1              Poslovni broj: Gž-945/2022-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-945/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E  

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, po sudcu pojedincu mr. sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužitelja Grada Z. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku K. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., protiv tuženice F. D. iz Z., OIB:…, kao zakonske nasljednice iza pok. J. D., OIB:…, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 9- Povrv-45/2021-14 od 10. svibnja 2022., dana 15. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 9-Povrv-45/2021-14 od 10. svibnja 2022. na način da se sudi:

 

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. Š., poslovni broj: Ovrv-785/2014 od 10. lipnja 2014. u dijelu koji glasi:

„Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.736,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27.10.2015. pa do isplate po stopi koju određuje članak 29.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3,00 poena.“

 

II. Svaka parnična stranka snosi svoj trošak.

 

Obrazloženje

 

1.               Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. Š., poslovni broj: Ovrv-785/2014 od 10. lipnja 2014. u dijelu koji da glasi:

„Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.736,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27.10.2015. pa do isplate po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3,00 poena.“

 

2.               Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da s ovog pravnog osnova isplati tužitelju iznos od 13.312,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. 

 

3.               Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su propisani odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH, 70/19. i 80/22.,dalje ZPP). Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev.

 

4.               Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.   

 

5.              Žalba tužitelja je osnovana.

 

6.               Tužitelj je podnio protiv pravnog prednika tuženice, J. D., prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga.  Odlučujući o navedenom prijedlogu za ovrhu, javni bilježnik S. Š. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv - 785/14 od 10. lipnja 2014.  kojim je naložio ovršeniku da isplati ovrhovoditelju, sada tužitelju zatraženi iznos od 104.414.,15 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, te je određena ovrha radi prisilne naplate ove tražbine. Nadalje, označenim rješenjem o ovrsi također je određeno da troškovi ovrhovoditelja, sada tužitelja iznose 1.817,68 kuna.

 

7.               Protiv označenog rješenja o ovrsi ovršenik, pravni prednik tuženice, podnio je prigovor, pa je odlučujući o njemu Općinski sud u Splitu, na ročištu od 15. veljače 2018. pod poslovnim brojem: 9 Ovrv- 662/2017 donio rješenje kojim je označeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 10. lipnja 2014. stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom dijelu ukinuo provedene radnje. Postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

8.               Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati ukupan iznos od 1.736,19 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Konkretno tužitelj smatra da mu tuženica, kao pravna slijednica - zakonska nasljednica J. D., duguje navedeni iznos stoga što je njezin pravni prednik bez pravnog osnova koristio poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, kat. čest. br. 1602 k.o. T., anagrafske oznake, Z.

 

9.               Prije svega je za reći kako u sporu male vrijednosti kakav je sada ovaj predmetni, na što upućuju odredbe članka 458 st. 1 i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a).

 

10. Dakle, drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

 

11. Ovdje je za reći kako je prvostupanjski sud prvotno u ovom predmetu donio presudu i rješenje, 14. rujna 2018., pod poslovnim brojem: 9-Povrv-662/2017. Ovom je presudom u točki I. izreke prvostupanjski sud održao na snazi predmetni platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. Š., poslovni broj: Ovrv-785/2014 od 10. lipnja 2014. u dijelu koji glasi:

„Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.736,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27.10.2015. pa do isplate po stopi koju određuje članak 29.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3,00 poena.“

 

12. Nadalje, u točki II. izreke prvostupanjske presude od 14. rujna 2018. prvostupanjski je sud djelomično ukinuo platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi i to u dijelu u kojem je tuženica obvezana platiti tužitelju iznos od 84.894,60 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je u točki III. izreke presude, prvostupanjski sud odlučio kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Konačno, prvostupanjski je sud rješenjem od 14. rujna 2018. utvrdio kako je platni nalog tužitelja djelomično povučen, te se ukida u dijelu u kojem se nalaže tuženici platiti tužitelju iznos glavnice od 17.783,36 kuna.

 

13. Odlučujući o žalbi tuženice protiv navedene prvostupanjske presude od 14. rujna 2018., i to u dijelu pod točkama I. i III. izreke, Županijski je sud u Splitu, dana 15. travnja 2021., pod poslovnim brojem: Gž-420/2019 donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke i u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. U obrazloženju ukidnog rješenja od 15. travnja 2021. drugostupanjski je sud pored ostalog naveo i slijedeće:

 

"Iz obrazloženja pobijane presude za zaključiti je kako prvostupanjski sud drži da je pok. suprug tuženice J. D. bio u obvezi tužitelju naknaditi štetu zbog korištenja predmetnog poslovnog prostora i to baš u suglasju sa odredbama članaka 1089. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“  br. 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18. i 126/21 dalje ZOO). Tako je odredbom članka 1089. stavak 1. ZOO-a propisano kako oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok je odredbom članka 1046. ZOO-a definirano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako se tuženica sada nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

U svezi sa propisima koje po mišljenju prvostupanjskog suda treba primijeniti na pravni odnos tužitelja i pravnog prednika  tuženice, odnosno sada tuženice za reći je, a neovisno o svemu drugom, kako iz navoda tužitelja i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi, da se u konkretnom slučaju radi o uporabi tuđe stvari (poslovnog prostora), od strane pravnog prednika tuženice, njezinog pok. supruga J. D. Nadalje iz rezultata dokaznog postupka za zaključiti je kako je predmetni poslovni prostor još uvijek u nepromijenjenom obliku. Slijedom navedenog prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda sporni odnos između tužitelja i pravnog prednika tuženice trebalo je razmotriti kroz odredbe članka 164. odnosno 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. dalje ZVDSP).   

S tim u svezi je za reći kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 26. listopada 2009. (broj zapisnika: SU-IV-188/09-7)  zauzet slijedeći pravni stav: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st.1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“ 

Međutim neovisno o navedenom za primijetiti je kako prvostupanjski sud uopće na navodi na koji je način utvrdio postojanje potraživanja tužitelja prema pravnom predniku tuženice, odnosno koliko bi uopće iznosila visina eventualnog potraživanja tužitelja prema pravnom predniku tuženice. Kod takvog stanja stvari utvrđena činjenica da visina vrijednosti imovine koju je tuženica naslijedila od svog pok. supruga J. D. iznosi 1.736,19 kuna sama po sebi nipošto ne znači da je tuženica ovaj iznos dužna isplatiti tužitelju. Dakle, u bitnome, kako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude uopće nije razmatrao koliko bi iznosilo dugovanje pravnog  prednika tuženice prema tužitelju, to pravilnost i zakonitost pobijane presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke nije bilo moguće ispitati. Na ovaj je način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.“

 

15. Slijedom navedenog Županijski je sud u Splitu rješenjem od 15. travnja 2021. ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. i predmet u ovom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo u suglasju sa odredbom članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

16. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku donio sada pobijanu presudu sadržaja kako je već navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

 

17. U obrazloženju sada pobijane presude prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje slijedeće činjenice:

 

- da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje do studenog 2013., radi korištenja prostora na adresi Z.,

 

- da je pravni prednik tuženice, njezin sada pok. suprug J. D., zaključio 1992. sa G. d.d. ugovor o zakupu poslovnog prostora, no da je u stvarnosti predmet ugovora bio stambeni prostor u Z., k.č.br. 1602, u naravi prizemnica - baraka, koja se sastoji od ulaza, WC-a, 3 sobe i kuhinje ukupne površine 48,35 m2,

 

18. Nadalje, prvostupanjski sud u svezi poštenja posjeda spornog prostora od strane pravnog prednika tuženice, J. D., smatra kako je isti bio pošteni posjednik spornog predmetnog prostora - barake, (u kojem je živio) sve do 21. siječnja 2014., tj. do dana pravomoćnosti presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ps-774/04 od 4. veljače 2010., kojom je presudom naloženo da preda u posjed sporni prostor Gradu Z. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako pravni prednik tuženice, a sada sama tuženica, nisu bili u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos od 1.736,19 kuna, a ovo u smislu odredbe članka 164. stavak 1. ZVDSP-a. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pozivajući se i na odredbu članka 451. stavak 3. ZPP-a, donosi presudu kako je to već navedeno u ovom obrazloženju.

 

19. Tužitelj u žalbi pored ostalog osporava zaključak prvostupanjskog suda kako je pok. J. D. bio pošteni posjednik predmetnog prostora – barake do 21. siječnja 2014.. Naime da je tužba u predmetu na koji se poziva prvostupanjski sud (predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ps-774/04) podnesena još 2004., a kako je pravni prednik tuženice izgubio tu parnicu, odnosno presudom donesenom u tom postupku kako mu je naloženo iseljenje iz spornog prostora te predaju istog u posjed tužitelju, to da je on prestao biti poštenim posjednikom danom zaprimanja tužbe.

 

20. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede sukladno odredbama članka 365. stavak 2. i 467. stavak 1.  ZPP-a  sud u postupcima  male vrijednosti  pazi po službenoj dužnosti.

 

21. Iz same presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: II - Ps-774/04 od 4. veljače 2010., na koju se poziva prvostupanjski sud, i kojom je presudom naloženu pravnom predniku tuženice J. D. da iseli iz predmetnog prostora te ga preda u posjed tužitelju Gradu Z., razvidno je kako je pravni prednik tuženice J. D., sa predmetnom tužbom bio upoznat najkasnije 2006.

 

22. Slijedom navedenog, za zaključiti je kako je on postao nepošteni posjednik sporne nekretnine u svakom slučaju najkasnije početkom 2007. Naime odredbom članka 18. stavak 3. ZVDSP-a je propisano  kako je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U smislu te zakonske odredbe posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe pod pretpostavkom da je parnica uredno nastavljena i da ju je vlasnik zaista i dobio. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1158/2010 od 31. kolovoza 2011., na što u žalbi pravilno ukazuje tužitelj.

 

23. Tuženica kao zakonska nasljednica sada pok. J. D., odgovara za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, ovo na temelju odredbe članka 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19., dalje ZN). Tuženica je tijekom postupka istaknula kako odgovara za eventualne dugove tek do visine naslijeđene imovine.

 

24. Iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi kako je tuženica naslijedila svog pok. supruga J. D. u vrijednosti od 1.736,19 kuna, a što između stranaka i nije bilo sporno (38,24 kune kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje + neisplaćena “zaostala” mirovina J. D. u iznosu od 1.697,95 kuna = 1.736,19 kuna).

 

25. Odredbom članka 165. stavak 1. ZVDSP-a propisano je, pored ostalog, kako nepošteni posjednik tuđe stvari mora vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja.

 

26. U predmetnom slučaju vlasniku predmetne nekretnine, tužitelju, Gradu Zagrebu, pripada naknada u visini najamnine koju bi realno mogao ostvariti da mu neosnovano nije bio oduzet posjed predmetnog prostora - barake, što u konkretnom slučaju znači najmanje od 1. siječnja 2007. od kada je prednik tuženice J. D. postao nepošteni posjednik, što je već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj presudi.

 

27. Iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi kako su sada pok. prednik tuženice J. D., kao i njegova supruga, tuženica F. D., u posjedu predmetne nekretnine svakako bili još 29. lipnja 2015. kada je izveden dokaz uviđajem na licu mjesta i o čemu je sastavljen zapisnik (str. 65. i 66. spisa).

 

28.               Tužitelj je svoje potraživanje prema tuženici isticao za razdoblje od svibnja 2010. do studenog 2013. Već je navedeno kako je prijedlog za ovrhu, sada tužba, podnijeta 30. svibnja 2014., a da je tuženica naslijedila svog pok. supruga J. D. u vrijednosti od 1.736,19 kuna.

 

29. Slijedom navedenog, a kako je potpuno životno i logično, da bi prednik pok. tužiteljice J. D., za najam predmetne nekretnine - barake, samo za utuženo razdoblje 2013., (siječanj 2013. - studeni 2013.) morao platiti najamninu, ukupno svakako najmanje 1.736,19 kuna, a koje potraživanje nedvojbeno nije zastarjelo, to je tuženica u obvezi ovaj iznos isplatiti tužitelju, a ovo na temelju odredbe članka 165. stavak 1. ZVDSP-a i odredbe članka 139. stavak 3. ZN-a.

 

30. Zatezna kamata na ovaj iznos teče od smrti pravnog prednika tuženice, dakle od 26. listopada 2015. kako je tužitelj i zatražio.

 

31. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je prvostupanjsku presudu preinačiti te u pogledu glavne stvari odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe  članka 373. točka 2. i  članka 451. stavak 3.  ZPP-a.

 

32. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, trebalo donijeti odluku o troškovima cijelog postupka. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a,  propisano je pored ostalog, da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju tužitelj je djelomično uspio u parnici, no samo u dijelu od 2%, dok je tuženica uspjela sa 98%. Također prilikom odluke o parničnom trošku trebalo je uzeti u obzir da tuženica osporavala kako pravnu osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva   ali i da je tužitelj za ostvarenje svoga prava na isplatu iznosa koji mu je dosuđen ovom drugostupanjskom presudom, morao pokrenuti postupak pred sudom. Konačno, uzimajući u obzir i broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, te navedeni uspjeh stranaka, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je pravilnom primjenom  materijalnog prava trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 15. prosinca 2022.