Poslovni broj 22 Gž-2735/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2735/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljanom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, tužitelja D. M., OIB: … iz V., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P.&P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-341/2019-34 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-341/2019-34 od 14. lipnja 2022.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 86.195,91 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.548,00 kn (toč. II).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP-a, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturiječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 6 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer nije bilo nezakonitog postupanja, a osobito ne propuštanja dostave, kojim bi tuženik bio onemogućen u raspravljanju pred sudom. Tuženik je tijekom postupka predložio da se sasluša njegov djelatnik, no od tog dokaznog prijedloga punomoćnik tuženika je odustao na ročištu od 25. studenog 2021. (str. 221). Pravilno je odbijen i dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

 

7. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a).

 

8. Propust suda da vještaka sasluša neposredno na raspravi može biti samo relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 ZPP-a u vezi s čl. 260 ZPP, koja nije počinjena, jer je nakon danog nalaza i mišljenja vještaka, tuženik istom prigovorio u podnesku od 19. studenog 2021. glede načina obračuna po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule, te je u toč. 18 navedenog podneska sam tuženik izričito predložio da sud navedeni podnesak proslijedi sudskom vještaku na očitovanje, što je sud i učinio, a vještak se u podnesku od 18. ožujka 2022. očitovao na podnesak tuženika od 19. studenog 2021., te ponovno obrazložio način obračuna i otklonio sve prigovore u svezi s istim, ostavši u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja od 14. rujna 2021., kako je pravilno obrazložio sud prvog stupnja. Nakon što je tuženiku dostavljeno očitovanje vještaka, tuženik na ročište na kojem je zaključena glavna rasprava nije niti pristupio, već je podneskom od 16. svibnja 2022. ispričao nedolazak, a u kojem podnesku je izričito ustrajao samo na prigovoru zastare, dok se u odnosu na dopunu nalaza nije očitovao, već je samo paušalno naveo da ostaje kod prigovora, činjenica i dokaznih prijedloga koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Stoga je pravilno visinu preplate sud prvog stupnja utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka (str. 195-204), a prigovor tuženika da je vještak razliku kamate u CHF množio inicijalnim tečajem kroz cijelo razdoblje otplate kredita, dok je trebao množiti s tečajem na datum stvarnog plaćanja anuiteta, sud nije prihvatio, a niti je našao relevantnim, obzirom da to ne bi niti utjecalo na konačni izračun, jer bi se primjenom te metode dobila veća razlika zbog promjene kamatne stope, dok bi s druge strane razlika zbog promjene tečaja bila manja upravo za tu razliku, odnosno rezultat bi bio jednak, što je sve istakao i vještak u svom očitovanju na prigovor tuženika od 24. ožujka 2022.

 

9. Nadalje, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima što je izraženo i u stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.  Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

10. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanje na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/2010./, čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav/), povredu načela razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

 

11. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. U žalbenom stadiju postupka tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan ovaj sud, da je tužitelj s tuženikom 27. ožujka 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj … kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF, uz rok otplate od 120 mjeseci, sa ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, s time da je ista promjenjiva te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke, te da je tuženik u nekoliko navrata za vrijeme trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da je mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta, da je tužitelj sklopio ugovor kao građanin (potrošač) za kupnju stana radi stambenog zbrinjavanja sebe i svoje obitelji, a sredstva iz kredita isplaćena su na račun prodavatelja stana, da je prilikom ugovaranja kredita, kredit s valutnom klauzulom CHF tužitelju prikazan kao najpovoljniji ugovor ne samo od strane tuženika već i drugih banaka, te nije upozoren na rizik vezan uz tečaj CHF, te valutnu klauzulu, da je kredit otplaćen u cijelosti, da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13 od 14. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli, da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 86.195,91 kunu, odnosno pozitivna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 13.985,47 kuna, a zbog promjene tečaja 72.210,44 kune.

 

14. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na isplatu novčanih iznosa s osnova ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju stana broj … od 27. ožujka 2006., zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja, vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

15. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio stupnjevanju tužbu iz čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku, ali je postavio i alternativni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, slijedom čega sud prvog stupnja ukazivanje tuženika na nepostojanje pretpostavki za podnošenje stupnjevane tužbe, pravilno nije našao relevantnim, a preinaku tužbenog zahtjeva sud je dopustio rješenjem donesenim na ročištu održanom 21. studenog 2021. (str. 221-222). Naime, obzirom da je tužba preinačena nakon vještačenja, čime je tužitelj na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi uskladio tužbeni zahtjev s novonastalom činjenicom u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu i kamatnu stopu za pojedine dospjele iznose, sud je preinačenje dopustio, nalazeći to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

16. Neosnovano je shvaćanje tuženika da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni pravilima o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Glava tridesetdruga-a, čl. 502.a – 502.h, koja je na snazi od 1. srpnja 2013.) s obzirom na odredbu čl. 502. st. 4. ZPP-a i činjenicu da je postupak za zaštitu kolektivnih interesa pokrenut po odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a zbog čega da se primijeniti može isključivo odredba članka 138. a ZZP/2007 koja se odnosi na naknadu štete, što naslovni sud nije utvrđivao, niti tužitelj dokazivao.

 

17. Naime, točno jest da je odredbom čl. 502. a st. 4. ZPP-a propisano da se odredbe Glave tridesetdruge – a odnosno ZPP-a neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom za postupke u povodu tužbe za zaštiti kolektivnih interesa i prava predviđeno nešto drugo.

 

18. Međutim, isto tako točno jest da Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) nije predviđeno nešto drugo, već je osim pravila o obvezujućoj snazi sudskih odluka za ostale sudove, u odredbi članka 2. stavku 1. propisano da primjena odredaba tog Zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona, a među kojima je i pravo fizičke i pravne osobe na pokretanje posebne parnice za naknadu štete ili isplatu i pozivanje na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, i vezanost suda za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a), a što znači da se sud, neovisno o tome što je postupak za zaštitu kolektivnih interesa, vezano za valutu glavnice kredita u CHF pokrenut 2012. ne može osloboditi primjene pravila o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a ista presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.).

 

19. Između stranaka je sporno da li su ove promjene koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

 

20. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

 

              -uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana broj … od 27. ožujka 2006.

-nadalje je uvidom u Ugovor u čl. 1. ugovora utvrđeno kako je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa, od 4,50% godišnje na dan sklapanja ugovora, koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, u čl. 6. ugovora ugovorena je namjena kredita odnosno da se kredit odobrava radi kupnje stana te je u čl. 7. ugovora ugovoren način otplate kredita u mjesečnim anuitetima od 629,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za švicarski franak,

 

              -da je uvidom u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo M. M. od 14. rujna 2021. utvrđeno da preplata po osnovi promijenjene kamatne stope iznosi 13.985,47 kuna, a da ukupna pozitivna preplata po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 72.210,44 kuna, što ukupno daje preplaćeni iznos od 86.195,91 kunu.

 

21. Sud prvog stupnja je na temelju činjeničnog utvrđenja koje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, pravilno zaključio, obzirom na nesporno utvrđeno mijenjanje tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da su dijelovi odredaba Ugovora o kreditu u kojima je bila ugovorena valutna klauzula ništetne, a sve sukladno odredbi čl. 269. i 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11-dalje: ZOO) jer u konkretnom slučaju činidba nije bila određena, odnosno odrediva, pa je stoga ugovor u tom dijelu ništetan.

 

22. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 14. srpnja 2013. kojom su utvrđene nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud RH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

 

23. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je, da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03) s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

 

24. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

 

25. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

26. Odredbom čl. 502. b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

27. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP.

 

Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila je na snagu danom prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 10. lipnja 2019.

 

Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

 

28. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

 

29. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

 

30. U odnosu na tuženikov žalbeni prigovor da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo pravilan je stav suda prvog stupnja da je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

31. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je tuženikov prigovor pravilno ocijenjen neosnovanim.

 

Vezano uz prethodni prigovor da tužitelj nije dokazao svojstvu potrošača, valja kazati kako su činjenice koje dokazuju to svojstvo tužitelja nesporno utvrđene, slijedom čega nije bilo potrebno na tu okolnost provoditi daljnje dokaze, pa je neosnovan u tom smislu žalbeni prigovor da bi činjenično stanje bilo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

 

32. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih kamata pri čemu je pravilno uzeo u obzir izračunatu visinu toga zahtjeva prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da nije ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

 

Sud prvog stupnja je dao jasne i valjane razloge kojima je otklonio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer da nije uzeo u obzir i negativnu tečajnu razliku, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

 

Dakle, negativnu razliku nije trebalo uzeti u obzir iz razloga što glede tog iznosa nije istaknut ni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, slijedom čega se istaknuti žalbeni navodi tuženice u tom pravcu ne mogu prihvatiti.

 

33. Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga tuženik neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP.

 

34. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

 

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

 

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

 

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

 

Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

 

35. Što se tiče navoda tuženika vezanih za kamatu koja se sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra za određivanje kamata, te općih uvjeta primjene kamatnih stopa tužene, a na koje ukazuje tuženik u dokaz svoje transparentnosti prema potrošačima, sud prvog stupnja iste nije našao niti jasnim, niti razumljivim za prosječnog potrošača, a niti je to na koncu relevantno, jer je riječ o načinu obračuna tuženika nakon zaključenja ugovora, a ne u postupku pregovaranja.

 

36. Tuženik neosnovano ponavlja navode da banke nisu znale niti mogle znati buduće kretanje tečaja CHF, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja je su li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta.

 

37. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05  Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, kako je naprijed već navedeno.

 

38. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Točno je da je nacionalno zakonodavstvo potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije, a što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije), tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za utvrđenja i pravna shvaćanja suda u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača, suprotno shvaćanju žalitelja, i postupljeno. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

39. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije u postupku utvrdio pojedinačne iznose pretplate posebno s osnova promjenjive kamatne stope, a posebno s osnova valutne klauzule, već je vještak u svom nalazu i mišljenju zbirno naznačio presuđene iznose, treba navesti da kako je u ovom predmetu tužba tužitelja podnijeta 10.6.2019., a u konkretnom slučaju zastarni rok iznosi 5 godina sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a, koji počinje teći u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćnošću navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. pod brojem Pž-6632/17, očito je da nije u zastari niti zahtjev za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope kao niti zahtjev za isplatu s osnova ugovorene valutne klauzule.

 

40. U odnosu na presudu suda EU C-81/19, na koju ukazuje žalitelj, za navesti je da se ta presuda odnosi na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u Rumunjskoj isti institut uređen na drugačiji način nago u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija normativna rješenja. Sud EU je stoga u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

 

41. U RH je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani. U tom pogledu naknadna eventualna suprotna stajališta suda EU, da i postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

 

42. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

 

43. Stoga suprotno izraženi stav tuženika glede tijeka zatezne kamate nije osnovan.

 

44. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije u postupku utvrdio pojedinačne iznose pretplate posebno s osnova promjenjive kamatne stope, a posebno s osnova valutne klauzule, već je vještak u svom nalazu i mišljenju zbirno naznačio presuđene iznose, treba navesti da je isti prigovor otklonio vještak u dopuni svog nalaza i mišljenja, obzirom da to ne bi utjecalo na konačni obračun jer bi se primjenom te metode dobila veća razlika zbog promjene kamatne stope, dok bi razlika zbog promjene tečaja bila manja upravo za tu razliku odnosno rezultat bi bio jednak.

 

45. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

46. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, a ista se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP-a, time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak. Na navode žalitelja da je troškovnik tužitelj trebao dostaviti u elektroničkom obliku primjenom odredbe čl. 106a st. 5 ZPP, za odgovoriti je da je troškovnik tužitelj dostavio u spis sukladno odredbi čl. 164 st. 3 ZPP, te je pravilno sud o istom odlučio primjenom odredbe čl. 164 st. 1 ZPP.

 

47. Protivno žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je pravilno je kao opravdan i nužan trošak priznao tužitelju trošak sastava tužbe od 1.250,00 kuna (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa). Ista nagrada punomoćniku tužitelja po Tbr. 9. točka 1. Tarife pripada i za zastupanje na ročištima od 5. studenog 2020., 16. ožujka 2021. što iznosi 2.500,00 kuna za zastupanje na ova dva ročišta. Za sastav obrazloženog podneska od 6. listopada 2021. punomoćniku tužitelja pripada nagrada u iznosu od 1.250,00 kuna po Tbr. 8. točka 1. Tarife. Za zastupanje na raspravama od 25. studenog 2021., 3. veljače 2022. te 24. svibnja 2022., punomoćniku tužitelja po Tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 1.250,00 kuna za svako ročište, što za tri ročišta iznosi 3.750,00 kuna. Dakle ukupno na ime zastupanja po punomoćniku, tužitelju pripada naknada parničnih troškova u iznosu od 8.750,00 kuna, više trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, te pristojbe na tužbu u iznosu od 1.150,00 kuna, te na presudu u iznosu od 1.150,00 kuna, no kako je tužitelj tražio trošak pristojbe u iznosu od 1.149,00 kuna, sud nije išao izvan njegova zahtjeva. Stoga, ukupno opravdan zahtjev za naknadu troškova tužitelja iznosi 13.548,00 kuna.

 

48. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st. 1 ZPP-a).

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

   Lidija Bošnjaković, v.r.