Poslovni broj Gž-1656/2021-

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića
predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke
Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š., OIB ... iz Z., zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB ..., Z., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12576/19- 19 od 25. svibnja 2021., na sjednici vijeća 15. prosinca 2022.,

r i j e š i o j e

I. Uvažava se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog građanskog suda u
Zagrebu poslovni broj P-12576/19-19 od 25. svibnja 2021., te se predmet vraća
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12576/19-19 od 25. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti
tužitelju iznos od 254.487,08 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke, te je naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 40.000,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 22. prosinca 2020. na iznos od 254.487,08 kn iz razloga svrsishodnosti.

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana u dijelu kojim se pobija prvostupanjska presuda.

6. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu
kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju
jednostrane odluke tuženika, te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Prvostupanjski sud nalazi spornim ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa.

7. Cijeneći sadržaj ugovornih odredbi u čl. 2. i 7., prvostupanjski sud zaključuje
da se kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama banke na štetu potrošača te imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., pozivom na čl. 59., 83., 84. i 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) te čl. 322. st. 1. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je izazvala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača. Prihvaćanjem nalaza i mišljenja financijskog vještaka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe pretplatio iznos od 254.487,08 kn te nastavno zaključuje da mu zbog toga pripada pravo na povrat tog iznosa, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate u primjeni odredbe čl. 1111. ZOO-a. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare istaknut po tuženiku ukazujući na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. u odnosu na zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Međutim, zaključuje da opći zastarni rok od 5 godina koji bi se primjenjivao u konkretnom slučaju u skladu s odredbom čl. 225. ZOO-a još nije počeo teći, pa je stoga prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja ocijenio neosnovanim.

8. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je pobijana presuda zahvaćena bitnom
povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a budući da je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati.

9. Pri tome sadržajem žalbe tuženik osnovano ukazuje da utvrđenja
prvostupanjskog suda ne nalaze podlogu u činjeničnoj osnovi tužbe, niti u procesnoj
građi u spisu.

10. Naime, prema podacima u spisu predmeta, tužitelj je u činjeničnoj osnovi
tužbe naveo da je prema Ugovoru o kreditu bio u obvezi na povrat iznosa kredita uz
valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) obrazlažući razloge ništetnosti te ugovorne odredbe, uz pozivanje na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P– 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pozivom na obvezatnost takvog utvrđenja u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/2014.), odnosno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ br. 9/2007. i dr. ) smatra da ostvaruje pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Nadalje, iz stanja spisa u predmetu proizlazi da se tuženik u postupku u odgovoru na tužbu, među ostalim, očitovao na iznesene tužbene navode tužitelja te je u daljnjem tijeku postupka određeno financijsko vještačenje s danom zadaćom vještaku da utvrdi kolike iznose anuiteta izražene u kunama po mjesecima je tužitelj preplatio svojom otplatom ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, sukladno kojem zadatku je vještak izradio nalaz i mišljenje 23. studenog 2020. da bi tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka. S druge strane, prvostupanjski sud utvrđuje da se tražbinu tužitelja treba promatrati po osnovi načina promjene kamatne stope i sukladno tome utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te stoga žalitelj osnovano prigovara da je time dovedeno u pitanje pravilno vođenje prvostupanjskog postupka budući da se sa sigurnošću ne može utvrditi koji i kakav je tužbeni zahtjev tužitelj podnio sve do donošenja prvostupanjske presude.

11. S obzirom na izloženo, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu kako bi prvostupanjski sud u ponovljenom suđenju otklonio naznačenu procesnu povredu i donio novu zakonitu presudu. Pri tome, imajući vidu žalbene navode tuženika o učincima presude u sporovima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prema čl. 502. c. ZPP-a, kao i navode i dokazni prijedlog tuženika istaknut u postupku u tom smislu saslušanjem svjedoka-osobnog bankara, treba napomenuti da je u nastavku suđenja potrebno imati u vidu i shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojem unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama jer o tome nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

12. Kako je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu glavne tražbine, valjalo je
ukinuti i odluku o troškovima postupka te će u ponovnom suđenju prvostupanjski sud
odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

13. Tuženik neosnovano osporava pravilnost prvostupanjskog rješenja kojim
je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 22. prosinca 2020. koju je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a opravdano ocijenio svrsishodnom. Protivno shvaćanju tuženika, u postupku je provedeno financijsko vještačenje radi utvrđenja visine iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF s obzirom da je tuženik osporavao osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja te su bez uporišta žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj imao sve konkretne parametre za točno postavljanje tužbenog zahtjeva jer je s obzirom na tuženikovo očitovanje u ovom sporu bilo nužno provođenje financijskog vještačenja, koje je tužitelj predložio u tužbi, budući da sud, a ni stranke, ne raspolažu stručnim znanjem u tom smislu. Tužitelj dakle opravdano nije mogao povisiti tužbeni zahtjev i time preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka, već je tužbeni zahtjev specificirao nakon provođenja vještačenja sukladno danom nalazu i mišljenju vještaka. Stoga se dopuštanje preinake tužbe i po ocjeni ovog suda ukazuje svrsishodnim za konačno razrješenje odnosa među strankama u ovom sporu u skladu s rezultatima dokaznog postupka zbog čega je žalbu tuženika protiv tog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 15. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.