- 1 -              Revd 2990/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2990/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćniku S. S., odvjetniku iz P., protiv tuženice Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici iz P., uz sudjelovanje u postupku Republike Hrvatske, kao umješača na strani tuženice, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-72/2021-3 od 25. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Pr-231/2018-35 od 29. rujna 2020. u sjednici održanoj 13. prosinca 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-72/2021-3 od 25. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl br. Pr-231/2018-35 od 29. rujna 2020.

 

2. Slijedom toga, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje se novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

3. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

4. Po tome revizijski sud ocjenjuje da u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena pravna pitanja nisu dovoljno određena u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, takva - da bi se na njih mogao dati određeni i smisleni odgovor, bitan za odluku o sporu, a sam prijedlog predlagateljice ne sadrži niti razloge zašto bi trebalo odgovoriti na ta pitanja, onako kako su formulirana, a da bi to bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu (za ujednačavanje sudske prakse) i za odluku o konkretnom sporu, toliko da bi odgovor na njih, sve i da se formulira, predlagateljicu doveo u povoljniju poziciju.

 

5. Naime, u odnosu na prvo, na uopćen način postavljeno pitanje:

 

„Da li je sud dužan primijeniti Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi kolektivnog ugovora ako je samim kolektivnim ugovorom utvrđeno da tumačenja Povjerenstva imaju snagu i učinke KU?", proizlazi jedini mogući odgovor - načelno uvijek pozitivan (uostalom, sadržan je i u nedvosmislenim odredbama čl. 192. st. 2. i čl. 194. Zakona o radu, "Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19), ali je to pitanje, onako kako je formulirano, nedovoljno određeno i jasno, konkretizirano - i iz njega se ne može zaključiti zašto bi takvo (čak i bez naznake o kojim je Zaključcima te o kojemu tumačenju kojeg kolektivnog ugovora riječ) bilo važno (prvo) u predmetnoj parničnoj stvari te potom i (kumulativno potrebno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

5.1. To pogotovo ne obzirom da je drugostupanjski sud svoju odluku temeljio na činjeničnom zaključku, istinitost ili pravilnost kojeg ovaj sud u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, napose ne povodom postavljenog pitanja, kako je formulirano - jer je vezan ovlastima iz odredaba čl. 385. ZPP-a:

 

“…11. Navodi prvostupanjskog suda u kojima u cijelosti prihvaća primjenu Zaključaka 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, vještačkog nalaza i mišljenja u skladu su sa relevantnom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Rev-290/2021-2 od 1. lipnja 2021. i Rev-281/2021-3 od 27. travnja 2021.

 

12. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske s obzirom na odredbu čl. 19. st. 6. KU/13, prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-630/2017, Revr-676/13, Revr-793/13, Revr-1515/13 i dr.) a da pri tome nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora, zato što je nemoralna, pretjerano stroga ili sl.

 

13. Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora dva puta je tumačilo, te donijelo Zaključke broj 148. i 153.

 

14. Prema Zaključku broj 148. Zajedničkog povjerenstva sukladno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu sa osam sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. Ovaj Zaključak se primjenjuje do 21. prosinca 2015. jer je Zaključkom broj 153. stavljen izvan snage i to upravo 21. prosinca 2015.

 

15. Zaključak broj 153. u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148. u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku broj 148. redovni mjesečnih fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati.

 

16. Zaključak broj 153. o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10. KU/13, nije stavljen izvan snage.

 

17. Osim toga, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora donijelo je i zaključak 169. u kojem se navodi da zaključci povjerenstava imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.

 

18. Budući da je sud prvog stupnja sukladno gore navedenom, pravilno u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji se prilikom vještačenja rukovodio Zaključkom broj 153., zbog pravilnog pravnog pristupa prvostupanjski sud je o osnovanost tužbenog zahtjeva odlučivao primijenivši Zaključak broj 153., ovaj sud također smatra da tužitelju pripada odmjereni iznos iz toč. I. izreke….”

 

6. Drugo postavljeno pitanje u smislu da li sud može retroaktivno primijeniti odredbe Dodatka III KU za zdravstvo iako je u njemu izričito propisano da se primjenjuje od 1. travnja 2020., nije u vezi s predmetnim sporom s obzirom na to da se sudovi nisu niti pozivali na odredbe Dodatka III KU, niti iz nižestupanjskih odluka proizlazi njegova primjena.

 

7. Slijedom navedenog, ne radi se o pitanjima koja bi omogućila Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pozivom na odredbu čl. 385.a ZPP-a dopusti reviziju i izrazi pravno shvaćanje o njima (u tom smislu i Revd 1237/2022-2 od 26. travnja 2022. i Revd 2567/2022-2 od 14. rujna 2022.).

 

8. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

8.2. da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost (tako je ovaj sud povodom istih pitanja odlučio i u odluci posl. br. Revd 2567/2022-3 od 14. rujna 2022.).

 

9. Stoga je prijedlog tuženice - u odnosu na po njoj postavljena pitanja, valjalo (što ne spada u "pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

10. Revizijski sud tek primjećuje:

 

10.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (da) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

10.2. da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Zagreb, 13. prosinca 2022.