- 1 -              Rev 2888/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2888/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. G. G., 2. D. G. i 3. A. L., svi iz Republike Srbije, B., zastupani po punomoćniku Z. C., odvjetnik iz V., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-127/19-2 od 19. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3585/17-17 od 30. listopada 2018., u sjednici održanoj 4. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice G. G. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-127/19-2 od 19. veljače 2019.

 

r i j e š i o    j e:

 

I. Revizija tužitelja D. G. i tužiteljice A. L. odbacuje se.

 

II. Odbacuje se dopuna revizije tužitelja od 7. srpnja 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev 1. tužiteljice za isplatom 2.000,00 kn mjesečno, zahtjev 2. tužitelja za isplatom 1.000,00 kn, te zahtjev 3. tužitelja za isplatom od 1.000,00 kn mjesečno, za svakog od tužitelja na ime izgubljenog uzdržavanja počevši od 5. studenog 1992. pa do isplate.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP i predlažu ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Podneskom od 7. srpnja 2022. tužitelji dopunjuju reviziju.

 

3. Tužena na reviziju nije odgovorila.

 

4. Revizija tužiteljice G. G. je neosnovana, a revizija tužitelja D. G. i A. L. je nedopuštena, dok je dopuna revizije nepravovremena.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda je tužiteljima dostavljena 30. travnja 2019. Odredbom čl. 382. st. 4. ZPP je propisano da se revizija podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude, a kako je od dostave pobijane presude pa do podnošenja dopune revizije (7. srpnja 2022.) protekao rok od trideset dana  temeljem čl. 392. st. 1. ZPP riješeno je kao pod II. izreke rješenja.

 

6. Predmet spora su zahtjevi tužitelja za plaćanjem rente na ime uzdržavanja koje bi primali i to 1. tužiteljica G. G. od svog pok. supruga, a 2. i 3. tužitelji D. G. i A. L. od svog pok. oca.

 

7. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova o zastari potraživanja tužitelja.

 

8. Tužitelj D. G. tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 5. studenog 1992. pa do 19. studenog 1998., dakle za razdoblje od 10 godina, što je ukupno 72.000,00 kn, dok tužiteljica A. L. potražuje isti iznos za razdoblje od 5. studenog 1992. pa do 13. siječnja 2001., dakle za razdoblje od 8. godina i 2 mjeseca što iznosi 98.000,00 kn.

 

9. Člankom 382. st. 1. ZPP je propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona, dok je stavkom drugim propisano da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

10. Slijedom navedenog, a kako su tužitelji D. G. i A. L. samostalne stranke i suparničari u smislu čl. 200. ZPP, a uzimajući vrijednost predmeta spora njihovih tužbenih zahtjeva svakog od tužitelja (čl. 37. st. 2. ZPP), revizija tužitelja D. G. i A. L. nije dopuštena (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.), a jer pobijana presuda nije donijeta u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je donijeta primjenom čl. 373.a i 373.b ZPP, a iz sadržaja revizije ne proizlazi da je ista podnesena temeljem čl. 382. st. 2. ZPP.

 

11. Stoga je temeljem čl. 392. st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

 

12. Tužiteljica G. G. reviziju podnosi temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. ZPP st. 1. toč. 1. i 3. ZPP.

 

13. Suprotno navodima tužiteljice pobijana presuda ima jasne razloge o odlučnim činjenicama i odgovoreno je na sve bitne žalbene navode u smislu čl. 375. st. 1. ZPP i stoga prilikom donošenja iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

14. U odnosu na revizijske navode tužiteljice kojima osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je nastupila zastara valja odgovoriti slijedeće.

 

15. Nižestupanjske presude se temelje na pravilnom tumačenju čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i primjenjuje se temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kao i pravilnoj primjeni čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03), kao i čl. 3. st. 2. istoga Zakona u pogledu pretpostavke posljedica ratnog čina (ratne štete), dakle da je početak subjektivnog zastarnog roka počeo teći od trenutka pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u Vinkovcima broj R1-57/00 kojim je pravni prednik tužiteljice proglašen umrlim (...) pa da je protekao zastarni rok za potraživanje naknade štete tužiteljice.

 

16. U odnosu na revizijske navode tužiteljice kojima osporava naprijed iznijeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova navodeći da sve do eshumacije svog pokojnog supruga nije imala saznanja da je isti umro nasilnom smrću valja odgovoriti da je odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata prema kojoj se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

 

17. Dakle, u trenutku donošenja rješenja kojim je utvrđena smrt njenog pokojnog supruga, a imajući u vidu čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom  Domovinskog rata kao i vrijeme nestanka svog supruga i okolnost da je bio pripadnik postrojbi SAO Krajine tužiteljica je s obzirom na pretpostavljenu odgovornost propisanu navedenom odredbom imala potrebna saznanja prema kojima je mogla podnijeti odštetni zahtjev i ostvariti svoje potraživanje s osnove naknade štete.

 

18. Nadalje, datum eshumacije kao početak zastarnog roka uzima se u obzir samo u okolnostima kada prije eshumacije nije bilo drugih pravno relevantnih dokaza o smrti (potvrda zdravstvene ustanove ili mrtvozornika ili rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom), što ne odgovara činjenicama konkretnog slučaja s obzirom da je pravomoćnim rješenjem utvrđena smrt supruga tužiteljice, a postojale su i druge okolnosti prema kojima je tužiteljica imala razloga smatrati da je njen suprug stradao nasilnom smrću jer je 5. studenog 1992. otišao na posao pripadnika postrojbi SAO Krajine i više se nije vratio (što proizlazi iz sadržaja rješenja o proglašenju njegove smrti), time da valja primijetiti da je i od datuma eshumacije pa do datuma podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao trogodišnji (subjektivni) zastarni rok od tri godine.

 

19. Slijedom navedenog, tužiteljica je u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja kojim je njen suprug proglašen umrlim imala saznanja o štetnom događaju i počinitelju (predmjevana ratna šteta – kako je objašnjeno u toč. 15.-17. obrazloženja) te je zastarni rok za podnošenje tužbe istekao 23. listopada 2003. dok je tužba u ovom predmetu podnesena 17. veljače 2012.

 

20. Neosnovano je i pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 377. ZOO/91 iz razloga što se ta odredba odnosi na situaciju kada je proveden kazneni postupak i kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom i donijeta osuđujuća presuda, koje okolnosti nisu nastupile u konkretnom slučaju, a parnični sud je ovlašten utvrđivati je li šteta nastupila kaznenim djelom samo u situacijama kada postoje određene procesne smetnje zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. njegova smrt ili nesposobnost za rasuđivanje) a koja pravna zapreka nije utvrđena u konkretnom slučaju (na isti način i u odlukama ovoga suda Rev 1904/12-4 od 15. svibnja 2018. te Rev 643/2018-4 od 5. siječnja 2021.)

 

21. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice da je njen sada pokojni suprug stradao kao ratni zarobljenik kao i da je ubijen kao ratni zarobljenik od strane nepoznate osobe jer te okolnosti nisu utvrđene kaznenom presudom, a sama okolnost što je bio pripadnik postrojbi SAO Krajine ne znači da je prije smrti bio zarobljen, odnosno da bi njegova smrt upravo iz tog razloga bila posljedica ratnog zločina.

 

22. Svrha Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata je između ostalog i zaštita prava osoba stradalih za vrijeme Domovinskog rata, a time i posrednih oštećenika (članova obitelji poginulih) te je upravo stoga i propisana predmjeva postojanja ratne štete (čl. 3. st. 2. tog Zakona). Upravo okolnosti nestanka sada pokojnog supruga tužiteljice, dakle da je „otišao na radno mjesto pripadnika SAO Krajine“ i da se više nije vratio bile su opravdani razlog da posumnja da je njegova smrt povezana sa ratnim zbivanjima na području gdje je stradao, međutim te okolnosti ne upućuju na zaključak da bi njegova smrt (a samim time i svaka druga smrt nastala tijekom ratnih zbivanja – kako bi proizlazilo iz revizijskih navoda tužiteljice) bila posljedica ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – jer okolnosti koje bi upućivale na takav zaključak u konkretnom slučaju ne egzistiraju.

 

23. Imajući u vidu i recentnu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Europskog suda za ljudska prava ne proizlazi da bi s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (činjenicu da je pravomoćnim sudskim rješenjem utvrđen datum smrti pokojnog supruga tužiteljice koji je nastupio za vrijeme za koje se temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štete uzrokovane od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata predmjeva da je ratna šteta – čl. 3. st. 2., dakle da je tužiteljica imala sva potrebna saznanja za podnošenje tužbe unutar zastarnog roka propisanog čl. 376. st. 1. ZOO), postojala drugačija pravna shvaćanja od onih koja su prihvaćena nižestupanjskim odlukama i ovom presudom.

 

24. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnijeta temeljem čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

 

Zagreb, 4. siječnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.