Poslovni broj: 20 Kž-14/2022-6

Poslovni broj: 20 Kž-14/2022-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. I. L. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97) odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja N. S. protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj 4 K-1177/2021-6 od 21. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja N. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom suda prvog stupnja je, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19), okrivljenog S. I. L. oslobodio optužbe, da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, prijevarom iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97.

 

1.1.               Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08-19 oštećenik kao tužitelj N. S. je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. 

 

1.2.              Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08-19 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP/08-19, naloženo je  oštećeniku kao tužitelju N. S. naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn te trošak provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 13.324,00 kn. 

 

2.              Protiv navedene presude žali se oštećenik kao tužitelj N. S. po punomoćniku Marku Smoleku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o. Zagreb zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o imovinskopravnom zahtjevu te odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika proglasi krivim i osudi po zakonu, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnijet.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.               Nakon što je povodom žalbe utvrđeno da otpravak prijepisa prvostupanjske presude ne sadrži str. 9, prvostupanjski spis je uz dopis broj Kž-14/2022-2 od 7. rujna 2022. vraćen Općinskom sudu u Zagrebu radi pravilne dostave prvostupanjske presude strankama. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da izvornik i primjerak presude u spisu sadrži sve stranice temeljem čega je zaključeno da se radi o omašci prilikom ispisa prvostupanjske presude za otpremu, koju je pogrešku moguće otkloniti na ovaj način. Nakon što je sud prvog stupnja postupio po navedenom, spis je vraćen ovom drugostupanjskom vijeću na daljnje postupanje uz novi podnesak oštećenika kao tužitelja podnijetom po punomoćniku Marku Smoleku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Smolek &Škrinjar d.o.o. iz Zagreba u kojem predlaže drugostupanjskom sudu da se uvaži njegova žalba od 14. prosinca 2021. (citirana pod toč. 2. ovog obrazloženja).

 

6.              S obzirom na navedeno pod prethodnom toč. 5. obrazloženja, nije u pravu žalitelj kad tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22) u vidu nejasnoće razloga jer mu je dostavljen pisani otpravak pobijane presude u kojem nedostaje stranica pod rednim brojem 9.  Iako je navedeni propust suda prvog stupnja doista i ostvaren, isti je otklonjen na opisani način.

 

6.1.              Nije u pravu žalitelj ni kad tvrdi da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 u vidu znatne proturječnosti između onog što se navodi u razlozima  presuda o sadržaju isprave, i samih tih isprava. Zaključak suda prvog stupnja o tome da je nesporna činjenica da je oštećenik kao tužitelj, N. S., okrivljeniku S. I. L. dao pozajmicu za poslovanje poslovnih subjekata u vlasništvu okrivljenika i njegove supruge, žalitelj smatra proturječnim predmetnim ugovorima o zajmu s tvrdnjom da u ugovoru nigdje ne piše da će okrivljenik primljeni iznos pozajmice iskoristiti u navedenu svrhu. Isto tako žalitelj navodi da o namjeni korištenja pozajmljenih sredstava, suprotno obrazloženju suda prvog stupnja, ne postoji suglasan iskaz okrivljenika, oštećenika kao tužitelja i svjedoka S. I. L.. Obrazlaže da je svjedokinja S. I. L. iskazivala da nema neposrednih saznanja o navedenom poslovnom odnosu i da nije čitala kod bilježnika Ugovor o zajmu koji je potpisala kao jamac jer je vjerovala suprugu što joj je rekao o tome, a da oštećenik kao tužitelj  nije izjavio da je inkriminirane iznose pozajmio za poslovanje poslovnih subjekata u vlasništvu okrivljenika i imenovane svjedokinje. Iz navedenih razloga žalitelj ujedno smatra i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

6.2.              Neosnovano žalitelj navodi da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 u vidu izostanka razloga o odlučnoj činjenici da je oštećenik kao tužitelj pozajmio predmetne iznose okrivljeniku osobno a ne pravnim osobama u vlasništvu okrivljenika i da li je okrivljenik osobno u trenutku sklapanja Ugovora o zajmu  imao dovoljno imovine za povrat zajma kako je to prezentirao oštećeniku kao tužitelju. Žalitelj naglašava da je uloga jamaca akcesorne i supsidijarne prirode zbog čega smatra da je financijsko stanje supruge okrivljenika i TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o. bez utjecaja na prava i obveze vjerovnika i dužnika iz Ugovora o zajmu.

 

6.3.              U odnosu na navedene oblike istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka pod toč. 6.1. i 6. 2. obrazloženja valja istaknuti da je u ovom slučaju oštećenik kao tužitelj  N. S. podnio kaznenu prijavu protiv okrivljenika  22. svibnja 2012. te je na početku kaznenog postupka imao položaj oštećenika, jer se postupak vodio povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-3176/17 od 25. rujna 2018., izmijenjene 23. rujna 2020. i 23. rujna 2021. Nakon što je rješenjem broj K-1809/18-66 od 28. travnja 2021. prvostupanjski sud obustavio kazneni progon jer državni odvjetnik odustao od daljnjeg kaznenog progona, oštećenik N. S. preuzeo je kazneni progon i stupio u ulogu oštećenika kao tužitelja odnosno supsidijarnog tužitelja. Prema odredbi čl. 55. st. 3. ZKP/08 supsidijarni tužitelj, preuzimajući progon, može ostati pri podignutoj optužnici državnog odvjetnika ili podignuti novu optužnicu u kojem bi se slučaju ponovno provodio postupak odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Pritom oštećenik kao tužitelj ne može svojom optužnicom izaći izvan okvira postojanja istog djela, činjenični sadržaj mora odgovarati ranijoj inkriminaciji, odnosno bitan je idem factum, a ne idem ius, donosno moguća je druga pravna oznaka. Dakle, u navedenim okvirima, činjenični opis kaznenog djela iz optužnice državnog odvjetnika mora biti identičan opisu kaznenog djela u optužnici oštećenika kao tužitelja, s time da za pravnu oznaku u optužnici u propisanim okvirima nije vezan ni sud. U konkretnom slučaju, stupajući u ulogu supsidijarnog tužitelja N. S. se u podnesku od 3. svibnja 2021. izričito izjasnio da "ostaje pri podignutoj optužnici". Prema navedenoj optužnici kod koje je oštećenik kao tužitelj ostao, okrivljenika se tereti za ostvarenje prijevarne namjere u mjesecu travnju i svibnju 2010. neistinitim navođenjem oštećeniku kao tužitelju da će pozajmljeni iznos iskoristiti za poslovanje poslovnih subjekata u svom vlasništvu i vlasništvu supruge S. I. L. i isti mu vratiti najkasnije od primitka zajma, a da je za jamce, i to za trgovačko društvo "Stipex-mesnu industriju" d.o.o., u kojem je bio direktor i odgovorna osoba, prešutio da nema odgovarajuću likvidnost, a za suprugu S. I. L. da nema vredniju imovinu kojom bi mogla podmiriti dug. Dakle, kako sam oštećenik kao tužitelj tereti okrivljenika da pozajmicu nije iskoristio za poslovanje navedenih poslovnih subjekata, promašene su tvrdnje žalitelja da to nije nesporna činjenica i da je uz to proturječna dokazima jer se ne navodi u ugovorima o pozajmici budući da sadržaj ugovora po tom pitanu nema odlučujući značaj s obzirom na činjenični sadržaj optužnice u kojem se prijevarna namjera okrivljenika ne veže za sadržaj ugovora o pozajmici u tom kontekstu. Što je po tom pitanju izjavila svjedokinja S. I. L., pitanje je pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a time što se u žalbi ukazuje da oštećenik kao tužitelj tijekom iskaza nije naveo da bi pozajmica bila u svrhu poslovanja poslovnih subjekata, on upada u proturječnost, budući da on sam optužnicom tereti okrivljenika upravo za takvo postupanje. Iz istog razloga nisu osnovane tvrdnje žalitelja po pitanju stanja osobne imovine okrivljenika, jer se okrivljenika ne stavlja na teret takav sadržaj prijevarne namjere.

 

6.4.              Neosnovano žalitelj smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, jer je  raspravnim rješenjem od 21. listopada 2021. bez valjanog obrazloženja odbio dokazni prijedlog oštećenika kao tužitelja  za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost stanja osobne imovine optuženika u inkriminirano vrijeme radi utvrđenja da li je okrivljenik mogao iz vlastite imovine vratiti pozajmljeni iznos oštećeniku kao tužitelju.

 

              Suprotno tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja je navedeni dokazni prijedlog odbio pozivom na čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 kao nevažan, s obrazloženjem da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno svim do tada izvedenim dokazima, pa se izvođenjem tog dokaza ne bi mogla utvrditi bilo koja od odlučnih činjenica. Na opisani je način, i prema stavu ovog suda drugog stupnja, u pobijanoj presudi dano dostatno i jasno obrazloženje zašto je odbijen dokazni prijedlog. Valja istači da sud nije ni dužan provesti sve dokaze stranaka, a da li je pravilno odlučio o tome, pitanje je pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.5.              Nije u pravu žalitelj ni kad ostvarenje bitne povredu odredaba kaznenog postupka  iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 u vidu proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Navedenu žalbenu osnovu argumentira paušalno navodeći da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude iznosio navode svjedoka, okrivljenika i oštećenika kao tužitelja koji mu olakšavaju obrazloženje oslobađajuće presude, a izostavio je dijelove iskaza koji ne opravdavaju njegovu odluku.

 

Za razliku od tvrdnji žalitelja, koji u više navrata u žalbi ističe ovu žalbenu osnovu samo citatom zakonskog teksta, osim u onom djelu na koji je konkretno odgovoreno, sud prvoga stupnja dao je razloge za sva svoja utvrđenja, pa tako  i zbog čega je, i koje je  iskaze prihvatio vjerodostojnim, a to što se žalitelj danom ocjenom suda ne slaže, također spada u žalbene razloge niže istaknute  žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.  Stoga nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka. 

 

6.6.              Ispitujući povodom žalbe oštećenika kao tužitelja pobijanu presudu po službenoj dužnosti,  Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22.

 

7.               Nije u pravu žalitelj ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona koju žalbenu osnovu ističe tek izrijekom jer iz sadržaja žalbe proizlazi da i ovu žalbenu osnovu temelji na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.  Valja istaknuti da se postojanje povrede kaznenog zakona iz čl. 469. t. 1. – 4. ZKP/08-22  ocjenjuje u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisao u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje prema ocjeni oštećenika kao tužitelja proizlaze iz provedenih dokaza. Stoga je ovaj žalbeni sud predmetnu presudu i u tom dijelu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08-22, pri čemu nije uočio da bi sud prvoga stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, pri čemu valja navesti da se u samoj presudi kod oslobađajuće odluke Kazneni zakon suštinski niti ne primjenjuje.

 

8.                U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stvarno samo zbog pogrešnog jer ne tvrdi da neka odlučna činjenica ne bi bila utvrđena, žalitelj osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da nije dokazana prijevarna namjera okrivljenika. Polazeći od tvrdnje da zbog pogrešne pravne kvalifikacije dužničko-vjerovničkog odnosa između okrivljenika i oštećenik kao tužitelja koji je nastao sklapanjem Ugovora o zajmu, sud prvog stupnja nije utvrđivao relevantne činjenice, žalitelj i u okviru ove žalbene osnove pobija pravilnost utvrđenja da bi oštećenika kao tužitelj dao pozajmicu okrivljeniku za poslovanje poslovnih subjekata u vlasništvu okrivljenika i njegove supruge. Iz istog razloga pobija i pravilnost ocjene obrane okrivljenika i iskaza oštećenika kao tužitelja te svjedoka S. I. L. o namjeni korištenja pozajmljenih sredstava kao suglasnih iskaza o ugovorenoj namjeni zajma. Žalitelj naglašava da zajam nije ugovoren namjenski za poslovanje, pa time oštećenik kao tužitelj nije preuzeo rizik da mu se zajam ne vrati u slučaju financijskog neuspjeha kod istih pravnih osoba, a iz istog razloga nije provjeravao financijsko stanje trgovačkih društava u vlasništvu okrivljenika, već je povjerovao da će zajam moći vratiti iz svoje osobne imovine. Pritom žalitelj imputira sudu prvog stupnja stav da je trebao sklopiti predmetni Ugovor o zajmu s TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o, a ne s okrivljenikom. Pobijajući pravilnost zaključka o nepostojanju prijevarne namjere, žalitelj nadalje navodi da je  okrivljenik lažno prikazivao oštećeniku da je imućna osoba, iz utjecajne obitelji, što da je bila i notorna činjenica te da osobno ima dovoljno imovine iz koje bi se oštećenik kao tužitelj mogao naplatiti u slučaju ne vraćanja zajma, i to 3 stana u Zagrebu, kuću u Samoboru, luksuzna vozila u svom vlasništvu i farmu s 1000 krava koja se uspješno bavi proizvodnjom mesa, a istovremeno je prikrivao činjenice da je sva njegova imovina uložena u TD Stipex-Mesna Industria d.o.o.,  koje u trenutku sklapanja Ugovora o zajmu nije imalo odgovarajuću likvidnost i da njegova supruga nije imala imovine dostatne za podmirenje pozajmljenog iznosa, a na koji je način doveo oštećenika u zabludu i održavao ga u zabludi. Pobija ispravnost zaključka suda prvog stupnja da  bi bilo što o lošoj financijskoj situaciji bilo poznato oštećeniku kao tužitelju, naglašavajući da ni sam okrivljenik nije tvrdio da bi oštećeniku kao tužitelju prikazao stvarno financijsko stanje TD Stipex-Mesna Idustrija d.o.o. Žalitelj ukazuje i na nalaz i mišljenje vještakinje  prema kojem TD Stipex-Mesna Idustrija d.o.o nije imala odgovarajuću likvidnost od 2009. do 2011., a u kojem je razdoblju ostvarilo kumulativni gubitak u visini od 822.685 kn. Ujedno žalitelj smatra da je okrivljenik, time što je pokazivao oštećeniku kao tužitelju farmu junadi, dodatno održavao oštećenika kao tužitelja u zabludi glede poslovanja koje nije odgovaralo stvarnosti. Prijevarnu namjeru žalitelj nadalje argumentira i navodeći da je okrivljenik neposredno prije sklapanja Ugovora o zajmu ishodio kredit kod Centar banke d.d. u iznosu od 20.000.000,00 kn na temelju ugovora o međusobnom poslovnom odnosu br. 1649/2009 od 24. prosinca 2009., zatim kredit u iznosu od 15.000.000,00 kn na temelju ugovora o međusobnom poslovnom odnosu br. 627/2009 od 12. svibnja 2009 i kredit od Reiffeisenlandsbank Kärnten u iznosu od 450.000,00 eura temeljem ugovora o hipotekama od 26. rujna 2009. te je za navedene iznose upisao založna prava na svim nekretninama u vlasništvu TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o., a koje činjenice nije otkrio oštećeniku kao tužitelju prije sklapanja Ugovora o zajmu te je na taj način zatajio da je imovina jamca  TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o., opterećena založnim pravima u korist banaka preko 38 milijuna kuna. Žalitelj nadalje navodi da je okrivljenik i nakon sklapanja Ugovora o zajmu nastavio s opterećenjem nekretnina TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o., temeljem Dodatka br. I ugovoru o međusobnom poslovnom odnosu  br. 1649/2009 od 5. srpnja 2010.  te o tome nije obavijestio oštećenika kao tužitelja, kao ni o činjenici da su banke 2011. pokrenule ovrhu na založenim nekretninama TD Stipex-Mesna Industrija d.o.o., a što sve smatra dokazom da okrivljenik nikada nije imao namjeru vratiti pozajmljene iznose. Kao daljnji dokaz takvom zaključku žalitelj ukazuje i na obranu okrivljenika  u dijelu u kojem je naveo da ne smatra da bi pozajmljene iznose trebao vratiti "obzirom na radnje koje je poduzimao vezano za pomoć S.", koje sve usluge još nije fakturirao, a da je iznos istih veći od pozajmljenog iznosa. Žalitelj osporava pravilnost ocjene obrane okrivljenika kao vjerodostojne u cijelosti smatrajući je proturječnom samoj sebi i materijalnim dokazima, a posebno pobija pravilnost zaključka da bi na izostanak prijevarne namjere okrivljenika ukazivalo to što je okrivljenik u cilju namirenja pozajmice oštećeniku kao tužitelju nudio zemljište. Ističe da to zemljište nije bilo u vlasništvu okrivljenika, pa kad bi se doista radilo o ozbiljnoj ponudi tada je okrivljenik samo mogao prodati isto zemljište. Isto tako žalitelj pobija vjerodostojnost navoda obrane okrivljenika u dijelu kojem navodi da je firma oštećenika TD Mellain d.o.o dala financijsku potporu okrivljeniku za objavu knjige "Kako je boljitak uništio moje L." koju je okrivljenik napisao i objavio nakon pokretanja ovog kaznenog postupka, a kao zahvalu poslovnim parterima naveo je i navedeno trgovačko društvo oštećenika kao tužitelja. Žalitelj ustraje na tvrdnji da tu knjigu nikad nije ni vidio, a kamoli dao financijsku potporu te se u nastavku žalbe polemizira značajem knjige. 

 

9. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvoga stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, temeljem kojih je zaključio da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano da bi okrivljenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, pri čemu je za svoje pravno relevantne  činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje oštećenik kao tužitelj žalbenom argumentacijom nije doveo u razboritu sumnju.

 

9.1.  I u okviru ove žalbene osnove, žalitelj, kao i kod argumentacije naprijed izložene bitne povrede odredaba kaznenog postupka polazi od pogrešnih tvrdnji da oštećenik kao tužitelj N. S. nije pozajmio novac okrivljeniku u svrhu poslovnog ulaganja, a za što ga je sam optužio, što je sve detaljno obrazloženo pod toč. 6.3. ovog obrazloženja pa se neće ponavljati. Dakle, sud prvog stupnja niti nigdje ne navodi da takvo što piše u ugovorima o zajmu sklopljenim između oštećenika kao tužitelja i okrivljenika, već su polazište takvog zaključka činjenice koje sam oštećenik kao tužitelj navodi u optužnici. Stoga su neosnovane tvrdnje žalitelja da je sud pogrešno pravno kvalificirao ugovorni odnos oštećenika kao tužitelja i okrivljenika kao  vjerovnika i dužnika, a definiranje  prijevarne namjere okrivljenika u žalbi, suprotno od one u optužnici, kao i spomenuti iskazi svjedoka o tome, zapravo su dodatna potvrda pravilnosti zaključku suda prvog stupnja da nije dokazano ono za što se okrivljenika tereti optužnicom. Što se tiče odgovornosti jamaca, kao što i sam žalitelj navodi, radi se o akcesornoj odgovornosti te okrivljenik, čak ni u ovakvom slučaju, u okviru prijevarne namjere, ne odgovara za stanje njihove imovine.

        Naime, radnja počinjenja  kaznenog djela prijevare sastoji se od dovođenja druge osobe u zabludu i održavanja u zabludi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, te je potrebna uzročna veza između prijevarnog postupanja počinitelja i izravne ili podržavane zablude, time da se  drugome nanosi imovinska šteta. Pri tome za postojanje prijevarne namjere nije dovoljno samo to da počinitelj ovog kaznenog djela nije ispunio svoju obvezu, a što ovdje konkretno znači da nije vratio pozajmicu, već je potrebno da se ispuni i drugi predviđeni uvjet, a to je postojanje specijalne namjere da se dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi sebi ili drugome pribavi protupravna imovinska korist.

Okrivljenik vrlo detaljno opisuje svoje dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo s oštećenikom kao tužiteljem, razloge pozajmice, zašto je jedan ugovor sklopljen za 200.000 USD, a drugi na 40.000,00 USD kao trošak, da su oba ugovora sastavili odvjetnici oštećenika kao tužitelja znajući njihovu svrhu, sudjelovanje oštećenika kao tužitelja oko knjige "Kako je boljitak uništio moje L." što je tražio ponajviše iz razloga jer je u vrijeme inkriminirane pozajmice okrivljeniku, stric okrivljenika već dugovao oštećeniku kao tužitelju iznos od 3 milijuna dolara koje mu je dao 2008. financirajući njegovu stranku kao i u bitnom za što je korištena pozajmica, a što je i popraćeno i dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještakinje. Što se tiče iskaza svjedokinje S. I. L., ista je kao i okrivljenik navela da se pozajmica nije odnosila na poslovanje njenog obrta, što nije ni tvrdio okrivljenik, ali je potvrdila da su financijska sredstva utrošena za financiranje poslovnih subjekata okrivljenika, kao i ostale okolnosti koje je navodio okrivljenik o svom poslovnom i privatnom odnosu s oštećenikom kao tužiteljem. Nasuprot tome, kako uočava i ovaj sud drugog stupnja, iskaz oštećenika kao tužitelja je kontradiktoran u odnosu na bitne činjenice. Tako u žalbi sve negira, a ni u iskazu nije bio dosljedan, pa je primjerice iskazivao da se s ocem okrivljenika upoznao još 2005., jer su susjedi u Neumu, a preko njega je upoznao i okrivljenika i da mu je okrivljenik govorio o svom poslovanju i rekao mu "kako ima financijskih problema i da su mu potrebna sredstva". Isto tako oštećenik kao tužitelj iskazao je  da je "odlučio pomoći okrivljenom kad ga je tražio da mu izađe u susret i da njemu za njegov biznis pozajmi taj novac" a potom u jednom dijelu i konkretno navodi da mu je okrivljenik rekao  "da mu taj iznos treba za poslovanje farme, odnosno za kupnju junadi" te priznaje da ga je okrivljeni i odveo na farmu u Bjelovaru  i vidio je da ista egzistira, da ima dosta junadi i ljude koji održavaju i farmu i voćnjake. Da je okrivljenik doista i koristio pozajmljena sredstva u poslovne svrhe, a ne za vlastitu dobit, proizlazi iz detaljne analize suda prvog stupnja utemeljene na nalazu i mišljenju financijske vještakinje i navedenim materijalnim dokazima pod toč. 33.-36 pobijane presude, koje doista nema potrebe ponavljati te se žalitelj upućuje na istu u pobijanoj presudi. U bitnom se ističe da je sud prvog stupnja pravilno u odnosu na navedeno utvrdio da je okrivljenik pozajmljeni iznos uplaćen na njegov račun koristio na način da je narednih mjeseci dobivena sredstva koristio za kupovinu stoke, za najam poljoprivrednog zemljišta  te za zatvaranje tekućih obveza za tvrtke Stipex-Mesna industrija d.o.o., Lijanović-trgovina d.o.o. i Agro Lijanović d.o.o i iste je evidentirao u vidu pozajmica ili plaćanja računa u vidu cesija. Što se tiče financijskog stanja okrivljenika u vrijeme ugovaranja pozajmice, pravilno je  s obzirom na sve okolnosti utvrđeno da oštećenik kao tužitelj nije bio doveden u zabludu niti je okrivljeniku bila namjera da ne podmiri dugovanje. Dokumentirana činjenica obrazložena pod toč. 27. pobijane presude je da su okrivljenik i oštećenik  kao tužitelj surađivali poslovno i prije predmetne pozajmice, kao i da je poslovanje okrivljenika od 2009. do 2011., dakle i u vrijeme pozajmice bilo pozitivno te okrivljenik nije imao razloga sumnjati da neće moći iz svoje vlastite imovine, iako je istom dijelom osiguravao i druga svoja potraživanja no što je i predočio okrivljeniku, podmirit dugovanje, a sve kao što je to sud prvog stupnja jasno i konkretno opisao pod toč. 31. pobijane presude.

 

9.2.               Analizirajući sve naprijed navedeno, i sve dokaze koji su provedeni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da nije dokazano da bi okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret na način kako ga se tereti. I prema stavu ovog drugostupanjskog suda, dugovanje okrivljenika prema oštećeniku kao tužitelju pitanje je građanskopravnog odnosa, a ne kaznenog djela prijevare za koje se tereti okrivljenika, zbog čega nije osnovana ni žalba žalitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.  Nije u pravu žalitelj ni kad pobija odluku suda u troškovima postupka smatrajući da je i u tom djelu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka  iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 u vidu proturječnosti izreke presude samoj sebi ili razlozima presude, jer je u izreci presude obvezao oštećenika kao tužitelja (žalitelj u žalbi pogrešno navodi da je sud prvog stupnja obvezao "tužiteljicu" iako se radi o oštećeniku kao tužitelju) naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 13.324,00, iako je oštećenik kao tužitelj preuzeo progon nakon što su navedeni troškovi već nastali po prijedlogu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu. Ujedno žalitelj smatra da su troškovi dosuđeni u previsokom iznosu, suprotno čl. 149. st. 1. ZKP/08-19 i aktualnoj sudskoj praksi.

 

                Suprotno stavu žalitelja, oštećenik kao tužitelj je u toj ulozi, dakle preuzimajući  kazneni postupka nakon državnog odvjetnika, preuzeo ne samo prava, nego i obveze nastale, kako do te faze postupka tako i nadalje, što i jasno proizlazi iz ZKP/08-22. Odredbom čl. 145. st. 1. ZKP/08-22 jasno je propisano da su troškovi kaznenog postupka izdaci od započinjanja do njegova završetka, izdaci za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka, te izdaci za pružanje pravne pomoći, a koji su to troškovi propisano je  odredbom čl. 145. st. 2. ZKP/08-22. Odredba čl. 149. st. 1. ZKP/08-22, na koju ukazuje žalitelj, a kojom je propisano da između ostalih slučajeva, i u slučaju kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08-22 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, isto tako jasno upućuje na izuzetke od takve odluke u slučajevima određenim u stavku 2. do 5. istog članka. Prema odredbi čl.  149. st. 3. ZKP/08-22 privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj obvezni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08-22, nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe. S obzirom da je u ovom slučaju okrivljenik oslobođen optužbe, sukladno citiranoj odredbi, oštećenik kao tužitelj ne može se osloboditi plaćanja troškova kaznenog postupka te bi takva odluka bila suprotna ZKP/08-22. Iako žalitelj ne argumentira zbog čega bi troškovi bili dosuđeni u previsokom iznosu, valja reći da se isti ne dosuđuju prema sudskoj praksi, već prema konkretnim podacima o visini, a u ovom slučaju to je trošak provedenog financijskog vještačenja, koji je dokumentiran od strane vještaka. U odnosu na paušalnu svotu žalitelju valja napomenuti da se prema toč. I Rješenja o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka ("Narodne novine" 145/11) paušalni iznos za troškove kaznenog postupka određuje se u rasponu od 300,00 do 50.000.00 kuna, pa je određenih 1000.00 kn u ovom postupku, s obzirom na njegovu složenost, doista u minimalnom iznosu.

 

11.              Iako se oštećenik žali i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, tu žalbenu osnovu ističe samo izrijekom bez konkretizacije. Budući da  je prema odredbi čl. 158. st. 3. ZKP/08-22, u slučaju kad sud donese presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi kazneni postupak, jedina mogućnost uputiti oštećenika kao tužitelja da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici, to je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi pravilno odlučio na takav način.

             

12.              Budući da žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana, a ni sud prvog stupnja nije ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti,  na temelju čl. 482. ZKP/08-22 odlučeno je kao u izreci ove presude.

             

 

U Varaždinu 14. prosinca 2022.