1              Poslovni broj: Gž R-724/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-R-724/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. H., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 27 Pr-6723/2020-90 od 28. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 27 Pr-6723/2020-90 od 28. travnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.  

 

 

Obrazloženje

 

1.               Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. L. koji glasi:

"I Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: ..., Ministarstvo obrane RH da tužitelju D. L., OIB: … isplati iznos od 52.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim počev od 14.01.2015. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 78/2015), a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: …, Ministarstvo obrane RH da tužitelju D. L., OIB: … naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 26.375,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 78/2015) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od dana donošenja presude pa sve do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 14.750,00 kn, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 kn."

 

2.               Tužitelj je protiv prvostupanjske presude, očigledno u dijelu pod točkama I. i II. izreke podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su propisani odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,  89/14.- odluka USRH, 70/19. i 80/22.,  dalje ZPP).Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.               Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4.               Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5.               Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 52.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a koja štete da mu je prouzročena mobbingom od strane tuženice, odnosno djelatnika tuženice.

 

6.               Sadržaj pravne zaštite određen je činjeničnim supstratom iznesenim u tužbi i tijekom postupka. Dakle, sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe. Iz sadržaja tužbe i činjenica koje tužitelj ističe tijekom postupka, za zaključiti je kako tužitelj kao djelatnik potražuje od tuženice kao poslodavca naknadu štete radi uznemiravanja, zlostavljanja i ponižavanja (mobbinga), tj. postavlja tužbeni zahtjev kako je to već navedeno u ovoj odluci. Inače, zlostavljanjem i/ili ponižavanjem (mobbingom), čini se povreda prava osobnosti koji je institut definiran odredbama članka 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO). S obzirom na okolnosti slučaja i težinu povrede (članak 1100. st. 1. i 2. ZOO-a), žrtva mobbinga može imati pravo na naknadu imovinske i/ili neimovinske štete.

 

7.               Prije svega je za napomenuti kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu bio već donio presudu i to 22. prosinca 2017. pod poslovnim brojem 2 Pr-1813/15-57. Ovom je presudom prvostupanjski sud u točki I. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje (radi mobbinga) isplati tužitelju 35.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je u točki II. izreke djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 12.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, ovo preko dosuđenog iznosa od 35.000,00 kuna iz točke I. izreke presude. Nadalje, prvostupanjski je sud u navedenoj presudi od 22. prosinca 2017., u točkama III. i IV. izreke, odlučio o parničnom trošku.

 

8.               Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv navedene presude, Županijski je sud u Splitu, rješenjem poslovni broj: Gž R-230/2018-2 od 21. travnja 2020., ukinuo pobijanu presudu od 22. prosinca 2017. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

9.               Iz obrazloženja prvostupanjske presude od 22. prosinca 2017. razvidno je kako je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio kako je tuženica povrijedila dostojanstvo, čast i ugled tužitelja na način da su djelatnici tuženice, kojima je tužitelj bio nadređen "upućivani na zadaće izvan ustrojbene jedinice, da su premještani te upućivani na usavršavanje i radionice, a da tužitelj o tome nije obaviješten, niti je tražena njegova suglasnost i odobrenje." Također prvostupanjski je sud u obrazloženju prve prvostupanjske presude donesene u ovom postupku naveo i to, da je u odnosu na tužitelja, "utvrđeno da nije prihvaćen njegov prijedlog za udaljenje polaznika koji nisu udovoljili na tečaju, a što ruši njegov autoritet“. S tim u svezi prvostupanjski je sud dalje zaključio  kako iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelju povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast od strane njemu nadređenih, koji da su tužitelja zaobilazili u donošenju odluka te koji nisu poštivali njegove prijedloge. Ovo da ukazuje na neželjeno postupanje u radnoj sredini za koje da odgovara poslodavac. Konačno, prvostupanjski je sud u obrazloženju sada ukinute presude od 22. prosinca 2017. naveo i to kako je tuženik nepoštivanjem hijerarhije i „preskakanjem“ tužitelja u toj hijerarhiji te izravnim obraćanjem njemu podređenim djelatnicima, "pokazao da ne poštuje tužitelja, a da u isto vrijeme za to nije imao nikakvog opravdanog razloga."

 

10. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je u ranijem prvostupanjskom postupku izveden i dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku doc. dr. sc. B. V. dr. med. , spec. psihijatru, na okolnost je li došlo do promjena u duševnom zdravlju tužitelja, nakon spornih radnji tuženice, prvostupanjski je sud dosudio tužitelju s osnova naknade neimovinske štete 35.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je za više zahtijevanih 12.000,00 kuna, preko dosuđenih 35.000,00 kuna, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

11. Županijski je sud u Splitu, u obrazloženju "ukidnog" rješenja od 21. travnja 2020. pored ostalog naveo i slijedeće:

" Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, kao pravno relevantna okolnost ukazuje se, je li u postupanju tuženice, odnosno djelatnika tuženice, koji su bili nadređeni tužitelju, a za koje postupanje prvostupanjski sud vezuje pojam mobbinga, bilo protupravnosti. Konkretno, prvostupanjski sud navodi kako su djelatnici tuženice, kojima je tužitelj bio nadređen, upućivani na usavršavanje i radionice, bez suglasnosti i odobrenja tužitelja. Nadalje, da tuženica nije prihvatila prijedlog tužitelja za „udaljenje“ polaznika tečaja koji nisu udovoljili tečaju, što da ruši tužiteljev autoritet. Također da se tuženica (putem svojih djelatnika) izravno obraćala tužitelju podređenim djelatnicima, čime da je pokazala kako ne poštuje tužitelja.

Međutim, prvostupanjski sud pri tome ne daje pravnu ocjenu je li za navedeno postupanje tuženice odnosno njezinih djelatnika koji su u vojnoj hijerarhiji bili nadređeni tužitelju, bilo zakonskog uporišta. Naime ostalo je neutvrđeno je li sukladno pozitivnim propisima, tuženica putem svojih djelatnika, imala ovlaštenje upućivati djelatnike podređene tužitelju, na radionice i usavršavanja, a ovo bez aktivne uloge tužitelja pri tome. Isto tako ostalo je nejasno je li tuženica bila u obvezi prihvatiti zahtjev tužitelja za "udaljenje" polaznika tečaja koji na tečaju nisu udovoljili i je li uopće prijedlog tužitelja bio osnovan. Nadalje, izravno obraćenje tuženice djelatnicima koji su podređeni tužitelju, a ovo mimo tužitelja, ne mora nedvojbeno značiti nepoštovanje tužitelja od strane tuženice, posebno ne ako je takvo obraćanje bilo u suglasju sa Zakonom odnosno općenito pozitivnim propisima. Osim toga, da bi se neke aktivnosti moglo smatrati mobbingom, potrebno je da su učestale, odnosno da traju određeno vrijeme. Međutim iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno koliko su sporne radnje tuženice bile učestale odnosno koliko je trajalo razdoblje u kojem su poduzimane. Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda kako je tužitelju s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i dostojanstvo trebalo dosuditi baš iznos od 35.000,00 kuna, dok je zahtjev od 12.000,00 kuna, preko dosuđenog iznosa, ocijenjen kao neosnovan."

 

12. Drugostupanjski je sud u rješenju od 21. travnja 2020. konačno naveo kako je s obzirom na navedeno  činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Na ovaj da je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a, pa je prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

 

13. Sada pak u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u "ukidnom" rješenju od 21. travnja 2020., pa je na taj način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

 

14. Uzimajući u obzir prijedlog tužitelja iz sada predmetne žalbe, da drugostupanjski sud, podredno, ukine presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 27 Pr- 6723/2020-90 od 28. travnja 2022. i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje za reći je slijedeće. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

 

15. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti predmetnu prvostupanjsku presudu od 28. travnja 2022., te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlaže u žalbi, makar i podredno, tužitelj.

 

16. Nakon razmatranja žalbe tužitelja, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju  ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

17. Između parničnih stranaka nije sporno kako je tužitelj djelatna vojna osoba koja je u radnom odnosu sa tuženicom počevši od 9. siječnja 1996., na temelju Rješenja Ministarstva obrane od 9. siječnja 1996. Nadalje, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi, a što također nije bilo sporno između parničnih stranaka, kako je tužitelj od 1. srpnja 2006., a na temelju rješenja od 31. kolovoza 2006. raspoređen na dužnost zapovjednika Središta za obuku VP „Bojnik Alfred Hill“. Ovu dužnost obavljao je do 31. siječnja 2014., a od 1. veljače 2014. do 31. siječnja 2016.  obnašao je dužnost zapovjednika 2. Satnije vojne policije, a ovo na temelju rješenja od 3. siječnja 2014. Također je iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako tužitelj ima čin pukovnika na temelju Odluke Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga od 10. siječnja 2009.

 

18. Pod pojmom mobbinga smatra se specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do uklanjanja s radnog mjesta. No, takve se aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno vrijeme. Za napomenuti je da ako se mobbing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete  od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava. U konkretnom slučaju sporni se mobbing ne može podvesti pod diskriminaciju niti tužitelj to tvrdi.

 

19. Nakon iscrpno provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud zaključio kako u spornom postupanju tuženice, odnosno nadređenih osoba tužitelju nije bilo mobbinga tj. da tužitelj nije dokazao da bi tuženica odnosno njezini djelatnici odluke donosili šikanozno s ciljem uznemiravanja tužitelja. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi sva sporna postupanja djelatnika tuženice prema tužitelju te podrobno i argumentirano obrazlaže zašto u takvom postupanju nema elemenata protupravnosti, pa tako ni spornog mobbinga.

 

20. Konkretno, prvostupanjski sud navodi kako nema protupravnog postupanja tuženice, odnosno njenih djelatnika prema tužitelju u slijedećim spornim – predmetnim situacijama:

- kod upućivanja djelatnika tužiteljeve ustrojbene jedinice na zadaće izvan jedinice, bez suglasnosti tužitelja,

- kod ocjenjivanje rada tužitelja,

- prilikom razgovora tužitelja kod pukovnika M. V., a vezano za premještaj tužitelja na niže rangiranu zapovjednu dužnost,

- kod prijedloga tužitelja (koji nije prihvaćen) da se određene osobe (djelatnici tuženice) udalje sa tečaja za vojnu policiju jer da nisu zadovoljili sa ispitima,

- radi neupućivanja tužitelja, od strane nadređenih djelatnika, na konferencije međunarodne suradnje.

 

21. Na temelju ovih zaključaka i izvedenih dokaza prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dalje zaključuje kako postupanje tuženice odnosno njezinih djelatnika prema tužitelju, a koja da je tužitelj okarakterizirao kao mobbing, predstavljaju postupanja u okviru zakonskih ovlaštenja nadređenih djelatnika tužitelja. Prvostupanjski sud dodatno navodi i to kako tužitelj svakako nije dokazao da bi se odluke tuženice, a u odnosu na njega, donosile šikanozno, odnosno s ciljem njegovog uznemiravanja. Konačno, prvostupanjski sud ističe kako je moguće da je tužitelj odluke zapovjednika doživio negativno, no da je riječ o njegovom subjektivnom dojmu, a ne o protupravnoj štetnoj radnji koja je pretpostavka odgovornosti za štetu.

 

22. Slijedom navedenog prvostupanjski sud donosi sada pobijanu presudu kojom u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

23. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi jasno i iscrpno naveo kako je pravno ocijenio izvedene dokaze te na koji je način došao do zaključaka da u spornim postupanjima djelatnika tuženice spram tužitelja nema elementa mobbinga, a s time ni pretpostavki za naknadu neimovinske štete. Zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj se u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

24. Tužitelj u žalbi u bitnome drugačije interpretira dio izvedenih dokaza, te smatra kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da postupanja djelatnika tuženice u spornim i navedenim  situacijama  predstavlja mobbing u odnosu na tužitelja.

 

25. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog tužitelju, nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud dostatno i logički obrazložio da tužitelj nije bio podvrgnut mobbingu od strane djelatnika tuženice.

 

26. Pored toga samo usput je za istaknuti kako sve da je u spornim situacijama, a koje su već navedene u obrazloženju ove drugostupanjske presude, i bilo od strane djelatnika tuženice elemenata protupravnosti, što tužitelj također nije dokazao ne nedvojben način, izvan svake realne sumnje, tužitelj posebno nije dokazao da bi bila riječ o mobbingu, a što je bio u obvezi na temelju odredbe članka 135. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19.) 

 

27. Odluka o parničnom iz točke II. izreke prvostupanjske presude donesena je na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako su neosnovani žalbeni navodi u kojima tužitelj sugerira da je dosuđivanjem parničnog troška tuženici njemu onemogućen pristup sudu. Naime, odredbom članka 163. ZPP-a je propisano kako se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku. Tužitelj je podnio tužbu i u „konačno“ postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjeva od tuženice isplatu iznosa od 52.000.00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Kako je presudom njegov zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan, trebalo je tuženici dosuditi parnični trošak sukladno odredbama članaka 154. stavak 1., 155. i 163. ZPP-a, što je prvostupanjski sud i učinio. Uzimajući u obzir sve pravne radnje zastupanja tuženice po Općinskom državnom odvjetništvu, za zaključiti je kako odluka o parničnom trošku svakako nije donesena na štetu tužitelja.

 

28. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke,  a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 14. prosinca 2022.