1

                            Poslovni broj 54 Gž-1341/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 54 Gž-1341/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. M., OIB …, S., zastupana po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB …, zastupan po punomoćniku N. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12381/19-29 od 17. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12381/19-29 od 17. ožujka 2022. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

 

              II Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod toč. II izreke, kao i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.612,50 kn/1.275,79800 eura[1].

 

III Djelomično se preinačuje navedena presuda u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.860,00 kn/ 246,86442 eura do iznosa od 9.612,50 kn/1.275,79800 eura tj. za iznos od 7.752,50 kn/1.028,93357 eura, te u tom dijelu odlučuje:

 

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.752,50 kn/1.028,93357 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 13. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

V Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.

             

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

I.              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB … da u roku od 15 dana tužitelju M. M. M., OIB …, S. isplati iznos od 1.924,58 kn, s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos prema kamatnoj stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama tekućem na iznose od:

2,70 kn počev od 28.11.2005. do isplate

22,44 kn počev od 25.10.2008. do isplate

43,74 kn počev od 13.12.2008. do isplate

59,08 kn počev od 24.1.2009. do isplate

66,01 kn počev od 21.2.2009. do isplate

47,31 kn počev od 14.3.2009. do isplate

50,99 kn počev od 17.4.2009. do isplate

21,51 kn počev od 16.5.2009. do isplate

5,59 kn počev od 17.7.2009. do isplate

17,02 kn počev od 26.8.2009. do isplate

16,03 kn počev od 25.9.2009. do isplate

4,47 kn počev od 17.10.2009. do isplate

26,16 kn počev od 28.11.2009. do isplate

43,56 kn počev od 28.12.2009. do isplate

68,31 kn počev od 16.1.2010. do isplate

62,63 kn počev od 24.2.2010. do isplate

96,22 kn počev od 20.3.2010. do isplate

89,85 kn počev od 20.4.2010. do isplate

102,26 kn počev od 20.5.2010. do isplate

209,74 kn počev od 23.6.2010. do isplate

187,62 kn počev od 19.7.2010. do isplate

255,21 kn počev od 30.8.2010. do isplate

231,86 kn počev od 18.9.2010. do isplate

194,29 kn počev od 22.10.2010. do isplate.

 

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku R. A. d.d., Z., OIB … da u roku od 15 dana tužitelju M. M. M., OIB …, S. isplati iznos od 8.075,43 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB … da u roku od 15 dana tužitelju M. M. M., OIB …, S. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.860,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke i toč. III. izreke (a ne toč. II. izreke kako je to očitom omaškom naznačeno u pobijanoj presudi) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22 – dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška žalbe sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tuženik se u žalbi očitovao na žalbu tužiteljice, te istu smatra neosnovanom.

 

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv toč. II prvostupanjske presude, kao i protiv dijela kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353 st. 1 toč. 3 ZPP, te predlaže u tom dijelu presudu preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužiteljice nije osnovana u odluci o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odluci o troškovima postupka.              

 

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništavosti ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu sklopljenog 4. listopada 21. prosinca 2005., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.528,00 CHF (dalje: Ugovor).

 

6. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile navedeni Ugovor, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

 

7. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na primjenjivost utvrđenja iz tzv. Parnice Potrošač, ništavost pobijane ugovorne odredbe, preplaćeni iznos i dosuđenu kamatu, te presuda nema nedostataka i proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

8. Nije proturječno obrazloženje niti u odnosu na institut zastare. Prvostupanjski sud jasno je u toč. 13. obrazloženja naveo da u ovom predmetu zastara potraživanja prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10. Naime, u slučaju individualnog restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora (odnosno ništave odredbe ugovora), tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 104 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora ili ništave odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili ugovorne odredbe u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Kod toga, valja reći da je takvo shvaćanje također u skladu sa objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Stoga zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26.11.2019., pravilno prvostupanjski sud nalazi i obrazlaže da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO. Iz navedenih razloga, pogrešno tuženik smatra da bi tužba bila preuranjena.

 

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 338 st. 4 ZPP jer obrazloženje sadrži sve bitne sastojke koje propisuje čl. 338 st. 4 ZPP.

 

10. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 502.c i čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, a uslijed primjene čl. 502.c ZPP, na koju tuženik ukazuje svojim žalbenim navodima.

 

11. Prvostupanjski sud pravilno smatra da se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

 

12. Kako je tuženik bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

 

13, Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

 

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355 ZPP.

 

15. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije morao posebno u ovom predmetu u dokaznom postupku utvrđivati da li su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništave, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač“ pravomoćno je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te da potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati da je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti da li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U-III-5458/2021 od 30.6.2022.).

 

16. Dakle, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije morao provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tzv. „Parnici potrošač“, koji spor se odnosi i na tuženika, pa se razlozi pobijane presude pravilno pozivaju na odredbu čl. 502.c ZPP, dok su nasuprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

17. Prijedlozi tuženika (za saslušanjem tužiteljice, djelatnika tuženika) na okolnost informiranja tužiteljice o parametrima vezanim i pojedinačnog pregovaranja vezano uz odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF pravilno nisu prihvaćeni. Naime, u kolektivnom sporu utvrđeno je da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, te da potrošač nije nikako mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, pa na tu okolnost nije bilo potrebno provoditi dokaze (čl. 502.c ZPP). Radi toga, ni upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu valute CHF nije od utjecaja, kraj činjenice da tuženik nije s njom pojedinačno pregovarao o odredbi promjeni tečaja za valutu CHF. Stoga ni činjenica da je tužiteljica svjesno prihvatila plasiranje ugovora i da su joj djelatnici banke objasnili rizike vezane uz promjenjivost valute CHF, navedeno ne bi utjecalo na ispravnost ocjene prvostupanjskog suda da se radi o ništavoj odredbi promjene tečaja za valutu CHF, jer o tom stranke nisu međusobno pregovarale, a to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

 

18. Pravilno nije prihvaćen ni prijedlog tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor solemniziran na okolnost da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Naime, u tzv. Parnici potrošač, koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno je da potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima o valutnoj klauzuli, radi čega nije odlučno da li je tužiteljici ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, budući na istu nije nikako mogla utjecati. 

 

19. Stoga time što nisu prihvaćeni prijedlozi tuženika za provođenjem navedenih dokaza, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 220 st. 2 ZPP na koje žalbom ukazuje tuženik, odnosno nije povrijeđeno pravo na „jednakost oružja“ na koje se tuženik poziva.

 

20. Radi navedenog, pravilno je utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništava (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora - NN 96/03, čl. 105 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO).

 

21. Kod toga, neosnovano tuženik smatra da se ništavost ne može isticati jer je Ugovor u cijelosti ispunjen, i to stoga jer se ne radi o ništavosti zbog zabrane manjeg značaja (čl. 107 st. 2 ZOO).

 

22. Na temelju provedenog financijskog vještačenja pravilno je utvrđeno da ukupni iznos koji je tužitelj platio uslijed ništavosti predmetne ugovorne odredbe iznosi 1.924,58 kn.

 

23. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka pravilno je prihvaćen kao stručan i utemeljen na dokumentaciji u spisu, te je izračun pravilno dat na temelju nesporno izračunate je razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate, te je po toj osnovi utvrdio preplatu u ukupnom iznosu od 1.924,58 kn. Navedeni iznos je dosuđen tužitelju, te stoga u tom dijelu nema proturječnosti između razloga presude i provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Neosnovano tuženik smatra da je vještak trebao prilikom izračuna uzeti u obzir i negativne tečajne razlike, jer tuženik nije podnio prigovor prijeboja ni protutužbu.

 

24. Stoga je pobijanom presudom pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu (čl. 104 st. 1 u vezi čl. 105 st. 1 ZOO).

 

25. Iako je prvostupanjski sud donio presudu na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, koji nije važio za predmetni Ugovor sklopljen 2005., pobijana odluka je pravilna na temelju čl. 104 st. 1 ZOO.

 

26. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem  čl. 214 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništava, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja, dok je neosnovan žalbeni navod da se presuda u tom dijelu ne može ispitati jer ne sadrži razloge (bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP).

 

27. Uslijed svega navedenog, pozivanje tuženika na razne sudske odluke i odluke Ustavnog suda, Direktive EU, stavove i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH i zakonske odredbe predstavlja njegovo subjektivno tumačenje ovdje spornih pravnih pitanja ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dosega pravomoćnosti kolektivne tužbe potrošača, preinake tužbe, kamata i zastare, te nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

 

28. Neosnovano tužiteljica žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. II izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.075,43 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

29. Tužiteljica je tužbom potraživala isplatu iznosa od 10.000,00 kn, te je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 1.7.2021. postavila zahtjev za isplatu iznosa od 1.924,58 kn. Suprotno žalbenim navodima, takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 8.075,43 kn, kojem povlačenju se tuženik protivio u podnesku od 8.7.2021. Prvostupanjski sud pravilno je stoga odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.075,43 kn, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica ima pravo na isplatu 1.924,58 kn. Kod toga, neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 191 st. 3 ZPP, jer ista ne regulira institut povlačenja tužbe, već institut preinake tužbe i propisuje, između ostalog, da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe.

 

30. O troškovima parničnog postupka odlučeno je djelomično pravilno.

 

31. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

 

32. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Prvostupanjski sud sukladno odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pravilno je utvrdio troškove tužiteljice za pojedine radnje u postupku od ukupno 6.250,00 kn, što s troškom 25% PDV od 1.562,50 kn i troškom vještačenja od 1.800,00 kn iznosi sveukupno 9.612,50 kn. Preko iznosa od 9.612,50 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška pravilno nije prihvaćen, jer je zatražen u prekomjernom iznosu, odnosno tužiteljica nije dokazala da je te troškove imala.

 

33. Radi navedenog, tužiteljici je valjalo odmjeriti daljnji trošak postupka u iznosu od 7.752,50 kn, dok tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

             

34. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 i 2 ZPP odlučeno je kao u  toč. I i II izreke, a temeljem čl. 370 toč. 3 ZPP kao u toč. III izreke ove prvostupanjske presude.

                           

35. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (toč. IV izreke ove drugostupanjske presude).

36. Tužiteljica žalbom nije uspjela u glavnoj stvari, već samo djelomično u odluci o troškovima postupka, radi čega nema pravo na trošak postupka povodom pravnog lijeka (toč. V izreke ove drugostupanjske presude).

             

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

       Predsjednik vijeća:

      Marijan Vugić, v.r.