Poslovni broj: 62 P-730/2022-5

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 62 P-730/2022-5

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice A.M. iz Č., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku M.B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R.A, d.d. iz Z, … OIB: …, zastupana po punomoćniku J.G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. iz Z., radi ništetnosti, izvan ročišta, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 26. travnja 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika T.P. u odvjetničkom uredu M.B., i zamjenice punomoćnika tuženika M.S., odvjetnika iz O., na ročištu za donošenje i objavu presude 14. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o     j e

 

              I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 2.st.1.Ugovora kreditu br. …, sklopljenog 20.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 27.07.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-24916/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“- iz čl. 7. st.1. Ugovora kreditu br. …, sklopljenog 20.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 27.07.2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem: OV-24916/07, u dijelu odredbe koji glasi:”….po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

 

              II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 14.231,84 kuna / 1.888,88 eur[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

29,71 kn tekućom od 16.01.2008.,

486,49 kn tekućom od 16.01.2009.,

80,44 kn tekućom od 16.02.2009.,

89,14 kn tekućom od 16.03.2009.,

123,87 kn tekućom od 16.04.2009.,

96,34 kn tekućom od 16.05.2009.,

98,79 kn tekućom od 16.06.2009.,

88,42 kn tekućom od 16.07.2009.,

83,45 kn tekućom od 16.08.2009.,

83,16 kn tekućom od 16.09.2009.,

90,25 kn tekućom od 16.10.2009.,

83,17 kn tekućom od 16.11.2009.,

84,48 kn tekućom od 16.12.2009.,

86,05 kn tekućom od 16.01.2010.,

100,23 kn tekućom od 16.02.2010.,

105,48 kn tekućom od 16.03.2010.,

105,49 kn tekućom od 16.04.2010.,

90,24 kn tekućom od 16.05.2010.,

123,46 kn tekućom od 16.06.2010.,

140,42 kn tekućom od 16.07.2010.,

160,09 kn tekućom od 18.08.2010.,

142,11 kn tekućom od 18.09.2010.,

200,90 kn tekućom od 16.10.2010.,

171,59 kn tekućom od 16.11.2010.,

167,23 kn tekućom od 16.12.2010.,

194,76 kn tekućom od 16.01.2011.,

222,32 kn tekućom od 17.02.2011.,

229,09 kn tekućom od 16.03.2011.,

235,09 kn tekućom od 16.04.2011.,

212,94 kn tekućom od 16.05.2011.,

208,89 kn tekućom od 16.06.2011.,

281,24 kn tekućom od 16.07.2011.,

240,74 kn tekućom od 16.08.2011.,

375,60 kn tekućom od 16.09.2011.,

344,24 kn tekućom od 16.10.2011.,

240,74 kn tekućom od 16.11.2011.,

272,64 kn tekućom od 16.02.2012.,

268,04 kn tekućom od 16.03.2012.,

269,34 kn tekućom od 16.04.2012.,

262,84 kn tekućom od 16.05.2012.,

266,24 kn tekućom od 16.06.2012.,

271,74 kn tekućom od 16.07.2012.,

264,53 kn tekućom od 16.08.2012.,

268,04 kn tekućom od 16.09.2012.,

304,24 kn tekućom od 16.10.2012.,

454,24 kn tekućom od 16.11.2012.,

354,24 kn tekućom od 16.12.2012.,

454,24 kn tekućom od 16.01.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.02.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.03.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.04.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.05.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.06.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.07.2013.,

454,24 kn tekućom od 16.08.2013.,

165,88 kn tekućom od 16.11.2013.,

154,24 kn tekućom od 16.01.2014.,

154,24 kn tekućom od 16.02.2014.,

154,24 kn tekućom od 16.03.2014.,

154,24 kn tekućom od 16.04.2014.,

154,24 kn tekućom od 16.06.2014.,

153,82 kn tekućom od 16.07.2014.,

354,24 kn tekućom od 16.08.2014. godine do 31.07.2015. godine,

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 20.812,50 kn / 2.762,29 EUR[2] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja odnosno 14. prosinca 2022. pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

 

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj …., potvrđen 27. srpnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić pod brojem OV-24916/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 8.551,46 CHF po srednjem tečaju Kreditora – tuženika na dan korištenja kredita.  Citiranim ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakom mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 123,90 CHF. Tužitelj je u cijelosti ispunio preuzetu obvezu prema tuženiku. Redovna kamatna stopa se s početnih 5,75% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

 

2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004 do 31. prosinca 2008. u izreci citirane presude povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju kako je to naglašeno u izreci citirane presude a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

3. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana sklapanja ugovora pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 15.000,00 kn.

 

4. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.  kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.,  to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

 

5. Prema čl.1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno st.3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala." Prema čl.1115. istog Zakona propisano je: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

6. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."      

 

7. Prema čl.6. st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a kako tuženik isto odbija, tužitelj je predložio da sud donese presudu kako je u izreci naznačeno i obveže tuženika na naknadu troška postupka.

 

8. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 01. ožujka 2022. (list 205-207 spisa) na iznos od 14.231,84 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

9. Dakle, kako je tužiteljica prvotno postavila zahtjev za isplatu u iznosu od 15.000,00 kn, a po provedenom vještačenju isplatu iznosa od 14.231,84 kn, ne radi se o preinaci tužbe, već smanjenju tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15, 70/19),  a tuženik se protivio i ovako uređenom tužbenom zahtjevu. Sud smatra da tužiteljica nije bez svoje krivnje mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev, uz navođenje svakog mjesečno preplaćenog iznosa bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem za isto, tako da je ovom presudom sud odlučio o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji glasi kao u izreci ove presude.

 

10. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (list 24-34) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je odbijen prigovor tuženika kao neosnovan i nakon pravomoćnosti rješenja nastavljeno je postupanje po predmetu.

 

11. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja i prigovara visini tužbenog zahtjeva. Vezano za navode tužbe prema kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev na presudama Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik smatra da isto nije osnovano, iz razloga što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu.  U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog zahtjeva o kreditu nepoštene. Pored toga, tuženik napominje kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila pa se navedene odluke ne mogu primijeniti na auto kredite, dok se u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 govori o ugovorima o stambenom kreditu. Ukoliko sud zauzme suprotan stav, tuženik tvrdi da je teret dokaza nepoštenosti odnosno nišetnosti konkretnih ugovornih odredaba na tužitelju. Nadalje, tuženik smatra da sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, jer u protivnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Prema stavu tuženika, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu su jasne, uočljive i razumljive. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF,  a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je isti mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, što znači da je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranima ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača  postavlja Sud Europske unije. Pojam "prosječnog potrošača" kroz praksu Suda Europske unije označava osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana u preambuli Direktive 2005/29/ EZ.

Temeljem čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu pa je  tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski) kredit. Tuženik smatra da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, obzirom da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je ista također tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim Općim aktima, čija je primjenama ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je upoznat s tekstom istih Općih akata. Pored toga, ugovor je solemniziran te je dodatno obrazložen tužitelju od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te je tuženik kamatnu stopu mijenjao  zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim Općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl.9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postajala obveza tuženika i drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tuženik je u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovana pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata u točci VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem  i inozemnim tržištima. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine, a tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: šestomjesečnog LIBOR-a za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

Navedeni parametri, po mišljenju tuženika, predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebalo očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje bi platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Stoga tuženik predlaže da se u dokaznom postupku sasluša tužitelj na okolnost postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća do isplate.

 

12. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj se u podnesku od 25. studenog 2019. (list 54-59 spisa) ponovno poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 (nastavno: Presuda CHF) i Pž-7129/13 (nastavno: presuda kamata te se poziva na odredbu čl. 502. c ZPP-a, prema kojoj je sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak.

Tužitelj se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem prvostupanjski sudovi u pojedinačnim postupcima nisu dužni ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenih ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, budući da Zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Stoga se tužitelj protivi svim dokaznim prijedlozima tuženika kao nesvrsishodnim. Nadalje, tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja ističe da ovaj prigovor nije osnovan. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/2017-2, iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegovog potraživanja. Dakle, zastara se smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (04. travnja 2012.), sve u skladu sa čl.241. i 245. ZOO-a, a do pravomoćnosti odluke (14. lipnja 2018.) ista je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što znači da sva potraživanja tužitelja nastala temeljem "preplaćenih" iznosa uplaćivanih unazad pet godina od dana podnošenja kolektivne tužbe nisu zastarjela niti su u tom smislu obuhvaćena prigovorom zastare. Kako je presuda "kamata" postala pravomoćna 13. lipnja 2014. pa od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata iznosa nastalog "nezakonitim" povećanjem kamatne stope, a navršava se 13. lipnja 2019.g. Presuda "Franak" postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. pa od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14. lipnja 2023.g. Vezano za navode odgovora na tužbu u kojem tuženik napominje da u sporno vrijeme sklapanja ugovora o potrošačkom kreditiranju pa sve do 1. siječnja 2013. nije postojala zakonska obveza banaka da utvrde i individualno protumače svakom potrošaču parametre koji utječu na promjenu kamatne stope pa da stoga njegovo ponašanje niti ne može biti protupravno, tužitelj ističe da je upravo iz toga razloga VTS RH, u kršenju načela savjesnosti i poštenja, kao jednom od osnovnih načela obveznih odnosa, našao uporište za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a kako  je to precizirao u izreci svoje presude. Da je kojim slučajem u to vrijeme postojala eksplicitna zakonska odredba koja bi tuženika obvezala na takvo postupanje, tada uopće ne bi mi bilo potrebe da se VTS RH pozove na spomenuto načelo, već isključivo na prekršeni propis.

 

              13. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je donio presudu br. P-2219/2019-42 od 3. lipnja 2022., ali je ista povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zadru, br. Gž-917/2022-2 od 14. rujna 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu, radi održavanja nove glavne rasprave, s time da će se o trošku žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Iz drugostupanjske odluke u bitnom proizlazi da je u konkretnom slučaju trebalo saslušati u svojstvu svjedoka osobu predloženu od strane banke na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, a sukladno stavu Ustavnog suda u novijim odlukama, odnosno da je povrijeđeno pravo na jednakost oružja kako ga tumače Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, obzirom da je tuženik isticao tijekom postupka da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu dali odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvih ugovora.

 

              14. U ponovnom postupku sud je sukladno uputi Županijskog suda u Zadru proveo novu glavnu raspravu 4. studenog 2022. na koju je pozvao radi saslušanja svjedoka predloženog od strane tužene banke I.O i tužiteljicu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na naprijed navedene okolnosti iz odluke drugostupanjskog suda. Međutim, svjedok I.O. nije pristupio na glavnu raspravu, iako je bio uredno pozvan, a o razlozima nedolaska nije obavijestio sud. Ujedno je tuženik na istom ročištu odustao od dokaznog postupka za saslušanje imenovanog svjedoka, a drugog svjedoka nije predložio. Stoga nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka I.O.

 

              15. Dakle, u dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o kreditu od 10. srpnja 2007. na listu 4-7 spisa i izvršio uvid u solemnizaciju ugovora na listu 8 te u otplatni plan na listu 9-12, u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12.02.2019. na listu 13-18 spisa. Pročitan je odgovor tuženika na tužbu na listu 24-34 spisa i izvršen uvid u priloge odgovora na tužbu na listu 37-53 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 25. studenog 2019. na listu 54-59 spisa, rješenje od 25. kolovoza 2020. na listu 61-64, žalba tuženika na listu 66-68 i izvršen uvid u priloge tuženika odnosno sudsku praksu na listu 69-83. Pročitano je rješenje Županijskog suda u Šibeniku od 14. listopada 2020. broj Gž-911/2020-2 na listu 88-89, podnesak tuženika na listu 91, podnesak tužitelja od 16. studenog 2020. na listu 92 i izvršen uvid u prilog tužitelja na listu 93, pročitan je podnesak tuženika od 15. ožujka 2021. na listu 94-100 spisa, podnesak tužitelja od 19. ožujka 2021. na listu 101-103, izvršen je uvid u izvadak iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu na listu 108-112 te u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika na listu 113-123 spisa. Pročitano je rješenje ovog suda od 20.7.2021. na listu 124-128, žalba tuženika na listu 130-133 i izvršen uvid u sudsku praksu na listu 134-160, pročitano je rješenje Županijskog suda u Splitu na listu 165-166 te rješenje Županijskog suda u Šibeniku od 8. prosinca 2021. broj Gž-1117/2021-2 na listu 170-172 spisa. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke D.V. na listu 184-199 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 1. ožujka 2022. kojim uređuje tužbeni zahtjev na listu 205-207, podnesak tuženika od 23. ožujka 2022. na listu 208-212 spisa i izvršen uvid u priloge tuženika na listu 213-226, pročitan je podnesak tužitelja od 25. ožujka 2022. na listu 227-230 spisa i izvršen uvid u sudsku praksu na listu 231-238. Pročitano je očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 277, pročitana je presuda ovog suda od 3.lipnja 2022. br. P-2219/2019-42 na listu 285-302 spisa, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude na listu 311-320 te je izvršen uvid u priloge, odnosno sudsku praksu na listu 321-353. Pročitano je rješenje od 29.lipnja 2022. (list 354-355) i žalba tuženika protiv tog rješenja na listu 357,rješenje Županijskog suda u Zadru od 14.rujna 2022. na listu 361-370 spisa te podnesak tužitelja od 6.listopada 2022. na listu 372 spisa.

 

              16. Na izvedene materijalne dokaze nije bilo primjedbi niti prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

 

              17. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika M. B., jer ista nema saznanja o pregovorima koje su stranke vršile prije sklapanja ugovora o kreditu niti je logično da bi se ista uopće sjećala predmetnog ugovora obzirom na protek vremena od sklapanja istog (20.07.2007.). Također je sud odbio kao nepotreban i odugovlačeći  dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja kako je to predloženo u odgovoru na tužbu u točci 56. na listu 34 spisa, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice.

 

18. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

 

-da su tužiteljica i tuženik 20. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4275464, koji je potvrđen 27. srpnja 2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem Ov-24916/07, a prema kojem je tuženik - kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.551,46 CHF po srednjem tečaju kreditora  - tuženika na dan korištenja kredita;

-da je predmetni kredit odobren tužitelju za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,75% te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutu CHF;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti;

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2014., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ona presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana  redovna kamata po promjenjivoj stopi koje se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u istom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

 

19. Među strankama je sporno je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, kao i da li se na konkretan slučaj mogu primijeniti utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača na koje se tužitelj poziva, odnosno među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istakao u ponovnom postupku, obzirom da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ona i suprug zajedno otplaćivali rate kredita.

 

20. Ove sporne činjenice utvrđivane su naprijed navedenim, izvedenim dokazima.

 

21. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

 

22. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je  preplatila prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

 

23. Prigovor tuženika glede nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice (obzirom da su i treće osobe, odnosno suprug tužiteljice plaćale rate predmetnog ugovora o kreditu) nije osnovan. Naime, po stavu suda eventualne treće osobe (koje su vršile uplate) ne bi trebale biti obuhvaćene tužbom, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je zaključila upravo tužiteljica kao korisnik kredita. Sukladno odredbi čl. 161. Zakona o obveznim odnosima propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba te je st. 3. istog čl. propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika – ovdje tužitelja i treće osobe (suprug tužiteljice uplatio nekoliko rata) nije od značaja za tuženika kao kreditora te nije odlučno da li je rate kredita otplaćivala tužiteljica ili treća osoba. Naime, tužiteljica je kao korisnik kredita zaključila predmetni ugovor o kreditu te je obvezu iz istog ispunila u cijelosti, radi čega je upravo tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje ove tužbe.

             

              24. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, sud je stava da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

              25. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.  

 

              26. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

 

27. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

28. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno saslušanjem tužiteljice da je postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bilo identično postupanju banaka, pa tako i tuženika u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju naznačenom u toj presudi kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

 

29. Iz iskaza tužiteljice A.M., saslušane na glavnoj raspravi od 4.studenog 2022. (list 374-375 spisa), utvrđeno je da joj prije sklapanja ugovora o kreditu od 20. srpnja 2007. nitko od djelatnika banke ništa nije pojasnio, tako da nije mogla očekivati da će joj rate kredita toliko rasti. Razumjela je da je kamatna stopa promjenjiva, ali nije mislila da će to biti u tolikom iznosu niti je znala na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Tužiteljica nije znala ni koliki rizik preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer je to tada bio najpovoljniji kredit. Tekst ugovora je banka unaprijed pripremila, a kredit joj je trebao za kupnju osobnog automobila i utrošen je u tu svrhu te je automobil korišten isključivo za osobne potrebe. Na upit je tužiteljica izjavila da ju osobni bankar nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Također joj osobni bankar nije pojasnio ni po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa. Pod uvjetom da joj je netko objasnio da se rate kredita mogu povećati na iznos koji je plaćala, tužiteljica ne bi podigla taj kredit. Osim kredita u CHF, nije joj ponuđen nikakav drugi kredit. Rate kredita su plaćali tužiteljica i njezin suprug zajedno, jer su živjeli u jednom kućanstvu.

Zamjenik pun. tuženika je stavio primjedbu na dio iskaza gdje se navodi da nije bilo ponuđeno drugog kredita u drugoj valuti. Tužiteljica je na ovu primjedbu odgovorila da su suprug i ona ciljano htjeli podići kredit u CHF jer je to tada bio najpovoljniji kredit te je valuta CHF bila stabilnija nego EUR i nije toliko rasla pa su mislili da je sigurnije podići kredit u švicarcima. Ne sjeća se da li im je ponuđen i kredit u eurima. Nitko u banci ju nije upozorio da se očekuje nagli porast CHF.

Zamjenik pun. tuženika je nakon saslušanja tužiteljice istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njen suprug plaćao rate kredita. Tužiteljica je izjavila da suprug i ona zajednički koriste novac, odnosno nemaju odvojene blagajne, nego zajedničku, a tako je bilo i u vrijeme ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu.

 

30. Sud je i  u ovom predmetu vezan na temelju odredbe čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužiteljica u ovoj parnici poziva na isto pa nije bilo potrebno izvoditi dokaze na te okolnosti, jer je osnova odgovornosti tuženika utvrđena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.

Naime, sud je uzeo u obzir da u većem broju odluka VSRH, kao i Visokog trgovačkog suda RH, povodom kolektivne tužbe utvrđene su ništetne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, snaga argumenta iznesena u tim odlukama obvezuje ovaj sud. Sama činjenica da je tuženik izvijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope, kao i pozivanje tuženika na to da je tužiteljica prihvatila Opće uvjete poslovanja tuženika, ne utječe na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer Opći uvjeti u smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formuliranom ugovoru bilo da se na njih u ugovoru poziva. Dakle, Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje  o promjeni kamatnih stopa.

 

31. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

33. Naprijed navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

34. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je  isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka),  nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

35. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

36. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

37. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.  

 

38. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.  Člankom 87. istog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

39. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene. 

 

40. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje obvezuje i ovaj sud, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

41. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga  stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

 

42. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

43. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužiteljicu i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužiteljica, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, dovedena u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima joj je nametnuta obveza, a koju obvezu tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku. 

 

              44. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku D.V (D.C. d.o.o.) koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Vještačenjem je bilo potrebno utvrditi: iznos preplate po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja ugovora, iznos preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

              Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da su 20.07.2007. tužitelj kao korisnik kredita, sa tuženikom kao Kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: …, koji je potvrđen dana 27.07.2007. godine, pod brojem OV -24916107. Temeljem tako zaključenoga Ugovora je ovdje tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos u visini od 8.551,46 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit se vraća u 84 jednaka mjesečna anuiteta, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,75% godišnjeg, i ugovorena je promjenjiva. Na listu 9 spisa se nalazi Otplatni plan iz kojega je vidljivo da je visina anuiteta sa kamatom od 5,75% 123,90 CHF mjesečno. Sa promjenom visine kamatne stope se mijenjala i visina anuiteta, a sto je vidljivo iz dokumentacije na listovima spisa 9 - 12.

Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: od studenog 2007. iznosila je 6,7% godišnje, od svibnja 2008. iznosila je 7,00%, od ožujka 2009. iznosila je 7,75%, od srpnja 2011. iznosila je 7,50% godišnje, od listopada 2011. iznosila je 6,75%.

Iz navedene je dokumentacije vidljivo da je kredit isplaćen/korišten dana 30.07.2007. godine, kada je srednji tečaj iznosio 4,404839 kn za 1 CHF. Visina anuiteta iz Otplatnog plana sa kamatnom stopom od 5,75% je 123,90 CHF mjesečno. Tako je kunska protuvrijednost 123,90 CHF x 4,404839 kn= 545,76 kn mjesečno. izračunata razlika anuiteta je 14.231,84 kn. Naime u mjesecima u kojima nije izvršena uplata obveze je prikazana razlika sa predznakom -, dok je u mjesecima u kojima su izvršene uplate dva anuiteta prikazana razlika preplaćenog iznosa.

Obzirom da je očigledno da se uplatama u mjesecima, nakon sto nije izvršena uplata, namiruje dugovanje iz prethodnih mjeseci, to je vještak opreza radi sačinila i tablicu sa izvršenim prijebojem.

Visina anuiteta iz Otplatnog plana sa kamatnom stopom od 5,75% je 123,90 CHF mjesečno. Tako je kunska protuvrijednost 123,90 CHF x 4,404839 kn= 545,76 kn mjesečno. izračunata razlika anuiteta je 14.231,84 kn. Naime u mjesecima u kojima nije izvršena uplata obveze je prikazana razlika sa predznakom -, dok je u mjesecima u kojima su izvršene uplate dva anuiteta prikazana razlika preplaćenog iznosa.

 

45. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kako je naprijed navedeno, kao i očitovanje vještaka na podnesak tuženika kojim u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, jer je vještak stručan i nepristran, a nalaz i mišljenje su obrazloženi te nije bilo primjedbi na matematički izračun vještaka. Stoga iz razloga ekonomičnosti postupka nije proveden dokaz saslušanjem vještaka.

 

              46. Za napomenuti je da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, s tim da smatra da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, iako je nesporno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a u odnosu na valutnu klauzulu navodi da bi trebalo u nalazu i mišljenju obuhvatiti razdoblja kada je protuvrijednost anuiteta bila manja od kunske protuvrijednosti simuliranog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita.

              47. Tužitelj se u podnesku od 25. ožujka 2022. protivio navodima tuženika iz podneska kojim se očituje nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući ih neosnovanim te ostaje u cijelosti kod ranije istaknutih navoda. Svrha provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja je u tome da se otklone bilo kakve eventualne nepravilnosti u pogledu visine iznosa koji je tužiteljica preplatila tuženiku pa se u konkretnom slučaju podneskom od 31. ožujka 2022. radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s izrađenim nalazom vještaka, koji je i matematički potvrdio tužiteljeve navode o postojanju "preplate". U odnosu na tijek zateznih kamata tužitelj ukazuje na stav Županijskog suda u Karlovcu u presudi broj Gž-28/2021 od 8.12.2021. donesene u istovrsnom predmetu, prema kojoj pravomoćna presuda po kolektivnoj tužbi u predmetu "F." isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita, tako da zatezne kamate teku od dana plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta.

              Nadalje, vezano za prigovor zastare tužiteljevog zahtjeva, pored već ranije navedenog, tužitelj ukazuje i na priopćenje VSRH objavljeno na web stranici istoga od 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava kako je Sud EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti se računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršenog plaćanja. Stoga tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva koji je specificiran po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju, a koji glasi kao u izreci ove presude.

 

              48. Kako je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sud je usvojio u cijelosti ovako postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu u iznosu od ukupno 14.231,84 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude. 

 

              49. U konkretnom slučaju je tužiteljica tijekom postupka navela da će tužbeni zahtjev točno specificirati nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer ista, kao laik to ne može učiniti bez stručnih financijsko-knjigovodstvenih znanja te je u tužbi samo okvirno postavljen tužbeni zahtjev (na iznos od 15.000,00 kn), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

50. Dakle, tužiteljica je, po mišljenju suda, bez svoje krivnje, mogla specificirati tužbeni zahtjev i određeno ga postaviti  upravo nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog  vještačenja. 

 

              51. Budući da je sud u cijelosti usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u iznosu od 14.231,84 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate,  (kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu o izmjeni kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i valutnoj klauzuli), o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              52. Pored povrata preplaćenih iznosa tužiteljici je na svaki pojedini preplaćeni iznos dosuđena i zatezna kamata od dana dospijeća svakog  mjesečnog anuiteta pa do isplate, a sve primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.  Naime, tužiteljici, po stavu suda, pripada zatezna kamata od dana kada je plaćen mjesečni anuitet pa do isplate, jer je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete.

 

53. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

              54. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl. 155.Zakona o parničnom postupku.

              Tužiteljica potražuje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (troškovnik na listu 377), kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 12. rujna 2019. u iznosu od 375,00 kn, sastav podneska od 25. studenog 2019. u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 25. ožujka 2020. u iznosu od 375,00 kn, sastav podneska od 25. studenog 2020. iznos od 1.500,00 kn, sastav podneska od 19. ožujka 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, zastupanje na raspravi od 08. travnja 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, zastupanje na raspravi od 11. siječnja 2022. u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 20. siječnja 2022. u iznosu od 375,00 kn ,sastav podneska od 1. ožujka 2022. iznos od 1.500,00 kn, sastav podneska od 25. ožujka 2022. iznos od 1.500,00 kn, zastupanje na raspravi od 26. travnja 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, pristup ročištu 3.lipnja 2022. za donošenje i objavu presude u iznosu od 750,00 kn, sastav podneska od 6.listopada 2022. u iznosu od 1.500,00 kn, zastupanje na ročištu od 4.studenog 2022. u iznosu od 1.500,00kn te pristup na ročištu za objavu presude od 14. prosinca 2022. u iznosu od 750,00 kn, odnosno ukupno 19.125,00 kn uz pripadajući PDV 25% na naprijed navedene troškove u iznosu od ukupno 4.781,25 kn, te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 500,00 kn i na presudu u iznosu od 500,00 kn. Dakle, sveukupan trošak koji tužiteljica potražuje iznosi 25.906,25 kn / 3.438,35 eur.

 

              55. Sud nije priznao tužiteljici zatraženi trošak za sastav podneska od 12. rujna 2019. u iznosu od 375,00 kn (uz pripadajući PDV 25 %), jer je uz taj podnesak punomoćnik tužiteljice dostavio samo dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, a koji je dokaz o uplati mogao dostaviti i bez podneska, niti mu je priznat trošak za sastav podneska od 25. ožujka 2020. u iznosu od 375,00 kn, jer je isti bio nepotreban (samo predlaže zakazivanje ročišta). Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 20. siječnja 2022. u iznosu od 375,00 kn, jer  je uz taj podnesak punomoćnik tužitelja samo dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje pa se ne radi o nužnom trošku, obzirom da je mogao dostaviti dokaz o uplati i bez tog podneska.

Također, sud nije priznao tužiteljici niti trošak sastava podneska od 25. ožujka 2022. u iznosu od 1.500,00 kn, jer se tim podneskom tužiteljica očituje na tuženikovo očitovanje o nalazu i mišljenju vještaka pa taj trošak nije bio nužan, kao što nije bio nužan niti trošak podneska  od 19. ožujka 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, jer se u tom podnesku u bitnom ponavljaju navodi iz podneska tužiteljice od 25. studenog 2019., a ujedno tužiteljici nije priznat niti trošak PDV-a 25% na naprijed navedene troškove.

Vezano za trošak tužiteljice koji se odnosi na pristup punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude 14. prosinca 2022. u iznosu od 750,00 kn, uz pripadajući PDV od 25 %, sud nije o istom odlučio ovom presudom, jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja presude bilo neizvjesno da li će tužiteljici nastati taj trošak, već će sud o tom trošku odlučiti tek nakon ročišta za objavu presude posebnim rješenjem, ukoliko tužiteljici taj trošak nastane, odnosno ako punomoćnik tužiteljice pristupi na ročište za objavu presude.

Dakle, ukupan trošak tužiteljice koji je bio nužan, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("NN" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) iznosi sveukupno 20.812,50  kn / 2.762,29 eur.

 

56. U preostalom dijelu  (iznad dosuđenih 20.812,50  kn / 2.762,29 eur ) sud  je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka, kao neosnovan, jer je previsoko postavljen.

 

 

U Valpovu 14. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                         Sutkinja:

                                                       

                                                                                      Tatjana Varžić

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćniku tužiteljice,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.