- 1 -              Rev 466/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 466/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz D. S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. B., Ž. K. i J. T. iz Z., protiv tuženika V. i. o. Z. ž. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kao slijednika D. d.o.o. iz D. S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik K. O., odvjetnik iz S., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i da radni odnos nije prestao, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1191/2020-2 od 16. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-362/2019-68 od 9. listopada 2020., u sjednici održanoj 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da nije dopušten otkaz tuženika dan tužitelju temeljem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 28. rujna 2012. te Odluke od 30. listopada 2012., kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava,

 

- na utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju trošak postupka,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 6.200,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi prihvate, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3.Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 16. prosinca 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve imajući na umu odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7. Suprotno tvrdnjama revidenta da je osporena presuda nerazumljiva, nedopuštena i nelogična, da ju je nemoguće ispitati, da je bez razloga koji bi je opravdavali, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

10. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je na utvrđenje da nije dopušten otkaz dan tužitelju temeljem Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 28. rujna 2012. te Odluke tuženika od 30. listopada 2012., a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

11.1. kako je to izloženo i u prethodnoj odluci ovoga suda posl. br. Revr 1577/2016-2 od 5. prosinca 2017.:

 

- da je Odlukom Skupštine tuženika od 6. svibnja 2010. tužitelj imenovan članom Uprave, direktorom tuženika - na razdoblje od 4 godine,

 

- da je 10. svibnja 2010., a slijedom prethodno navedenog, tužitelj sklopio sa tuženikom Ugovor o radu za rad na mjestu člana Uprave, direktora,

 

- da je dopisom od 3. svibnja 2012. (zaprimljenim kod tuženika 4. svibnja 2012.) tužitelj podnio "neopozivu ostavku" na dužnosti člana Uprave, direktora tuženika, a koja je od Skupštine tuženika prihvaćena - te je tužitelj povodom te ostavke "razriješen obavljanja dužnosti člana uprave, direktora tuženika",

 

- da je Skupština tuženika, nakon što je tužitelj razriješen dužnosti člana Uprave, direktora, imenovala drugu osobu direktorom (koja je poslove direktora obnašala u razdoblju od 2. srpnja 2012. do 6. listopada 2014.) - a tužitelj je nastavio raditi kod tuženika na poslovima savjetnika novo imenovanog direktora, ali bez da je u svezi toga sklopio s tuženikom novi ugovor o radu,

 

- da je 28. rujna 2012. tuženik donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenim sa tužiteljem, i to jer (da) je zbog poslovno uvjetovanih razloga prestala potreba za njegovim radom,

 

- da u svezi te Odluke tuženik nije bio u obvezi savjetovati se s radničkim vijećem ili sindikatom,

 

- da je u odnosu na tu Odluku tužitelj pravovremeno (u zakonskim rokovima) zatražio zaštitu kod poslodavca i potom sudsku zaštitu u ovome postupku,

 

11.2. kako je to istaknuto u sada osporenoj presudi, donesenoj u nastavku postupka (a istinitost čega, obzirom da je riječ o činjeničnim utvrđenjima - ne može biti predmetom revizijskog osporavanja niti preispitivanja, sve u smislu odredaba čl. 386. ZPP-a, pogotovo ne po navodima iz revizije, prema njihovom sadržaju):

 

- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2012. tužitelju otkazan Ugovor o radu od 10. svibnja 2010. za radno mjesto člana uprave društva - direktora jer (da) „je zbog poslovno uvjetovanih razloga prestala potreba za njegovim radom. Propisan je otkazni rok, pravo na otpremninu i naknada za neiskorišteni godišnji odmor“,

 

- da „je kod sklapanja ugovora o radu za radno mjesto člana uprave - direktora prava volja stranaka bila obavljanje upravo poslova člana uprave - direktora, dok su ugovor o radu stranke zaključile iz formalnih razloga te kod sklapanja ugovora o radu nije bilo ni govora da bi tužitelj nakon razrješenja od dužnosti člana uprave - direktora obavljao neke druge poslove kod tuženika niti je samim Ugovorom o radu takva mogućnost izrijekom ugovorena“: da „stranke nisu ugovorile Ugovorom o radu da će tužitelj, nakon prestanka obavljanja posla člana uprave - direktora, obavljati neke druge poslove“.

 

12. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje (“u svemu prihvaćajući razloge koje je u pobijanoj odluci iznio sud prvog stupnja”):

 

- da predmet spora valja raspraviti primjenom odredbe čl. 107. st. 1. toč. 6. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 73/13 i 82/12 - dalje: ZR-a), prema kojoj: „(6) Radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog.“,

 

- da je Ugovor o radu kojeg su stranke zaključile „klasičan ugovor o radu“, na koji se primjenjuju odredbe ZR-a, i to „oko svih prava radnika iz radnog odnosa pa time i oko otkaza, kako je to i izrijekom ugovoreno čl. 9. Ugovora o radu“,

 

- da „s obzirom na činjenicu da je tužitelj dao ostavku dopisom od 3. svibnja 2012. za radno mjesto člana uprave - direktora, pored činjenice da stranke nisu ugovorile Ugovorom o radu da će tužitelj, nakon prestanka obavljanja posla člana uprave - direktora, obavljati neke druge poslove, to se tužiteljeva ostavka ima smatrati otkazom ugovora o radu pa je radni odnos tužitelja prestao navedenom ostavkom“,

 

- da je „naime, tužitelj svojom ostavkom za radno mjesto člana uprave - direktora izrazio želju da mu radni odnos kod tuženika prestane. Ovo stoga jer je ugovor o radu zaključen za radno mjesto člana uprave - direktora, stoga nakon otkaza od strane tužitelja ne može više egzistirati radni odnos među strankama za radno mjesto člana uprave - direktora jer bi to bila nemoguća činidba“,

 

- da „sama činjenica da je tužitelj i nakon otkaza nastavio raditi kod tuženika još nekoliko mjeseci predstavlja faktično obavljen rad za koji rad je tužitelj dobio plaću, te to ne znači automatizmom da su time stranke zasnovale neki drugi radni odnos kada za to nije postojala volja stranaka“,

 

- da „odluka o otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 28. rujna 2012. predstavlja tek utvrđenje poslodavca da je tužitelju radni odnos prestao i nije od utjecaja na činjenicu da je tužitelju radni odnos prestao njegovim otkazom niti su donošenjem navedene Odluke povrijeđena prava tužitelja kao radnika“: „tuženik je donošenjem Odluke o otkazu regulirao ostala prava radnika vezana uz prestanak ugovora o radu te sama okolnost što se taj akt zove Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije od utjecaja na radni odnos tužitelja koji je prestao već njegovim otkazom od 3. svibnja 2012. Dakle, Odlukom o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2012. nije došlo do povrede prava iz radnih odnosa tužitelja, a kako ista regulira otkazni rok, otpremninu i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, ista je legitimna, jer je njome tužitelj ostvario navedena prava koja su mu pripadala po osnovi radnog odnosa.“.

 

13. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

14. Svaki slučaj prestanka ugovora o radu valja individualizirati, odnosno razmotriti ga u okolnostima konkretnih činjenica - pa tako i ovaj.

 

15. Tako gledano, imajući na umu spomenuta činjenična utvrđenja - i isključivu obvezu i ovlast suda da na ova primjeni materijalno pravo, a cijeneći specifičnosti slučaja:

 

- da je tužitelj prvo imenovan članom Uprave, direktorom tuženika - na razdoblje od 4 godine, Odlukom Skupštine tuženika od 6. svibnja 2010.,

 

- da je tužitelj potom 10. svibnja 2010. sklopio sa tuženikom Ugovor o radu, ali (ovdje bitno) samo za rad na mjestu člana Uprave, direktora, pri čemu je i „prava volja stranaka“ ugovora bila obavljanje upravo ili samo poslova direktora - obzirom da „kod sklapanja ugovora o radu nije bilo ni govora da bi tužitelj nakon razrješenja od dužnosti člana uprave - direktora obavljao neke druge poslove kod tuženika niti je samim Ugovorom o radu takva mogućnost izrijekom ugovorena“,

 

- da „su ugovor o radu stranke zaključile iz formalnih razloga“, kako bi se odredila prava tužitelja u svezi toga ugovora - ali opet samo u svezi obavljanja posla direktora,

 

razumnim je ili logičnim prihvatiti:

 

- da je tužitelj podnoseći "neopozivu ostavku" na dužnosti člana Uprave, direktora, ne samo mogao znati već i (obzirom na jasan sadržaj ugovora) znao da time zadire i u osnove samog ugovora kojeg je sklopio, u njegov bitan sastojak, da prestankom dužnosti direktora sam ugovor gubi svoj smisao i svrhu sklapanja - jer je formiran samo za tu dužnost (svrha tog ugovora iscrpljivala se samo u htijenju da se njime urede odnosi između stranaka isključivo u svezi sa obavljanjem dužnost direktora), odnosno da danom ostavkom, njegovim odabirom, nema više “što raditi“ kod tuženika ili opravdano očekivati neki radni odnos: to jednostavno stoga što je to (kako su utvrdili nižestupanjski sudovi) bila volja stranaka ugovora, u biti - jer su stranke to htjele (budući da u ugovoru nije navedeno nešto drugo: da li bi i što bi tužitelj uopće imao raditi kod tuženika po prestanku dužnosti direktora),

 

- da je time, činu tužiteljeve "neopozive ostavke" na ono najbitnije ili jedino što je sa tuženikom ugovorio (na ono što daje smisao ugovoru), a imajući u vidu da je ovdje ipak riječ o ugovornom odnosu - u kojem vrijede (odlučne su) volje stranaka ugovora, kojim voljama stranke mogu disponirati svojim zahtjevima (pravima), opravdano dati (kako su to zaključili i nižestupanjski sudovi) značaj otkaza ugovora o radu u smislu navedene odredbe čl. 107. st. 1. toč. 6. ZR-a,

 

- da, uz takvo shvaćanje, okolnost što je tužitelj nekoliko mjeseci po ostavci i otkazu nastavio dolaziti kod tuženika i obavljao neki posao, ali bez da je to dolaženje i posao ugovorio ili formalizirao, odnosno bez da je ugovorio neki svoj status kod tuženika (ili svoj radni ili drugi odnos, prava ili obveze), ne dokazuje nešto suprotno navedenom - i to ostaje samo u području njegova faktičnog rada kod tuženika (kojemu se ne može dati značaj ugovorenog radnog odnosa),

 

- da nešto suprotno tome (konkretno: da su stranke ipak imale volju sklopiti ugovor o radu i za neke druge poslove - za razdoblje kada tužitelju prestane status direktora) ne dokazuje niti to što je tuženik donio odluku o otkazu sa tužiteljem sklopljenog (navedenog) ugovora: njome je tuženik samo uredio (jer je to i morao) svoje odnose sa tužiteljem nakon što je ovaj dao ostavku te otkazao ugovor,

 

- da smisao, prirodu ili vrstu neke poduzete radnje ne određuje naziv koji su stranke dale toj radnji ili kako su je pravno kvalificirale (moguće i u svome nesnalaženju) - već sam stvarni sadržaj te radnje i volja u kojoj je poduzeta, pa inzistiranje tužitelja da se njegova “neopoziva ostavka” i tuženikova odluka tumače samo po njihovom nazivu predstavlja inzistiranje na strogoj formalnosti, a ovu sudovi (pa i ovaj revizijski) ne mogu dopustiti.

 

16. Stoga je o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

17. Revizijski sud samo primjećuje:

 

- da nema zapreka da se sa osobom koja je imenovana direktorom na određeno razdoblje sklopi i Ugovor o radu (sa elementima mješovitog ugovora: menadžerskog ugovora - ali i ugovora o radu, koji može uređivati dva odvojena pravna odnosa: statusnopravni - koji je propisan Zakonom o trgovačkim društvima /"Narodne novine", br. 111/93., 34/99., 121/99. - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona NN 34/99., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011. - 152/2011. pročišćeni tekst i 111/2011./, te radnopravni, uređen ZR-om), a u kojemu se mogu urediti prava i obveze direktora za razdoblje za koje je imenovan direktorom te ujedno predvidjeti (urediti) i da ova (osoba) nakon razrješenja ili pak neimenovanja za direktora po isteku mandata ostane po tome ugovoru kod istog poslodavca u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na unaprijed ugovorenom ili "odgovarajućem" radnom mjestu (prema njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i iskustvu, ako takvo postoji) - ali postojanje takvog ugovora ili volje da se takav sklopi ovdje nije dokazano,

 

- da okolnost (činjenica) razrješenja direktora može u uvjetima iz odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a, prema kojoj "Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.", predstavljati drugu "osobito važnu činjenicu" zbog koje poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu, izvanrednim otkazom ugovora (kada "uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka", nastavak radnog odnosa radnika, razriješenog direktora, nije moguć) - ali to što takvog otkaza ovdje nije bilo ne dovodi (u najmanjem) u pitanje pravilnost izraženog shvaćanja nižestupanjskih sudova.

 

Zagreb, 13. prosinca 2022.