1                             Poslovni broj: I Kž-304/2021-5

 

Poslovni broj: I Kž-304/2021-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. P. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. u vezi članka 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08.- dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. B. podnesenim protiv osuđujućeg dijela presude Županijskog suda u Karlovcu od 19. ožujka 2021. broj K-8/2014-87, u sjednici održanoj 14. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženi I. B. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17,. 118/18., 126/19.- dalje: KZ/11.) u vezi sa člankom 37. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavak 1. i 2. KZ/11. izriče se uvjetna osuda te se određuje da se kazna zatvora na koju je optuženi I. B. osuđen neće izvršiti ako u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

II U ostalom dijelu žalba optuženog I. B. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti se odbijaju kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu, na temelju članka 452. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), odbio je optužbu protiv optuženog I. P. i optuženog D. D. da bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti, opisano u članku 337. stavak 1., 3. i 4. u svezi s člankom 37. KZ/97. kako je to činjenično opisano u odnosu na optuženog P. pod točkom 1. izreke pobijane presude, a u odnosu na optuženog D. pod točkom 2. izreke pobijane presude. Temeljem članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.-5. ZKP/08. te nužni izdatci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

1.1. Nasuprot tome, optuženi I. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 37. KZ/11., pa je temeljem članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi I. B. je dužan snositi troškove kaznenog postupka temeljem odredbe članka 145. stavak 2. točka 1.-7. ZKP/08. i to u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna kao i troškove vještačenja što će biti određeno posebnim rješenjem.

 

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. B..

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi I. B. žali se po branitelju I. F., odvjetniku u Z., zbog ''bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, zastare kaznenog progona, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i izreka presude je suprotna obrazloženju'' s prijedlogom da ''žalbeni sud usvoji predmetnu žalbu i predmet vrati sudu I stupnja na ponovno odlučivanje''.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

6. Iako optuženik uvodno u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže niti pobliže označava, a ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavak 1 točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio je da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da je osuđen zbog kaznenog djela iz KZ/11. koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja djela pri čemu, prema optuženiku, iz činjeničnog opisa djela proizlaze obilježja kaznenog djela iz članka 291. KZ/97., koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, te je za to djelo nastupila zastara kaznenog progona.

 

7.1. Iako je prvostupanjski sud u pogledu primjene kaznenog zakona zaključio da postoji ''djelomični kaznenopravni kontinuitet'', valja istaći da je 1. siječnja 2013. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon te je ovaj sud u smislu članka 3. stavak 2. KZ/97. i članka 3. stavak 2. i 3. KZ/11. ispitao postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona i zaključio kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupanjem opisanim u činjeničnom opisu djela iz osuđujućeg dijela izreke pobijane presude ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 37. KZ/11. dok se optuženik teretio da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u vezi članka 37. KZ/97. Međutim, kako postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., to je ispravno prvostupanjski sud primijenio potonji zakon kao blaži za počinitelja zbog visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela pa tako, zakonsko obilježje “znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, suglasno odredbi članka 87. stavka 29. KZ/11., što je za optuženika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja ovog djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja u konkretnom slučaju smanjuje kriminalna količina potrebna za ostvarenje tog kvalificiranog oblika kaznenog djela.

 

7.2. Nadalje, optuženik se tereti da je potaknuo pok. L. B., odgovornu osobu trgovačkog društva L. k., da bez plaćanja najamnine optuženiku dade na korištenje poslovni prostor u G. te je, za iznos neplaćene najamnine, pribavljena optuženiku znatna imovinska korist na štetu trgovačkog društva L. k. čime su se ostvarila obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavak. 1. i 4. u vezi sa člankom 37. KZ/97., a to ponašanje optuženika pravilno je prvostupanjski sud podveo pod obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. u vezi članka 37. KZ/11. kao blažeg.

 

7.3. Osim gore navedenog, povredu zakona optuženik ističe i kao tzv. posrednu povredu smatrajući da je trebalo utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 291. KZ/97., za koje je propisana kazna zatvora do tri godine, pa je nastupila zastara pri čemu u žalbi uopće ne navodi zbog čega smatra da je konkretno mjerodavno kazneno djelo iz članka 291. KZ/97. kojeg je počinitelj odgovorna osoba u pravnoj osobi u kojoj nema većinski udio. Tvrdnjom da je prvostupanjski sud na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneni zakon u pogledu kvalifikacije djela u stvari ne ukazuje na povredu zakona iz članka 469. ZKP/08. već optuženik tvrdi da je sud na temelju onog činjeničnog stanja koje po stavu žalbe proizlazi iz provedenih dokaza, bez pobližeg obrazlaganja istog, a ne onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, trebao donijeti drugačiju odluku.

 

7.4. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženik detaljno analizira pitanje vlasništva i privatizacije nad restoranom Ž. s. zaključujući da TD L. k. d.d. nisu nikada bili u posjedu Ž. s. niti su tamo poslovali dok prvostupanjski sud pogrešno smatra da se radi o neriješenim imovinskopravnim odnosima jer su isti riješeni prinudnom zakonskom odredbom da nacionalni park i željeznički pojas kao ni željeznička infrastruktura ne mogu biti predmet privatizacije.

 

8.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, sam optuženik je u svojem iskazu naveo da je svom ocu, pok. L. B., 2004. rekao da mu je potreban poslovni prostor kako bi se bavio ugostiteljstvom te mu je otac, koji je bio odgovorna osoba u TD L. k., napisao ugovor o najmu i optuženi I. B. je u tom prostoru radio sve do 2009. kada je prostor zatvorio dok najamninu nije plaćao jer je vršio ulaganja u poslovni prostor tako da je u konačnici imao potraživanja prema TD L. k. s obzirom na izvršena ulaganja. Osim toga, iz dopisa TD L. k. d.d. od 6. prosinca 2010., potpisanog po tadašnjem predsjedniku Nadzornog odbora B. D., proizlazi da je restoran Ž. s. u G. iznajmljen optuženom I. B. od 2005. godine. Nadalje, iz rješenja Fonda od 29. ožujka 2011. proizlazi da je restoran Ž. s. G. procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća L. k., G., a koji se nalazi na zkčbr. …, k.o. Š..

 

8.2. Slijedom navedenog, dovodeći u međusobnu vezu provedene dokaze, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su TD L. k, stvarno raspolagali spornom nekretninom, neovisno o činjenici da je prema zemljišnoknjižnom stanju taj objekt upisan kao vlasništvo Ž.-transportnog poduzeća Z., a niti odustajanje tužitelja od optužbe protiv drugih osoba u odnosu na druge nekretnine ima utjecaja na kazneno pravnu odgovornost optuženika.

 

8.3. S obzirom na sve navedeno, kao i iz razloga iz pobijane presude, koju u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno.

 

9. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni, dok optuženik tu žalbenu osnovu uvodno ističe, ali u nastavku žalbe ne obrazlaže pa je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, uz žalbu državnog odvjetnika, ispitao tu žalbenu osnovu i u okviru žalbe optuženika, budući da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

9.1. Osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

9.2. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, tako da je ispravno olakotnim cijenio protek vremena od počinjenja kaznenog djela, dok je otegotnim cijenjena optuženikova ranija kaznenopravna kažnjavanost (kazneno djelo teške krađe počinjene u sastavu zločinačke organizacije u R. Nj., dva puta zbog kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača iz članka 231. stavak 1. KZ/97. i davanja lažnog iskaza iz članka 303. stavak 1. KZ/97.) pri čemu prvostupanjski sud pogrešno cijeni ''stupanj krivnje'' kao otegotnu okolnost jer se predmetno kazneno djelo jedino i može počiniti s izravnom namjerom. Ocjenjujući naprijed navedene okolnosti, prvostupanjski sud je dao preveliki značaj otegotnim okolnostima dok nije pravilno vrednovao kako protek vremena od počinjenja djela (12 godina) tako i protek vremena od ranije osuđivanosti optuženika (10 godina), njegove uredne obiteljske prilike i zaposlenje kao i da je optuženik obnovio predmetni poslovni prostor koji nije bio u funkciji pri čemu ostvarena imovinska korist ne prelazi najmanji iznos potreban za obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Okolnost da je optuženik kazneno djelo poricao i time iskazao nekritičnog prema počinjenom djelu i vlastitom ponašanju ne može biti cijenjena otegotnom, kako to tvrdi državni odvjetnik u žalbi, jer optuženik ima pravo braniti se na način kako to njemu najbolje odgovara i na način koji mu u postupku osigurava najpovoljniju procesnu poziciju.

 

9.3. Upravo suprotno žalbenim prigovorima državnog odvjetnika, drugostupanjski sud, cijeneći obiteljske prilike optuženika i njegovo zaposlenje te gore istaknute olakotne okolnosti, ocjenjuje da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora od jedne godine na koju je osuđen pobijanom presudom, već da je optuženiku primjerenije izreći uvjetnu osudu prema članku 56. KZ/11. jer se, po uvjerenju žalbenog suda, može očekivati da optuženik, i bez izvršenja izrečene kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela.

 

9.4. Kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i izrečenom uvjetnom osudom s vremenom provjeravanja od tri godine, na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Osim toga, rok provjeravanja od tri godine, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od počinjenja djela, drugostupanjski sud drži primjerenim za provjeru svoje prognoze kako će se svrha izricanja kazne postići i bez izvršenja kazne zatvora.

 

10. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 14. prosinca 2022.