1

Broj: Ppž-4235/2022

                           

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. S. O. i dr., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/90., 30/90., 47/90. i 92/94.), odlučujući o žalbi okr. Z. M., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. ožujka 2022., broj: 73. Pp J-1094/2019-36 u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. Z. M. i potvrđuje se prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

 

II.      Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. Z. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna / 26,54 € (dvadesetšesteuraipedesetčetiricenta)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. ožujka 2022., broj: 73. Pp J-1094/2019-36, proglašeni su krivim okr. S. O. i okr. Z. M. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, izrečena novčana kazna i to okr. S. O. u iznosu od 227,19 kuna, a što je protuvrijednost 60 DEM-a te okr. Z. M. u iznosu od 681,58 kuna, a što je protuvrijednost 180 DEM-a, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku od 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

1.1.           U odnosu na troškove prekršajnog postupka, oba okrivljenika obvezani su na

naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, svaki.             

2.              Protiv te presude, okr. Z. M. pravodobno je po braniteljici odvjetnici V. K. podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Žaleći se zbog bitne povrede prekršajnog postupka okr. Z. M. isitče da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, da prvostupanjski sud paušalno navodi u kojem dijelu poklanja vjeru obranama okrivljenika i svjedoka, da nekritički analizira provedena suočenja te da niti ne cijeni činjenicu da niti jedan materijalni dokaz ne ukazuje da je počinio predmetni prekršaj, a time da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, nakon iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika i to u točkama 10., 11., 12. i 13. obrazloženja pobijane presude, na koje se upućuje okrivljenik kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

6.              Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okr. Z. M. ističe da prvostupanjski sud ne cijeni okolnost da se samo branio od napada te da se u konkretnom slučaju ne radi o prekršaju, već o postupanju u nužnoj obrani.

 

6.1.              Međutim, suprotno žalbenim navodima okr. Z. M., prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

6.2.              Osnovano je, prvostupanjski sud analazirajući obranu okr. S. O., okr. Z. M., iskaza svjedoka P. D., provednog suočenja između okrivljenika te između okr. S. O. i okr. Z. M. sa svjedokom P. D. zaključio da je okr. Z. M. svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja djela prekršaja koji mu se stavlja na teret.

6.3.              Nisu osnovani žalbeni navodi okr. Z. M. da se samo branio od napada te da je postupao u nužnoj obrani.  Naime, iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da je između okr. S. O. i okr. Z. M. došlo do međusobnog fizičkog sukoba u kojem je okr. Z. M. udario okr. S. O., a što proizlazi i iz obrane okr. Z. M. u dijelu kada iskazuje „…Došlo je do fizičkog sukoba. Krenuo je na mene, unio mi se u lice, zamahnuo je rukom prema meni, zadao mi udarac tako da me je ogrebao iznad lijevog okr. Nakon toga sam mu vratio, otvorenim dlanom desne ruke sam ga udario u glavu na što je on pao na pod…“.

 

6.4.              Odredbom članka 18. stavak 2. Prekršajnog zakona propisano je da je nužna obrana ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je za postupanje u nužnoj obrani nužno da postoji istovremeni ili izravno predstojeći protupravni napad te prijeka potreba da se taj napad odbije pri čemu se pod protupravnim napadom podrazumijeva isključivo napad na tjelesni integritet osobe. U konkretnom slučaju, iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je protupravno ponašanje okr. Z. M. bilo neophodno, već je naprotiv okr. Z. M. nakon verbalnog sukoba sa okr. S. O. te vrijeđanja o strane okr. S. O. te nakon zaustavljanja okr. S. O. s vozilom na ugibalištu, zaustavio svoje vozilo te izašao iz vozila i krenuo prema okr. S. O., nakon čega je između istih došlo do naguravanja o čemu je svjedočio svjedok P. D. iskazavši „…Onda je Z. kombi vozilom kojim je upravljao stao iza njega, a iz vozila ispred je vozač izišao naprijed van i pozvao Z. da izađe iz kombi vozila. Onda je Z. izašao i onda su se počeli naguravati jedan drugoga i jedan prema drugome su išli objema rukama prema licu…“, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je okr. Z. M. nakon verbalnog sukoba pristao na poziv okr. S. O. za zaustavljanjem, a izlaskom iz vozila i hodanjem prema okr. S. O. pristao na mogući fizički sukob do kojeg je i stvarno došlo, odnosno da se i sam okr. Z. M. izabrao ponašati na neprimjeren način, remetivši javni red i mir fizičkom sukobom, pri čemu je irelevantno tko je započeo sukob.

 

6.5.              Slijedom navedenog, žalba okr. Z. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

7.              Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. Z. M. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

7.1.              Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni okr. Z. M. ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te joj je za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

7.2.              Naime, za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u rasponu od 50 do 200 DEM, u protuvrijednosti domaće valute, odnosno, kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana, pa je evidentno da novčana kazna u iznosu od 681,58 kuna, a što je protuvrijednost od 180 DEM, predstavlja blažu vrstu kazne.

 

8.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

9.              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 14. prosinca 2022.

 

 

 

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. Z. M., braniteljicu i tužitelja.