1

Poslovni broj: 82 Gž-3978/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 82 Gž-3978/2022-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H. iz D., OIB: …, zastupan po punomoćniku V. Š., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. G. & V. Š., Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & Partneri, Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3234/2021-21 od 25. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3234/2021-21 od 25. kolovoza 2022. u točkama I., II. i III.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. … od 7. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pod točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora pobliže navedenog u točki I. izreke u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati s osnova ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog ugovora iznos od 16.278,45 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.969,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2022., pa do isplate, pod točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 5.002,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, pa do isplate s osnova ništetnosti odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze iz predmetnog ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „ponovni postupak“. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 7. veljače 2006. i to u dijelu ugovorne obveze iz čl. 2. kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i čl. 7. kojim je određena otplata kredita po srednjem tečaju za švicarski franak kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

 

6. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju zapisnika i isprava priležećih spisu i samih tih zapisnika i isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženika.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 1. ZPP. ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

 

8. Neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.a i c ZPP.

 

9. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

 

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

 

11. U postupku nije sporno da je 7. veljače 2007. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila marke Peugeot tip 1007, model Trendy 1,4 … temeljem kojega je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50 godišnje s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužienika za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom i da je predmet tog spora bila valjanost načina primjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

 

12. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

 

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika bez navođenja što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 16.278,45 kn.

 

15. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

 

16. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

 

17. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

 

18. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita u iznosu od 16.278,45 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava.

 

19. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

 

20. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

 

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

 

22. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i ugovaranju promjenjive kamatne stope, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

 

23. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna.

 

24. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva.

 

25. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

26. Žalitelj ističe da je zbog odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice i svjedoka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP te iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

27. Iz sadržaja spisa je razvidno da je tuženik predložio saslušanje tužitelja, javnog bilježnika i službenika banke na okolnost informiranosti tužitelja u fazi pregovora o rizicima promjena valute. Prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje dokaznih prijedloga tuženika za saslušanje tužitelja, javnog bilježnika i službenika tuženika koji je s tužiteljem ugovarao kredit, i prema ocjeni ovog suda na predložene okolnosti nije bilo potrebno, jer je za ovaj spor odlučna činjenica je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati o istima niti da je službenik banke bio ovlašten i mogao mijenjati sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika valja navesti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je iamo takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna, jer o njima banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj bio informiran o rizicima promjene valute, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

 

28. Žalitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge temeljem čega je utvrdio da je tužitelj potrošač.

 

29. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila, te u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača pa da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe.

 

30. Valja dodati kako su nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

 

31. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

 

32. Pogrešno je pravno shvaćanje žalitelja da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

 

33. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

 

34. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kako u osnovi i visini odmjerenih troškova.

 

35. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspio sa žalbom.

 

36. Slijedom izloženoga temelj odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                                                                                 Suzana Kapustić, v.r.