1                    Poslovni broj 23 P-722/2021-8

 

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 23 P-722/2021-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E               

             

P R E S U D A

 

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji A. B. K. u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz G., L. D. R. 8, OIB……, koju zastupa punomoćnik R. M.-B., odvjetnik u P., protiv tužene N. H. B. d.d., Z., V. 9, OIB……, koju zastupaju punomoćnici iz O. društva Ž. i partneri, odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnost, nakon glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2022. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice N. G., odvjetnice u P. i zamjenice punomoćnika tuženika E. K., 14. prosinca 2022. objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl.11.4. Ugovora o kreditu broj 208055 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. svibnja 2007., koja glasi: "Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu …".

 

II. Utvrđuje se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 208055 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.05.2007., a koje glase:

 

- u odredbi čl.2.1. " … u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora",

- u odredbi čl.2.4. koja glasi: "… po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule
švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 208055 kojeg su tužitelj kao
korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. svibnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi čl.1. koja glasi " … važećem na dan isplate. " te u odredbi čl.8. koja glasi: "… važećem na dan dospijeća." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

IV. Nalaže se tuženiku N. H. B. d.d., OIB …… da isplati tužiteljici A. P., OIB ……. iznos od 30.443,30 kuna/4.040,52 eura[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

 

- na iznos od   4,61 kuna/0,61 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,27 kuna/1,36 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od   4,50 kuna/0,6 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od   5,75 kuna/0,76 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 26,21 kuna/3,48 eura od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 45,17 kuna/6,00 eura od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,95 kuna/13,00 eura od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 kuna/7,94 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 47,10 kuna/6,25 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 64,32 kuna/8,54 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 kuna/4,89 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 40,94 kuna/5,43 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 63,23 kuna/8,39 eura od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od168,89 kuna/22,42 eura od 3. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 89,85 kuna/11,93 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 210,77 kuna/27,97 eura od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 223,21 kuna/29,63 eura od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 232,28 kuna/30,83 eura od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 216,04 kuna/28,67 eura od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 212,49 kuna/28,20 eura od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 193,37 kuna/25,66 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 168,79 kuna/22,40 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 177,35 kuna/23,54 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 189,72 kuna/25,18 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 197,77 kuna/26,25 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 194,80 kuna/25,85 eura od 2. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 217,25 kuna/28,83 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 237,31 kuna/31,50 eura od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 252,63 kuna/33,53 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 248,93 kuna/33,04 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 286,37 kuna/38,01 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 274,91 kuna/36,49 eura od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 294,49 kuna/39,09 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 388,25 kuna/51,53 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 365,36 kuna/48,49 eura od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 445,37 kuna/59,11 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 404,76 kuna/53,72 eura od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 368,34 kuna/48,89 eura od 2. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 472,89 kuna/62,76 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 529,31 kuna/70,25 eura od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 477,68 kuna/63,40 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 484,02 kuna/64,24 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 461,27 kuna/61,22 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 487,34 kuna/64,68 eura od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 569,58 kuna/75,60 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 591,46 kuna/78,50 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 727,31 kuna/96,53 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 684,62 kuna/90,86 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 599,82 kuna/79,61 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 601,63 kuna/79,85 eura od 2. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 594,38 kuna/78,89 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 632,79 kuna/83,99 eura od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 641,35 kuna/85,12 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 642,13 kuna/85,23 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 643,52 kuna/85,41 eura od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 650,33 kuna/86,31 eura od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 660,33 kuna/87,64 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 649,56 kuna/86,21 eura od 2. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 11.875,90 kuna/1.576,21 eura od 14. srpnja 2012. pa do isplate.

 

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              V. Nalaže se tuženiku N. H. B. d.d., OIB ……. da tužiteljici A. P., OIB ……. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.654,22 kuna/750,44 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2022. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              VI. U preostalom dijelu, u iznosu od 625,00 kuna/82,95 eura, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

 

              VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje     

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika (V. d.d.) kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj …… , kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.958,26 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužiteljici na njenu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom da joj nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužiteljica predlaže da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se baziraju na promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.958,26 CHF-a prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je odlukom Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 30.443,30 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je Ugovorom o kreditu za sve sporove koji proizađu iz ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Stoga predlaže da se naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za odlučivanje u ovom predmetu. U bitnome ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog sljedećih razloga: jer je tražbina tužiteljice u zastari, jer utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; jer tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, jer da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03 ) te zbog prigovora na  način postavljanja tužbenog zahtjeva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik istu ne osporava pa smatra da nema mjesta provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, uz napomenu da i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva i predlaže njegovo odbijanje. 

 

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, prometna kartica po kreditu, otplatna tablica, iskaz tužiteljice te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

 

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 208055 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika V. d.d. kao kreditora 23. svibnja 2007., koje su sadržane u člancima 1., 2.1., 2.4., 8. i 11.4. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te ugovorenoj mjesnoj nadležnosti) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 30.443,30 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

 

6.  Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika (V. d.d.) kao kreditora 23. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj ….. koji je potvrđen kod javnog bilježnika N. K. pod brojem OV-…. (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je prednik tuženika odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 18.958,26 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita. Nije sporno da je odredbom čl. 2.1. Ugovora određeno da je kamatna promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta, uz naznaku da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od 1. srpnja 2007. te da anuitet iznosi 272,43 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Konačno, nije sporno da je odredbom članka 11.4. Ugovora određeno je da je za sve sporove iz tog ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

 

6.1. Nije sporno da je prema otplatnom planu tuženika početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,50 %, kao i da je tuženik tijekom otplatnog perioda (u utuženom razdoblju) u više navrata mijenjao kamatnu stopu odnosno da je dolazilo do promjene tečaja švicarskog franka. Nije sporno ni da je predmetni ugovor otplaćen prije podnošenja tužbe. Nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

 

6.2. Također, nije sporno da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

 

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, kao i prigovora mjesne nenadležnosti.

 

8. Prvenstveno je valjalo odlučiti o osnovanosti tuženikova prigovora mjesne nadležnosti, o kojem ovisi i osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva utvrđenje ništetnom ugovornu odredbu kojom je prorogirana mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

 

8.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

 

8.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP).

 

8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika sklopljen je u Puli, tužitelj živi u P. odnosno u mjestu G. pored P., a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog  obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

 

8.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

 

8.6. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u P. (jer je potvrđen kod javnog bilježnika iz Pule), da je prilikom potpisivanja ugovora prednika tuženika zastupala punomoćnica I. M. iz P. P. (kako to proizlazi iz Specijalne punomoći i ovjere javnog bilježnika), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).

 

8.7. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

 

8.8. Iz navedenog proizlazi da je odredba članka 11.4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan.

 

9. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

 

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i prednika tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

 

9.4. Pritom, tuženik neosnovano smatra da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u ovom predmetu, jer da su u spornom Ugovoru definirani parametri i metoda izračuna promjenjivosti kamatne stope.

 

9.5. Naime, iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da je sud, odlučujući o tome je li ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), analizirao sadržaj standardnih ugovora o kreditu ovdje tuženika, koji, baš poput ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika o kojem se aktualno raspravlja, odredbe o ugovornoj kamatnoj stopi sadrže u poglavlju 4. naslova "Kamatna stopa" i poglavlju 9. naslova "Ostala utanačenja". Tako je u poglavlju 4. toč. 1. do 3. propisana redovna kamata i način kako se obračunava i mijenja, dok je u poglavlju 9. toč. 1.-20. propisano što sve čini bitne sastojke ugovora o kreditu, pri čemu je toč. 9.7. ugovoreno pravo banke tijekom trajanja ugovora o kreditu promijeniti visinu kamatne stope i metodu obračuna kamatne stope i visinu naknade za obavljene usluge i o tome obavijestiti korisnika kredita. Na temelju navedenog drugostupanjski sud je ocijenio (a Vrhovni sud Republike Hrvatske takvu ocjenu prihvatio) da je takvim ugovornim odredbama iz standardnih ugovora o kreditu, ovdje tuženik mogao promijeniti ugovornu kamatnu stopu u skladu s uvjetima i parametrima naznačenim u toč. 4. ugovora o kreditu, ali i prema svojoj jednostranoj odluci i njezinim internim aktima u slučaju iz toč. 9.7., odnosno u slučaju nastupa drugih uvjeta po ocjeni tuženika, dakle bez ograničenja. Stoga, bez obzira što je tuženik odredio parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamatne stope, to ne utječe na ocjenu uočljivosti, jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi. Naime, odlučne odredbe koje se odnose na ugovorenu mogućnost izmjene ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, a propisane su kao bitni sastojci ugovora (ovdje toč. 9. 7.) su potpuno neuočljive, a iste nisu ni jasne, jer odredba o obračunu kamatne stope propisana toč. 4. skriva pravni sadržaj ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u neuočljivoj toč. 9.7. Ugovora. Kako se radilo o ugovornim odredbama sadržanim u standardnim ugovorima sastavljenim unaprijed od tuženika, sud je ocijenio da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo u smislu da potrošač prilikom pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu na njih nije mogao utjecati. Ocjenjujući takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i njihovom učinku na prava i obveze ugovornih stranaka, u spomenutim je presudama ocijenjeno da su takve ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa su primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 te čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu tuženika (kakve su sadržane i u predmetnom ugovoru u toč. 4. i 9.7. istoga) ocijenjene nepoštenim, a time i ništetnim.

 

9.6. Kako su odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopljen među parničim strankama o promjenjivoj kamatnoj stopi identične onima o kojima se raspravljalo u postupku kolektivne zaštite, nije osnovan navod tuženika da se utvrđenja spomenutih presuda ne primjenjuju u ovom slučaju.

 

9.7. U odnosu na navode tuženika valja istaknuti i da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

9.8. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno istovjetna odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

 

9.9. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

 

9.10. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužiteljica pozivala, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

 

9.11. Pri tom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužiteljica bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. Dakle, teret dokaza navedenih okolnosti je, suprotno stavu tuženika, upravo na tuženiku. U ovom je postupku tuženik predložio saslušanje tužiteljice na te okolnosti.

 

9.12. Na glavnoj raspravi održanoj 13. prosinca 2022. tužiteljica je u svom iskazu navela da je podigla kredit jer je njen suprug trebao auto, kojeg su u konačnici kupili preko preprodavača, koji je radio s ovom bankom zbog čega su digli kredit baš u ovoj banci. S obzirom da je u to vrijeme suprug radio kod privatnika i nije imao veliku plaću, a ona je radila u INA-i, na kraju je ona digla kredit jer je banka rekla da bi to bilo bolje. Misli da je njen suprug tražio kredit u eurima, ali banka je inzistirala na švicarcima jer je tako poslovala. Ne sjeća se da im je itko u banci objasnio razliku između ugovaranja kredita u valuti švicarski franak u odnosu na druge valute, odnosno što to znači. Ne sjeća se koju je vrstu kamate ugovorila. Misli da je kredit digla 2006. ili 2007., a rata je rasla pogotovo posljednje dvije, tri godine, na početku je iznosila do 1.000,00 kuna, a poslije do 1.800,00 kuna. Zbog toga je posudila novac od roditelja i u konačnici taj kredit prijevremeno zatvorila.

 

9.12.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njen iskaz nije osporio pa ni u dijelu u kojem je tužiteljica iskazivala da joj nisu pojašnjeni parametri promjene kamatne stope i valute i da joj je upravo tuženik (odnosno njegovi djelatnici) nudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF, prikazujući ga najpovoljnijim. Iz iskaza tužiteljice je, dakle, utvrđeno da ugovorne strane o ugovornim odredbama nisu pregovarale, da tužiteljici način promjene kamatne stope (parametri i uvjeti) kao niti značaj valute CHF, nisu objašnjeni. 

 

9.13. U ovom je postupku utvrđeno da tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala prilikom sklapanja predmetnog ugovora uopće niti o jednoj ugovornoj odredbi.

 

10. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

 

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

 

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke.

 

13. Prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

 

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

 

14. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početnu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene (uočljive, jasne i razumljive) a time i poštene.

 

14.1. S obzirom da je tužiteljica upravo primjenom takvih parametara obračunala visinu tražbine, a koju visinu tuženik nije osporio, po stavu ovoga suda, a vodeći se načelom ekonomičnosti postupka, nije bilo potrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

 

14.2. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u točki IV izreke.

 

15. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

 

15.1.  Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 27. rujna 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a, odredbi članka 151. stavka 1. Zakona o parničnom postupku vezano za zatezne kamate tekuće na trošak i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022 dalje: Tarifa).

 

16.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj za sastav tužbe pripada iznos od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1 Tarifa) te za zastupanje na ročištima 21. listopada 2022. i 13. prosinca 2022. po 1.500,00 kuna (Tbr.9.1. Tarife), kako je to tužiteljica zatražila, što konačno uz PDV (Tbr.42. Tarife), iznosi 5.000,00 kuna. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 327,22 kuna i na presudu isti iznos od 327,22 kuna, koji će tužiteljica biti u mogućnosti platiti u roku od 3 dana od zaprimanja odluke. Time je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.654,22 kuna.

 

16.2. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podneska od 30. rujna 2021. u iznosu od 625,00 kuna jer isti po stavu ovoga suda nije bio potreban u ovom postupku, s obzirom da je toga dana tužiteljica samo dostavila dokaz o uplati pristojbe (bez popratnog podneska).   

 

17. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

 

U Puli 14. prosinca 2022.

 

                                                                                                                                                      Sutkinja

                                                                                               A. B. K.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz R/ pristojba na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku