Republika Hrvatska Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Tini Grgas, u pravnoj stvari tužitelja O.
N. d.o.o. u likvidaciji, Z., M. 24/6, O.: 64710659356,kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u Z., U. baruna T. 5,protiv tuženika G. Š., Š., T. palih branitelja D. rata I,
O.: 55644094063, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju R. Š., dipl. iur.
iz Š., radi naknade štete u iznosu od 4.464.930,00 kuna / 592.598,05
eura,nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 17. studenog 2022. u
nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja J. T., odvjetnika iz Z. i
punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke od 15. prosinca 2022.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku G. Š., Š., T. palih branitelja
D. rata I, O.: 55644094063, isplatiti tužitelju O. N. d.o.o. u
likvidaciji, Z., M. 24/6, O.: 64710659356 iznos od 4.464.930,00 kuna /

592.598,05 eura1 uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku
od 23.11.2016. godine do isplate u visini stope koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u
roku od 15 dana.

I.. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu
od 424.218,75 kuna / 56.303,50 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama
tekućim od dana donošenja presude do isplate u visini stope određene člankom 29.
Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotnih poena, u roku od 15 dana."

1 1 EUR =7,53450 HRK

2 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 21. studenog 2019. u bitnom navodi
da je vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 7853 i 7854 k.o. Š. (dalje:
nekretnine) koje je stekao u ovršnom postupku koji se kod O. suda u
Š. vodio pod poslovnim brojem Ovr-1686/14 i to na temelju rješenja istog o
dosudi od 16. veljače 2015. koje je u zemljišnoj knjizi provedeno rješenjem Zk. odjela
istog suda poslovni broj Z-7173/15 od 10. studenog 2015. U trenutku njegovog
stjecanja prava vlasništva na navedenim nekretninama, iste da su prema tada
važećem stvarnopravnom i prostornoplanskom uređenju bile smještene u zoni
građevinskog područja (stambene namjene) bez ikakvih naznaka o postojanju bilo
kakvih ograničenja prava vlasništva na njima. Dana 22. studenog 2016. tuženik da se
u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik nerazvrstanih cesta koje prolaze
predmetnim nekretninama (upis pod posl. br. Z-1166/2016.). Prije provedenog
postupka izvlaštenja u korist tuženika, u zk. ul. 7853 k.o. Š. da su bile upisane
nekretnine oznake zk. č.br. 407/77, 407/114, 404/115, 407/116, 407/117, 407/118,
407/119 i 407/120 ukupne površine zemljišta 10551 m² . Osim toga, u zk. ul. 7854 da
je bila upisana zk.č.br. 407/2 ukupne površine zemljišta 9038 m². Nakon provedenog
postupka izvlaštenja u korist tuženika, u zk. ul. broj 7853 da su upisane zk. č.br.
407/77, 407/114, 404/115, 407/116, 407/117, 407/118, 407/119, 407/120, 407/127,
407/128, 407/129, 407/130 i 407/131 ukupne površine zemljišta od 9694 m².
Također, u zk. ul. 7854 da su upisane zk. č.br. 407/2, 407/132, 407/133, 407/134,
407/135, 407/136., 407/137 i 407/138 ukupne površine zemljišta od 8222 m². Na
opisani način, tužitelj da je faktički izvlašten za gotovo 2000 m²zemljišta te
onemogućen u svakom daljnjem gospodarskom iskorištavanju predmetnih
nekretnina. S obzirom da nerazvrstana cesta u vlasništvu tuženika sada prolazi preko
većeg dijela čestica u vlasništvu tužitelja, da je došlo do promjene njihovog oblika i
veličine tako da nakon faktičkog izvlaštenja u korist tuženika, niti jedna čestica u
vlasništvu tuženika više ne odgovara obliku i veličini građevinskih čestica kako to
propisuje prostorno urbanistički plan S. naselja M. (Službeni vjesnik
Š.-kninske županije br. 4/1992 i 5/2006 i S. glasnik grada Š. br.
8/2008.(dalje: PUP). Tužitelj da je u okviru svoje registrirane djelatnosti predmetne
nekretnine stekao isključivo radi gradnje odnosno prodaje projekta gradnje na istima
sukladno prostornoplanskom i stvarnopravnom uređenju koje je vrijedilo u trenutku
njihovog stjecanja. Kako je nakon tužiteljevog stjecanja predmetnih nekretnina došlo
do promjena u navedenim uređenjima, tako da je nakon izvršenog izvlaštenja u korist
tuženika, tužiteljevo nekad u cijelosti građevinsko zemljište postalo zemljište na
kojem se ne može graditi. Zbog navedenog, tužitelj da nema gospodarskog interesa
koristiti ni preostale dijelove nekretnina u odnosu na koje nije faktički izvlašten. S
obzirom da je tužitelj u odnosu na nekretnine prije izvlaštenja mogao graditi na 4801
m² zemljišta u vrijednosti od 930kn/m², da više ne raspolaže niti jednim m²
građevinskog zemljišta nekretnina na kojem je moguća gradnja te da tuženik nakon
svog upisa prava vlasništva na nerazvrstanim cestama koje prolaze predmetnim
nekretninama kojim je posredno izvlastio tužitelja u odnosu na iste nije nikada proveo
postupak izvlaštenja sukladno Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade, tužitelj
smatra da mu temeljem odredbe čl. 10. istog te čl. 33. st. 3. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima pripada naknada u iznosu vrijednosti koju su predmetne
nekretnine imale prije potpunog izvlaštenja. Slijedom navedenog, predlaže sudu
donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu mu predmetne naknade
za izvlaštenje kao u izreci ove odluke.

3 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.
Ističe da je cesta koja prolazi predmetnim nekretninama tužitelja 2016. samo ucrtana
i uknjižena kao vlasništvo tuženika temeljem Zakona o cestama iako se još od 2007.
koristi kao cesta za promet vozila u sadašnjim formiranim gabaritima, a što da je
jasno vidljivo iz snimke iste s geoportala od 2. svibnja 2009. U konkretnom slučaju da
nije proveden nikakav postupak izvlaštenja te da ne postoji akt o izvlaštenju s
obzirom da su još 2007. vlasnici okolnih zgrada, kako bi imali pristup do istih, izgradili
makadamsku cestu preko nekretnina u vlasništvu tužitelja. Dakle, samom izgradnjom
ceste preko nekretnina u vlasništvu tužitelja, danom kada je ona faktički u funkciji
građana, da je postala javno dobro zbog čega da tužitelj u odnosu na istu više nije
mogao isticati stvarnopravne, već samo obveznopravne zahtjeve. S obzirom da je
predmetni obveznopravni zahtjev dospio najkasnije 31. prosinca 2007. te da je
predmetna tužba za naknadu štete tj. isplate u ovoj pravnoj stvari podnesena 26.
studenog 2019., to da je protekao rok u kojem je tužitelj mogao ostvariti ovaj zahtjev
zbog čega ističe prigovor zastare. Podredno, sve i da je proveden postupak
izvlaštenja, da se prema važećim propisima zahtjev za izvlaštenje preostalog dijela
nekretnine može podnijeti do pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju. Slijedom
navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U nastavku postupka, tužitelj ističe da je postupajući s povjerenjem u
zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na predmetnim
nekretninama pa ne može biti diskriminiran samo zato što istima prolazi predmetni
put. Ovo iz razloga jer sve do tuženikovog upisa prava vlasništva puta u zemljišnim
knjigama tužitelj nije znao niti je mogao znati da će biti izvlašten odnosno da će se
tuženik upisati kao vlasnik ceste. Upravo zbog navedenog, izvlaštenje da je nastupilo

22. studenog 2016. kada je tuženik zaista postao vlasnik ceste odnosno kad se
upisao kao vlasnik iste u zemljišnoj knjizi. Smatra da je tuženik s upisom prava
vlasništva predmetne ceste u svoju korist čekao više od pet godina samo da bi
izbjegao plaćanje naknade za njeno izvlaštenje, a što predstavlja nesavjesno
postupanje i zlouporabu prava. U odnosu na predmetnu cestu da je eventualno bilo
zasnovano nekakvo kvazi pravo služnosti puta u korist vlasnika okolnih zgrada koje
nije nikada bilo upisano u zemljišnu knjigu pa tužitelj ne može snositi štetu zbog
postojanja istog jer vlasnici okolnih zgrada imaju i drugo pristup do istih i to Putem
G.. Nadalje se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u
Strasbourgu (dalje: ESLJP) u predmetu C. i V. protiv I. koja da je
primjenjiva i u ovom postupku. Zaključno, predlaže izvođenje dokaza građevinskim
vještačenjem radi utvrđenja da li su predmetne nekretnine u trenutku stjecanja prava
vlasništva u korist tužitelja bile smještene u zonu građevinskog područja stambene
namjene, površine predmetnih nekretnina u vlasništvu tužitelja prije i poslije
izvlaštenja, da li nakon provedenog izvlaštenja ijedna čestica u vlasništvu tužitelja
odgovara po obliku i veličini građevinskim česticama kako to propisuje PUP
Stambenog naselja Meterize odnosno važeća prostorno-planska dokumentacija te
tržišne vrijednosti nekretnina tužitelja prije i nakon izvlaštenja.

4. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu te osporava navode tužitelja da bi se
navedena presuda ESLJP-a mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga
jer je u tom predmetu Gradsko vijeće donijelo akt o preuzimanju nekretnine u
privremeni posjed u svrhu izvlaštenja u javnom interesu, dok u ovom predmetu ne
postoji nikakav akt G. Š. niti G. vijeća jer je riječ o samovlasnom
zauzimanju i izgradnji puta u javnom interesu od strane trećih osoba-vlasnika
susjednih zgrada na predmetnim nekretninama. Osporava navode tužitelja o
dospijeću i početku tijeka zastare predmetnog potraživanja te ističe da je upis prava

4 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

vlasništva postojeće ceste na ime G. Š.. samo deklaratoran pozivajući se
na odredbe čl. 131., čl. 133. i čl. 134. ZOC-a te na odluku Ustavnog suda br. U-
I/6326/2011 od 7. veljače 2017.

5. U dokaznom postupku pregledane su i pročitane sve isprave podnesene u
spis od strane tužitelja i to: zk. i povijesni zk. izvadci za predmetne nekretnine (str. 6.
do 19. spisa), zapisnik od 5. veljače 2015. o održanoj drugoj javnoj dražbi za kupnju
predmetnih nekretnina kod O. suda u Š. u ovršnom postupku posl. br.
Ovr-1686/14 (str. 20. i 21.) te rješenje Zemljišnoknjižnog odjela O. suda u
Š. posl. br. Z-7173/15 od 10. studenog 2015. (str. 22. i 23.). Osim toga, sud je
na prijedlog tužitelja izvršio uvid i u sve isprave iz spisa predmeta O. suda u
Š. posl. br.: Z-7173/15 (str. 79. do 95.) te Ovr-1686/14, ranije oznake Ovr-
1592/11 i Ovr-99/14 (str. 98. do 306.). Također, sud je izvršio uvid snimku predmetne
ceste s geoportala od 2. svibnja 2009. dostavljenu u spis od strane tuženika uz
odgovor na tužbu (str. 49. i 50. spisa).

6. S obzirom da je sud postavljanjem odgovarajućih pitanja strankama ishodio
da se tijekom postupka iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi
stranaka o istima, da se daju sva razjašnjenja potrebna za utvrđenje činjeničnog
stanja te da su se stranke na ročištu glavne rasprave od 26. travnja 2022. suglasile o
pojedinim nespornim činjenicama koje su važne za donošenje odluke, to su u
dokaznom postupku, a primjenom odredbi čl. 8., čl. 10. st. 1., čl. 220. i čl. 221.
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11-pročišćeni tekst,
25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) izvedeni samo naprijed navedeni materijalni
dokazi.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 4.464.930,00 kuna kojeg
tužitelj potražuje s osnove naknade štete za faktično potpuno izvlaštenje 1943 m²
njegovog zemljišta nastalo tuženikovim upisom u zemljišnoj knjizi prava vlasništva
nerazvrstane ceste koja prelazi preko većeg dijela predmetnih nekretnina u
vlasništvu tužitelja, sve u visini vrijednosti koje su ove nekretnine imale prije
izvlaštenja, a u odnosu na koje tuženik nije proveo postupak izvlaštenja sukladno
ZOI-u.

9. Odredbama čl. 7., čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1., čl. 221. st. 1. i čl. 299. st. 1.
ZPP-a propisano je da je svaka stranka već u tužbi i odgovoru na tužbi, a najkasnije
na pripremnom ročištu, dužna iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve,
predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica i izjasniti se o činjeničnim
navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke te da dokazivanje obuhvaća sve
činjenice koje su važne za donošenje odluke.

10. S obzirom da se tuženik u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, to
je u postupku upravo na tužitelju bio teret dokazivanja činjenica na temelju kojih
zahtijeva naknadu za tuženikovo izvlaštenje predmetnih nekretnina nastalo njegovim
upisom prava vlasništva nerazvrstane ceste koja prelazi većim dijelom istih.
11. Između stranaka nisu sporne sljedeće odlučne činjenice;

- da je tužitelj predmetne nekretnine oznaka čest. zem.; 407/77, 407/114,
404/115, 407/116, 407/117, 407/118, 407/119 i 407/120 upisane u zk. ul. 7853 k.o.
Š. u površini od 10551 m² te nekretninu oznake čest. zem. 407/2 upisanu u
zk.ul. 7854 ko. Š. u površini od 9038 m², dakle, nekretnine u sveukupnoj
površini od 19589 m² kupio na javnoj dražbi u ovršnom postupku vođenom kod
Općinskog suda u Š. poslovni broj Ovr-1686/14 protiv ovršenika L.
A. d.o.o., S., odnosno da je iste stekao na temelju odluke suda-
pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Š. posl. br. Ovr-1686/14 od 16.
veljače 2015. o dosudi,

5 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

- da je tužitelj na temelju potonje pravomoćne sudske odluke ishodio upis svog
prava vlasništva predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi sukladno rješenju zk.
odjela O. suda u Š. posl. br. Z-7173/15 od 10. studenog 2015.,
- da se tuženik 22. studenog 2016. na temelju važećeg Zakona o cestama u
zemljišno knjizi/zk. ul. 8709 k.o. Š. upisao kao vlasnik nerazvrstane ceste (u
naravi makadamskog puta) oznake čest. zem. 5941/1 u površini od 19491 m²
(ispisano sa Z-8629/17) koja prolazi većim dijelom predmetnih nekretnina, da je
navedeni upis u zemljišnoj knjizi proveden pod poslovnim brojem Z-116661/2016 te
da tužitelj nije osporavao isti,

- da je nakon tuženikovog upisa prava vlasništva nerazvrstane ceste u
zemljišnoj knjizi došlo do promjena sastava zemljišnoknjižnog tijela upisivanjem i
pripisivanjem predmetnih nekretnina u vlasništvu tužitelja na način da su iste u zk. ul.
7853 k.o. Š. sada upisane pod oznakama oznaka čest. zem. br.: 407/77,
407/114, 404/115, 407/116, 407/117, 407/118, 407/119, 407/120, 407/127, 407/128,
407/129, 407/130 i 407/131 u ukupnoj površini od 9694 m² te u zk. ul.7854 iste pod
oznakama čest. zem. br.: 407/2, 407/132, 407/133, 407/134, 407/135, 407/136.,
407/137 i 407/138 u ukupnoj površini od 8222 m², dakle u sveukupnoj površini od
17916 m² u odnosu na ranije upisanu površinu od 19589 m² , a čime je tužitelj faktički
izvlašten za 1943 m² svog zemljišta te onemogućen u svakom daljnjem
gospodarskom iskorištavanju predmetnih nekretnina,

- da je tužitelj predmetne nekretnine kupio u navedenom ovršnom postupku na
temelju načela "viđeno-kupljeno" te da je u okviru svoje registrirane djelatnosti iste
stekao isključivo radi gradnje odnosno prodaje projekta gradnje na istima sukladno
prostornoplanskom i stvarnopravnom uređenju koje je vrijedilo u trenutku njihovog
stjecanja,

- da su predmetne nekretnine u trenutku tužiteljevog stjecanja prava vlasništva
na istima bile smještene u zoni građevinskog područja stambene namjene, bez
naznaka o postojanju bilo kakvih ograničenja prava vlasništva na istima upisanih u
zemljišnoj knjizi u korist trećih osoba,

- da nerazvrstana cesta u vlasništvu tuženika prolazi preko većeg dijela
zemljišnoknjižnih čestica u vlasništvu tužitelja te da je tuženikovim upisom prava
vlasništva nerazvrstane ceste došlo do promjene oblika i veličine nekretnina u
vlasništvu tužitelja tako da niti jedna čestica više ne odgovora obliku i veličini
građevinskih čestica kako to propisuje PUP stambenog naselja M.,
- da je zbog opisanih promjena u uređenjima tužiteljevo nekad u cijelosti
građevinsko zemljište postalo zemljište na kojem se ne može graditi te da isti više
nema gospodarskog interesa koristiti ni preostale dijelove predmetnih nekretnina u
odnosu na koje faktički nije izvlašten,

- da tuženik nakon upisa prava vlasništva nerazvrstane ceste u svoju korist u
odnosu na tužitelja i predmetne nekretnine kojima ista prolazi nije proveo postupak
izvlaštenja sukladno odredbama Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade te da u
odnosu na istu nije donio akt o proglašenju nerazvrstane ceste-opće dobro u općoj
uporabi u neotuđivanom vlasništvu jedinice lokane samouprave,

- da predmetna nerazvrstana cesta u vlasništvu tuženika koja prolazi većim
dijelom nekretnina u vlasništvu tužitelja u naravi predstavlja makadamski put u
površini od oko 2000 m² te da je isti nastao još 2007. odnosno 2008. godine, a kako
to jasno proizlazi iz spisu priloženih snimki s geoportala od 2. svibnja 2009. te
- da je tužitelj zastupan po punomoćniku po zaposlenju I. Š. u
svojstvu kupca dana 24. travnja 2015. bio nazočan na mjestu provedbe ovrhe u
naprijed navedenom ovršnom postupku radi predaje mu dosuđenih predmetnih
nekretnina od strane sudske ovršiteljice, a kojom prilikom je stalni sudski vještak

6 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

geodetske struke identificirao predmetne nekretnine te jasno ukazao tužitelju na
činjenicu da iste presijeca put kojeg su zatekli na terenu koji vodi do nekretnina
oznaka čest. zem. 407/12 i 407/13 k.o. Š., a kako to jasno proizlazi iz zapisnika
O. suda u Š. posl. br. Ovr-1683/14 od 24. travnja 2015. (str. 282. i

283. spisa) te preslike katastarskog plana (str. 288. spisa) iz ovršnog spisa predmeta
kojeg je sud preslikao za potrebe ovog postupka.

12. Između stranaka je sporno pitanje dospijeća i početka tijeka zastare
predmetnog potraživanja s obzirom da tužitelj smatra da njegov obveznopravni
zahtjev za isplatu naknade štete za izvlaštenje predmetnih nekretnina zastarijeva od

22. studenog 2016. kada se tuženik upisao kao vlasnik predmetne nerazvrstane
ceste (spornog puta) u zemljišnoj knjizi, dok tuženik smatra da zastara predmetnog
potraživanja tužitelja počinje teći najkasnije od 31. prosinca 2007. kada je sporni put
zaista i izgrađen preko većeg dijela predmetnih nekretnina, a budući da stvarna
prava trećih osoba na istima prate nekretnine te su njihov teret. Osim toga, između
stranaka je sporno je li u konkretnom slučaju došlo do izvlaštenja s obzirom na
navode tužitelja da je tuženikovim upisom prava vlasništva na nerazvrstanoj cesti
faktički izvlašten za oko 2000 m² svog zemljišta u odnosu na vrijeme prije izvlaštenja
te na navode tuženika da je pravo vlasništva nerazvrstane ceste (makadamskog
puta) stekao na temelju samog zakona još u trenutku njene izgradnje od strane
fizičkih osoba u svrhu pristupa susjednim nekretninama, a zbog čega da je tuženikov
upis iste u zemljišnim knjigama deklaratoran.

13. S obzirom da u postupku nisu sporne naprijed navedene odlučne činjenice
(točka 11.) koje su stranke priznale pred sudom i koje jasno proizlaze iz svih isprava
iz spisa predmeta (točka 5.), a u odnosu na koje je tužitelj predložio izvođenje dokaza
građevinskim vještačenjem, ovaj sud je izvanraspravnim rješenjem od 27. listopada

2022. (str. 317. spisa) odustao od izvođenja ovog dokaza kao nepotrebnog. Osim
toga, između stranaka su ostala sporna isključivo pravna pitanja vezana za
dospijeće i početak zastare predmetnog potraživanja koja se ne mogu utvrditi
vještačenjem jer je pitanje primjene materijalnog prava u nadležnosti suda.
14. Kako je tuženik izjavio prigovor zastare predmetnog potraživanja, tako je u
postupku prvotno trebalo raspraviti okolnosti vezane za ocjenu osnovanosti ovog
materijalnopravnog prigovora jer o istom zavisi i odluka o odgovornosti tuženika za
naknadu štete koja je predmet tužbenog zahtjeva, odnosno odluka o osnovanosti ili
neosnovanosti same osnove tužbenog zahtjeva.

15. Uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi za naknadu štete
za faktično izvlaštenje predmetnih nekretnina u odnosu na koje tuženik nije proveo
postupak izvlaštenja te sve naprijed navedene odlučne činjenice koje nisu sporne
između stranaka, to se u odnosu na sporna pravna pitanja u postupku imaju
primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15; dalje: ZV), Zakona o cestama
("Narodne novine" broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 dalje: ZC),
Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj: 74/14, 69/17 i
98/19, dalje: ZIN) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao i odredbe čl. 145.
do 162. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99,
73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) važeće u
trenutku tužiteljevog stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina na temelju
pravomoćne odluke suda te tuženikovog stjecanja prava vlasništva nerazvrstane
ceste na temelju zakona.

7 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

16. Tako je odredbom čl. 114. ZV-a propisano da se vlasništvo može steći na
temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem
i na temelju zakona te da je isto stečeno ispunjenjem svih pretpostavki određenih
zakonom. Nadalje, odredbama čl. 126. i čl. 127. st. 1. ZV-a propisano je da se
odlukom suda stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod
pretpostavkama određenim zakonom, da se isto stječe u trenutku pravomoćnosti
sudske odluke, da njegovim stjecanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim
osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom
odlukom ili posebnim zakonom, ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati te da
je stjecatelj ovlašten ishoditi upis tako stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Osim toga, čl. 129. st. 1. ZV-a propisano je da kad je zakon odredio da će se
vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni
odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su
nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim
tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka. Ako nije što
drugo zakonom određeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva
stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je
stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati (st. 2.) Također, odnosi prijašnjega
vlasnika i osoba čija su prava na odnosnoj stvari prestala zbog stjecanja prava
vlasništva na temelju zakona, prosuđuju se po obveznopravnim pravilima, ako nije
što posebno zakonom određeno (st. 3.). Naposljetku, čl. 130. st. 1. ZV-a određeno je
da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis
stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

17. Pored navedenog, odredbama ZV-a propisana su i prava vlasnika u
slučaju općih i posebnih ograničenja njegovog prava vlasništva na određenoj stvari
pa je tako odredbom čl. 33. u vezi s čl. 129. st. 3. istog propisano da (1) pravo
vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto (potpuno
izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekoga prava glede vlasnikove
stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema
propisima o izvlaštenju te da (3) ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut
ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskoga
okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari,
zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je
provedeno izvlaštenje – da on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje po
obveznopravnim pravilima.

18. Definicija nerazvrstane ceste koju u konkretnom slučaju predstavlja
nekretnina u vlasništvu tuženika oznake čest. zem. 5941/1 k.o. Š., određena je
odredbom čl. 98. st. 1. ZC-a kojom je propisano da su to one ceste koje se koriste za
promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima
određenim ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste
u smislu ovoga Zakona, između ostalih i pristupne ceste do stambenih, poslovnih,
gospodarskih i drugih građevina te druge ceste na području naselja i gradova. Tako
je pravni status nerazvrstanih cesta uređen odredbom čl. 101. ZC-a kojom je jasno
propisano da je (1) nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu
jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi, da se (2) nerazvrstana
cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu
stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina
sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne
ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste te da se (4) nekretnina
koja je izvlaštenjem, pravnim poslom ili na drugi način postala vlasništvo jedinice
lokalne samouprave, a lokacijskom dozvolom je predviđena za građenje

8 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

nerazvrstane ceste, ne može se otuđiti. Nadalje, odredbom čl. 102. st. 2. ZC-a
propisano je da se nerazvrstana cesta upisuje u zemljišne knjige kao javno dobro u
općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave.

Osim toga, odredbom čl. 131. ZC-a je izričito propisano da (1) ceste koje se na
dan stupanja na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i
koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u
smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste, da će se (2) postojeći upisi u
zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta iz stavka 1. ovoga članka u vlasništvu
jedinice lokalne samouprave zamijenit po službenoj dužnosti upisom nerazvrstane
ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog vlasništva jedinice lokalne
samouprave, da se (3) nerazvrstane ceste iz stavka 1. ovoga članka koje nisu
upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje,
upisuju u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon
evidentiranja nerazvrstane ceste, odnosno njezinog stvarnog stanja u katastru,
zemljišnoknjižnom sudu po službenoj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar,
da se (4) nerazvrstane ceste izgrađene do dana stupanja na snagu Zakona o
cestama (NN 84/11) koje nisu evidentirane u katastru ili nije evidentirano njihovo
stvarno stanje, evidentiraju u katastru na temelju geodetskog elaborata izvedenog
stanja nerazvrstane ceste, a koji pribavlja i nadležnom tijelu za katastar dostavlja
jedinica lokalne samouprave, odnosno pravna osoba koja je ovlaštena upravljati
nerazvrstanom cestom sukladno propisima iz članka 107. ovoga Zakona i rješenja
nadležnog zemljišnoknjižnog suda o provedbi prijavnog lista, da (5) prijavni list za
prethodnu provedbu u zemljišnoj knjizi iz stavka 4. ovoga članka zemljišnoknjižnom
sudu po službenoj dužnosti dostavlja nadležni ured za katastar na temelju
pregledanog i potvrđenog geodetskog elaborata izvedenog stanja nerazvrstane
ceste, da će se (6) nerazvrstane ceste iz stavka 1. ovoga članka upisat u zemljišnu
knjigu kao javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne
samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja javnom cestom, bez obzira na
postojeće upise u zemljišnoj knjizi te da su (7) nekretnine koje su prema ovom
Zakonu nerazvrstane ceste i bile u uporabi kao nerazvrstane ili javne ceste prije 1.
siječnja 1997., javno su dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice
lokalne samouprave na čijem se području nalaze.

Nadalje, čl. 132. st. 3. i 4. ZC-a propisano je da se ceste iz čl. 98. st. 1. ovoga
Zakona koje nisu evidentirane u katastru ili nije evidentirano njihovo stvarno stanje,
evidentiraju u katastru na temelju odluke iz čl. 98. stavka 2. ovoga Zakona,
geodetskog elaborata izvedenog stanja nerazvrstane ceste, a koji pribavlja i
nadležnom tijelu za katastar dostavlja jedinica lokalne samouprave, odnosno pravna
osoba koja je ovlaštena upravljati nerazvrstanom cestom sukladno propisima iz
članka 106. ovoga Zakona i rješenja nadležnog zemljišnoknjižnog suda o provedbi
prijavnog lista te da će se iste upisat u zemljišnu knjigu kao javno dobro u općoj
uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe
koja upravlja javnom cestom, bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi.
U konačnici, odredbom čl. 133. ZC-a propisano je da se (1) nerazvrstane
ceste iz čl. 131. stavka 1. i čl. 132. st. 1. ovoga Zakona evidentiraju u katastru i
upisuju u zemljišne knjige kao nerazvrstane ceste javno dobro u općoj uporabi i kao
neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze,
neovisno o postojanju upisa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe, da se
na (2) upis u zemljišne knjige nerazvrstanih cesta iz čl. 131. st. 1. i čl. 132. st. 1.
ovoga Zakona na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 128. ovoga Zakona, da
se na (3) evidentiranje u katastru i upis u zemljišne knjige nerazvrstanih cesta iz čl.

131. st. 1. i čl. 132. st. 1. ovoga Zakona ne primjenjuju odredbe zakona kojim se

9 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

uređuje prostorno uređenje i gradnja, o parcelaciji građevinskog zemljišta te
evidentiranju građevina u katastru i upisu u zemljišne knjige, niti odredbe drugih
zakona i propisa koje su protivne članku 131. i 132. ovoga Zakona i stavku 1. i 2.
ovoga članka te da (4) evidentiranje u katastru i upis u zemljišne knjige nerazvrstanih
cesta na način propisan čl. 131. i 132. ovoga Zakona i st. 1., 2. i 3. ovoga članka ne
isključuje mogućnost njihova evidentiranja u katastru i upisa u zemljišne knjige na
način propisan zakonima i drugim propisima iz stavka 3. ovoga članka.

19. Iako odredbama ZC-a nije propisan postupak izvlaštenja i način
ostvarivanja prava vlasnika nekretnina na kojima je izgrađena nerazvrstana cesta na
isplatu naknade na ime vrijednosti zemljišta kojima ista prolazi, ovim putem se
ukazuje na to da je odredbama čl. 9., 10. i 11. ZIN-a propisano da se nekretnina
može izvlastiti nakon što je na način propisan ovim Zakonom utvrđen interes
Republike Hrvatske za izgradnju građevine ili izvođenje radova, ako se tijekom
postupka potpunog izvlaštenja dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema
gospodarskog interesa koristiti preostali dio, da će se na njegov zahtjev izvlastit i taj
dio, da se takav zahtjev može podnijeti do pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju o
čemu će Ministarstvo odnosno nadležno tijelo poučiti vlasnika nekretnine i pouku
obvezno navesti u zapisniku te da za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada novčana
naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Osim toga, odredbe čl. 33. u vezi s čl.

129. st. 3. ZV-a (citirane pod točkom 17.) jasno ukazuju na to da je položaj takvih
vlasnika izjednačen s onim u kojem bi bili da je provedeno ovlaštenje sukladno
odredbama ZIN-a te da isti u svakom slučaju imaju pravo na izvlaštenje po pravilima
obveznog prava.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja, ističe se
da je opće pravilo zastare određeno odredbom čl. 214. ZOO-a kojom je propisano da
zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da zastara nastupa kad
protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati
ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na istu ako se dužnik nije na nju
pozvao. Daljnjom odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći
prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je odredbom čl.

216. ZOO-a propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom
određenog vremena. Osim toga, čl. 217. ZOO-a propisano je da se u vrijeme zastare
računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika. Nadalje, čl. 225. ZOO-a
propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki
drugi rok zastare dok je čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da tražbina naknade štete
zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu
učinila, odnosno da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je
šteta nastala.

21. Zakon o cestama (NN 84/11) koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. za
razliku od njime derogiranog Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" br. 180/04,
82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10., dalje: ZJC) uz javne,
ceste, na ekstenzivan način regulira i materiju vezanu uz nerazvrstane ceste. Tako je
njegovim odredbama izričito propisano da nerazvrstane ceste postaju javno dobro u
općoj upotrebi u neotuđivom vlasništvu jedinica lokalne samouprave na čijem se
području nalaze. Međutim, pojavilo se pitanje je li tim zakonom provedeno faktično
izvlaštenje zemljišnoknjižnih vlasnika nekretnina od kojih se u naravi sastoji
nerazvrstana cesta. Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) u odluci-
rješenju broj: U-I-6326/2011 od 7. veljače 2017. ("Narodne novine" br. 23/17) u
postupku u povodu ocjene sukladnosti Zakona o cestama/2011 s Ustavom Republike
Hrvatske zauzeo je stajalište da su njegove sporne odredbe kojima se uspostavlja

10 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

vlasništvo jedinica lokalne samouprave nad nerazvrstanim cestama isključivo pravno-
tehničkog karaktera i da njima nije uspostavljeno vlasništvo nad nerazvrstanim
cestama. To je pravno pitanje od odlučnog značaja i za (bivše) vlasnike u kontekstu
utvrđivanja je li protekao zastarni rok za potraživanje naknade za eventualno
provedeno faktično izvlaštenje. Iz naprijed citiranih odredbi čl. 101., čl. 131. st. 1. i čl.

132. st. 4. ZC-a može se zaključiti da je ovim Zakonom uspostavljeno vlasništvo
jedinica lokalne samouprave (dalje: JLS) nad nerazvrstanim cestama (dalje: NC) koje
leže na njihovom području. Međutim, u navedenom ustavnosudskom postupku
Ustavni sud zauzeo je stajalište da ZC-om nije uspostavljeno vlasništvo JLS-a nad
NC-om, da relevantne odredbe ZC-a koje uređuju stvarnopravni status NC-a nemaju
stvarnopravne učinke, odnosno da njima nije došlo do promjene u vlasničkopravnim
odnosima nego da su one isključivo pravno-tehničkog karaktera te da su
vlasničkopravne promjene povezane s NC-om nastupile ranijim zakonima koji su
uređivali pravni status javnih cesta (dalje: JC). Takvo je stajalište Ustavni sud
potvrdio i u svojim kasnijim odlukama. (U-I-276/2015 od 28. travnja 2017., U-III-
1829/2013 od 27. veljače 2018. i U-III-1691/2016 od 28. studenog 2019. dostupne
na: www.usud.hr).

22. Nakon njegovog stupanja na snagu, ZC/2011. kao i njegove izmjene i
dopune, osporene su u brojnim postupcima pred Ustavnim sudom. Prigovori svih
predlagatelja mogu se sažeti u tvrdnju da je osporenim člancima ZC-a došlo do
neustavnog upisivanja prava vlasništva JLS-a na NC (čl. 131., 132. i 133.), odnosno
do neustavnog upisivanja prava vlasništva RH na JC (čl. 124.). S obzirom da su neke
od tih nekretnina vlasništvo privatnih osoba (fizičkih ili pravnih) one im se na temelju
ZC-a oduzimaju, a da zakonom istodobno nije predviđeno provođenje odgovarajućih
postupaka ni pravo vlasnika na naknadu zbog tog oduzimanja. Drugim riječima,
predlagatelji upućuju na nesuglasnost osporenih zakonskih odredaba s najvišim
ustavnim vrednotama: nepovredivošću vlasništva i vladavinom prava (čl. 3. Ustava),
na nesuglasnost osporenih zakonskih odredaba sa zabranom diskriminacije i
jamstvom jednakosti pred zakonom (čl. 14. Ustava), s ustavnim procesnim jamstvima
za stranke u pravnim postupcima (čl. 18. i 29. st. 1. Ustava) te s jamstvom prava
vlasništva (čl. 48. st. 1. i 50. st. 1. Ustava; čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju).
Međutim, Ustavni sud u predmetnoj odluci nije prihvatio prijedloge za pokretanje
postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi ZC-a jer je zaključio da
su sve ceste koje prema ZC-u ulaze (ili mogu ući) u kategoriju tzv. nerazvrstanih
cesta zapravo dio ukupnosti javnih cesta koje su postojale na području Republike
Hrvatske u trenutku stupanja na snagu ZC/11 i koje su u to vrijeme sve bile u
vlasništvu Republike Hrvatske. Dakle, riječ je o tome da se ZC-om samo uvodi
mogućnost “pretvorbe” u kojoj dio postojećih javnih cesta može dobiti status
nerazvrstanih, a time i pojedina pravna obilježja koja će te ceste učiniti pravno
različitima od onih cesta koje “zadržavaju” status javnih (razvrstanih). Sažeto, Ustavni
sud je stajališta da su sve ceste koje su ZC-om postale NC prethodno bile JC u
vlasništvu RH te ZC-om samo dolazi do „transfera“ iz vlasništva RH u vlasništvo JLS-
a. Stoga je zaključka da se osporene odredbe ZC-a odnose na upis prava vlasništva
na cestama koje se u smislu čl. 98. ZC-a smatraju NC, a koje su izgrađene prije
stupanja na snagu tog zakona te je za njih proveden (odnosno morao je biti
proveden) postupak oduzimanja i plaćanja naknada. Drugim riječima, riječ je o
stjecanju prava vlasništva na temelju samog zakona (ex lege) na dobrima koja su od
interesa za RH. Tako je zaključak Ustavnog suda da su stjecanje prava vlasništva od
strane RH, a od 2011. i od strane JLS na nekretninama koje su u naravi ceste
(odnosno javna dobra u općoj uporabi i kao takva dobra od interesa za RH) te, s
druge strane gubitak prava vlasništva privatnopravnih subjekata (fizičkih ili pravnih

11 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

osoba) na nekretninama na kojima se te ceste nalaze, nastupili znatno prije stupanja
na snagu ZC-a. Stoga odredbe ZC-a imaju sadržaj i svrhu koji se iscrpljuju u
normiranju pravno-tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i
zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste,
kako bi se postigla usklađenost faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina. Dakle,
temeljna teza Ustavnog suda u odluci U-I-6326/2011 i dr. od 7. veljače 2017. je da
stupanjem na snagu ZC-a/2011. nije došlo ni do kakvih vlasničkopravnih promjena u
statusu NC-u jer su oni već prethodno bili preneseni u vlasništvo RH ex lege –
ZIDZJC 2009. Zaključno, Ustavni sud smatra da su relevantne odredbe ZC-a
ponajprije norme pravno-tehničke prirode i sadržaja te da njima nije došlo do
promjene u vlasničkopravnim odnosima vezano za nekretnine koje su nerazvrstane
ceste u smislu odredbe čl. 98. ZC-a. U tom smislu, Ustavni sud je stajališta da
vlasnicima nekretnina koje su postale nerazvrstane ceste svakako pripada
obveznopravni zahtjev za naknadu vrijednosti tih nekretnina kojeg su isti bili obvezni
postaviti u roku od pet godina od dana izgradnje nerazvrstane ceste te da je
protekom tog roka njihovo pravo u zastari. Dakle, bivšim vlasnicima nije uskraćena
mogućnost postavljati zahtjeve obveznopravne prirode te potraživati eventualno
neisplaćenu naknadu za zemljište koje im je oduzeto te u tu svrhu pokrenuti parnične
postupke pred nadležnim sudovima, na temelju općih propisa, a vodeći računa o
navedenom zastarnom roku.

23. Za napomenuti je da je i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje:
VSRH) također na stajalištu da su vlasničkopravne promjene vezano za nerazvrstane
ceste nastale ranije, zakonskim stjecanjem prava vlasništva, odnosno automatskom
zakonskom promjenom pravnog statusa. Zbog navedenog, VSRH početak zastare za
osobe koje potražuju naknadu za oduzete im nekretnine koje su ZC-om postale NC-e
u vlasništvu JLS-e računa bitno prije samog stupanja na ZC-a iz 2011. i to od
trenutka izgradnje ceste kada ista stječe pravni status propisan zakonom i od kada
osobe više nemaju mogućnost zahtijevati povrat nekretnina koje su im faktično
oduzete iz posjeda i na kojima je izgrađena nerazvrstana cesta, bez obzira na to
kako je cesta izgrađena i o kakvoj je cesti (JC ili NC) riječ (VSRH, Rev 298/15-2 od 8.
lipnja 2016.) te bez obzira na to što prije stupanja na snagu ZC/11 zakonodavstvo
nije uređivalo status nerazvrstanih cesta.

24. U odnosu sporno pitanje u ovom postupku je li u konkretnom slučaju riječ o
faktičnom izvlaštenju provedenom ZC/2011., za istaknuti je da su sve nerazvrstane
ceste koje su bile izgrađene do dana stupanja na snagu tog Zakona, pa tako i
predmetna cesta koja je izgrađena 2007. odnosno 2008., dakle prije njegovog
stupanja na snagu, proglašene kao dobro u općoj uporabi u vlasništvu JLS-a, a što
prema ocjeni ovog suda predstavlja legalizaciju faktičnog izvlaštenja.

25. Nužno je istaknuti da su Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud
Republike Hrvatske prihvatili de facto izvlaštenje koje je u potpunosti, vezano za
prava izvlaštenika, izjednačeno s "pravim" izvlaštenjem, a konkretno upravo je riječ o
takvoj situaciji koja se dogodila u trenutku stupanja na snagu ZC-a. Naime, tek
trenutkom stupanja na snagu ZC-a prijašnji su vlasnici NC-a izgubili svoja prava na
nekretnini, između ostaloga, i pravo da traže njezin povrat u posjed. Tada, iako nije
riječ o oduzimanju vlasništva u pravnom smislu riječi, ali, ako se radi o tako teškim
oblicima ograničenja vlasništva da se ukine samu bit prava vlasništva, onda se to
ograničenje mora, prema učinku, izjednačiti s izvlaštenjem i tada vlasniku pripada
naknada tržišne vrijednosti. Odnosno, kada se provodi ograničavanje prava
vlasništva kada se ono ne oduzima, ali je učinak ograničavanja jednak učinku kod
potpunog izvlaštenja, ukida se bit vlasništva koju je Ustavni sud opisao kao privatno
korištenje, tj. pripadanje predmeta vlasništva nositelju prava vlasništva kojemu ono

12 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

mora biti od koristi. Prema našem zakonodavstvu, ali i prema praksi ESLJP-a, riječ je
o de facto izvlaštenju. U tim situacijama vlasnik nekretnine kojemu je provedenim
ograničavanjem prava vlasništva nad nekom imovinom ukinuta sama bit vlasništva
ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti imovine. Prema tome, pravo na isplatu
naknade za oduzimanje nekretnine na kojoj je izgrađen NC je potvrđeno i hrvatskim
zakonodavstvom odgovarajućom primjenom naprijed citirane odredbe čl. 33. ZV-a na
što upućuje i Ustavni sud u odluci U-I-6326/2011 i dr. kao i praksom ESLJP-a.
Vezano za trenutak u kojemu je provedeno ovo "kvazi" izvlaštenje, riječ je o onom
trenutku u kojemu vlasnik gubi prava na svojoj nekretnini, uključujući i pravo da traži
njezin povrat. Konkretno, taj je trenutak provođenja de facto izvlaštenja stupanje na
snagu ZC-a. Dodatno, čl. 129. st. 3. ZV-a upravo upućuje na obveznopravni način
rješavanja odnosa između prijašnjeg vlasnika i onoga tko je stekao vlasništvo na
temelju zakona. Jedini način za njezino ostvarivanje je upravo u (upravno) sudskom
postupku.

26. Međutim, obveznopravni zahtjev na ime naknade za bespravno oduzetu
nekretninu nailazi u sudskoj praksi na problem u povodu prigovora zastare
potraživanja. S obzirom na zastarni rok u kojemu su prijašnji vlasnici imali pravo
potraživati naknadu za gubitak prava vlasništva na nekretninama na kojima je
izgrađena NC-a prevladavajući je pristup u sudskoj praksi u kojem se početak
zastare veže za trenutak prenamjene nekretnine ali ima i stajališta da je to trenutak
oduzimanja nekretnine iz posjeda, a u slučaju legalizacije faktičnog izvlaštenja, npr.
NC-a, od dana stupanja na snagu Zakona na temelju kojeg je stečeno vlasništvo.
Dosljedna je sudska praksa VSRH-a da je zastarni rok u svim slučajevima naknade
štete zbog izgradnje cesta na nekretninama u privatnom vlasništvu ili naknade zbog
oduzimanja zemljišta opći zastarni rok, odnosno pet godina od nastanka štete.
Međutim, sporno je pitanje koji je trenutak od kojega se počinje računati početak
tijeka općega zastarnog roka od pet godina. Naime, je li to trenutak kada je
nekretnina oduzeta iz posjeda (prijašnjeg) vlasnika, trenutak dovršenja izgradnje ili
neki treći. Tako je ustaljena je praksa VSRH po ovom pitanju da nije moguće
zahtijevati povrat JC-a u vlasništvo prijašnjeg vlasnika ako je nekretnina na kojoj je
izgrađena javna cesta nezakonito oduzeta (bez provođenja postupka izvlaštenja)
prijašnjim vlasnicima jer je izgradnjom postala opće dobro na kojemu ne može biti
vlasništva, odnosno kasnije javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu RH.
Međutim, kod NC-a, prema stajalištu ovog suda, nije bilo propisano niti: a) da su
opće dobro ili javno dobro u općoj uporabi niti b) da su vlasništvo RH (ili bilo čije) sve
do stupanja na snagu ZC-a 2011. Prije stupanja na snagu ZC-a vlasničkopravni
status NC-a nije uopće bio uređen zakonima koji su uređivali status JC-a. Prema
tome, sve do stupanja na snagu ZC-a, vlasničkopravni status NC-a bio je neuređen,
odnosno vlasnici su bili osobe upisane u zemljišnu knjigu te su im pripadala sva
vlasnička prava. NC su bile u vlasništvu zemljišnoknjižnih vlasnika koji su imali pravo
tražiti njihov povrat u posjed. To su pravo izgubili tek onda kada je ZC-om propisano
da su NC-i javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu JLS-a na čijem se
području nalaze (čl. 101. st. 1. i 2.). Nakon stupanja na snagu ZC-a, NC-i su po sili
zakona postali neotuđivo vlasništvo JLS-a. Na temelju navedenoga, gubitak prava
vlasništva – ako je bila riječ o NC-u koji tijekom važenja ZJC 2004, koji je izmijenjen
ZIDZJC 2009, nije bio razvrstan u JC-u- nastao je tek stupanjem na snagu ZC-a,
odnosno 28. srpnja 2011. Prema tome, od stupanja na snagu ZC-a nema
mogućnosti povrata nekretnine na kojoj je izgrađen NC jer je od tada riječ o javnom
dobru u općoj uporabi te neotuđivom vlasništvu JLS-a. Od toga trenutka više nije bilo
moguće tražiti povrat nekretnine u posjed te je od tada počeo teći zastarni rok od pet

13 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

godina u kojemu se može zahtijevati naknada prema pravilima zakona koji uređuje obvezne odnose.

27. Slijedom svega navedenog, a prema ocjeni ovog suda, opći zastarni rok
od pet godina iz čl. 225. i čl. 230. st. 2. ZOO-a za podnošenje obveznopravnog
zahtjeva tužitelja za isplatu naknade tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koje su
de facto izvlaštene izgradnjom puta u površini od cca 2000 m² koji prolazi većim
dijelom istih, odnosno tuženikovim upisom prava vlasništva istog kao nerazvrstane
ceste u zemljišnoj knjizi na temelju ZC/2011., počeo je teći 28. srpnja 2011. kada je
ovaj Zakon stupio na snagu, a istekao je 28. srpnja 2016. S obzirom da je predmetna
tužba podnesena tek 21. studenog 2019., dakle protekom prekluzivnog roka od pet
godina od dana stupanja na snagu ZC/2011., to je tuženikov prigovor zastare trebalo
prihvatiti osnovanim.

28. Dakle, pogrešno je stajalište tužitelja da bi njegova tražbina dospjela tek

22. studenog 2016. kada se tuženik upisao kao vlasnik nerazvrstane ceste u
zemljišnoj knjizi iz razloga jer da je tek tada saznao za štetu pozivajući se na odredbu
čl. 130. st. 2. ZV-a prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona
ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne
knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo
stečeno na temelju zakona nije upisano. U vezi s navedenim, ovaj sud je stajališta da
ZC/2011. u dijelu koji se odnosi na upis nerazvrstanih cesta u zemljišnu knjigu
predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZV-a i ZZK-a. Osim toga,
nerazvrstane ceste predstavljaju javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice
lokalne samouprave u skladu s člankom 101. st. 1. i čl. 131. st. 6. ZC-a na kojima
treće osobe ne mogu steći pravo vlasništva na bilo koji način (čl. 101. st. 2. ZC-a), pa
tako ni djelovanjem načela povjerenja u potpunost i istinitost zemljišne knjige.
Također, u odnosu na promjenu sastava zemljišnoknjižnog tijela upisivanjem i
pripisivanjem u smislu odredbi čl. 145. do 162. ZZK-a, za istaknuti je da za provedbu
prijavnog lista u zemljišnoj knjizi nije potrebna suglasnost nositelja knjižnog prava u
smislu odredbe čl. 145. st. 4. ZZK-a, tim više što je odredbom čl.131. st. 6. ZZK-a
izričito propisano da se upis nerazvrstane ceste izgrađene do 25. srpnja 2011.
provodi u zemljišnoj knjizi bez obzira na postojeće zemljišnoknjižne upise. S obzirom
da nakon stupanja na snagu ZC/2011. javne i nerazvrstane ceste u Republici
Hrvatskoj mogu biti isključivo u vlasništvu države i jedinice lokalne samouprave jer
iste predstavljaju javno dobro u općoj uporabi i dobro od interesa za Republiku
Hrvatske te da je ostalo isključeno pravo vlasništva svih subjekata za stjecanje prava
vlasništva na istima, to je riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju samog zakona
(ex lege). Zbog navedenog, tuženikov upis prava vlasništva predmetne nerazvrstane
ceste u zemljišnoj knjizi je isključivo deklatoran, a ne konstitutivan te se istim samo
utvrđuje već postojeće stanje premetne nekretnine koju je stekao još prije stupanja
na snagu ZC/2011., odnosno u trenutku ispunjenja za to propisanih zakonskih
pretpostavki. Kako se dakle, upis nerazvrstane ceste izgrađene do 25. srpnja 2011.,
što je u predmetnom postupku slučaj, provodi u zemljišnoj knjizi bez obzira na
postojeće zemljišnoknjižne upise, tako se tužitelj ne može pozivati na načelo zaštite
povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZV-a. Naposljetku, iz stipulacije odredbe čl.

122. st. 2. ZV-a kojom je propisano da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku
sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na
okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju,
razvidno je da se ista primjenjuje u slučajevima stjecanja prava vlasništva na temelju
pravnog posla. S obzirom da je tužitelj pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao
na temelju odluke suda, a ne na temelju pravnog posla, to se ni zbog ovog razloga
ne može uspješno pozivati na navedeno načelo.

14 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

28. Kada se uzme u obzir činjenica da je tužitelj predmetne nekretnine stekao
na temelju odluke suda od 16. veljače 2015. koja je u zemljišnoj knjizi provedena 10.
studenog 2015., da je već prilikom kupnje predmetnih nekretnina u ovršnom
postupku, a potom i u trenutku primopredaje mu istih od strane sudskog ovršitelja,
na samom terenu bilo jasno vidljivo da predmetne nekretnine presijeca put koji vodi
do nekretnina oznaka čest. zem. 407/112 i 407/113 k.o. Š. te da tijekom
postupka učinjeno nesporni između stranaka da je ovaj put (nerazvrstana cesta)
izgrađen još 2007./2008., a kako to jasno proizlazi iz snimki s geoportala od 2.
svibnja 2009. (str. 50. spisa), u istim gabaritima i površini koja danas odgovara
površini predmetne nerazvrstane ceste u vlasništvu tuženika, tako je tužitelj mogao i
trebati znati da ista predstavlja nerazvrstanu cestu u smislu odredbi ZC/2011. Dakle,
tužitelj je neposredno od trenutka stjecanju prava vlasništva predmetnih nekretnina
odnosno od pravomoćnosti odluke suda od 16. veljače 2015. pa sve do 28. srpnja

2016. imao mogućnost podnošenja predmetnog obveznopravnog zahtjeva prema
tuženiku, a ne tek od 22. studenog 2016. kada se tuženik upisao kao vlasnik
nerazvrstane ceste u zemljišnoj knjizi na temelju zakona. U svakom slučaju, tužitelju
se sukladno odredbi čl. 217. ZOO-a u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je
proteklo u korist dužnikovih prednika, u konkretnom slučaju društva L. A.
d.o.o., S..

29. Pored svega navedenog, kada bi se u konkretnom slučaju primijenilo
pravno shvaćanje iz naprijed citiranih odluka Ustavnog i Vrhovnog suda Republike
Hrvatske, tada bi zastara predmetnog potraživanja tužitelja, a putem njegovog
pravnog prednika, nastupila daleko ranije, a s obzirom na nespornu činjenicu da je
predmetna nerazvrstana cesta izgrađena koncem 2007. odnosno 2008. U tom
slučaju, predmetno potraživanje tužitelja, putem njegovog pravnog prednika, dospjelo
bi najkasnije 31. prosinca 2008. te bi posljednji dan roka za podnošenje predmetne
tužbe istekao s danom 31. prosinca 2013.

30. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Europskog suda za ljudska
prava u Strasbourguu predmetu C. i V. protiv I. od 30. svibnja

2000., ističe se kako ista nije primjenjiva u ovom postupku iz istovjetnih razloga na
koje upire i tuženik, a koje kao pravno valjane prihvaća i ovaj sud pa se u tom pravcu
upućuje na točku 4. obrazloženja ove odluke.

31. Slijedom svega navedenog, a primjenom naprijed citiranih zakonskih
odredbi, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog
potraživanja zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan te
donijeti odluku kao u točkama I. i II. izreke presude. Primjenom odredbi čl. 43. i čl. 48.
Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne
novine" broj 57/22 i 88/22) sudske odluke je nužno prilagoditi uvođenju eura kao
službene valute. Stoga je iznos izražen u kunama u točki I. izreke presude (koji
odgovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva) te u točki II. izreke iste (kojeg je
tužitelj potražio na ime naknade troškova predmetnog postupka) trebalo, uz primjenu
fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za
preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. navedenog zakona.

32. S obzirom da tuženik koji je uspio u ovom sporu nije postavio zahtjev za
naknadu troškova postupka, to je izostala odluka suda u tom pravcu.

U Zadru 15. prosinca 2022.

Sutkinja Tina Grgas

15 Poslovni broj: 3 P-255/2019-31

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana
uručenja ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u 3 (tri)
istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za
žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za
objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:
Tužitelju
Tuženiku