-1-

                                                                                                                   Broj: Jž-1838/2020

 

                               

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog K. J., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenika podnijetoj po branitelju E. D., odvjetniku iz K., protiv presude Općinskog suda u Kutini od 14. listopada 2020., broj: 10. Pp J-124/2020, na sjednici vijeća 14. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog K. J. i potvrđuje se pobijana presuda

 

II.       Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo mu je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kuna, koju je dužan platiti u obrocima u roku od tri mjeseca.

 

2.              Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

 

3.              Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da odluka nije osnovana na zakonu. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak ističući da je izreka nerazumljiva i proturječna razlozima, te da razlozi o odlučnim činjenicama u presudi uopće nisu navedeni, kao i da je sud odbio dokazni prijedlog obrane za saslušanje I. i Đ. J. iz čijih iskaza bi zaključio da supruga u kritično vrijeme nije uzimala propisanu terapiju zbog čega nije funkcionirala u obitelji, kao i da sud nije uzeo u obzir iskaz nezainteresirane svjedokinje I. J. koja je navela da ona i suprug nisu čuli viku u prizemlju kuće u kojoj žive, a koji dokaz je trebalo cijeniti. Okrivljenik ponavlja svoju obranu koju je iznio tijekom postupka, te ukazuje da u ovom predmetu nije bilo medicinske dokumentacije iako supruga navodi da je bio fizički nasilan i dva puta je udario u lice i gurao, pa je jasno da bi ozljede nastale, no ona niti je potražila liječničku pomoć niti je na sudu mogla reći kojom ju je rukom udario. No, navedene nedosljednosti sud nije analizirao pa se presuda ne da analizirati, pri čemu je netočan zaključak suda da ona nema motiva za izmišljanje jer ona lažnim prijavljivanjem želi osigurati bolju poziciju u razvodu braka kako bi dobila skrbništvo jer se kao psihički bolesna osoba bez zaposlenja teško može brinuti o djetetu, pa je njezin iskaz valjalo doista cijeniti s više kritičnosti. Također je navela da se događaj odigrao oko 02,00 sata dok je on kažnjen za djelo počinjeno oko 0,30 sati čime je odluka u suprotnosti s provedenim dokazima. Žalitelj prilaže medicinsku dokumentaciju navodeći da je razvidno da nije koristila terapiju i po pet dana, pa je i na raspravi taj problem pokušala minorizirati, no jasno je da je njezino psihičko stanje u vrijeme događaja bilo loše, dolazilo je i do samoozljeđivanja, pa ga je očito lažno prijavila, a sud nije imao osnova za povjerovati iskazu svjedokinje koja je psihički rastrojena, već ga je trebalo osloboditi primjenom načela in dubio pro reo. Da se događaj odigrao ona bi ga odmah prijavila, no nasilja očito nije bilo, zbog čega predlaže da ga se oslobodi krivnje, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. 

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.              Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

              Nadalje, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji, pa nije smatrao potrebnim provesti i druge dokaze, u obrazloženju presude je dao ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđeno da je okrivljenik ostvario zakonska obilježja prekršaja. Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu svjedokinje – oštećenice i njezinom suočenju s okrivljenikom, a da nije našao za potrebnim ispitati kao svjedoke okrivljenikove roditelje, ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.             

             

7.              Činjenično stanje je prvostupanjski sud prvenstveno utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenika i iskaza svjedokinje – oštećenice M. J., te provedenim suočenjem između okrivljenika i oštećenice.

              Obranu okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom provedenih dokaza i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, za svoju odluku dao je razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

              Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, kako u odnosu na okrivljenikovo postupanje, tako i u odnosu na postojanje uznemirenosti i povrede dostojanstva kod žrtve nasilja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji, pa nije smatrao potrebnim provesti i ispitivanje svjedoka Đ. i I. J., okrivljenikovih roditelja koji žive u istoj kući na drugoj etaži, te je dao razloge zbog kojih nije provodio dokaz ispitivanjem predloženih svjedoka. Naime, iz zapisnika o ispitivanju svjedokinje I. J. sastavljenog po policijskim službenicima neposredno nakon događaja proizlazi da predmetne zgode nije čula viku iz prizemlja kuće, a na što ukazuje i obrana u žalbi. No, okrivljeniku se i ne stavlja na teret vika i galama, već vrijeđanje izrazima „kujo jedna, samo znaš širiti noge“ i izgurivanje supruge iz kuće.

Iz iskaza oštećenice proizlazi da izričito navodi da je okrivljenik prema njoj primijenio fizičku silu (dva šamara i izgurivanje iz kuće), no ne iskazuju da bi uslijed toga bila ozlijeđena, niti je tražila liječničku pomoć nakon događaja, slijedom čega niti ne može posjedovati liječničku dokumentaciju. Činjenica da oštećenica u događaju nije zadobila tjelesne ozljede ne dovodi nužno do zaključka da ju okrivljenik nije udarao, s obzirom da je logično da snaga udarca (otvorenim dlanom ruke po obrazu, guranje...) može biti takvog intenziteta da nužno ne dovodi do ozljeđivanja, no ta okolnost ne oduzima postupanju počinitelja obilježja fizičkog napada na javnom mjestu. Naime, kod opisanih situacija primjena fizičke sile niti nije nužno u funkciji ozljeđivanje, već joj je cilj poniženje i zastrašivanje osobe. Stoga postojanje i težina ozljede nije odlučna činjenica pri utvrđivanju krivnje za predmetni prekršaj, s obzirom da su odlučne činjenice u odnosu na ponašanje okrivljenika nesporno utvrđene svjedočenjem i suočenjem.

Činjenica da oštećenica nije znala kojom rukom ju je okrivljenik udario, nije od odlučne važnosti pri ocjeni vjerodostojnost njezinog iskaza, a logično je da iskazi svjedoka mogu imati nepreciznosti uslijed svih okolnosti događaja, konkretno uzimajući u obzir da se radilo o stresnom događaju nabijenom emocijama (vrijeđanje, udaranje, tjeranje iz kuće). Stoga su moguće i logične razlike u percepciji događaja u odnosu na određene detalje, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenom“ lažnom iskazu sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika.

Nadalje, što se tiče novih dokaza koje žalitelj predlaže i prilaže uz žalbu (liječnička dokumentacija za oštećenicu koja ukazuje na njezino psihičko oboljenje), ističe se da je oštećenica svoj prvi iskaz policiji dala u kratkom vremenu nakon događaja, a njezina sposobnost za svjedočenje, ubrojivost općenito i vjerodostojnost prilikom iskazivanja na sudu nisu dovedene u sumnju tijekom postupka. Stoga niti medicinska dokumentacija iz koje je vidljivo da je bila psihijatrijski liječena (povratni depresivni poremećaj F33) nikako ne upućuje na zaključak da se radi o osobi koja je zbog svoje bolesti lažno svjedočila sa svrhom neistinitog terećenja žalitelja.

 

8.              Stoga je prema mišljenju ovog Suda, prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

              Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na vrijeme počinjenja djela, ovaj Sud ističe da vrijeme počinjenja prekršaja u pravilu (pa tako i kod ovog prekršaja) ne predstavlja zakonsko obilježje prekršaja. Naime, nesporno je da je do događaja koji je prethodio oštećeničinu odlasku iz kuće doista došlo, o čemu su oboje supružnika suglasni (smještajući događaj u noćne sate dana 7. svibnja 2020.), pri čemu se ističe da vrijeme počinjenja nije bitan element kod djela stavljenog okrivljeniku na teret, u smislu da bi o vremenu počinjenja ovisila primjena neke od odredbi prekršajnog zakonodavstva koja se odnosi na obveznu primjenu blažeg zakona, odredaba o zastari i sl.

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

9.              Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

              Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja bila propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju u trajanju od najmanje 3 dana do najviše 90 dana.

              Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna koja je izrečena u ublaženom iznosu, dakle ispod zakonskog minimuma za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom odmjeravanja kazne, a po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

 

10.              Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

11.              Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka, a cijeneći da ima mala primanja i da uzdržava troje djece.    

 

12.              Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 14. prosinca 2022.

 

                                                           

           Zapisničar:                                                          Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

      Robert Završki, v. r                                                     Goranka Ratković, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini u 7 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu, punomoćnika i tužitelja.