- 1 -              Poslovni broj: Usž-1080/22-3

 

                             

Poslovni broj: Usž-1080/22-3

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. I. iz M., zastupanog po opunomoćenici H. K. L., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave p.-g., Policijske postaje K., radi produljenja odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-1509/2021-12 od 3. veljače 2022., na sjednici održanoj 13. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-1509/2021-12 od 3. veljače 2022.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, Broj: 511-09-30/5-UP/I-2295/2021 od 8. prosinca 2021. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanjem odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, tužitelju je naloženo napustiti Europski gospodarski prostor u roku 15 dana od dana izvršnosti osporavanog rješenja uz upozorenje da će u protivnom biti prisilno udaljen. Rješenjem tuženika odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila upravnog postupka. Pobijana presuda nije pravilno obrazložena. Osim citiranja članaka Zakona o strancima prvostupanjski sud ne obrazlaže navode tužbe koji se odnose na nedopuštenost pretjeranog formalizma u tumačenju i primjeni propisa. Umjesto navedenog, prvostupanjski je sud sam pretjerano formalistički tumačio i promijenio propis bez poveznice sa činjenicama, što je suprotno stavu Ustavnog suda iznesenog u odluci U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. Pobijana presuda je isključivo temeljena na članku 57. stavku 4. Zakona o strancima, tj. činjenici da nije protekao rok od šest mjeseci od isteka ranijeg važenja privremenog boravka koji je tužitelju bio odobren u druge svrhe. Pri tome su zanemarene okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj članka 72. stavka 1. točke 1. Zakona o strancima koji isključivo dopušta strancu produženje boravka u slučaju da nije stariji od 18 godina prilikom upisa zadnje godine obrazovanja. Činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer je sud odbio provesti dokaze koje je tužitelj predložio. Tužitelj je prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka 2020. bio stariji od 18 godina i upisivao je treći razred srednje škole, a ne zadnju godinu obrazovanja. Zbog stroge i neživotne primjene propisa od strane suda smatra da je stavljen u nepovoljniji položaj zbog godina i činjenice da nije mogao prilikom dolaska u Republiku Hrvatsku upisati četvrti razred srednje škole već treći, a to nakon usklađivanja isprava ranije škole i srednje škole u R., te je tek 2021. mogao upisati četvrti razred koji sada redovito pohađa. Predlaže ovom Sudu preinačiti presudu prvog stupnja na način da usvoji tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka. Potražuje trošak sastava žalbe.

3.              Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja svog rješenja od 8. prosinca 2021. godine.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje ZUS) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

6.              Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, što je među strankama nesporno, da je tužitelju bio odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u druge svrhe od 9. prosinca 2020. do 8. prosinca 2021., te da je prije isteka tog privremenog boravka, 8. studenoga 2021., podnio zahtjev za produljenjem istog u svrhu nastavka srednjoškolskog obrazovanja. Na saslušanju kod tuženika bila mu je predočena okolnost da zbog činjenice da mu je prvi privremeni boravak odobren u druge svrhe produljenje istog u druge svrhe može se tražiti po proteku šest mjeseci od isteka prvog odobrenog privremenog boravka.

7.              Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, Zakon o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20.; dalje Zakon) čije je mjerodavne odredbe pravilno citirao u pobijanoj presudi.

8.              Zakon u članku 57. stavku 1. propisuje svrhe u koje se privremeni boravak odobrava državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj, između ostalog prema točki 10. i u druge svrhe. U stavku 4. istog članka Zakona propisano je da zahtjev za reguliranje privremenog boravka u druge svrhe državljanin treće zemlje može podnijeti nakon isteka roka od šest mjeseci od isteka važenja privremenog boravka koji je bio odobren u druge svrhe.

9.              Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio da je prvotni zahtjev za privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj smatran zahtjevom „u druge svrhe“ jer isti nije ispunjavao kumulativno propisane uvjete (članak 72. stavak 1. točke 1. i 2. Zakona) za priznavanjem privremenog boravka radi srednjoškolskog obrazovanja, imao je više od 18 godina (rođen je 22. veljače 2002.) i upisivao je treći razred srednje škole. Budući je privremeni boravak bio odobren u druge svrhe produžetak istog nije bilo moguće odobriti radi završetka srednjoškolskog obrazovanja.

10.               Ovaj Sud smatra da su tuženik i prvostupanjski sud sve činjenice važne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja pravilno utvrdili. U upravnom postupku niti u upravnom sporu nije došlo do pretjerano formalističkog tumačenja i primjene propisa na štetu tužitelja. Odredbe Zakona primijenjene prilikom rješavanja o tužiteljevom zahtjevu su stroge pravne norme (ius cogens) koje obvezuju pravne subjekte da ih se bezuvjetno pridržavaju, ne dopuštajući mogućnost odstupanja, neprimjenjivanja ili drugačijeg tumačenja. Dokazi čije je provođenje predlagao tužitelj ne bi doveli do utvrđivanja činjenica koje bi prilikom rješavanja dovele do drugačije odluke. Pravo na obrazloženu odluku nije povrijeđeno prvostupanjskom upravnom presudom jer je prvostupanjski sud obrazložio za meritum stvari sve bitne tužbene navode, a upravo je to smisao prava ulagatelja pravnog lijeka na obrazloženu odluku.

11.              Žalbeni prigovori tužitelja su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Radi se o prigovorima koje je isticao u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a koje zaključke ovaj Sud u potpunosti prihvaća.

12.              Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a jer je tužitelj izgubio spor u cijelosti, slijedom čega sam snosi sve troškove spora.

13.              Budući ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

14.              Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić, v.r.