1

Poslovni broj 16 Gž R-3042/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 16 Gž R-3042/2022-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ines Kovačević predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Slavice Garac članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. O. iz Z., Brijunska 5a, OIB:.., zastupane po punomoćnici A. D., odvjetnici iz Z., protiv tuženika I. I. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16001/2021-65 od 25. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. prosinca 2022.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16001/2021-65 od 25. travnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.

 

              II O zahtjevu tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Izreka presude suda prvog stupnja glasi:

”I/ Odbijaju se konačno postavljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku: I. I. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:…, isplatiti tužiteljici: O. M., iz Z., OIB:…, na ime razlike neisplaćene plaće, ukupan iznos od 15.475,10 kn (petnaest tisuća četiristo sedamdeset i pet kuna i deset lipa), zajedno sa zateznom kamatom za kašnjenje prema kamatnoj stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

- na iznos od 41,44 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 377,06 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,39 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,38 kn od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,38 kn od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,39 kn od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,38 kn od 16. prosinca 2012. do isplate, a sve u roku od 8 (osam) dana.

II. Nalaže se tuženiku: I. I. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:…, isplatiti tužiteljici: O. M., iz Z., OIB:…, trošak ovog postupka, zajedno sa zateznim kamatama za kašnjenje po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 (petnaest) dana, odnosno podredno

I. Nalaže se tuženiku: I. I. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:…, isplatiti tužiteljici: O. M., iz Z., OIB:…, na ime razlike neisplaćene plaće, ukupan iznos od 12.016,34 kn (dvanaest-tisuća i šesnaest kuna i trideset-četiri lipe), zajedno sa zateznom kamatom za kašnjenje prema kamatnoj stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

- na iznos od 41,44 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 377,06 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 362,88 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.723,68 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,39 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,38 kn od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 1.759,38 kn od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 30,01 kn od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 30,00 kn od 16. prosinca 2012. do isplate, a sve u roku od 8 (osam) dana.

II. Nalaže se tuženiku: I. I. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:…, isplatiti tužiteljici: O. M., iz Z., OIB:…, trošak ovog postupka, zajedno sa zateznim kamatama za kašnjenje po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.".

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.375,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

2. Protiv ove presude žalbu je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijlanog prava izjavila tužiteljica koja traži i naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenilno stanje.

 

5. Tužiteljica tužbom potražuje razlike plaće od tuženika, budući da smatra da ista nije bila u cijelosti usklađena s odredbama Kolektivnog ugovora tuženika.

 

6. U ovom postupku prethodno je već bila donesena pravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio odluku dana 25. svibnja 2021. pod poslovnim brojem Rev-200/2021 kojom je ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, nakon što je prethodno svojim rješenjem poslovnog broja Revd-671/2020 od 17. studenog 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude, radi pravnog pitanja koje glasi "Da li prava stečena za vrijeme važenja određenog Kolektivnog ugovora kojim su i poslodavac i radnici u poslodavca vezani, prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora, i to samo uslijed prestanka važenja kolektivnog ugovora?", dok je u preostalom dijelu prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbačen.

 

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom tj. rješenjem poslovnog broja Rev-200/2021 od 25. svibnja 2021. naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili sljedeće činjenice, i to:

- da je na temelju Ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika 4. ožujka 2003. tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu referenta IV,

- da je Aneksom Kolektivnog ugovora od 6. srpnja 2011. utvrđeno da osnovica najniže osnovne plaće iznosi od 2.300,00 do 2.600,00 kn ovisno o odluci Uprave i financijskim mogućnostima I. I., te da se ista primjenjuje najdulje do 23. srpnja 2012.,

- da iz odluke Uprave poslodavca od 15. siječnja 2013. vrijednost boda za izračun plaće od 1. siječnja 2013. iznosi 2.000,00 kn, međutim da je tuženik navedenu vrijednost obračunavao i ranije,

- da je iz preslike radne knjižice tužiteljice razvidno da je rođena 15. kolovoza 1956., dakle da je 15. kolovoza 2011. navršila 55 godina života te da je nedvojbeno u utuženom razdoblju imala navršenih 55 godina života, što tuženik u ovom postupku nije osporavao.

 

6.2. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju od 25. svibnja 2021. navodi i da su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da tuženik tužiteljici nije bio dužan u spornom razdoblju isplaćivati plaću prema osnovici iz plaće koja je prethodila primjeni Kolektivnog ugovora odnosno da nije postojala zakonska prepreka umanjenja osnovice koja bi se odnosila i na tužiteljicu. Drugostupanjski sud nadalje obrazlaže da kada bi se prihvatilo suprotno stajalište tada bi Kolektivni ugovor, iako je prestao djelovati čak i kao produžena primjena pravnih pravila, nastavio proizvoditi svoje pravne učinke, a svrha ukidanja produžene primjene pravnih pravila je upravo ukidanje svih prava koji iz Kolektivnog ugovora proizlaze.

Pritom je ukazano da je Kolektivni ugovor tuženika sklopljen 23. srpnja 2010. na vrijeme od dvije godine, dok je Aneks navedenog Kolektivnog ugovora sklopljen 6. srpnja 2011. s primjenom najdulje do 23. srpnja 2012. Predmetnim Kolektivnim ugovorom i to odredbom čl. 43. propisano je:

"1. Radnik s navršenih 60 godina života i radnica s navršenih 55 godina života zadržavaju do odlaska u mirovinu najmanju plaću koju su ostvarili u zadnjem mjesecu koji prethodi mjesecu potpisivanja ovog kolektivnog ugovora, a uz uredno i savjesno obavljanje svojih poslova i postizavanja rezultata rada primjerene njihovoj dobi.

2. Radnicima iz stavka 1. ovog članka ne može se umanjiti plaća, osim u slučaju kada je smanjena prosječna bruto plaća isplaćena u društvu u odnosu na prethodni mjesec. Umanjenje plaće iz ovog stavka, a koje se odnosi na radnike iz stavka 1. ovog članka, može iznositi maksimalno polovicu od ukupnog postotka za koji je smanjena prosječna bruto plaća isplaćena u društvu u odnosu na prethodni mjesec.

3. U koliko dolazi do povećanja osnovice najniže osnovne plaće radnici iz stavka 1. ovog članka imaju pravo na povećanje u punom iznosu."

 

6.3. Aneksom Kolektivnog ugovora od 6. srpnja 2011. ugovoreno je da osnovica najniže osnovne plaće iznosi od 2.300,00 do 2.600,00 kn ovisno o odluci Uprave i financijskim mogućnostima Instituta IGH, te da se ista primjenjuje najdulje do 23. srpnja 2012.

 

6.4. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukazao da je Pravilnikom o radu tuženika od 18. prosinca 2012. u čl. 39. definirana plaća radnika, koja se sastoji od osnovne plaće prema složenosti poslova, dodataka na plaću po osnovi radnog staža, te ostalih dodataka iz Pravilnika. Nadalje se utvrđuje da osnovnu plaću prema složenosti poslova čini umnožak koeficijenta složenosti radnih mjesta na koje je radnik raspoređen i vrijednosti boda u mjesecu za koji se isplaćuje plaća, u normalnim uvjetima rada na tom radnom mjestu. Nadalje je čl. 39. st. 4. Pravilnika o radu propisano da se vrijednost boda utvrđuje Kolektivnim ugovorom, a ukoliko ne postoji važeći Kolektivni ugovor, odlukom Uprave poslodavca.

 

6.5. U postupku je, kako je vidljivo iz stanja spisa te što se potvrđuje u citiranom rješenju od 25. svibnja 2021., provedeno financijsko vještačenje kojim je vještak utvrdio da je tužiteljici u lipnju 2010. kao zadnjem mjesecu koji prethodi mjesecu potpisivanja Kolektivnog ugovora visina osnovice iznosila 2.460,00 kn, te je ista u lipnju smanjena na 2.300,00 kn, te da je razlika između bruto plaća koje su tužiteljici obračunate i isplaćene i bruto plaća koje bi joj bile obračunate pod pretpostavkom visine osnovce prema čl. 43. st. 2. Kolektivnog ugovora od prosinca 2011. do prosinca 2012. iznosila 12.016,34 kn (Varijanta 2.), odnosno do travnja 2012. 7.927,19 kn (Varijanta 2.a.). Pritom su sudovi prvog i drugog stupnja kao pravilnu prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice primijenili Varijantu 3. iz nalaza i mišljenja vještaka, a u kojoj je vještak obračun temeljio na način kako tuženik razumijeva i tumači čl. 43. st. 2. Kolektivnog ugovora i to da navedeni čl. 43. Kolektivnog ugovora ne polazi od osnovice (vrijednosti boda) već od ukupne bruto plaće koju je tužiteljica primila u lipnju 2010. (10.501,26 kn) kada je vrijednost boda iznosila 2.460,00 kn, a ukupni broj bodova bio 4,27. Na taj način tuženik umanjenje početne bruto plaće ne veže za umanjenje osnovice već na ukupnu bruto plaću, koja u sebi sadržava i bodove, kao varijabilnu individualnu kategoriju.

Ukazano je i da je Kolektivni ugovor sklopljen na vrijeme od dvije godine (zaključen 23. srpnja 2010.), dakle istekao je 23. srpnja 2012., a i iz njegova Aneksa od 6. srpnja 2011. utvrđeno je da se primjenjuje najdulje do 23. srpnja 2012., pri čemu je sukladno čl. 27. Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, predmetni Kolektivni ugovor bio u produženoj primjeni od tri mjeseca od stupanja na snagu navedenog Zakona, a isti je stupio na snagu 28. srpnja 2012., dakle bio je u primjeni do 28. listopada 2012.

 

6.6. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da prema njegovoj ocjeni odgovor na revizijsko pitanje tužiteljice glasi da prava stečena za vrijeme važenja određenog kolektivnog ugovora prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora, međutim sudovi su u obvezi primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za vrijeme njegovog važenja, što uključuje i odredbu čl. 43. Kolektivnog ugovora.

 

6.7. Slijedom navedenog, revizijskom odlukom tj. rješenjem od 25. svibnja 2021. je ukazano da je ostalo nejasno iz kojih razloga su sudovi prihvatili Varijantu 3. nalaza i mišljenja vještaka.

 

7. Sud prvog stupnja u osporavanoj presudi, a nakon što je ponovio postupak, navodi da je u nalazu i mišljenju od 13. veljače 2018. financijski vještak iznio ukupno tri Varijante (inačice) nalaza i mišljenja, te je tako u 1. Varijanti utvrdio dugovanje od 8.328,74 kn. Nakon toga vještak je iznio i 2. Varijantu, u 2.a. i 2.b. Podvarijanti (12.016,34 kn te 7.927,19 kn), navodeći da je u takvim Varijantama, između ostalog, korigirana i okolnost što je tuženik kroz određeno razdoblje koristio manju osnovicu za plaću tužiteljice od minimalno dopuštene u smislu odredbi Kolektivnog ugovora.

Vještak je predočio i 3. Varijantu, koja utvrđuje samo minimalni manjak od 264,42 kn, do kojeg se izračuna došlo na način da se uzimalo u obzir tzv. "dozvoljeno" umanjenje plaća starijim radnicima, i to u vrijeme važenja Kolektivnog ugovora, a ne i u razdoblju nakon toga.

 

7.1. Prvostupanjski sud ukazuje da nije sporno da je u utuženom razdoblju i tužiteljica spadala u grupu tzv. starijih radnika, u kojem smislu na nju valja primijeniti odredbu čl. 43. Kolektivnog ugovora, kao i odredbu čl. 40. istog, ali ne na način kako je to izračunato u 1. i 2. Varijanti (koja sadrži dvije Podvarijante), odnosno u Varijanti iz dopunskog nalaza i mišljenja od 2. kolovoza 2018.

 

7.2. Naime, sud prvog stupnja ističe da iz odredbe čl. 43. Kolektivnog ugovora proizlazi da se i radnicima starijim od 60 godina odnosno radnicama starijim od 55 godina plaća može umanjiti, i to u slučaju kada je smanjena prosječna bruto plaća isplaćena u društvu (kod tuženika) u odnosu na prethodni mjesec (st. 2. čl. 43. Kolektivnog ugovora), kod čega je u st. 3. navedenog članka propisano do koje razine se plaća takvim radnicima može umanjivati.

 

7.3. Sud prvog stupnja smatra da je pravilan upravo izračun iz Varijante 3. nalaza i mišljenja financijskog vještaka (koji utvrđuje manjak od 264,42 kn), budući da izračun valja vršiti na način da se ne uzima u obzir samo osnovica (vrijednost boda) tj. umanjenje iste, već umanjenje ukupne bruto plaće (što st. 2. čl. 43. Kolektivnog ugovora navodi kao kriterij, budući da se kao referentna vrijednost za umanjenje plaće zaštićenim radnicima navodi smanjenje prosječnih bruto plaća u društvu), i to koju je konkretno tužiteljica primila u lipnju 2010., u koje vrijeme je vrijednost boda iznosila 2.640,00 kn, a ukupno broj bodova bio 4,27, i u kojem smislu je tuženik i postupao kroz sporno razdoblje, tj. primjenjivao Kolektivni ugovor, uključivo i čl. 43. Kolektivnog ugovora.

 

7.4. Po ocjeni suda prvog stupnja, tim slijedom umanjenje početne bruto plaće se ne veže na umanjenje osnovice kao fiksnog dijela plaće, već na ukupnost bruto plaće, koja u sebi sadržava i bodove, kao inače varijabilnu individualnu kategoriju, kod čega je vještak uzimao u obzir navode tuženika iz podneska od 1. travnja 2016., gdje su prikazani iznosi postotka stvarnog pada sveukupnih bruto plaća društva tj. tuženika, kako je to pobliže iznio i vještak u Tabeli 3., i takav način izračuna proizlazi iz prethodno citirane odredbe čl. 43. Kolektivnog ugovora, pri čemu se ukazuje da je vještak kod predmetnog izračuna utvrdio i određene preplate od strane tuženika (vidljivo npr. iz kolone "h" spomenute Tabele 3.), u kojem smislu onda nije odlučno što je tuženik, temeljem svojih odluka (koje tužiteljica nije posebno pobijala) kroz određena razdoblja umanjio osnovicu i ispod 2.300,00 kn tj. na 2.000,00 kn.

Navedeno iz razloga što je iz Varijante 3. izračuna vještaka, temeljene na naprijed iznesenoj interpretaciji odredbe čl. 43. Kolektivnog ugovora, vidljivo da ne postoji dugovanje tuženika prema tužiteljici, a kako to u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 16. prosinca 2021. potražuje tužiteljica, eventualno kumulirajući potraživanje u iznosima od 15.475,10 kn odnosno 12.016,34 kn, no koje izračune, mada su matematički nesporni, nije bilo moguće prihvatiti, iz prethodno iznesenih razloga.

 

7.5. Sud prvog stupnja dodatno još napominje da nije bilo moguće prihvatiti niti navode tužiteljice da bi pravo na zaštićenu plaću u smislu odredbi Kolektivnog ugovora imala i nakon prestanka njegovog važenja, do čega je došlo 28. listopada 2012., budući da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o "stečenim pravima", već je u nastavnom razdoblju, kada nije bilo sklopljenog Kolektivnog ugovora, valjalo vezano za izračun plaće tužiteljice primijeniti preostale postojeće izvore prava, npr. ugovor o radu, Pravilnik o radu i sl., kako je to i učinjeno prilikom obračuna iz Varijante 3., što je podudarno i s stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ranije citirane odluke od 25. svibnja 2021., a vezano za pitanje iz također citiranog rješenja o dopuštanju revizije od 17. studenog 2020.

Također, neosnovanim smatra sud prvog stupnja i navode tužiteljice da bi u revizijskoj odluci (rješenje od 25. svibnja 2021.) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo konačno stajalište odnosno pravno shvaćanje o neosnovanosti prihvaćanja Varijante 3., budući da je vidljivo da revizijski sud govori o nejasnoćama u ranijem obrazloženju ("… ostalo /je/ nejasno iz kojeg razloga su sudovi prihvatili varijantu 3. nalaza i mišljenja vještaka …"), a što onda treba ispraviti u ponovljenom postupku tj. obrazloženju odluke kojim se isti okončava, već, kako je prethodno ukazano, Vrhovni sud zauzima stajalište tj. shvaćanje o razdoblju primjene Kolektivnog ugovora, navodeći da je isti bio u primjeni do 28. listopada 2012. (npr. toč. 17.1, list 5 rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. svibnja 2021.).

 

7.6. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja odbio je kao neosnovane zahtjeve tužiteljice budući da tužiteljica, s jedne strane, nije dokazala osnovanost svojih potraživanja (od 15.475,10 kn odnosno 12.016,34 kn), dok s druge strane, izračunati manjak od 264,42 kn nije obuhvatila niti jednim od svojih zahtjeva, kod čega se ukazuje da je vještak i do citiranog iznosa manjka došao zbrajajući samo iznose za mjesece u kojima je postojao manjak, pritom ne zbrajajući tj. oduzimajući iznose iz onih mjeseca kod kojih je došlo do preplate, koja je inače veća od utvrđenog manjka.

 

8. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije potpuno utvrdio činjenično stanje.

Naime, iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik tijekom spornog razdoblja umanjivao osnovicu ispod 2.300,00 kn. No, za to nije imao suglasnost sindikata, a što je bio dužan imati sukladno čl. 40. Kolektivnog ugovora tuženika.

 

8.1. S obzirom na navedeno, neovisno o pravnom shvaćanju o ostalim spornim pravnim pitanjima, sud prvog stupnja trebao je provedenim financijskim vještačenjem utvrditi razliku u plaći koja je posljedica nezakonitog umanjenja osnovice.

 

8.2. Pri tome treba istaknuti i to da je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da bi eventualne preplate u nekim od mjeseci bile od utjecaja na isplatu umanjenog dijela plaće u drugim mjesecima.

 

8.3. Isto tako, tužiteljica nije bila dužna posebnom tužbom pobijati odluku tuženika o umanjenju osnovice. Sud nezakonitost tog umanjenja u ovom predmetu treba utvrđivati kao prethodno pitanje u sporu za isplatu razlike plaće.

 

8.4. Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje i to da je tužiteljica dužna postaviti svoj zahtjev sukladno nekoj od varijanti nalazai i mišljenja vještaka. Naime, ako tužiteljica potražujue jedan iznos po nekoj pravnoj osnovi, a pripada joj drugi, manji iznos, tada je taj manji iznos sadržan u većem, pa sud treba odlučiti o (djelomičnoj) osnovanosti tužiteljičinog zahtjeva.

 

9. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, i to, primjenom čl. 371. ZPP-a, pred drugog suca pojedinca.

 

10. O trošku sastava žalbe odčučeno je primjenom, čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu 14. prosinca 2022.

 

 

                                                                                             Predsjednica vijeća:

                                                                                  Ines Kovačević, v.r.