-1-

Poslovni broj: 6 P-77/2015-45

 

 

 

Poslovni broj: 6 P-77/2015-45

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E 

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, u građanskopravnoj stvari tužitelja D.D, OIB:.., K., zastupan po punomoćniku F. M., odvjetniku u R., protiv tuženika A. B., OIB:.., O., , zastupan po punomoćnici G. P. T. odvjetnici u O., radi prestanka prava stvarne služnosti, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 15. studenoga 2022. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnica, 13. prosinca 2022. javno je objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.                Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Prestaje pravo stvarne služnosti prolaza pješice i provoza motornim vozilima na teret nekretnine tužitelja oznake k.č.br. 1483 upisana u katastarskom planu broj 46, k.o. G. K., u naravi kuća i dvorište sa 274 čhv, kao poslužnog dobra, a u korist nekretnine tuženika oznake k.č.br. 1482, upisana u katastarskom planu broj 35, k.o. G. K., kao povlasnog dobra.

 

2. Tuženiku se zabranjuje svaki daljnji prolaz pješice i provoz motornim vozilima preko nekretnine tužitelja oznake k.č.br. 1483 upisana u katastarskom planu broj 46, k.o. G. K., u naravi kuća i dvorište sa 274 čhv, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak skupa sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena koja teče od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

 

              II.     Nalaže se tužitelju D. D. , OIB:... K., nadoknaditi tuženiku iznos od 3.000,00 kn na ime parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. prosinca 2022. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              1.              Tužitelj je u tužbi podnesenoj poštom preporučeno 24. veljače 2015. naveo da je vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama kao kčbr. 1483, upisane u katastarskom  planu broj 48 k.o. G.K.j u naravi kuća i dvorište sa 274 čhv dok je tuženik vlasnik susjedne nekretnine označene kčbr. 1482 upisana u katarskom planu broj 35 k.o. G..K. u naravi kuća i dvoriše. Sa sjeverozapadne strane parcele u vlasništvu tuženika od njezinog početka pa do iza kuće prolazi makadamski put. Taj prolaz koristi i tuženik radi prolaza vozilima i pješice do ulaza u dvorište svoje kuće izgrađene na kčbr. 1482 k.o. G. K.. Tuženik da je svoju okućnicu ogradio betonskim zidom i žičanom ogradom na kojoj se nalazi kapija koja služi kao ulaz tuženiku u dvorište njegove parcele, koja ograda se proteže uz navedeni put duž cijele zapadne međe sa nekretninom tužitelja. Tuženik da je služnost provoza i prolaza pješice preko nekretnine tužitelja stekao iz čistog komoditeta obzirom oduvijek ima neposredan pristup do svoje nekretnine preko javne površine odnosno nekretnine označene kao kčbr. 4535 k.o. G. K., u naravi put, ali koristi predmetni prolaz preko nekretnine tužitelja samo iz razloga jer mu je to komotnije odnosno zato što taj put predstavlja pristupni put za tužiteljevu kuću. Predmetna služnost dakle nikada nije imala svoju razumnu svrhu obzirom tuženik oduvijek kao i danas prilaz do svojih kuća može ostvarivati neposredno preko javne prometnice kčbr. 4535 k.o. G. K. Tužitelj da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da dobrovoljno prestane izvršavati predmetnu služnost, ali ovaj se tome izričito protivio i dalje namjerava koristiti predmetni prolaz preko nekretnine tužitelja samo radi komotnijeg prilaza do svojih kuća. Pravomoćnom sudskog odlukom ovog suda broj P-253/11 utvrđeno je da tuženik vrši posjed služnosti. Obzirom je služnost izgubila svoju razumnu svrhu, odnosno da ne postoje razlozi za njezino daljnje izvršavanje, a tuženik se protivi prestanku ove služnosti, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

              2. U odgovoru na tužbu  priznaje se vlasništvo nekretnina kako ih je u tužbi naveo tužitelj, ako je to u skladu sa zk izvadcima. Tuženik priznaje da je sa sjeverozapadne strane nekretnina u vlasništvu tuženika, makadamski put i da se istim koriste obje stranke. Taj put da je jednim dijelom i u vlasništvu tuženika. Navodi se da nije točno da je tuženik svoju okućnicu ogradio betonskim zidom već je u pitanju kameni zid visine oko 2 metra u odnosu na makadamski put i to gledajući do pravca javnog dobra pa prema kućama stranaka i taj se kameni zid postepeno smanjuje i dolazi na nulu u odnosu na makadamski put negdje oko kapije u vlasništvu tuženika. Isto tako, da nije točno da bi žičana ograda koja se nalazi na kamenom zidu u vlasništvu tuženika se protezala uz navedeni put duž cijele zapadne međe sa nekretninom tužitelja već je ta ograda odnosno zid tuženika ležeća cijelom dužinom i širinom na zemljištu u vlasništvu tuženika, udaljena od stvarne međe između stranaka i to za oko 2 metra kod kamenih stijena pa lijevo prema putu na koje stijene u produžetku nastavlja ta ograda i to gledajući od pravca javnog dobra pa prema kućama stranaka, a negdje kod kapije u vlasništvu tuženika je stvarna međa između nekretnina stranaka udaljena oko 60 cm od kapije prema putu. Dakle, stvarna međa koja dijeli vlasništvo stranaka se nalazi unutar toga makadamskog puta. Kako je makadamski put dijelom i vlasništvo tuženika on ima pravo služnosti prolaza pješice i provoza preko te nekretnine. Ovaj put tuženik i njegova obitelj koriste oduvijek, prije njega je to činila njegova majka Kate, ranije prabaka A.D. koja je preminula u dobi od 96 godina. Prethodno je bilo i uređenje međe 1979., prema rješenju ovoga suda broj R1-38/79 od 10. rujna 1979. u kojem se u obrazloženju navodi da protustranka (ovdje tužitelj) nema prigovora na prijedlog za uređenje međe, ali da čestica koja se odnosi na put ostane u sukorištenju predlagatelja (ovdje tuženika) i protustranke (ovdje tužitelja). Sud da u istom rješenju zaključuje: "dio sporne međašne površine nije uređen u dijelu puta, jer put zajednički koriste predlagatelj  (tuženik) i protustranka (tužitelj) i niti jedan nemaju pravnog interesa da se put odijeli." Dakle, tužitelj nije imao nikakvih prigovora da zajedno sa tuženikom koristi sporni put. Postavlja se pitanje zašto i tada nije predložio da tuženik do svoje kuće dođe putem tobožnje alternativne rute? Očito jer je već tad bio svjestan da takav put nije prikladan da bi zamijenio korištenje makadamskim putem. Nije istina da se tuženik iz čistog komoditeta koristi pravom stvarne služnosti, naime on nema nikakve mogućnosti da direktno sa kčbr. 4535 dođe do svoje kčbr. 1482 zbog kamene stijene visine negdje oko 2,50 – 3,00 m. Stoga nema govora da ustanovljena služnost nema razumnu svrhu. Da bi se ukinulo pravo stvarne služnosti nije dovoljno samo da postoji alternativni prolaz već da se taj prolaz sukladno Zakonu o vlasništvu (članak. 242 stavak 2.) mora smatrati prikladnijim prolazom ili jednako prikladnim što ovdje nije slučaj. Dakle, nema nikakve mogućnosti da tuženik koristi drugi prolaz osim prijepora. Poslužni pravac je inače makadamski put i prolazom i provozom tuženika preko istog se tužitelju ne čini apsolutno nikakva šteta, a tim više jer i sam tužitelj taj put koristi za provoz i prolaz. Alternativnom rutom koju predlaže tužitelj tuženik se ne može koristili niti za prolaz pješice, a kamoli automobilom jer se radi o stjenovitom tlu, potrebno je izvođenje velikih građevinskih radova koji bi puno koštali. Također, tuženik je čovjek koji ima preko 70 godina i hod po takvom putu u usponu do svoje kuće bi bio jako naporan za njega. Sukladno navedenom nisu ostvareni uvjeti za ukidanje prava stvarne služnosti na kčbr. 1483 k.o G.K. u vlasništvu tužitelja. Isto tako, netočno je da bi tužitelj prije ovoga tuženika pozvao na prestanak izvršavanja predmetne služnosti. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova.

              3. Sud je pročitao sve dokaze u spisu.

              4. Sukladno odredbi čl. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja, posebice ne građevinsko vještačenje na okolnost koji bi radovi bili potrebni da bi tuženik sebi osigurao pristup do svoje nekretnine s javnog puta, ovo jer je bilo odlučno samo utvrditi da stanje terena nije podobno da se odmah uspostavi pristup javnom puta odnosno da je jasno da isto iziskuje veće građevinske radove i troškove na teret tuženika posebice pored činjenice što iz dokazanog postupka nesporno proizlazi da su ove nekretnine već u planu radi potapanja radi izgradnje hidroelektrane koja će potopiti Kosinjsku dolinu u koju svrhu se već vrši procjena radi obeštećenja vlasnika.

              5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

              6. Predmet tužbenog zahtjeva jest zahtjev za prestanak prava stvarne služnosti prolaza pješice i provoza motornim vozilima na teret nekretnine tužitelja oznake k.č.br. 1483 k.o. G. K. kao poslužne nekretnine u korist nekretnine tuženika oznake k.č.br. 1482 k.o. G. K. kao povlasne nekretnine jer da je ova služnost izgubila razumnu svrhu budući tuženik do svoje nekretnine može, uz eventualno izvođenje određenih građevinskih radova, pristupiti i sa javnog puta oznake k.č.br. 4535 k.o. Gornji Kosinj.

              7. Među strankama nije sporno da se tuženik koristi nekretninom tužitelja oznake k.č.br. 1483 k.o. G. K. kao putem prolaza pješice i provoza motornim vozilima za dolazak do svoje nekretnine oznake k.č.br. 1482 k.o. G. K., odnosno da postoji služnost u korist nekretnine tuženika na teret nekretnine tužitelja u svrhu navedenoga.

              8. Tuženik ističe da je predmetni put dijelom i u njegovu vlasništvu odnosno da stvarna međa između nekretnina tužitelja i tuženika ulazi u predmetni put i da se alternativni put koji predlaže tužitelj ne bi mogao realizirati bez znatnijih građevinskih radova jer se radi o izrazito stjenovitom području.

              9. S obzirom na navedeno sud je odredio provesti vještačenje po vještaku G.-L. d.o.o. kojeg po zakonu zastupa dipl. ing. geod. D.J..

              10.1. Nakon uviđaja na licu mjesta sud je vještaku naložio da slika pokazani prijepor, kako od strane tužitelja tako i od strane tuženika, stanje međe kako je pokazano od stranke uklopiti u službeni postojeći plan i očitovati se kako i gdje na terenu se pruža međa između predmetnih nekretnina. Ukoliko se utvrdi da put kojim tuženik vrši služnost puta jest na nekretnini tužitelja, to se vještaka pita može li s obzirom na mjesto gdje nesporno završava javni put tuženik pristupiti svojoj nekretnini bez da prolazi onim putem kojim sada ide, sve s obzirom na stanje na terenu.

              10.2. Vještak je nastavno dostavio skicu lica mjesta, prikaz sa Geoportala sa fotografijama prijepora (l.s. 75-80), navodeći kako je opisao jedini kolni i pješački pristup tuženikovom dvorištu. S javnog puta tuženik bi, eventualno, mogao osigurati pristup na svoju česticu, a što bi zahtijevalo određene građevinske radove rušenja postojećeg zida i stijene koja odvaja javni put od tuženikove čestice, kao i rješavanja gore navedenog problema definiranja međe između kč. 1483 i kč. 1482.

              10.3. Na raspravi je vještak zaključio kako prema postojećem stanju na terenu tuženik nema drugi način pristupa javnom putu, postojao bi eventualno drugi pristup, ali da to zahtjeva određene građevinske radove na terenu.

              10.4. Nalaz i mišljenje vještaka sud je cijenio kao stručan i jasan i u skladu sa doživljajem prijepora samog suda na terenu, s time da ga ni stranke nisu dovele u pitanje.

              11. Čl. 242. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014 – dalje ZV) propisano je da izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana. (2) Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz, ili drugi jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.

              12. Ovaj put tuženik i tužitelj zajednički godinama koriste, a što proizlazi iz obrazloženja rješenja o uređenju međe br. R1-38/79 od 10. rujna 1979. u kojem su sudjelovali tuženik kao predlagatelj i tužitelj kao protustranka, a u kojem se navodi da međa nije ni uređena u dijelu predmetnog puta jer isti zajednički koriste i nemaju interesa da se put odijeli. Napominje se pri tome da predmet ovog postupka nije uređenje međe već ukidanja prava stvarne služnosti sukladno postojećem stanju na terenu i važećem katastarskom planu koje je utvrdio vještak nakon uviđaja. Prema stanju dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka služnost nije upisana na teret nekretnine tužitelja (l.s. 5) međutim stranke ne spore da se tuženik ovim putem služi za pristup svojoj nekretnini dok je isti prema postojećem katastarskom operatu odnosno skici vještaka u sastavu nekretnine tužitelja (l.s. 76), a pokazana međa na terenu od strane tuženika koji istu spori ionako ne ulazi u predmetni dobro definirati put (l.s. 76-80) pa isto nije odlučno za ovu pravnu stvar. Prema postojećem stanju stvari nesporno je da je ovo jedini put da tuženik pristupi svojoj nekretnini jer tako govore i svjedoci i stranke, a i isto zaključuje i vještak nakon uviđaja. Sama činjenica da nekretnina tuženika graniči sa javnim putem ne pretpostavlja automatizmom ukidanje služnosti budući su neophodni građevinski radovi rušenja postojećeg zida i stijene koja odvaja javni put od tuženikove čestice (što je zaključio i vještak na terenu) jer kamena stijena na terenu priječi slobodnu komunikaciju između nekretnine tuženika i javnog puta. Dakle, sada na terenu ne postoji prikladniji odnosno drugi prikladan put do nekretnine tuženika sa javnog puta, s time da tuženik predmetni put, ranije uz odobrenje samog tužitelja, koristi godinama (uostalom kao i sam tužitelj čiji je ovo pristupni put), ovo bez izvođenja neophodnih građevinskih radova iskopa odnosno rušenja visoke kamene stijene (vidljivo i na fotografijama vještaka u spisu – ls. 78), a što po mišljenju suda pretpostavlja određenu mehanizaciju odnosno građevinske strojeve i iziskuje stanovite troškove na teret tuženika koji nisu nužni posebice pored činjenice da će ove nekretnine sukladno kazivanjima supruga tužitelja i tuženika u svojstvu svjedoka na ročištima 2022. biti potopljene radi izgradnje hidrocentrale i to u skorijoj budućnosti jer se iste već sada procjenjuju radi isplate naknade. U tim okolnostima, i po načelu razmjernosti, ne bi imalo smisla da tuženik izvodi ikakve radove za nešto što nikome u skoro vrijeme i neće služiti (niti je odlučno za isplatu naknade jer se ne radi o pravu vlasništva) već je po ovakvom stanju svrhovitije da se isti služi ovim pristupnim putem koji je trenutno njegov jedini put kojim se kao takvim služi zadnjih 50-ak godina. Činjenica je da ograničenje prava vlasništva treba biti iznimno, ali u situaciji kao što je predmetna, sud nakon uviđaja na licu mjesta i neposrednog doživljaja prijepora koji zahtjeva veće građevinske radove da bi tuženik uopće imao drugi prilaz svojoj nekretnini, uz to i poznavanja općepoznatih prilika izgradnje hidrocentrale za koje potrebe će se ove nekretnine potopiti, zaključuje da se nisu ostvarili uvjeti za ukidanjem prava stvarne služnosti prolaza pješice i provoza motornim vozilima dobro i jasno definiranog na terenu kolotrazima koji je po katastarskom planu u nekretnini tužitelja (dok međa na koju ukazuje tuženik na terenu ni ne ulazi u isti preklopom katastarskog plana) zbog čega je trebalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci, bez potrebe izvođenja daljnjih dokaza. Nastavno na izjavu tužitelja da je tuženik trebao drugačije urediti ulaz u svoju nekretninu da što manje opterećuje predmetni put također nije osnovan jer je vlasnik povlasnog dobra slobodan urediti svoju nekretninu na bilo koji način uz uvažavanje prava koja ima iz stečene služnosti prolaza i provoza (tako i Županijski sud u Karlovcu u odluci broj: Gž 386/2021-2 od 26. svibnja 2021.). Pri tome treba napomenuti i da tužitelj nije ispravno postavio predmetni konstitutivni tužbeni zahtjev u točki I. Naime, ispravno je zbog razloga na koje se poziva u tužbi (gubitak razumne svrhe) tražiti da se ukine pravo služnosti, a ne da prestaje jer je prestanak reguliran drugim odredbama ZV-a i tada se tužbeni zahtjev postavlja kao deklaratorni.

              13. S obzirom da je tuženik koji je zastupan po kvalificiranoj punomoćnici uspio u postupku priznat mu je kao osnovan trošak jednokratne nagrade za zastupanje u cijelom prvostupanjskim postupku u iznosu od 3.000,00 kn sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022 – dalje Tarifa). Na taj iznos sud je dosudio i zatezne kamate od dana donošenja ove presude do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) u vezi 151. st. 3. ZPP-a.

 

U Gospiću 13. prosinca 2022.

 

 

                            Sutkinja

                                                                                                  Vera Miočić  v.r.

 

 

 

 

 

                                                                                                                                              

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

 

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćniku