1             

Poslovni broj: Gž-966/2022-2

 

              Poslovni broj: Gž-966/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz D.,  OIB: …, zastupane po punomoćnici V. B., odvjetnici u D., protiv tuženika ad 1. L. D. d.o.o. iz D.,K., koga zastupa L. Z. i A. Š. iz Z. odvjetničkog ureda L. Z. i A. Š., Z.,  i ad 2. E. O. d.d. iz D., zastupanog po odvjetnicima iz OD G. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvotuženika L. D. d.o.o. protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-822/2013 od 12. rujna 2022., u sjednici održanoj 14. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I. i III. presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-822/2013 od 12. rujna 2022. se potvrđuje.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika L. D. d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženicima solidarno platiti tužiteljici za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 20.000,00 kn sa zateznim kamatama počev od dana presuđenja, pa do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

1."Nalaže se tuženicima platiti tužiteljici iznos od 50.000,00 kuna na ime pravične naknade nematerijalne štete i to:

a) za fizičke bolove 15.000,00 kuna

b) za strah 15.000,00 kuna

c) za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 20.000,00 kuna sve sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Nalaže se tuženicima platiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete tuđe pomoći i njege ukupan iznos od 5.000,00 kuna sve sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

III. Svaka parnična stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."

 

2. Ovu presudu, u dijelu pod točkom I. i III., pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija prvotuženik L. D. d.o.o. zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje, sve uz obvezivanje tužitelja (točnije tužiteljice) na naknadu mu prouzročenih parničnih troškova.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom ugovorenog prema polici osiguranja putnika od nezgode koju je prvotuženik (žalitelj), kao javni prijevoznik, sklopio s drugotuženikom, osiguravajućim društvom, a za invaliditet koji je tužiteljici ostao kao posljedica pada u autobusu (sredstvu javnog prijevoza) žalitelja.

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica, prilikom vožnje u javnom gradskom prijevozu, 5. travnja 2010., pala i zadobila prijelom vanjskog gležnja lijeve noge (fibularnog maleola),

- da je kao posljedica ozljeđivanja kod tužiteljice zaostao trajni invaliditet od 5%,

- da je žalitelj s drugotuženim osiguravajućim društvom u vrijeme događaja imao zaključen ugovor o osiguranju putnika u javnom prijevoznom sredstvu kojim je ugovorena isplata osigurane svote od 400.000,00 kuna za slučaj nastupanja osiguranog slučaja – trajnog invaliditeta putnika koji nastane u javno prijevoznom sredstvu žalitelja – autobusu javne gradske linije.

 

7. Prvostupanjski je sud svoju odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom 20.000,00 kuna, što predstavlja 5%, koliko je utvrđen invaliditet tužiteljice, od ugovorene osigurane svote od 400.000,00 kuna, utemeljio na odredbama članaka 20. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 75/09, dalje: ZOOP) koji se odnosi na pravo putnika zahtijevati od društva za osiguranje izvršenje obveze iz ugovora o osiguranju za nesretni slučaj, te neuračunavanje tog iznosa u naknadu štete na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti, ako je za štetu odgovoran vlasnik prijevoznog sredstva koji je sklopio ugovor o osiguranju putnika u javnom prijevozu, te odredbama članaka 697. i 42. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisana naknada štete nastale prilikom izvršenja ugovora o prijevozu putnika te solidarna odgovornost dvaju trgovačkih subjekata (ovdje tuženika) koji nisu izrijekom takvu (solidarnu) odgovornost otklonili.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. na koju žalitelj izrijekom ukazuje tvrdeći da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, smatrajući da je odlučna činjenica ta je li se tužiteljica zakonito nalazila u autobusu.

 

8.1. Naime, žalbeni se navodi temelje na tvrdnji da se ne može primijeniti odredba članka 697. ZOO-a, jer tužiteljica nije dokazala da se ista zakonito nalazila u autobusu, odnosno da je sa žaliteljem sklopila ugovor o prijevozu putnika, pa da bi onda žalitelj, u smislu navedene odredbe, odgovarao za njezinu sigurnost od početka do završetka prijevoza temeljem ugovora o prijevozu, te ukazuje na odredbe članaka 30. i 33 Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ 178/04, 48/05, 151/05, 111/06, 63/08, 124/09, 91/10, dalje: ZPCP) kojima je propisana obveza prijevoznika obavljati javni linijski prijevoz putnika u skladu s općim uvjetima prijevoza i obveza putnika koji koriste javni linijski prijevoz tijekom cijele vožnje imati vozne karte. Žalitelj posebno naglašava da činjenica što ugovor o prijevozu između tužiteljice i njega nije bio sklopljen ne utječe na obvezu drugotuženika, osiguravajućeg društva, jer je odredbom članka 18. stavak 1. ZOOP-a izrijekom propisano da se putnicima u smislu tog zakona smatraju osobe koje se radi putovanja nalaze u jednom od prijevoznih sredstava određenih za obavljanje javnog prometa, bez obzira na to jesu li već kupile voznu kartu.

 

8.2. No pitanje „zakonitosti“ nalaženja tužiteljice u autobusu, kako to navodi žalitelj, točnije, kako se iz žalbe iščitava, po žalitelju je pitanje je li tužiteljica platila vožnju i imala voznu kartu u trenutku pada, nije odlučujuće za pitanje primjene odredbe članka 697. ZOO-a. Obveza imati voznu kartu za cijelo vrijeme vožnje ne znači da osoba koju je javni prijevoznik primio na prijevoz putnikom postao tek kad je ta osoba dobila putnu voznu kartu, a dobiti ju je mogla tek ako ju je platila, nego znači da ima dokaz da je svoju ugovornu obvezu ispunila. Tumačeći ZPCP kako to čini žalitelj nameće se pitanje bi li se trebalo tumačiti da je ugovor o prijevozu raskinut ako je nakon kupnje karte putnik istu izgubio ili namjerno uništio.

 

8.3. No, valja ukazati da iz raspravne građe, točnije iskaza svjedokinje K. K., čiji iskaz je prvostupanjski sud reproducirao, proizlazi da je obveza plaćanja prijevoza bila ispunjena. Svjedokinja je navela da tužiteljicu poznaje iz viđenja, upravo iz javnog prijevoza kojeg obje koriste odlazeći  na posao u „Stari grad“, da se predmetni slučaj dogodio u ranim jutarnjim satima, oko 6, u nedjelju ili na blagdan, da je u autobusu bilo malo putnika, te da je tužiteljica u autobus ušla na prva vrata, a pala i prije nego je uspjela sjesti, odmah nakon što je pokazala pokaz, dakle dokaz o plaćenoj mjesečnoj voznoj karti, a autobus krenuo.  

 

8.4. Dakle, nije osnovana žalbena tvrdnja da bi činjenično stanje bilo nepotpuno ili nepravilno utvrđeno, niti da su izostali razlozi o odlučnoj činjenici, niti da nije bilo mjesta primjeni materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio.

 

9. Neosnovani su i žalbeni navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je riječ o odluci o troškovima, jer je žaliteljica uspjela u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev za isplatom odbijen za veću novčanu svotu (neožalbena točka II. izreke pobijane prvostupanjske presude), nego je onaj koji je prihvaćen (ožalbena točka I.). Naime, ti su se tužbeni zahtjevi temeljili na raznim osnovama, pa nije uspjeh stranaka valjalo mjeriti samo u odnosu na visinu zahtjeva već i u odnosu na osnovu, pa kada se tome doda da su, s obzirom na vrijednost predmeta spora, troškovi za zastupanje po odvjetniku jednako visoki i u odnosu na prihvaćeni i odbijeni tužbeni zahtjev, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

10. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

11. Kako žalitelj s žalbom nije uspio to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članaka 166. stavak 1. i 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 14. prosinca 2022.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                                              Verica Perić Aračić