Poslovni broj 22 Gž-2001/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2001/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Lidije Bošnjaković kao predsjednika vijeća, Darije Horvat kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Josipa Grubišić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z., D., OIB: …, zastupanog po odvjetnici L. M. iz D., protiv tuženika P. b. Z. d.d. OIB: …, zastupanog po odvjetnici Č. M. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-644/2019-49 od 27. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-644/2019-49 od 27. travnja 2022.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

 

              III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.520,95 kn zbog ništetnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci (toč. I), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 21.413,68 kn zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (toč. II), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.345,00 kn (toč. III), te je odbijen tuženikov prigovor prijeboja kao neosnovan (toč. IV).

 

2. Protiv navedene presude se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U svom odgovoru na žalbu tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška žalbe.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći na bitne povrede odredba parničnog postupka iz odredbe č. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna, izreka presude je jasna i presuda se može ispitati.

 

6. Između stranaka nije sporno da su dana 01.08.2005. sklopili Ugovor o kreditu za novčani iznos od 23.000 CHF i to uz uvjete, a kako to tužitelj navodi u tužbi, za adaptaciju stambenog objekta, već je sporno da li su ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li je uslijed takvih odredbi tuženik neosnovano stekao korist u vidu više otplaćenog kredita od strane tužitelja.

 

Sporno je da li su potraživanja tužitelja zastarjela već prilikom podnošenja tužbe, da li tužitelj ima svojstvo potrošača u ovom predmetu, a samim time je i sporna aktivna legitimacija tužitelja, te je sporno je da li je osnovan tuženikov prigovor prijeboja.

 

7. Sud je po prijedlogu tužitelja u tijeku postupka proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke M. M. Istim vještačkim nalazom je utvrđeno da je tužitelj uslijed primjene promjenjive kamatne stope otplatio na ime kredita više 4.520,95 kn, odnosno u mjesečnim iznosima, a kako je to naznačeno u točki I. Izreke pobijane presude, a da je uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF otplatio na ime kredita više 21.413,68 kn, odnosno u mjesečnim iznosima, a kako je to naznačeno u točki II. Izreke pobijane presude.

 

8. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano i Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

 

9. Navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

 

10. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502. c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj: 70/19) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502. c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

 

11. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

 

12. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Iz navedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, ništetne.

 

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nedopuštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču, sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće naknade za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe, a u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

 

15. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, 1. ožujka 2022., na stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljeno je objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022., o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF te je zaključeno: 1. pravna shvaćanja izražena u presudi broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., kako je izmijenjen-ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., kako je izmijenjen ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" Odgovor na ovo pitanje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog posla, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o (naknadnom) utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

16. Pravilno je sud prvog stupnja u odnosu na prigovor zastare uputio na odredbu čl. 371 tada vrijedećeg ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te s obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke počela teći dana 14. lipnja 2014., a zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplatu kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 6. lipnja 2019. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a u pogledu valutne klauzule, ali i kamatne stope.

 

17. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je neosnovan prigovor tuženika kojim osporava tužitelju svojstvo potrošača i aktivnu legitimaciju u ovom predmetu. Naime, temeljem čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, a niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, kako je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio pravni posao (Ugovor o kreditu) za svoje osobne potrebe, za adaptaciju stambenog objekta, onda tužitelj svakako ima svojstvo potrošača, kao i aktivnu legitimaciju u ovom predmetu.

 

18. Tuženik je Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03).

 

19. Naime, kako pravilno navodi sud prvog stupnja, tužitelj kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužitelja i na okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

 

20. Kako je utvrđeno da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima).  Tuženik je nepošten stjecatelj, jer je već prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem bio svjestan, odnosno znao da će takvim ništetnim odredbama Ugovora jedino on profitirati, odnosno da će biti zaštićen, tj. da će iste ugovorne odredbe svakako ići na štetu tužitelja. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Stoga tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta kredita, pa do konačne isplate.

 

21. Visina stope zatezne kamate pravilno je određena Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

 

22. Sud prvog stupnja prethodno ocijenivši da ugovorne odredbe iz čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a na način suprotno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, zaključuje da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

 

23. Kako je utvrđeno da je tuženik u Ugovoru o kreditu svjesno koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, odnosno kako time proizlazi da je u zasnivanju obveznog odnosa s tužiteljem postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima), onda temeljem čl. 6. Zakona o obveznim odnosima tuženik i ne može tražiti ostvarenje svojih prava povodom takvih odredbi Ugovora jer bi to značilo zlouporabu prava. S druge strane, istaknuti prigovor prijeboja nije ni dovoljno određen da bi se o istom moglo odlučivati. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio tuženika s prigovorom prijeboja kao neosnovanim, jer takva tražbina tuženika nije osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, bio dužan vratiti.

 

24. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 502c ZPP, za dodati je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 1. kolovoza 2005., i presuda VTS, kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača zaključujući ugovore o kreditu u kojima je koristio ništetne i nepoštene odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi se i na konkretni ugovorni odnos stranaka (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 20. svibnja 2020.) Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

 

25. Na navode žalbe da su potrošači kao pojedinci imali mogućnost sami inicirati postupak radi utvrđenja nedopuštenosti i ništetnosti ugovora ili pojedinih odredbi istog te na taj način prekinuti zastarijevanje, a ne čekati rezultat kolektivnog spora za navesti je da u čl. 502a je propisano da su aktivno legitimirane osobe pokrenuti kolektivni spor-udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, tene mogu biti sudionici konkretnog obveznog odnosa niti mogu postavljati konkretne tražbine, jer se radi o institutu koji daje apstraktnu zaštitu svim potrošačima kao kolektivu, putem proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, temeljem kojeg će kasnije realizirati svoja restitucijska prava iz individualnih ugovornih odnosa.

 

26. Činjenica da su potrošači mogli istovremeno, ne čekajući ishod kolektivnog spora, pokrenuti svoje individualne parnice radi utvrđenja i isplate, nije ni od kakvog utjecaja na njihova prava iz kolektivnog spora i prekid zastarijevanja. ZZP samo daje mogućnost podnošenja pojedinačne tužbe, no ako potrošač tu mogućnost ne iskoristi, zakon ne prekludira njegovo pravo pozivati se na učinke kolektivne presude, između ostalog, i na prekid zastarijevanja.

 

27. Pravilno je sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M. M. jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a izvršeno vještačenje odnosi se na okolnost utvrđivanja visine više i manje plaćenih mjesečnih anuiteta kredita, s obzirom na promjenjivu valutnu klauzulu i kamatnu stopu, sve u odnosu na prvobitno ugovoren tečaj i kamatnu stopu u odnosu na dan odobrenja kredita. Tuženik je neosnovano predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da napravi usporedbu sa kreditima u EUR odnosno kunama, jer se izračunom vještaka tuženik stavlja u nepovoljniji položaj, zanemarivanjem ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao zaštite vrijednosti, jer se radi o konkretnom pravnom odnosu između stranaka temeljem točno određenog ugovora o kreditu. U dopunskom nalazu i mišljenju na ročištu 5. travnja 2022. vještakinja je u cijelosti ostala kod danog pisanog nalaza i mišljenja, te je otklonila prigovore tuženika upučujući tuženika na tamo obrazložen način obračuna razlike promjenjive kamatne stope i tečajne razlike, time da njen zadatak i nije bio da radi varijante u odnosu na EUR ili drugu valutu.

 

28. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu nije nedopuštena, niti nepoštena u odnosu na tuženika.

 

29. Na temelju tako izvedenih dokaza pravilno je utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja proizlazi iz razlike zbog promjene tečaja iznos od 21.413,68 kn, a zbog promjene kamatne stope iznos od 4.520,95 kn, te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno Tabeli nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

30. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa, nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništavosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala.

31. Radi navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučiti kao u izreci.

 

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pregledom spisa, odnosno troškovnika tužitelja, razvidno je da je isti zatražio i da mu je pravilno dosuđen trošak prijedloga za mirenje, podnesaka od 25.8.2020., 7.9.2020., 31.8.2021., 27.10.2021., 16.11.2021. i 10.2.2022., sve pozivom na Tbr. 8 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

 

33. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

34. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st. 1 ZPP).

 

35. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.