neto. Sukladno čl. 41.st.3. i čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima tuženik, kao član uprave PSO, nije mogao sa samim sobom kao drugom ugovornom stranom sklopiti pravno valjani Ugovor o honoraru i isplatiti si honorar bez da za to ima posebnu ovlast trgovačkog društva PSO, jer bi bez posebne ovlasti društva ugovor koji član Uprave u ime društva sklopi sa samim sobom bio ništav. Posebnu ovlast trgovačkog društva PSO u smislu čl. 41.st.3. Zakona o trgovačkim društvima mogao je dati samo tužitelj kao Skupština PSO. Upravo iz navedenog razloga tuženik je u svojstvu direktora tužitelja, kao Skupština PSO, donio predmetnu Odluku kojom je dao posebnu ovlast društva PSO za sklapanje Ugovora o honoraru, u kojem će tuženik zastupati PSO kao jednu ugovornu stranu, i istovremeno nastupati kao druga ugovorna strana. Temeljem donesene Odluke i u njoj sadržane posebne ovlasti skupštine društva PSO, tuženik je dana 31.12.2016. kao član uprave društva PSO sklopio sa samim sobom kao drugom ugovornom stranom Ugovor o isplati honorara za 2016.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim se u ime društva PSO obvezao isplatiti samom sebi honorar u iznosu od 1.000.000,00 kuna u neto iznosu i to najkasnije do 31.12.2017. godine. Temeljem sklopljenog Ugovora izvršene su sljedeće isplate: dana 14.04.2017. godine isplaćen je iznos od 785.818,71 kn, od čega 500.000,00 kuna predstavlja neto honorar, a 285.818,71 kuna doprinose i porez na isplaćeni iznos neto honorara; dana 17.05.2017. godine isplaćen je iznos od 157.163,74 kuna, od čega 100.000,00 kuna predstavlja neto honorar, a 57.163,74 kuna doprinose i porez na isplaćeni iznos neto honorara; dana 25.05.2017. godine isplaćen je iznos od 235.745,62 kuna, od čega 150.000,00 kuna predstavlja neto honorar, a 85.745,62 kuna doprinose i porez na isplaćeni iznos neto honorara; dana 03.07.2017. godine isplaćen je iznos od 392.909,36 kuna, od čega 250.000,00 kuna predstavlja neto honorar, a 142.909,36 kuna doprinose i porez na isplaćeni iznos neto honorara. Dakle temeljem Odluke i u njoj sadržane posebne ovlasti te sklopljenog Ugovora na teret sredstava društva PSO, a u korist tuženika, u razdoblju od 14.04.2017. do 03.07.2017. isplaćen je ukupni iznos od 1.571.637,43 kuna. U vrijeme donošenja predmetne Odluke, koju je tuženik donio kao direktor tužitelja, u svojstvu skupštine PSO, u Društvenom ugovoru tužitelja, i to pročišćenom tekstu od dana 20.10.2009. godine, u članku 25. st.1. bilo je propisano: „Za sljedeće odluke, radnje i aktivnosti Uprave potrebna je prethodna pisana suglasnost Skupštine društva: ….. (e) prodaju ili neki drugi način raspolaganja sa imovinom ili pravima Društva;“ Tuženik je Odluku kojom je kao direktor tužitelja u svojstvu skupštine društva PSO dao posebnu ovlast trgovačkog društva PSO za sklapanje Ugovora o honoraru donio bez znanja skupštine tužitelja i bez bilo kakve pisane (ili druge) suglasnosti skupštine tužitelja. Nedvojbeno je da je tuženik donošenjem predmetne Odluke raspolagao pravima tužitelja jer je iznos dobiti društva PSO za 2016. godinu umanjio za iznos od 1.571.637,43 kuna, koji iznos je u konačnici isplaćen na teret sredstava PSO kao posljedica donošenja predmetne Odluke. Da tuženik kao direktor tužitelja nije donio predmetnu Odluku prethodno navedeni iznos od 1.571.637,43 kuna ulazio bi u dobit društva PSO za 2016. godinu, te bi pravo tužitelja, kao jedinog člana PSO, na isplatu dobiti društva PSO bilo veće najmanje za iznos od 1.257.309,94 kuna, koliko iznosi 1.571.637,43 kuna umanjeno za porez na dobit od 20%. Slijedom prethodno navedenog tuženik je postupio protivno izričitoj odredbi čl.25. st.1. t.(e) Društvenog ugovora tužitelja te je bez prethodne pisane suglasnosti Skupštine tužitelja donio Odluku kojom je raspolagao pravom tužitelja na isplatu dobiti iz društva PSO za poslovnu godinu 2016. na način da je to pravo tužitelja umanjio za iznos od 1.257.309,94 kuna. Člankom 427. st.1. Zakona o trgovačkim društvima propisano je: „Članovi uprave moraju poštivati ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora.“ Člankom 430., u vezi sa člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima propisano je: „(1) Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika…… (2) Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. (3) Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu: … razdijele imovinu društva“.Pošto je tuženik prilikom donošenja predmetne Odluke postupio protivno ograničenju ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom tužitelja, a pritom je i razdijelio imovinu tužitelja (i to upravo samome sebi), nedvojbeno je da je tuženik povrijedio svoju obavezu da prilikom obavljanja poslova direktora tužitelja postupa sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te je slijedom navedenog tužitelju odgovoran za štetu koja je nastala uslijed donošenja predmetne Odluke. Odlukom o utvrđivanju godišnjih financijskih izvještaja društva PSO za 2016. godinu, koju je dana 16.05.2017. godine donio tuženik kao direktor tužitelja u svojstvu skupštine PSO, utvrđena je dobit nakon oporezivanja u iznosu od 10.209.247 kuna. Međutim, naknadno je utvrđeno kako su prilikom izrade godišnjih financijskih izvještaja za 2016. godinu pogrešno primijenjeni HSFI (što je još jedan dokaz nezakonitog i nepravilnog rada tuženika) te je slijedom navedenog bilo potrebno provesti novu reviziju za poslovnu godinu 2016. nakon čega su utvrđeni novi godišnji financijski izvještaji za 2016. godinu u kojima je utvrđena dobit nakon oporezivanja u iznosu od 7.274.594,00 kuna. Odlukom Skupštine društva PSO od 06.03.2019. dobit društva PSO za poslovnu godinu 2016. raspoređena je u cijelosti u zadržanu dobit Izvješće neovisnog revizora R. C. d.o.o. za 2016. godinu od dana 12.03.2019., Izjava o razlozima promjene GFI-POD 2016. godine, Odluka o raspodjeli i uporabi dobiti 2016. godine od 06.03.2019. Dio utvrđene dobiti za poslovnu 2016. godinu u iznosu od 5.923.470,00 kuna društvo PSO unijelo je u temeljni kapital te je Odlukom jedinog člana društva od 28.06.2017. temeljni kapital društva PSO uvećan sa 2.500.100,00 kuna na 8.423.600,00 kuna unošenjem reinvestirane dobiti društva za 2016. godinu od 5.923.470,00 kuna i uplatom gotovog novca od 30,00 kuna. Dana 15.11.2019. godine skupština društva PSO donijela je odluku da se preostala zadržana dobit društva PSO za poslovnu godinu 2016. koja nije unesena u temeljni kapital društva, u iznosu od 1.351.123,37 kuna, isplati tužitelju kao jedinom osnivaču. Slijedom navedenog dana 22.11.2019. godine izvršena je isplata zadržane dobiti za 2016. godinu iz društva PSO tužitelju kao osnivaču te je s tog osnova tužitelju uplaćen iznos od 1.351.123,37 kuna. Da tuženik dana 31.12.2016. godine kao direktor tužitelja, a u svojstvu skupštine društva PSO, nije donio i potpisao Odluku i dao posebnu suglasnost da se u korist tuženika, a na teret društva PSO, isplati iznos od 1.571.637,43 kuna dobit društva PSO u 2016. godini bila bi veća za iznos od 1.571.637,43 kuna (dobit prije oporezivanja), a nakon oporezivanja (stopa poreza na dobit 2016. godine iznosila je 20%) dobit društva PSO u 2016. godini bila bi veća za iznos od 1.257.309,95 kuna. Dakle, da tuženik nije donio Odluku od 31.12.2016. tužitelj bi temeljem odluke Skupštine društva PSO od 15.11.2019. o isplati zadržane dobiti ostvario pravo na isplatu dobiti za 2016. godinu u iznosu od 2.608.433,32 kuna (1.351.123,37 kuna + 1.257.309,95 kuna). Slijedom navedenog tuženik je donošenjem predmetne Odluke od 31.12.2016., koja Odluka je donesena protivno čl. 25. st.1. t.(e) Društvenog ugovora tužitelja, povrijedio dužnost da prilikom obavljanja poslova direktora tužitelja postupa sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te je takvim postupanjem tužitelju prouzročio štetu u iznosu od 1.257.309,94 kn, koliko je umanjena isplata zadržane dobiti društva PSO iz 2016. godine tužitelju kao osnivaču. Zbog svega gore navedenog, a temeljem odredbe čl. 427. st.1. i 430, Zakona o trgovačkim društvima, te čl. 1045.st.1. ZOO, predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i potražuje trošak.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da odgovornost za štetu na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev nije izvanugovorna, nego ugovorna – kao osnov zahtjeva tužitelj navodi povredu Društvenog ugovora tužitelja. Prigovor nedostatka procesnih pretpostavaka za vođenje ovog postupka nedostatak ovlaštenja propisanih Društvenim ugovorom tužitelja. Za tužitelja je na snazi Društveni ugovor potvrđen od strane J.B. M. O. iz K. pod posl. br. Ou-115/18 dana 17.5.2018. godine. Odredbom članka 21. st. 1. alineja 11 tog ugovora propisano je da skupština društva tužitelja odlučuje o pitanjima određenim Zakonom i ovim Društvenim ugovorom a osobito: „- postavljanje zahtjeva za naknadu štete koju Društvo može imati protiv članova Uprave i Nadzornog odbora“ .Tužitelj nije dokazao da ima odobrenje skupštine društva za pokretanje ove parnice. Odredbom članka 25. istog Društvenog ugovora propisano je slijedeće: „Za slijedeće odluke, radnje i aktivnosti Uprave potrebna je prethodna pisana suglasnost Skupštine Društva: ...(f) pokretanju, vođenju, nagodbi ili odustajanju od bilo kojeg zahtjeva, sudskog postupka, arbitraže ili nekog drugog postupka u kojem je uključeno Društvo ili bilo koje priznanje odgovornosti od strane, ili u ime Društva, osim u ovim slučajevima koji su povezani sa naplatom dugova u redovnom poslovanju;“ Tužitelj nije dokazao da ima odobrenje skupštine društva za pokretanje ove parnice. Nedostatak odobrenja iz odredbe članka 273.a Zakona o trgovačkim društvima Odredbom članka 273.a st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (u daljnjem tekstu: ZTD), koja se primjenjuje temeljem odredbe članka 430. ZTD-a, predviđeno je da društvo mora postaviti zahtjev za naknadu štete protiv osoba iz članka 191., 252. i 273.a tog Zakona ako tako odluči glavna skupština običnom većinom glasova ili ako to zatraže dioničari čije dionice predstavljaju najmanje deseti dio temeljnog kapitala, pod uvjetom da su dioničari društva najmanje tri mjeseca prije održavanja glavne skupštine na kojoj to zahtijevaju. Zahtjev se može postaviti samo u roku od šest mjeseci od dana zaključenja glavne skupštine. Tužitelj je za podnošenje odštetnog zahtjeva protiv tuženika trebao imati prethodnu odluku glavne skupštine kojom se odlučuje protiv tuženika postaviti zahtjev za naknadu štete. Tužitelj se ovakvom odlukom glavne skupštine nije iskazao. Stoga, budući tužitelj:  nije dokazao da raspolaže prethodnim odobrenjima glavne skupštine, sukladno odredbama članka 21. i 25. Društvenog ugovora; nije dokazao da raspolaže skupštinskom odlukom iz odredbe članka 273.a ZTD, tuženik predlaže da sud, sukladno odredbi članka 109. ZPP-a, pozove tužitelja da dostavi skupštinsku odluku kojom se odobrava podnošenje ove tužbe; ukoliko tužitelj u roku iz odredbe članka 109. st. 2. ZPP ne bi dostavio ovu ispravu, tuženik predlaže ovu tužbu odbaciti. Tužbeni osnov zasniva se na slijedećim tezama tužitelja: da je tuženik donošenjem Odluke o isplati naknade za pozitivan financijski rezultat za 2016. godine od dana 31.12.2016. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 31.12.2016. godine) bez znanja skupštine tužitelja i bez bilo kakve pisane ili druge suglasnosti skupštine društva tužitelja, protivno odredbi članka 25. st. 1. Društvenog ugovora, raspolagao pravima Društva, jer je iznos dobiti društva P. – S. O. d.o.o. (u daljnjem tekstu: PSO) za 2016. godinu umanjio za 1.257.309,94 kn; da je tuženik na temelju Odluke od 31.12.2016. godine postupio protivno ograničenju ovlasti za zastupanje postavljenih društvenim ugovorom tužitelja, a pritom je i razdijelio imovinu tužitelja...; da je skupština trgovačkog društva PSO dana 16.5.2017. godine donijela odluku o utvrđivanju godišnjih financijskih izvješća društva PSO koja je sadržavala pogreške u primjeni HSFI (Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja), pa da je zato bila provedena nova revizija financijskih izvješća u PSO za poslovnu godinu 2016., nakon čega su utvrđeni novi financijski izvještaji za 2016. godinu u kojima je utvrđena dobit nakon oporezivanja u iznosu od 7.274.594,00 kn, te da je na temelju takvih ispravljenih financijskih izvještaja dana 6.3.2019. godine donesena odluka skupštine društva PSO kojom je dobit društva za tu poslovnu godinu raspoređena u cijelosti u zadržanu dobit; da bi iznos tužbenog zahtjeva, u slučaju da nije bila donesena Odluka od 31.12.2016. godine, bio isplaćen kao dobit osnivaču društva PSO, odnosno tužitelju.

Odredbom članka 428. ZTD propisana je obveza Uprave da Nadzornom odboru i članovima društva (skupštini) dostavi financijska izvješća društva, te izvješće revizora, ukoliko je to potrebno. Tuženik je, postupajući po citiranoj odredbi ZTD, u svojstvu člana uprave tužitelja članovima Nadzornog odbora tužitelja i članovima društva dostavio konsolidirano financijsko izvješće tužitelja za 2016. godinu, revidirano od strane neovisnog revizora, trgovačkog društva M. C. A. d.o.o. iz Z. dana 15.5.2017. godine. U konsolidaciji su obuhvaćeni tužitelj kao društvo majka, te trgovačka društva PSO i P. S. d.o.o. U navedenom konsolidiranom financijskom izvješću na str. 33. pod točkom 18. "Ostali vanjski troškovi" navedeni su "Troškovi naknada drugog dohotka za 2016. godinu u iznosu od 2.312.107,00 kuna". Radi se upravo o iznosu drugog brutto dohotka koji je isplaćen tuženiku temeljem Odluke od 31.12.2016. godine i Ugovora o isplati honorara za 2016. godinu (prvi dohodak mu je isplaćen u društvu tužitelju).

Identična stavka sadržana je na stranici 31. revidiranih financijskih izvještaja za 2016. godinu za društvo PSO od dana 15.05.2017. revidiranih dana 15.5.2017. godine od neovisnog revizora trgovačkog društva M. C. A. d.o.o. iz Z., koja su utvrđena skupštinskom odlukom od dana 16.5.2017. godine. Na temelju konsolidiranog i revidiranog financijskog izvješća tužitelja, skupština tužitelja je dana 16.5.2017. godine, na 27. sjednici, pod točkom 3. „Izvješće o financijskom poslovanju društva za 2016. godinu te donošenje odluka o: a) utvrđenju godišnjeg financijskog izvješća za 2016. godinu; b) raspodjeli dobiti za 2016. godinu“ donijela slijedeći Zaključak: „Jednoglasno je donesena odluka o utvrđivanju godišnjeg financijskog izvješća za 2016. godinu te odluka o raspodjeli zadržane dobiti za 2016. godinu.“

Dakle, članovi skupštine tužitelja su, nakon pregleda konsolidiranog i revidiranog financijskog izvješća za tužitelja, sukladno odredbi članka 428. ZTD, potvrdili to financijsko izvješće, koje sadrži i stavku odobrenu na temelju Odluke od 31.12.2016. godine – odobrenje zaključenja pravnog posla kojim se određuje nagrada tuženiku.

Time su članovi skupštine tužitelja, prema općim pravilima obveznog prava, a sukladno odredbi članka 25. st. 1. Društvenog ugovora iz 2012. godine potvrdili postojanje svijesti o postojanju Odluke od 31.12.2016. godine i njezinim pravnim i financijskim posljedicama;naknadno potvrdili i odobrili sada spornu Odluku od 31.12.2016. godine. Tužitelj je čak i u kazneni spis Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Kir-690/18 dostavio nepotpisani primjerak konsolidiranog i revidiranog financijskog izvješća za 2016. godinu. Na istoj 27. sjednici skupštine tužitelja, održanoj dana 16.5.2017. godine, pod točkom 4. „Izvješće Nadzornog odbora Skupštini društva P. d.o.o. o obavljenom nadzoru po računu dobiti i gubitka za 2016. godinu“ donesen je slijedeći Zaključak: „Jednoglasno je usvojeno izvješće Nadzornog odbora Skupštini društva P. d.o.o. o obavljenom nadzoru po računu dobiti i gubitka za 2016. godinu.“ Iz navedenog proizlazi da su članovi Nadzornog odbora svojim Izvješćem od dana 16.5.2017. godine, sukladno odredbi članka 428. ZTD-a, potvrdili ispravnost konsolidiranog i revidiranog financijskog izvješća za tužitelja, koje sadrži i stavku odobrenu na temelju Odluke od 31.12.2016. godine, a njihovo je izvješće jednoglasno usvojeno od strane skupštine tužitelja. Oni su znali za Odluku od 31.12.2016. godine i bili su suglasni s njezinom egzistencijom i njezinim financijskim učincima, time je skupština tužitelja po drugi put naknadno potvrdila i odobrila sada spornu Odluku od 31.12.2016. godine. Skupština tužitelja na istoj 27. sjednici pod točkom 5. „Donošenje odluke o davanju razrješnice Upravi društva za 2016. godinu“ donijela je slijedeći Zaključak: „Jednoglasno je donesena odluka o davanju razrješnice Upravi društva za 2016. godinu.“ a pod točkom 6. „Donošenje odluke o davanju razrješnice Nadzornom odboru društva za 2016. godinu“ Zaključak: „Jednoglasno je donesena odluka o davanju razrješnice Nadzornom odboru društva za 2016. godinu.“ Time je skupština tužitelja po treći put naknadno potvrdila i odobrila sada spornu Odluku od 31.12.2016. godine. Prema odredbi članka 276. st. 2. ZTD-a, davanjem razrješnice glavna skupština odobrava kako su članovi uprave i nadzornog odbora vodili društvo; to nema značaj odricanja od zahtjeva za naknadom štete s naslova odgovornosti koji se može postaviti prema osobama kojima je dana razrješnica, ali uzima u obzir da su članovima društva poznate okolnosti određenih poslovnih događaja i odluka te njihovo odobrenje tih poslovnih događaja i odluka. U ovom slučaju, skupštinske odluke treba procjenjivati iz perspektive njihove ukupnosti. Tako postaje izvjesno da su članovi skupštine tužitelja i Nadzorni odbor tužitelja ovim skupštinskim odlukama potvrdili i, prema općim načelima obveznog prava, ratihabirali (naknadno odobrili) Odluku od 31.12.2016. godine. Drugim riječima, svi su za Odluku od 31.12.2016. godine znali te su odobrili njezinu egzistenciju i njezine posljedice. Ove tvrdnje potvrđuju i slijedeće činjenice: niti jedan član Nadzornog odbora, jednako kao niti jedan član skupštine društva tužitelja nije tražio pojašnjenja predstavljenih konsolidiranih financijskih izvješća tužitelja za 2016. godinu, revidiranih od strane M. C. A. d.o.o. od dana 15.05.2017., sukladno odredbi članka 428. ZTD-a; iz te okolnosti se nameće zaključak da su predstavljena konsolidirana izvješća svima bila jasna, razumljiva i da su ih u cijelosti prihvatili.  Župan K.-k. županije, g. D. K., kao predsjednik skupštine društva P. d.o.o. dao je dana 15.11.2017. godine priopćenje medijima o aktualnim događanjima na temu P. pod klasifikacijskim brojem 022-05/17-03/1 u kojem, između ostalog navodi: „Kao predsjednik Skupštine Društva P. d.o.o. upoznat sam s činjenicom kao i ostali predstavnici osnivača, kako direktor M. J., ujedno i direktor tvrtke kćeri P. S. o. ima važeći menadžerski ugovor s tvrtkom kćeri S. o. prema kojem je previđena isplata odnosno nagrada za pozitivan financijski rezultat. Smatram kako postupke direktora J. možemo promatrati s dva aspekta, pravnog i moralnog. Kao direktor tvrtke s pravnog aspekta vjerojatno nema reperkusija za takav postupak, jer direktor ima previđene ovlasti za donošenje takvih odluka, ali s moralnog aspekta smatram kako nije korektno to što je učinio, kao ni procedura i iznos koji si je isplatio.“ Za zaključiti je da su Odluka od dana 31.12.2016. godine i njezine pravne posljedice odobreni od strane članova društva i Nadzornog odbora društva na 27. sjednici skupštine tužitelja dana 16.5.2017. godine. Stoga, temeljem odredbe članka 252. st. 2. ZTD, ne postoji odgovornost tuženika niti njegova odgovornost za štetu, jer se radnja uprave – tuženika - temelji na odluci glavne skupštine tužitelja. Konačno, prema tužbenim navodima, tuženiku je: prije skupštinske odluke dana 14.4.2017. godine isplaćen iznos od 500.000,00 netto; nakon skupštinske odluke – dakle nakon što je glavna skupština tužitelja naknadno odobrila Odluku od 31.12.2016. godine - isplaćen preostatak iznosa. Ukoliko bi se, usprkos svemu navedenom, smatralo da odgovornost tuženika ipak postoji, tada istu takvu odgovornost prema odredbi članka 428. ZTD ne mogu izbjeći članovi društva tužitelja, odnosno prema odredbi članka 439. ZTD-a članovi Nadzornog odbora društva tužitelja. Postupanje protivno odredbi članka 25. st. 1. Društvenog ugovora iz 2012. godine. Tuženik nije postupio protivno odredbi članka 25. st. 1. Društvenog ugovora tužitelja iz 2012. godine, budući su članovi Skupštine i Nadzornog odbora tužitelja znali za postojanje Odluke od 31.12.2016. godine i naknadno je odobrili na 27. sjednici dana 16.5.2017. godine, nije moguće tvrditi da je tuženik postupio protivno odredbi članka 25. st. 1. Društvenog ugovora tužitelja iz 2012. godine. Međutim, to nije moguće tvrditi i zbog okolnosti da Odlukom od 31.12.2016. godine tuženik nije raspolagao niti pravima niti imovinom tužitelja. Ovo iz dva razloga: Odluka od 31.12.2016. godine nije temelj raspolaganja; sada sporna isplata izvršena je na temelju Ugovora o isplati honorara za 2016. godinu, zaključenog između tuženika i PSO, tek po usvajanju financijskih izvješća takva bi odluka mogla imati učinak neovlaštenog raspolaganja imovinom ili pravima tužitelja, ali samo za slučaj da nije obuhvaćena tim financijskim izvješćima; no, izvjesno je iz sadržaja financijskih izvješća za 2016. godinu, usvojenih na 27. sjednici Skupštine tužitelja, da je ta Odluka od 31.12.2016. godine odobrena i potvrđena.  Usvajanje novih financijskih izvješća za 2019. godinu. Tužiteljeva teza da je „naknadno utvrđeno kako su prilikom izrade godišnjih financijskih izvješća za 2016. godinu pogrešno primjenjeni HSFI (što je još jedan dokaz nezakonitog i nepravilnog rada tuženika)...“ nije istinita. Financijska izvješća tužitelja, prihvaćena na 27. sjednici Skupštine tužitelja dana 16.5.2017. godine, revidirana su od neovisne revizorske kuće M. C. A. d.o.o. iz Z.. Time je potvrđena sukladnost financijskih izvješća s pozitivnim propisima, MRS-ovima, pa i HSFI. No, budući je tužitelj posve svjestan okolnosti da je usvajanjem financijskih izvješća na 27. sjednici Skupštine društva dana 16.5.2017. godine odobrio Odluku od dana 31.12.2016. godine, to je osnovni ratio izrade novih financijskih izvješća i tvrdnje o pogrešnoj primjeni HSFI u financijskim izvješćima za 2016. godinu, usvojenim dana 16.5.2017. godine, relativiziranje skupštinske odluke o usvajanju tog financijskog izvješća, a time odobrenja Odluke od 31.12.2016. godine. Odlukom od 31.12.2016. godine tužitelju nije prouzročena šteta. Sporna isplata izvršena je na temelju Ugovora o isplati honorara za 2016. godinu, zaključenog između PSO i tuženika, a ne na temelju Odluke od 31.12.2016. godine. U zaključenju tog ugovora na temelju kojeg je izvršena isplata nije sudjelovao tuženik u svojstvu člana uprave tužitelja, pa kao član uprave tužitelja ne može biti štetnik. Ugovor o isplati honorara za 2016. godinu, na temelju kojeg je izvršena sporna isplata, nije osporavan od strane tužitelja, radi se o valjanom Ugovoru koji je konzumiran i predstavlja valjan pravni osnov sporne isplate, pa stoga tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbom odbije te potražuje trošak prema troškovniku.

4. Radi odlučivanja o spornim činjenicama sud je proveo dokaz uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja, Odluku o isplati nagrade, Ugovor o isplati honorara, karticu konta, obračun drugog dohotka, izvješće o primicima, obračunski list naknade, izvod prometa po računu, Odluku o povećanju temeljnog kapitala, Društveni ugovor, izmjene društvenog ugovora, izvješće neovisnog revizora i financijske izvještaje, odluku o zadržanoj dobiti (list 9-118 i 145-254 spisa), izvatke iz zemljišne knjige (list 128-135 spisa), Društveni ugovor, konsolidirane financijske izvještaje, bilješke uz financijske izvještaje, bilancu, račune dobiti i gubitka, zapisnik 27. sjednice društva, priopćenje župana, sudsku praksu, privremenu mjeru radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi, izvatke iz zemljišne knjige (list 269-386, 401-476 i 479-681 spisa), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 8. travnja 2020. (list 712-842 spisa), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 17. veljače 2021. (list 864-922 spisa), u dokumentaciju predanu od strane tužitelja na ročištu održanom dana 17. veljače 2021. (list 926-934 spisa), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 26. ožujka 2021. (list 942-967 spisa), u dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 31. ožujka 2021. (list 971-978 spisa), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 7. travnja 2021. (list 992-1055 spisa), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 7. ožujka 2022. (list 1107-1112 spisa), te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 8.  travnja 2022. (list 1123-1130 spisa).

5. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka D. K. (list 1131-1133 spisa), Ž. K. (list 1133-1135 spisa), J. P. (list 1135-1136 spisa), I. P. (list 1136-1138 spisa) i P. Š. (list 1151-1153 spisa).

6. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, - dalje ZPP-e), a na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim, zbog čega je presudio kao u izreci.

7.Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je temeljem Odluke o  isplati nagrade za pozitivan financijski rezultat za 2016. godinu, a koja Odluka je od dana 31. prosinca 2016. godine, zaključen Ugovor o isplati honorara za 2016. godinu između P. – S. o. d.o.o. zastupano po direktoru M. J. kao naručitelju i M. J. kao izvršitelju istog Ugovora, a sada tuženiku izvršena isplata sada utuženog iznosa tuženiku.

8. Iz uvida u Odluku o povećanju temeljnog kapitala društva P. s. o. j.d.o.o. iz K. I., OIB: …, od 28. srpnja 2016. godine i Izjave o preuzimanju poslovnog udjela, Odluke o promjeni pravnog ustrojbenog oblika društva i Izjave P. – S. o. d.o.o. organi tog društva su skupština i uprava a skupštinu tog društva čini osnivač, iz čega proizlazi da je sada jedini osnivač P. - S. o. d.o.o. P. d.o.o. te da su poslovni udjeli sjedinjeni u jedan poslovni udjel nominalnog iznosa od 2.500.100,00 kuna kojeg drži jedini osnivač član društva P. d.o.o. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje iz uvida u svu priloženu dokumentaciju u spisu, kraj nesporne  činjenice da je istovremeno sada tuženik M. J. bio zakonski zastupnik tvrtke P. d.o.o. koja je jedini osnivač društva P. – S. o. d.o.o. i ujedno čini skupštinu društva P. – S. o. d.o.o., a u kojem društvu P. – S. o. d.o.o. je istovremeno bio zakonski zastupnik te tvrtke sada tuženik M. J..  To znači prema mišljenju ovog suda da bi primjenom čl. 41. st. 3.  i čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19, - dalje ZTD), M. J. sam sebi trebao dati posebnu ovlast za donošenje odluke o isplati nagrade za pozitivan financijski rezultat za 2016. godinu, u društvu P. - S. o. d.o.o. jer je on ujedno u društvu P. – S. o. d.o.o. jedini osnivač i ujedno skupština tog društva, a istovremeno je bio zakonski zastupnik tvrtke P. d.o.o. i zakonski zastupnik tvrtke P. – S. o. d.o.o., a što je isti i učinio donošenjem navedene Odluke. Prema tome nema niti povrede čl. 25. st. 1. Društvenog ugovora  jer  u trenutku donošenja Odluke o isplati nagrade za pozitivan financijski rezultat za 2016. godinu ponovno bi sada tuženik M. J. sam sebi trebao dati pisanu suglasnost za donošenjem te Odluke od 31. prosinca 2016. godine. Iz uvida u sadržaj Ugovora o isplati honorara za 2016. radi se o identičnoj situaciji jer je tim Ugovorom P. – S. o. d.o.o. ugovorilo i izvršilo isplatu sada tuženom M. J. honorara za 2016. godinu time da je sada P. – S. o. d.o.o. kao naručitelj u tom Ugovoru o isplati honorara za 2016. godinu zastupanu po zakonskom zastupniku u to vrijeme M. J., dok je taj Ugovor zaključen sa M. J. kao izvršiteljem kojem će se isplatiti neto iznos od 1.000.000,00 kuna a na temelju Odluke skupštine i uprave društva P. – S. o. d.o.o., dakle, opet na temelju Ugovora zaključenog između  jedne te iste osobe M. J. koji se nalazi u dvostrukoj ulozi, kao osobi koja je zaključila Ugovor o isplati honorara za 2016. godinu kao zakonski zastupnik naručitelja P. – S. o. d.o.o. s jedne strane i s druge strane kao  izvršitelj tog Ugovora M. J., a da pri tome u zaključenju tog Ugovora na temelju kojeg je izvršena isplata tuženik nije sudjelovao u svojstvu člana uprave tužitelja, već u svojstvu člana uprave odnosno u svojstvu zakonskog zastupnika P. – S. o. d.o.o.  pa  ne može niti biti štetnik odgovoran kao član uprave tužitelja, zbog čega je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i presudio kao u izreci.

9. Odluka o dosuđenom trošku tuženiku u iznosu određenom kao u izreci ove presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Visina parničnih troškova tuženika odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br.  91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12, dalje : Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 26/03, 125/11 i 112/12), vrijednosti predmeta spora i troškovniku tuženika. Parnični trošak tuženika sastoji se od troškova  za sastav pisanog podneska odgovora na tužbu u iznosu od 12.570,00 kuna  i od troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova obrazloženog pisanog podneska od 30. ožujka 2021. u iznosu od 12.570,00 kuna i od troškova PDV-a u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova obrazloženog pisanog podneska od 26. svibnja 2021. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova  pisanog obrazloženog podneska od 4. ožujka 2022. godine u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25 % u iznosu od 3.142,50 kuna sve po Tbr. 8. toč. 1. OT (Tbr. 42. OT), od troškova sastava podneska od 30. srpnja 2021. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 8. toč. 3. OT) i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 125,00 kuna (Tbr. 8. toč. 3. OT), od troškova sastava podneska od 8. travnja 2022. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 8. toč. 3. OT)  i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 125,00 kuna  (Tbr. 42. OT), od troškova zastupanja na ročištu održanom 17. veljače 2021. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova zastupanja na ročištu održanom 9. travnja 2021. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova zastupanja na ročištu održanom 7. ožujka 2022. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova zastupanja na ročištu održanom 20. travnja 2022. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna (Tbr. 42. OT), od troškova zastupanja na ročištu od 2. studenog 2022. u iznosu od 12.570,00 kuna i troškova PDV-a od 25% u iznosu od 3.142,50 kuna sve po Tbr. 9. toč. 1 OT i Tbr. 42. OT, te troška pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, što daje sveukupni trošak u iznosu od 147.412,50 kuna koji je bio neophodan za tuženika tijekom ovog postupka.

10. Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 31.425,00 kuna a koji se trošak odnosi na sastav obrazloženog pisanog podneska od 5. veljače 2022. u iznosu od 12.570,00 kuna i od troškova pripadajućeg PDV-a u iznosu od 3.142,50 kuna, na sastav obrazloženog pisanog podneska od  26. ožujka 2021. u iznosu od 12.570,00 kuna i od troškova pripadajućeg PDV-a u iznosu od 3.142,50 kuna, jer tuženik ima pravo samo na trošak za ukupno 4 obrazložena pisana podneska a tuženik potražuje taj trošak za 6 takovih podnesaka te mu je stoga priznat trošak samo za 4 takva podneska dok je za preostala navedena dva obrazložena podneska stoga odbijen kao i za pripadajući mu PDV-e. 

U Bjelovaru 15. prosinca 2022.

Sudac

Tomislav Mrazović

Pouka o pravnom lijeku: protiv ove presude pristoji pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Dostava se smatra obavljenom istekom osmog dana od dana objave presude na mrežnoj stranici e-oglasna ploča Trgovačkog suda u Bjelovaru. Žalba se podnosi na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, a putem ovog suda. Žalba se podnosi u četiri primjerka.

Fiksni tečaj konverzije 7,53450