- 1 -              Poslovni broj: Usž-2773/22-3

 

 

                             

Poslovni broj: Usž-2773/22-3

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S₁. R. iz R., zastupane po opunomoćeniku H. T., odvjetniku iz R., protiv tuženika Prvog povjerenstva za žalbe Republike Hrvatske, Z., radi odobrenja privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 Us I-25/2022-8 od 5. svibnja 2022., na sjednici održanoj 13. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 Us I-25/2022-8 od 5. svibnja 2022.

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-217-02/20-06/186, URBROJ: 317-20-3 od 11. studenoga 2021. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave p.-g., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Broj: 511-09-38-UP/I-2989/5-2020 od 24. listopada 2020. kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

2.              Rješenjem tuženika kao neosnovana je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave p.-g., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Broj: 511-09-38-UP/I-2989/5-2020 od 24. listopada 2020. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj (točka 1. izreke); odlučeno je da je tužiteljica dužna dragovoljno napustiti Europski gospodarski prostor (dalje EGP) u roku sedam dana od dana izvršnosti rješenja (točka 2.); određeno je da je tužiteljica dužna ovo rješenje prilikom napuštanja EGP-a predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu (točka 3.); ako ne izvrši ovo rješenje odlučeno je da će se tužiteljicu prisilno udaljiti iz EGP-a (točka 4.).

3.              Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, članka 56. stavka 2. u vezi članka 54. stavka 1. točke 1. Zakona o strancima. Činjenično stanje je nesporno utvrđeno, te smatra da je prvostupanjski sud trebao ili pravilno primijeniti navedene zakonske odredbe na način da prizna njen tužbeni zahtjev ili provesti dokaze koje je predložila, njeno saslušanje i saslušanje njene punoljetne djece. Ukazuje na dio obrazloženja pobijane presude gdje se prvostupanjski sud referira na Direktivu Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. za koju navodi da ima posredni pravni učinak uz obavezu upravnim tijelima i nacionalnim sudovima nacionalno pravo interpretirati s europskom normom dajući nacionalnoj odredbi značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava. Smatra da, bez obzira što Republika Hrvatska nije normirala širi krug osoba u odnosu na koje je dopušteno spajanje obitelji, a koju je mogućnost navedena Direktiva ostavila državama članicama, Republika Hrvatska takvu primjenu nije isključila, već je normirajući iznimku takvu mogućnost predvidjela. Navodi da je od 2010. imala neprekidno odobreni privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, da su njena djeca, sin S₂. R. i kćerke A₁. R. i A₂. R., državljani Republike Hrvatske, kao i njezin suprug R. R., otac navedene djece. Djeca joj žive i rade u Hrvatskoj, nisu zasnovali vlastite obitelji, nemaju vlastitu djecu pa im je potrebna blizina majke kako bi im bila svakodnevna podrška. Osporava da bi se u njenom slučaju radilo samo o emocionalnoj povezanosti roditelja i punoljetne djece, tu se radi o puno složenijim, specifičnim okolnostima gdje se život žaliteljice od 2010. odvija u Republici Hrvatskoj, uz djecu i supruga koji su hrvatski državljani. Predlaže ovom Sudu preinačiti presudu prvog stupnja na način da usvoji tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka. Potražuje trošak sastava žalbe.

4.              Tuženik, iako pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje ZUS) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7.              Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, što je među strankama nesporno, da je tužiteljica 16. srpnja 2020. podnijela zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji. Kao člana obitelji radi kojeg traži privremeni boravak navela je punoljetnu kćerku A₂. R., rođenu 1997. godine. Zahtjev je odbijen s obrazloženjem da punoljetna kćerka tužiteljice ne ulazi u krug osoba koje se smatraju užom obitelji.

8.              Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, Zakon o strancima („Narodne novine“, broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18., 66/19., 53/20.; dalje Zakon) čije je mjerodavne odredbe pravilno citirao u pobijanoj presudi. Okolnost da bi Direktivom Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. državama članica bila dana mogućnost, a koju Republika Hrvatska nije iskoristila, da normira širi krug osoba u odnosu na koje je dopušteno spajanje obitelji, ne utječe na osnovanost tužiteljičine žalbe, odnosno tužbenog zahtjeva.

9.              Zakon u članku 54. stavku 1. točki 1. propisuje da je dokazivanje neke od propisanih svrha privremenog boravka jedna od kumulativnih pretpostavki odobrenja privremenog boravka državljaninu treće zemlje. Prema članku 55. stavku 1. točki 1. Zakona privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može se odobriti državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 54. Zakona i koji je član uže obitelji hrvatskog državljanina.

10.              Prema članku 56. Zakona članovi uže obitelji su, između ostalih, i maloljetna zajednička djeca bračnih i izvanbračnih drugova, njihova maloljetna posvojena djeca te maloljetna djeca svakog od njih, a koja nisu zasnovala vlastitu obitelj (stavak 1. točka 3.); iznimno od stavka 1. ovoga članka, članom uže obitelji hrvatskog državljanina, državljanina treće zemlje kojem je odobren privremeni ili stalni boravak i državljanina treće zemlje koji ima status azilanta, može se smatrati i drugi srodnik, ako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj (stavak 2.).

11.              Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio odbijanje tužbenog zahtjeva. Činjenica je da je njena kćerka uz koju je vezala svoj zahtjev za odobrenjem privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji punoljetna, zaposlena, te joj nije kao punoljetnoj osobi potrebna pomoć u smislu tužiteljičine podrške. U tom smislu nisu utvrđeni posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njeno donošenje i otklanjaju sumnju da bi presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja. Emocionalna povezanost roditelja i punoljetne djece nije relevantna činjenica koja bi sama po sebi bila dovoljna osnova za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji.

12.               Dokazi čije je provođenje predlagala tužiteljica ne bi doveli do utvrđivanja činjenica koje bi prilikom rješavanja dovele do drugačije odluke.

13.              Žalbeni prigovori tužiteljice su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Radi se o prigovorima koje je isticala u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a koje zaključke ovaj Sud u potpunosti prihvaća.

14.              Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a jer je tužiteljica izgubila spor u cijelosti, slijedom čega sama snosi sve troškove spora.

15.              Budući ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

16.              Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, obzirom da je žalba tužiteljice odbijena, odbijen je i njen zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

                                                                                                                                     Predsjednica vijeća

Mira Kovačić, v.r.