Poslovni broj 16 Gž-1487/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 16 Gž-1487/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Ines Kovačević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr. sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Slavice Garac, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB:… iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:…, Z., koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-897/2019-20 od 4. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-897/2019-20 od 4. ožujka 2022.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB:…, pravnom sljedniku S. B. d.d. O., da tužitelju D. K. iz Đ., OIB:…, isplati iznos od 40.994,80 kn na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. ožujka 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 15 dana, i to na:

- iznos od 1,80 kn počev od 01.03.2008.g. pa do isplate

- iznos od 35,80 kn počev od 01.04.2008.g. pa do isplate

- iznos od 54,50 kn počev od 01.05.2008.g. pa do isplate

- iznos od 5,80 kn počev od 01.06.2008.g. pa do isplate

- iznos od 13,60 kn počev od 01.08.2008.g. pa do isplate

- iznos od 157,90 kn počev od 01.12.2008.g. pa do isplate

- iznos od 51,00 kn počev od 01.01.2009.g. pa do isplate

- iznos od 149,20 kn počev od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 167,20 kn počev od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 194,80 kn počev od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 158,50 kn počev od 01.05.2009.g. pa do isplate

- iznos od 147,40 kn počev od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 111,10 kn počev od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 90,50 kn počev od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 96,50 kn počev od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 119,40 kn počev od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 115,00 kn počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 99,70 kn počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 134,10 kn počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 156,20 kn počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 185,10 kn počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 196,00 kn počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 227,50 kn počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 223,20 kn počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 242,90 kn počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 378,00 kn počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 346,10 kn počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 457,40 kn počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 407,00 kn počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 361,10 kn počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 499,80 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 578,90 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 522,30 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 546,50 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 493,30 kn počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 513,20 kn počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 655,50 kn počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 682,40 kn počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 840,40 kn počev od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 785,00 kn počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 701,10 kn počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 697,60 kn počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 693,90 kn počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 725,70 kn počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 764,80 kn počev od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 775,40 kn počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 748,70 kn počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 763,90 kn počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 776,90 kn počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 768,10 kn počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 769,30 kn počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 758,60 kn počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 739,40 kn počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 770,00 kn počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 786,50 kn počev od 01.01.2013.g. pa do isplate

- iznos od 782,50 kn počev od 01.02.2013.g. pa do isplate 

- iznos od 741,10 kn počev od 01.03.2013.g. pa do isplate

- iznos od 781,70 kn počev od 01.04.2013.g. pa do isplate

- iznos od 784,90 kn počev od 01.05.2013.g. pa do isplate

- iznos od 776,30 kn počev od 01.06.2013.g. pa do isplate

- iznos od 736,60 kn počev od 01.07.2013.g. pa do isplate

- iznos od 716,20 kn počev od 01.08.2013.g. pa do isplate

- iznos od 740,10 kn počev od 01.09.2013.g. pa do isplate

- iznos od 758,80 kn počev od 01.10.2013.g. pa do isplate

- iznos od 803,20 kn počev od 01.11.2013.g. pa do isplate

- iznos od 783,20 kn počev od 01.12.2013.g. pa do isplate

- iznos od 797,60 kn počev od 01.01.2014.g. pa do isplate

- iznos od 807,60 kn počev od 01.02.2014.g. pa do isplate

- iznos od 826,20 kn počev od 01.03.2014.g. pa do isplate

- iznos od 848,70 kn počev od 01.04.2014.g. pa do isplate

- iznos od 840,90 kn počev od 01.05.2014.g. pa do isplate

- iznos od 829,30 kn počev od 01.06.2014.g. pa do isplate

- iznos od 824,90 kn počev od 01.07.2014.g. pa do isplate

- iznos od 832,20 kn počev od 01.08.2014.g. pa do isplate

- iznos od 855,20 kn počev od 01.09.2014.g. pa do isplate

- iznos od 879,40 kn počev od 01.10.2014.g. pa do isplate

- iznos od 881,40 kn počev od 01.11.2014.g. pa do isplate

- iznos od 916,00 kn počev od 01.12.2014.g. pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.429,94 kn sa zateznim kamatama počevši od dana 04. ožujka 2022. godine po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.”

 

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik u žalbi ističe.

 

4.1. Žalbeni navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 186.b ZPP-a i čl. 325. ZPP-a nisu osnovani. Naime, sud prvog stupnja vezano uz navedene odredbe nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

 

4.2. Sud prvog stupnja pravilno je dopustio preinaku tužbe temeljem čl. 190. ZPP-a.

 

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove s obzirom da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna odredba.

 

8. Nesporno je da je tužitelj s prednikom tuženika S. b. d.d. O. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140230452-61000075620/2007 dana 2. listopada 2007. na iznos od 26.450,00 CHF s rokom otplate na sedam godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Odredbom čl. 3. toč. 3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

 

9. Tužitelj navodi da je tuženik u čl. 3. t. 3. Ugovora inkomponirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ove ugovorne odredbe bile su nerazumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne što je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

 

10. Tužitelj navodi da uzimajući u obzir odredbe čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2033. i odredbe čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule postupao nepošteno, da su navedene odredbe ništetne te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Gore navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od Udruge potrošač, a sukladno čl. 502. a ZPP-a tužitelj se poziva na utvrđenja iz navedenih presuda.

 

11. Tužitelj ne raspolaže s kompletnim otplatnim planom niti završnom otplatnom tablicom te je predložio sudu da isti navedene podatke zatraži od tuženika i to takozvani integralni plan otplate i stoga je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b. st. 3. ZPP-a.

 

12. Konačni tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije tuženika i provedenog vještačenja tužitelj je postavio podneskom od 23. prosinca 2021.

 

13. Tužbeni zahtjev je sud prvog stupnja ocijeni osnovanim iz sljedećih razloga.

 

13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je petotužena A. B. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena A. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

13.2. Gore navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a istog Zakona, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

13.3. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj.

Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Pri tome smatra da pravno nije odlučno što nekadašnja S. b. d.d. O. nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima jer je tuženica pripajanjem S. b. d.d. 2009. kao univerzalna pravna sljednica preuzela sva prava i obveze S. b. d.d. kao pripojenog društva. Pored toga, S. b. d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak S. b. d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.

 

13.4. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

 

13.5. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

 

13.6. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na način da vještak izračuna svakomjesečnu razliku između plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu u odnosu na anuitete koje bi tužitelj bio u obvezi plaćati po osnovnom ugovoru o kreditu bez ugovorene valutne klauzule uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, za sve vrijeme trajanja otplate kredita. Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da iznos plasiranog kredita iznosi 26.450,00 CHF. Rok otplate kredita je sedam godina, ugovorena je kamatna stopa od 5,10%. Kredit je stavljen u otplatu 9. listopada 2007., a banka je tužitelju isplatila protuvrijednost 26.551,65 CHF, odnosno 116.630,09 kn, prema važećem srednjem tečaju HNB za CHF koji je na taj datum iznosio 4,392574 kn/CHF. Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 40.994,80 kn.

 

13.7. Kako je tuženik na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli primio ukupan novčani iznos od 40.994,80 kuna odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u točki I. izreke prvostupanjske presude to je sud prvog stupnja tuženika temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju te obvezao tuženika da u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima isplati zateznu kamatu tekuću od dana kada je dospio svaki preplaćeni anuitet na isplatu.

 

13.8. Sud prvog stupnja ističe da se tužitelj u tužbi pozvao na odredbu čl. 186. b st. 3. ZPP-a zbog čega nije postavio točno određen tužbeni zahtjev, a isti je točno odredio i postavio u podnesku od 23. prosinca 2021. nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Stav je prvostupanjskog suda kako tužitelj nije mogao postaviti točno određen tužbeni zahtjev prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem za postavljanjem takvog zahtjeva zbog čega je provođenje navedenog vještačenja bilo nužno za ovaj postupak pa je stoga zaključio da je neosnovan prigovor kako je tužba neuredna. Stoga je sud dozvolio i preinaku tužbenog zahtjeva.

 

13.9. Sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor presuđene stvari jer je presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu br. Pn-511/2015-18 od 18. studenog 2016., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-26/2017-2 od 19. studenog 2018. tužitelju dosuđen iznos od 5.248,53 kn samo na ime ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ne i o valuti.

 

13.10. Sud prvog stupnja nije prihvatio osnovanim niti od strane tuženika istaknuti prigovor zastare. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/2017 od 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO (dakle 4. travnja 2012.) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (dakle od 14. lipnja 2018.). Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 17. prosinca 2019., pa sud prvog stupnja zaključuje da nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima odnosno opći zastarni rok od pet godina, odnosno da nije nastupila zastara potraživanja.

 

13.11. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

14. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

14.1. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz nepotpuno utvrđeno činjenično stanje treba istaknuti da u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, pa je sud temeljem odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stoga sud nije bio dužan saslušati niti tužitelja niti djelatnike tuženika jer navedeno nije relevantno i ne može dovesti do drugačije odluke suda jer prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

 

15. Isto tako, odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a kako je to već navedeno.

 

16. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 

 

17. Pri tome treba istaknuti da je sud ovlašten automatski preslikati utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača jer pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP).

 

18. Neosnovani su i žalbeni navodi da je pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda promašeno budući da povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa kako je sporni ugovor sklopljen 2007., to žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

19. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda.

 

20. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

21. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

22. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

 

23. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

24. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

 

25. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

 

26. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovara o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, te prihvatio zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog knjigovodstvenim vještačenjem, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

 

27. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg su prednik tuženika odnosno tuženik naplatili temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

 

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

29. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. ZOO/05 mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

30. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP i očitovanjem vještaka na prigovore tuženika, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

 

31. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. Odnosno da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

 

32. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika na isplatu kako je naznačeno u izreci prvostupanjske presude.

 

33. Pri tome posebno treba naglasiti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je pravno neodlučno to što je tužitelj ugovor sklopio sa S. b. d.d. O. jer je tuženik pravni slijednik te banke, a tuženik pripajanjem S. b. 2009. kao univerzalni pravni sljednik preuzeo je sva prava i obveze S. b. d.d. O. kao pripojenog društva. Pored toga, S. b. d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak S. b. d.d. O. zaključila ugovor s tužiteljem.

 

34. I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

35. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena, a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

36. Kako tuženik nije uspio sa žalbom obijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu, 14. prosinca 2022.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                        Ines Kovačević, v.r.