- 1 -              III Kr 124/2022-3

Broj: III Kr 124/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Ž. B. zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 10. svibnja 2021. broj Kzd-45/2020. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2022. broj Kžzd-92/2022., u sjednici održanoj 13. prosinca 2022.,

p r e s u d i o   j e:

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog Ž. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1.              Presudom Općinskog suda Varaždinu od 10. svibnja 2021. broj Kzd-45/2020. Ž. B. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. KZ/11. te je na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci.

2.              Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2022. broj Kžzd-92/2022. odbijena je kao neosnovana žalba Ž. B. te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3.              Osuđeni Ž. B. je po branitelju, odvjetniku B. B., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Smatra da je "pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom". Smatra da je na njegovu štetu povrijeđen zakon (članak 469. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. - dalje: ZKP/08.) te da je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Osim toga, smatra da je došlo i do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, "a ta je povreda utjecala na presudu (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a)".

4.              Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08-1.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

5.              Zahtjev nije osnovan.

6.              Osuđenik u zahtjevu navodi da je "propuštajući na valjani način obrazložiti drugostupanjsku presudu, drugostupanjski sud okrivljeniku povrijedio njezino pravo na pravično suđenje". Pritom opširno navodi prasku Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske. Smatra da je drugostupanjski sud "olako prešao preko niza navoda iznesenih u žalbi od strane okrivljenika" i da "nije odlučio o svim odlučnim pitanjima … već se samo zadovoljio pukim potvrđivanjem i upućivanjem na odluku nižeg suda".

6.1.              Osuđenik nadalje navodi da je u žalbi iznio "opravdane razloge i okolnosti zbog kojih … nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje" te ih u zahtjevu ponavlja. Smatra da iz drugostupanjske odluke "nije vidljivo ni jasno koje je obrazloženje drugostupanjskog suda … za nepostojanje kontinuirane namjere za počinjenje kaznenog djela, a ni obrazloženje zašto nisu spomenute okolnosti prihvaćene kao opravdani razlozi“. Smatra nadalje da "drugostupanjski sud nije u obzir činjenicu da je okrivljenik redovito izvršavao svoju obvezu sve do prekida radnog odnosa … odnosno do početka izvršavanje kazne zatvora". Ističe da je „okrivljenik prestao s plaćanjem uzdržavanja [zbog] gubitka posla" te da "majka u postupku nije pokazivala da ima ikakav interes za imovinske prilike i okolnosti okrivljenika". Također prigovara ocjeni drugostupanjskom suda koji je prihvatio stav prvostupanjskoga suda da je osuđenik trebao pokazati "pojačani angažman" oko pronalaženja posla. Navodi i da "drugostupanjski sud uopće nije obrazložio navode okrivljenika u žalbi da mu je sin izuzetno teško bolestan te da uzdržava bolesnu majku". Smatra da "nisu jasni kriteriji na temelju kojih je kategorizirano da ne postoji opravdani razlog za neplaćanje dužnog uzdržavanja".  

6.2.              Osuđenik također smatra da u "obrazloženju pobijane presude definitivno nedostaju razlozi za odmjeravanje kazne", a da je na žalbene navode u odnosu na kaznu drugostupanjski sud odgovorio "površno i paušalno". Navodi da "drugostupanjski sud uopće nije dovoljno ocijenio okolnosti oko nemogućnosti uzdržavanja koje su utjecale na okrivljenikovo počinjenje kaznenog djela". Smatra i da je počinjena povreda kaznenog zakona jer je osuđenik proglašen krivim iako nije postupao s namjerom.

7.              Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode. Iz prvostupanjske presude proizlazi da je bilo sporno je li osuđenik bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje u inkriminiranom razdoblju u koje ne ulazi vrijeme koje je osuđenik proveo na izdržavanju kazne (činjenični opis prvostupanjske presude i odlomak 7. te presude). Prvostupanjski je sud ocjenjivao sve činjenice koje je osuđenik iznio u obrani i nije ih prihvatio kao opravdane za primjenu članka 172. stavka 3. KZ/11. smatrajući da je optuženik bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje.

7.1.              Tu je ocjenu osuđenik pobijao u žalbi ponavljajući činjenice za koje smatra da su opravdavale primjenu članka 172. stavka 3. KZ/11. odnosno da nema kaznenog djela jer osuđenik iz opravdanih razloga nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje.

7.2.              Drugostupanjski je ocijenio sve odlučne žalbene navode i nije ih prihvatio te je utvrdio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno (odlomci 9. do 14. drugostupanjske presude).

7.3.              Iz zahtjeva proizlazi da se sa takvom raščlambom osuđenik ne slaže i da je trebalo njegove činjenične navode prihvatiti u smislu da nema kaznenog djela jer iz opravdanih razloga nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje. Međutim, srž osuđenikova zahtjeva su činjenični prigovori koji ne mogu biti predmet ocjenjivanja ovoga izvanrednog pravnog lijeka.

7.4.               Osuđenikovi navodi da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode nisu prihvatljivi jer je drugostupanjski sud  odgovorio na sve žalbene navode koji se odnose na ocjenu je li osuđenik bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje. Osuđenik se s tom činjeničnom i pravnom raščlambom ne slaže. No, to nezadovoljstvo ovdje ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje i prava na obranu jer takve povrede nisu počinjene.

7.5.              To se odnosi i na dio zahtjeva u kojem osuđenik prigovara osudi na kaznu zatvora smatrajući da "drugostupanjski sud uopće nije dovoljno cijenio okolnosti oko nemogućnosti uzdržavanja". Drugostupanjski je sud dostatno ocijenio i žalbene navode koji se odnose na izbor vrste i mjere kazne na koju je osuđenik osuđen. Zato zahtjev nije osnovan niti u tom dijelu. 

8.              Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog Ž. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 13. prosinca 2022.