1

Poslovni broj: 82 Gž-4005/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 82 Gž-4005/2022-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R. iz B., Republika A., OIB: …, zastupana po punomoćnici J. N., odvjetnici u Z., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici S. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4935/20-27 od 21. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4935/20-27 od 21. srpnja 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1. 2. u čl. 6. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog dana 16. travnja 2007. između tužiteljice A. R. i tuženice Z. b. d.d. kao kreditora, pod točkom II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 39.973,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 8.690,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2022. pa do isplate.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 16. travnja 2007. i to u dijelu ugovorne obveze iz čl. 1.2 i čl. 6. kojim je određena otplata kredita po srednjem tečaju za švicarski franak kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

 

6. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti (točka l. izreke presude) je jasna i razumljiva, navedeno je u kojem dijelu se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu (valutna klauzula) te suprotno navodima žalbe tuženice nije potrebno navoditi i citirati u ovom konkretnom slučaju cijele ugovorne odredbe, presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

 

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

 

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP na koju se poziva tuženica budući je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to nije tužiteljica nije mogla ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju mogla znati visinu svojeg potraživanja obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo to i ovaj sud smatra da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

 

10. Neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.a i c ZPP.

 

11. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

12. Suprotno stajalištu tuženice navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatsko u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj: 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

 

13. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o preinaci tužbe i usvojio tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 14. prosinca 2021. pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 12. ZPP na koju ukazuje žalba tuženice.

 

14. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

 

15. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 16. travnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila marke Nissan Qashqai broj …, temeljem kojega je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 32.670,26. CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz valutnu klauzulu s rokom otplate od 60 mjeseci, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom i da je predmet tog spora bila valjanost načina primjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

 

16. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, visina zahtjeva te da li je tražbina tužiteljice zastarjela.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kada je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

18. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 39.973,42 kn.

 

19. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužiteljice i tuženice, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

 

20. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

 

21. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

 

22. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita u iznosu od 39.973,42 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava.

 

23. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

 

24. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

 

25. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

 

26. Nadalje, zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna.

 

27. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva.

 

28. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

29. Žaliteljica ističe da je zbog odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice i svjedoka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP te iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

30. Iz sadržaja spisa je razvidno da je tuženica predložila saslušanje tužiteljice i službenika banke na okolnost informiranosti tužiteljice u fazi pregovora o rizicima promjena valute. Prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje dokaznih prijedloga tuženice za saslušanje tužiteljice i službenika tuženice koji je s tužiteljicom ugovarao kredit, i prema ocjeni ovog suda na predložene okolnosti nije bilo potrebno, jer je za ovaj spor odlučna činjenica je li tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogla pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdila da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost pregovarati o istima niti da je službenik banke bio ovlašten i mogao mijenjati sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna, jer o njoj banke (među kojima i tuženica) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica bila informirana o rizicima promjene valute, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

 

31. Žaliteljica u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge temeljem čega je utvrdio da je tužiteljica potrošač.

 

32. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio status potrošača tužiteljice. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženice da tužiteljica nema status potrošača pa da se na nju ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe.

 

33. Valja dodati kako su nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

 

34. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

 

35. Pogrešno je pravno shvaćanje žaliteljice da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

 

36. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženica takav zahtjev nije podnijela, o ikakvom njenom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice.

 

37. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (22. srpanj 2020.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

 

38. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kako u osnovi i visini odmjerenih troškova.

 

39. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspjela sa žalbom.

 

40. Slijedom izloženoga temelj odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

                                                                                                                                     Predsjednica vijeća

                                                                                                                                    Suzana Kapustić, v.r.