Poslovni broj 22 Gž-2266/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2266/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz S. I. Z., D. O., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. G. Š., odvjetnica u S. I. Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2995/2020-25 od 15. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2995/2020-25 od 15. travnja 2022.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog dana 25. listopada 2005. između tužiteljice B. G. i tuženika A. B. d.d., solemniziranog po javnom bilježniku Ž. H. P. iz Z., pod br. OU-1238/05 i to čl. 1. koji glasi: "IZNOS KREDITA – kunska protuvrijednost CHF 32.219,00 (tridesetdvijetisućedvjestodevetnaest švicarskih franaka i 00/100) po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. na dan korištenja." te dio čl. 7. koji glasi: "NAČIN OTPLATE-Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za CHF na dan plaćanja" (toč. I.), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 19.881,95 kuna zajedno sa zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. II.), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.887,81 kn sa zateznim kamatama koje teku od 15. travnja 2022. pa do isplate (toč. III.), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.500,50 kn (toč. IV.).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer nije bilo nezakonitog postupanja, a osobito ne propuštanja dostave, kojim bi tuženik bio onemogućen u raspravljanju pred sudom. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja odbio preslušati kao svjedokinju javnu bilježnicu Ž. H. P. i radnicu tuženika D. D., kao i provesti kombinirano vještačenje po vještaku za bankarstvo i financije, za odgovoriti je da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio tuženikov prijedlog da se provede dokaz saslušanja tužiteljice na okolnost pregovaranja i razumijevanja ugovornih odredbi, kojem prijedlogu se tuženik protivio. Naime, sudska praksa je zauzela nedvosmislen stav o tome da nije potrebno provoditi dokaze saslušanjem tužitelja niti svjedoka (zaposlenika banke i javnog bilježnika) na okolnost pregovaranja i razumijevanja ugovornih odredbi, jer bi provođenje takvih personalnih dokaza bilo osobito otegotno za stranke, te neekonomično i nesvrsishodno, a u postupku vođenom povodom kolektivne tužbe potrošača, utvrđeno je na koji način su ugovori ove vrste prezentirani potrošačima i kako se o uvjetima kredita zapravo i nije pregovaralo, osim o iznosu i vremenu otplate kredita. Pravilno je odbijen i dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

 

7. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502. a st. 1. ZPP-a). Osim toga, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima što je izraženo i u stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

8. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

 

9. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Ocjena provedenih dokaza, tako i nalaza i mišljenja sudskog vještaka Z. R. iz R. v. d.o.o., dana je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

 

11. U žalbenom stadiju postupka tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

 

12. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj … od 25. listopada 2005. (solemniziran kod javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z. istog dana pod br. OU-1238/2005) na iznos 32.219,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

 

13. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica-CHF, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

 

14. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev, u bitnom, iz razloga, jer: iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 32.219,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja: iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja: presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima: člankom 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, o čemu se u ovom slučaju radi. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

 

15. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

 

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

 

17. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

 

18. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP, posljedica nepoštenosti dijela odredbi čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15– u daljnjem tekstu: ZOO).

 

19. Stoga je pravilno sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim predlaže utvrditi dijelove odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetnima (toč. I. izreke pobijane presude).

 

20. Nadalje, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

 

21. Financijskim vještačenjem po vještaku Z. R. utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopljen 25. listopada 2005., a odobren je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.219,00 CHF obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita.

 

Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,90% godišnje. Dospijeće prve obveze bilo je 30. studenoga 2005., a slijedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2005) do dana konačne otplate (28. prosinca 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 19.881,95 kn, kojem nalazu i mišljenju je tuženik prigovorio jer smatra da bi ukupna razlika tečaja iznosila 15.587,35 kn (pozitivne razlike 19.493,22 kn i negative razlike 3.905,87 kn). Smatra da je izračunom trebalo obuhvatiti i manje plaćene iznose.

 

22. Protivno žalbenim navodima, vještak, koji je uzeo u obzir cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, na primjedbe tuženika je saslušan na ročištu 4. ožujka 2022., kada je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, te je naveo da su datumi koje je u svom nalazu i mišljenju naveo kao datume podmirenja upravo kao takvi evidentirani u poslovnim knjigama tuženika, a što je vidljivo iz izvatka, iz analitičkih knjigovodstvenih evidencija tuženika, konkretno pregleda prometa po predmetnom kreditu koji je priložen spisu predmeta na str. od 18 do 27. U pogledu prigovora koji se odnosi na negativne tečajne razlike za koje tuženik smatra da se trebaju uključiti u izračune, vještak navodi kako se prilikom izrade nalaza i mišljenja vodio okvirom tužbe i postavljenog tuženog zahtjeva, u kojem nema iskazanog potraživanja za anuitete dospjele tijekom 2006., 2007. i većeg dijela 2008.

 

23. Dakle, u odnosu na prigovor tuženika da je vještak iskazao isključivo tzv. pozitivne razlike, isti je otklonjen, jer tužiteljica u ovom postupku potražuje upravo razliku više plaćenih anuiteta, a uslijed promjene tečaja CHF, dok tuženik u postupku nije postavio protutužbeni zahtjev, a nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja uslijed kojeg bi bilo potrebno utvrđivati i postojanje i visinu zahtjeva tuženika prema tužiteljici.

 

24. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka uzimajući u konačni obračun jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita (pozitivne preplate) te su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju vještaka.

 

25. Članak 1111. ZOO, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici.

 

26. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. određena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 78/15).

 

27. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, 1. ožujka 2022., na stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljeno je objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022., o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF te je zaključeno: 1. pravna shvaćanja izražena u presudi broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/2007., kako je izmijenjen-ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj 35/2005., kako je izmijenjen ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" Odgovor na ovo pitanje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog posla, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o (naknadnom) utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

28. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženikov prigovor zastare neosnovan U ovom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok propisan odredbom čl. 371 ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 225. ZOO/05  Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. god. (Pž-6632/17).  Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. god., u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare kao neosnovan zaključivši da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplatu kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena 17. lipnja 2020., dakle prije isteka općeg zastarnog roka.

 

29. Na žalbene navode je za ponoviti da tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštene, odnosno ništetne te da za takav zaključak nije proveo relevantne dokaze. Međutim, osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužiteljica u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozvati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (čl. 1111. ZOO), prihvativši tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

 

30. S tim u vezi ističe se da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke, kako se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

 

31. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila ZOO-a. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama čl. 1111. do 1120. ZOO. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove, a kako se tuženik u opisanim okolnostima ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, dužan je tužitelju sukladno odredbi čl. 1115. ZOO platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

 

32. Neosnovano tuženik prigovara da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora, nije mogla niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu. Naime, utvrđeno je da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, radi čega osnovano sud smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita.

 

33. Pravilno je određeno, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C 421/14 Banco Primus, Sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene. Stoga, neosnovano žalitelj prigovara drugačijem utvrđenju visine.

 

34. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

35. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, a ista se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak postupka.

 

36. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                                Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.