1

Poslovni broj: 27 Gž-328/2022-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-328/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. I. pok. M., OIB: ..., iz Z., R. S. i tužitelja D. I. pok. M., OIB: ... iz Z., R. S. zastupanih po punomoćnici E. P., odvjetnici u B., protiv tuženice R. H., OIB: . zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1332/2021 od 16. prosinca 2021., na sjednici vijeća 15. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1332/2021 od 16. prosinca 2021. u cijelosti.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji prema tuženici stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1713/1 k.o. J. G. površine 341 m2 koji dio je označen brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-1 i na dijelu čest. zem. 1713/1 k.o. J. G. površine 645 m2 koji dio je označen brojevima 13-14-15-16-17-18-19-13 na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka F. V., dipl. ing. geod. od 16. lipnja 2020., koja skica je sastavni dio te presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelji temeljem te presude, a nakon izvršene parcelacije, u zemljišnoj knjizi ishode uknjižbu prava vlasništva uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženice. Rješenjem pod točkom I. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 9.300,00 kn, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom u cijelosti pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da se odbije u cijelosti zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici, podredno ukinuti pobijanu presudu i rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

 

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dijela čkbr. 1713/1 k.o. J. G. površine 341 m2 označenim brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-1 i dijela čest. zem. 1713/1 k.o. J. G. površine 645 m2 označenog brojevima 13-14-15-16-17-18-19-13 na skici stalnog sudskog vještaka F. V. od 16. lipnja 2020., a koji zahtjev tužitelji temelje na činjenici da su vlasništvo realnih dijelova čest. zem. 1713/1, a koji realni dijelovi su u naravi stara kuća prizemnica sa tri gospodarska objekta i novija obiteljska kuća sa podrumom i dva gospodarska objekta, stekli dosjelošću i nasljeđivanjem jer iste preko svojih prednika (oca M. I., djeda T. I. i pradjeda M. I.) drže u mirnom i nesmetanom posjedu više od 80 godina.

 

5. Prvostupanjski sud, polazeći od dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je prema izvatku iz zemljišnih knjiga čkbr. 1713/1 pašnjak sa 966949 m2 , zk.ul.br. 485 k.o. J. G. upisana kao vlasništvo R. H., pa je ista pasivno legitimirana,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj O-163/78 od 13. prosinca 1978. proizlazi da je iza pok. M. I. pok. Đ. kao nasljednik utvrđen T. I. pok. M. (djed tužitelja – napomena ovog suda), koji je, između ostalih, naslijedio i nekretnine opisane kao "kuća koja se nalazi u dvorištu za cijelo, zemljište zv. P. za cijelo",

- da je prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj O-112/89 od 16. svibnja 1989. T. I. pok. M. naslijedio njegov sin M. I. pok. T. za cijelo,

- da iz rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice M. D. iz B. poslovni broj O-461/14, UPP/OS-331/14 od 29. svibnja 2015. proizlazi da su pok. M. I. pok. T. naslijedili njegovi sinovi Ž. I. i D. I., ovdje tužitelji, svaki u 1/2 dijela,

- da iz povijesti promjena Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Z., Odjel za katastar nekretnina B., klasa: 936-02/19-05/68 od 04. listopada 2019. proizlazi da je dio čest. zem. 1713/1 k.o. J. G. bio upisan u korist društvenog vlasništva od revizije posjedovnog stanja i kultura 1956. do 2011., a dio je od revizije posjedovnog stanja i kultura 1956. upisan u korist više fizičkih osoba,

- da iz potvrde o uključenosti katastarskih čestica H. š., U. š., P. S. od 14. listopada 2019. proizlazi da je kat. čest. 1713/1 s površinom od 1940580 m2 k.o. J. G. bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima b. užeg područja krša za razdoblje 1982. do 1991. odnosno i na dan 16. listopada 1990.,

- da iz suglasnih iskaza svjedokinja R. S. i D. I. u bitnome proizlazi da su tužitelji utužene dijelove čkbr. 1713/1 k.o. J. G., a koji su opisani kao "kuća koja se nalazi u dvorište i zemlja zv. P." (u rješenju o nasljeđivanju iza pok. M. I. poslovni broj O-163/1978 – napomena ovog suda) stekli od svog oca M. I., a on od svog oca T. I., a T. od svog pok. oca M. I. pok. Đ., da su tužiteljevi roditelji predmetne nekretnine koristili na način da su na njima u tzv. stanovima držali ovce i napasali ih na livadama, da je to zemljište bilo ograđeno kamenim suhozidom u odnosu na susjedna zemljišta, da je otac tužitelja M. izgradio kuću 70-ih odnosno 80-ih godina prošlog stoljeća i u njoj živio sa suprugom i djecom, da je tužiteljev otac M. prije izgradnje kuće živio u staroj kući od kamena preko puta nove kuće a koju je izgradio pradjed tužitelja M. I. pok. Đ. (rođen 1900.), da niti na jednom dijelu predmeta spora nije bila šuma, da su prednici tužitelja (otac, djed i pradjed) neprekidno i neometano koristili te nekretnine dugi niz godina i to sigurno preko 80 godina, da su pradjed tužitelja M. I. pok. Đ. i Ž. G. I. pok. Đ. (otac Đ. I. upisanog kao korisnika dijela kčbr. 1713/1 pašnjak K. sa 1200 m2 u popisu katastarskih čestica od 4. listopada 2019. – napomena ovog suda) bili rođena braća, dok je djed tužitelja T. I. bio stričević sa Đ. I. (upisanim korisnikom u katastru) te da su njihove obitelji davno podijelile predmetno zemljište i mirno uživali svoje realne dijelove, koji su međašili,

 

pozivajući se na odredbe čl. 154. st. 4. i čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2020 – dalje u tekstu: ZV) te odredbe paragrafa 1460. i 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje u tekstu: OGZ),

 

zaključuje da su tužitelji, zajedno sa svojim prednicima koji su predmetno zemljište posjedovali neprekidno najkasnije počevši od 1930. i na temelju odredaba OGZ-a dosjelošću stekli pravo vlasništva na realnim dijelovima predmetne nekretnine obzirom da je rok dosjelosti od 40 godina računajući od 1930. istekao prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV (ukinuta je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od  17. studenoga 1999.), te imajući u vidu da od 1. siječnja 1997. nitko treći osim države nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnim realnim dijelovima čkbr. 1713/1, a koje su realne dijelove tužitelji sa svojim prednicima mirno i neprekidno posjedovali kao pošteni posjednici više od 40 godina, te stekli pravo vlasništva dosjelošću i nasljeđivanjem, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 114. i čl. 159. st. 3. i 4. ZV-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan.

 

6. Tuženica žalbom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava, te ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/2022 – dalje u tekstu: ZPP). Navodi da tužitelji nisu dokazali da je predmetna nekretnina bila predmet nasljeđivanja između njihovih pravnih prednika jer nije obuhvaćena u ostavinsku imovinu prednika tužitelja, te da tužitelji nisu kvalificirani posjednici realnog dijela predmetne nekretnine obzirom da u popisu katastarskih čestica s korisnicima i adresama od 4. listopada 2019. (priloženom uz povijest promjena na katastarskim česticama) nije upisan niti jedan od prednika tužitelja niti sami tužitelji. Ističe da je predmetna čestica postala njezino vlasništvo ex lege temeljem čl. 16. st. 1. Zakona o šumama (''Narodne novine'' broj 52/1990., 5/1991., 9/1991., 61/1991., 26/1993., 76/1993., 29/1994., 76/1999., 8/2000., 13/2002., 100/2004. i 160/2004., dalje: ZoŠ) i potvrde Hrvatskih šuma od 14. listopada 2019. te uvjerenja Š. B. od 18. lipnja 2008. Tuženica navodi da je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu počeo teći tek od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000., dok je u vremenu od 6. travnja 1941. do 12. siječnja 2000. na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske bio zastoj dosjedanja, pa imajući u vidu da je tužba podnesena 25. listopada 2019., to u ovom konkretnom slučaju nije protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelji putem svojih prednika posjedovali predmetnu nekretninu najmanje od 6. travnja 1941., odnosno da je pravo vlasništva prednik tužitelja stekao prije 6. travnja 1941. po pravilima OGZ-a.  

7. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama koju je obrazložio jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), te nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističe tuženica u svojoj žalbi, a niti bilo koja druga bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Prvostupanjski sud je, vezano za zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na fizički odijeljenim dijelovima kčbr. 1713/1, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a iz kojeg proizlazi da su tužitelji preko svojih pravnih prednika (oca M. I. pok. T. rođenog 1953., djeda T. I. pok. M. rođenog 1919. i pradjeda M. I. pok. Đ., rođenog 1890.) bili u mirnom, istinitom, poštenom i neprekidnom posjedu utuženih fizički realnih dijelova kčbr. 1713/1 k.o. J. G. više od 80 godina te da su predmetnu nekretninu koristili kao kuću sa okućnicom i gospodarskim zgradama u kojima su držali ovce, zaključivši da su se još u vrijeme posjedovanja prednika tužitelja, dakle do 6. travnja 1941., ispunile pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1472. OGZ-a koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (''Narodne novine'' broj 73/1991.) u vezi odredbe čl. čl. 388. st. 2. ZV, pravilno primijenio navedene odredbe, a koju primjenu materijalnog prava pravilnom prihvaća i ovaj sud, te ista kao i utvrđeno činjenično stanje nisu dovedene u sumnju žalbenim navodima tuženice.

 

9. Žalbene tvrdnje tuženice kojima ističe da je vlasništvo Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini upisano temeljem čl. 16. st. 1. ZoŠ-a te da tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu obzirom da je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu počeo teći tek od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000., ovaj sud je ocijenio neosnovanim jer iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelji dokazali kakvoću svog posjeda potrebnu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i da tuženica kao vlasnica predmetne čestice uopće nije gospodarila sada spornim fizički odijeljenim dijelovima kčbr. 1713/1 niti je poduzimala ikakve posjedovne radnje na predmetnim fizički odijeljenim dijelovima kčbr. 1713/1, na kojima su prednici tužitelja sagradili kuće i gospodarske zgrade i koristili iz za potrebe svojih domaćinstava, pri čemu se posebno ističe da predmetna nekretnina nije niti u naravi šuma niti je sa kulturom šuma upisana u zemljišne knjige i katastarski operat.

 

10. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (rješenje) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica odluku o troškovima pobijala samo vezano uz osporavanje glavne stvari.

 

11. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom.

 

 

U Varaždinu, 15. prosinca 2022.