1

Poslovni broj 26 Gž-3776/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3776/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u S., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici J. G. i M. V., odvjetnici iz  Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku,  poslovni broj P-834/2019-20 od 26. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku,  poslovni broj P-834/2019-20 od 26. kolovoza 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: … od 12. travnja 2007., koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 19.061,07 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 11.522,50 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 1.082,38 kuna, odnosno sveukupno 2.644,88 kuna.

 

3. Žalba tuženice nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

5. Nije utvrđeno da je počinjene niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno, nakon prigovora tuženice, nastavio kao mjesno nadležan s raspravljanjem u ovoj pravnoj stvari, dok to što o navedenom prigovoru nije posebno odlučio, nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer je o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučivao kao mjesno nadležni sud po izboru tužitelja.

 

5.1. Naime, valja reći da je odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

5.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 12. travnja 2007.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

 

5.3. Budući tuženica u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

 

5.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je  načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

 

5.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora  koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženice sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužitelj bio obvezan putovati u Z., što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u S., uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u Z. i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

 

5.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u S. (Podružnica S.), slijedi da je Općinski sud  u Sisku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

 

6. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 186. i 187. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena. To stoga što je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. veljače 2021. (list 201-203 spisa), suprotno žalbenim prigovorima tuženice, određeno naznačio da utvrđenje ništetnosti traži u odnosu na odredbu čl. 7. spornog Ugovora o kreditu, o čemu je prvostupanjski sud pobijanom presudom i odlučivao.

 

7. Također, ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da niti navedena povreda nije ostvarena, jer time što prvostupanjski sud sve izvedene doklaze nije ocjenjivao zasebno, konkretno iskaze saslušane svjedokinje S. N., zaposlenice tuženice i tužitelja, s obzirom na izraženi pravni stav o direktnom učinku utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i na konkretan slučaj, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedeno nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

8. Jednako tako, tuženica neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženice.

 

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen podneskom od 5. veljače 2021. (list 201-203 spisa) za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: … od 12. travnja 2007., koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, kojim (čl. 7) je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 19.061,07 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

 

11. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i zastare potraživanja.

 

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su stranke 12. travnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj …, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, te da je tuženica u razdoblju trajanja Ugovora i otplate kredita u više navrata mijenjala kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu koja je iznosila 5,20 % godišnje, kao i da je došlo do značajne promjene tečaja valute u kojoj je ugovoren kredit, konkretno CHF,

 

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, te je donesena presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženica u ovom predmetu u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO),

 

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž-6632/2017, kojom je odbijena, između ostalih, i žalba ovdje tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula),

 

- da je temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji D. B., utvrđena visina preplaćenog iznosa od ukupno 19.061,07 kuna (kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten), u kojem nalazu i mišljenju je vještakinja tabelarno iskazala svaki pojedini mjesečni iznos.

13. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbama citiranih Zakona o zaštiti potrošača, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a, s obzirom na pravomoćnu presudu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, a što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, imajući u vidu da je sud vezan za utvrđenje iz navedenih postupaka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, cijeneći da se ista, stoga, ne može primijeniti, te da tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja temeljem takve ugovorne odredbe, slijedom čega, sukladno čl. 323. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svega što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a sve sukladno otplatnom planu koji je tužitelju dostavljen kao sastavni dio Ugovora).

 

13.1. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da je spomenuta odluka pravomoćna 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/2017), dok je predmetna tužba podnesena 25. studenog 2019., odnosno unutar roka od pet godina, s time da zaključuje i to da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa od 19.061,07 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a (od dana dospijeća dugovanog iznosa), koji iznos je tužitelj preplatio kroz utuženo razdoblje s osnova valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF.

 

13.2. U pogledu procesne legitimacije, s obzirom na to da tužitelj predmetnom tužbom nije obuhvatio sve sudionike Ugovora o kreditu, konkretno sudužnicu B. M., supruga tužitelja, prvostupanjski sud obrazlaže da okolnost što nisu obuhvaćene sve ugovorne strane, ne predstavlja procesno pravnu smetnju za postupanje po tužbi i vođenje ove parnice.

 

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

15. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.; odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 12. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj …, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, na iznos od 16.559,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca (u svrhu kupnje novog vozila), dakle, uz valutnu klauzulu (odredba čl. 7. Ugovora).

 

16. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima naprijed navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017, kojom je odbijena, između ostalih, i žalba ovdje tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužitelja i tuženice 12. travnja 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

 

17. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

18. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

19. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta  obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje sporne ugovorne odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

 

20. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

21. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da je kao takva protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredba Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

 

22. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu  kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim  postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje  iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije  postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a  osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem  pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za  postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i  obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

23. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzul.

 

24. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

 

25. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), na koji žalbenim navodima ukazuje tuženica, kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

26. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

 

27. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije posebno analizirao iskaz tužitelja i djelatnice tuženice, svjedokinje S. N. (koju je tuženica predložila saslušati na okolnost da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kredita i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR), valja ponoviti da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF, ništetna, jer o njoj banke (među kojima i tuženica), nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, s time da je navedena svjedokinja o predmetu spora samo generalno iskazivala o proceduri vezano uz ponudu kredita kod tuženice u vremenskom razdoblju koje se odnosi na ugovaranje kredita koji je predmetom ovoga spora, dok o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije uopće iskazivala. Stoga, takvo generalno upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, nije od utjecaja, kraj činjenice da banka s tužiteljem o navedenom nije pojedinačno pregovarala, a suprotno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja.

 

28. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR i da su mu zaposlenici tuženice eventualno objasnili plasiranje ugovora, nije od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

 

29. Pored navedenog, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, tako da nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke, ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke, a time nije u obvezi niti posebno analizirati onaj iskaz koji nije od važnosti za donošenje odluke .

 

30. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja  da utvrdi ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona,a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

 

31. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

32. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici (odnosno utvrđenu tečajnu razliku).

 

33. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje financijske i računovodstvene struke D. B., kojemu tuženica nije određeno prigovarala (u matematičkom izračunu), valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa od ukupno 19.061,07 kuna (kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten), dok se iznos od 65,43 odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje, radi čega prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja nije niti trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita), jer je u ovom postupku predmet spora (uz zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti) restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredabe, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

 

34. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, kako je obveza tužitelja na otplatu predmetnog kredita, a time i na  plaćanje svakog pojedinog anuiteta, bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženica dužna vratiti tužitelju svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog Ugovora, ali i s odredbom čl. 22. ZOO-a.

 

35. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

36. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa (očitom omaškom se pri tome pozivajući na odredbu čl. 231. ZOO-a, umjesto ispravno na odredbu čl. 241. ZOO-a).

 

37. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja s obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. studenog 2019., odnosno unutar roka od pet godina.

 

38. Naime, budući da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 14. lipnja 2018., neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare.

 

39. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 19.061,07 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

 

40. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjala svojom jednostranom odlukom i na taj način postupala protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO-a, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

 

41. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja koji tuženica iznosi s obzirom na tvrdnju da tužitelj nije osobno plaćao anuitete, valja odgovoriti da je navedeni prigovor prvostupanjski sud pravilno otklonio. Naime, kraj činjenice da je predmetni Ugovor zaključio tužitelj kao korisnik kredita, tada nije odlučno i bez utjecaja je na pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, tko je u ime i za račun tužitelja vršio uplate, i je li se radilo eventualno o uplatama treće osobe.

 

42. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa tako i u odnosu na trošak za pristup punomoćnika tužitelja, odvjetnika, na pripremno ročište od 5. ožujka 2020., s obzirom na to da se na navedenom ročištu, suprotno prigovorima tuženice, raspravljalo o glavnoj stvari, tako što je sud prvog stunja prema rezultatima raspravljanja na tom ročištu odlučio o izvođenju predloženih dokaza, pa punomoćniku tužitelju, stoga, za to ročište pripada pravo na nagradu po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

43. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

 

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.