Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Obrazloženje

1.              Pobijanim rješenjem, na temelju članka 355. stavak 1. točka 4. u vezi sa stavkom 2. ZKP/08 obustavljen je kazneni postupak u odnosu na optužnicu oštećenika kao tužitelja Z. Š. protiv okrivljenika R. T. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda u pokušaju – iz članka 118. stavak 2. u svezi sa stavkom 1., a sve u svezi s člankom 34. KZ/11.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio oštećeni kao tužitelj Z. Š., po svojim punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L.-V.& p. d.o.o. u S., bez navođenja konkretnih žalbenih razloga, s prijedlogom da se "žalba usvoji".

3. Žalba oštećenog kao tužitelja Z. Š. je osnovana.

4. U žalbi se ističe kako je nesporno da je između okrivljenika i oštećenika kao tužitelja došlo do sukoba, te da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka o ozljedama oštećenika proizlazi da je oštećeniku krvni podljev glave mogao nastati udarcem otvorenom ili zatvorenom šakom, silom srednjeg jakog intenziteta ili padom - valjanjem po tlu, a prijelom lijevog rebra da je mogao nastati udarcem nogom obuvenom u cipelu, silom srednje jakog do jakog intenziteta, i u trenutku zadobivanja ozljede rebra najvjerojatnije da je položaj oštećenika bio stojeći sučelice osobi koja ga je ozlijedila. Naime, da je za zaključiti kako postoji osnovana sumnja da je oštećeniku ozljedu upravo zadao okrivljenik, a koja ozljeda je okvalificirana kao ozljeda lake naravi. Dakle, da se postavlja pitanje osnovane sumnje, odnosno je li okrivljenik s namjerom da oštećenika teško tjelesno ozljedi poduzeo radnju udaranja oštećenika, koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarivanju bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede, a sud da zanemaruje kako je riječ o potvrđivanju optužnice, te kako je nužno samo utvrditi osnovanu sumnju. Stoga, da je rješenje suda prvog stupnja kontradiktorno razlozima, jer da u jednom dijelu sud navodi kako postoji sumnja da je ozljedu izazvao okrivljenik, dok u drugom dijelu navodi kako ne postoji osnovana sumnja glede namjere okrivljenika. Međutim, iz svega da proizlazi kako postoji dovoljan nivo osnovane sumnje da je počinjeno ovo kazneno djelo, što jasno proizlazi iz  priloženih isprava u spisu, a posebice iz iskaza svjedoka I. T., te M. R.

5. U pravu je oštećeni kao tužitelj kada u svojoj žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno donio odluku o obustavi kaznenog postupka u odnosu na optužnicu oštećenog kao tužitelja, nepravilno obrazloživši da nema dovoljno dokaza da je okrivljenik poduzeo radnju udaranja oštećenika s namjerom da ga teško tjelesno ozljedi. Naime, optužno vijeće, u odnosu na priložene dokaze, a posebice sudskomedicinsko vještačenje stalnog sudskog vještaka sudske medicine i neprijepornu činjenicu da je u inkriminirano vrijeme došlo do fizičkog sukoba između okrivljenika i oštećenika, u ovoj fazi postupka nije bilo ovlašteno cijeniti je li činjenice i okolnosti, na kojima se optužnica zasniva, pružaju pouzdan dokaz da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Za opstanak optužnice, pa i kad se radi o optužnici oštećenog kao tužitelja, dovoljno je da se, uz dokaze koji su izvedeni i prezentirani tijekom istrage, može zaključiti kako je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe. Potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, a na temelju svih dokaza koji će biti izvedeni, jest zadaća raspravnog vijeća, koje će sve to utvrditi u potpunosti i u cjelovitom kontradiktornom postupku. Naime, pravilno i to oštećenik kao tužitelj ističe u svojoj žalbi, dakle, kako sud prvog stupnja pod točkom 20. pobijanog rješenja utvrđuje “kako je za zaključiti da postoji osnovana sumnja da je oštećeniku ove ozljede zadao okrivljenik, a posebice što okrivljenik ili oštećenik ne spore da je do sukoba došlo, a koja ozljeda je kvalificirana kao ozljeda lake naravi (suprotno navodima činjeničnog opisa djela iz optužnice)“, dok pod točkom 21. pobijanog rješenja zaključuje „kako vijeće smatra da s obzirom na gore navedeno nema dovoljno dokaza da je okrivljenik poduzeo radnju udaranjem oštećenika s namjerom da ga teško tjelesno ozljedi“. Međutim, radilo se o neprijepornom udarcu nogom obuvenom cipelom, srednje jakog do jakog intenziteta u području rebara, a oštećenik je i osoba s tjelesnim oštećenjem od 100%, zbog transplantacije jetre. Stoga, neosnovano je optužno vijeće suda prvog stupnja primijenilo odredbu članka 355. stavak 1. točka 4. ZKP/08, jer je tu odredbu  moguće primijeniti kada nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, a osnovana sumnja, nakon svega prethodno iznesenog, u ovom stadiju postupka  postoji.

6. Uostalom, sve kad bi raspravno vijeće utvrdilo da se ne radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavak 2. i 1. u svezi članka 34. KZ/11, već da se radi o kaznenom djelu tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. KZ/11, koji se progoni po privatnoj tužbi, trebalo bi postupiti sukladno odredbi članka 61. stavak 3. ZKP/08. Dakle, kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatraju se kao pravovremena privatna tužba, ako se podnese u roku propisanom za privatnu tužbu, a u konkretnom slučaju oštećenik je kaznenu prijavu podnio upravo u tom propisanom roku (list 1. spisa).

7. Sukladno svemu navedenom, odlučeno je kao u izreci rješenja ovog suda drugog stupnja, a u suglasju s člankom 494. stavak 3. točka 3. ZKP/08.

Predsjednica vijeća:

Maria Majić, v. r.