1

Poslovni broj 26 Gž-3305/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3305/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., protiv tužene O. b. d.d. S., OIB …, koju zastupaju punomoćnici G. V., M. I., I. B. K., V. V. i A. A., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., M. I., I. B. K., V. V. i A. A., P., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-1845/2019-17 od 24. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene O. b. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1845/2019-17 od 24. veljače 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke, i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

              II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je djelomično ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. …, (točke 1.2, 1.3 i 1.4) sklopljenog između stranaka 6.travnja 2006., kojom se povrat obveza tužitelja obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Pod točkom II. izreke utvrđena je djelomično ništetnom odredba članka 3. istog Ugovora o kreditu, (točke 3.1 i 3.3), kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 12.563,71 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom IV. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se ništetnost valutne klauzule svodi na srednji tečaj tuženice za CHF koji ne bi bio viši od srednjeg tečaja tuženice za EUR, a visina ništetne kamatne stope svodi na zakonom dopuštenu visinu stope, a pod točkom V. izreke, naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.265,15 kuna, a u preostalom dijelu je zahtjev zanaknadom parničnog troška, odbijen.

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke (u dijelu u kojem tuženica nije uspjela u sporu), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 500,00 kuna.

 

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

5. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknute apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena, jer time što je djelomično usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje (točka I. i II. izreke), prvostupanjski sud nije odlučio o nečemu drugome u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, niti je dosuđeno više od onog što je traženo, čime, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

6. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu utuženog potraživanja (točka III. izreke), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog između stranaka 6.travnja 2006., tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (članak 1. Ugovora), i u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu (članak 3. Ugovora), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 12.563,71 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene-ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i nepoštene-ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

8. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao davateljica kredita, 6. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj br. …, na iznos od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate, s rokom otplate od 8 godina u 96 jednakih mjesečnih anuiteta,

 

- da je predmetnim Ugovorom u čl. 3. ugovorena redovna kamata od 4,89 % godišnje, koja je promjenjiva odlukama banke,

 

- da Ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope i

tečaja,

 

- da je Ugovor o kreditu sastavila tuženica na svome standardnom obrascu,

 

- da je financijskim vještačenjem utvrđena mjesečna razlika između zaduženja utvrđenog prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju i plaćenih anuiteta (zbirno iskazana visina razlike između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom platnu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,89% godišnje i visina razlike s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom platnu po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan uplate anuiteta, sve s datumima plaćanja kako je iskazano u tablicama sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka),

 

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući potrošačke ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti utvrđivalo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO),

 

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

 

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, kao i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., 2007. i 2014., prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestila tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženica, kao davateljica kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, dovela u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita (jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji), što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, pa cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetnima, u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a (koji regulira djelomičnu ništetnost ugovora), te odredbama ZOO-a koje se odnose na ugovor o kreditu.

 

10. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 241 ZOO-a, otklanja i prigovor zastare pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., s time da zaključuje i to da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa koji predstavlja razliku između ugovorene i naplaćene kamate i tečajne razlike, koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem (u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate), zajedno s  pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, i s nalazom financijskog vještaka.

 

11. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

12. U konkretnom slučaju tužitelj, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), te na presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.; odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 6. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj br. …, na iznos od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate, s rokom otplate od 8 godina u 96 jednakih mjesečnih anuiteta (u svrhu adaptacije kuće), uz valutnu klauzulu (odredba čl. 1. Ugovora) , te da je  istim Ugovorom (odredba čl. 3.), ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama kreditora, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,89%, godišnje, kako to proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

 

13. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužitelja i tuženice 6. travnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

14. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

 

15. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

17. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta  obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

 

18. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu tuženica nije dokazivala suprotno, dok to što se pri tome nije izričito pozvao na direktan učinak tužbe za zaštitu  kolektivnih interesa i prava potrošača, u odnosu na ovaj postupak u kojem tužitelj ostvaruje svoja prava (kao potrošač), ne utječe na prednji zaključak ovoga suda, imajući u vidu da je iz obrazloženja pobijane odluke više nego jasno da se pri ocjeni relevantnih činjenica koje su odlučne za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, rukovodio upravo naprijed navedenim odlukama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

 

19. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu  kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim  postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje  iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije  postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a  osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem  pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za  postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i  obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

20. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je

ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzul).

 

21. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže, na koji žalbenim navodima ukazuje tuženica (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

22. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti, niti je to tuženica dokazivala, koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, u tom dijelu – ništetne.

 

23. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

24. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

25. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici (odnosno razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku).

 

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare u skladu s čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

 

27. Međutim, ovdje je za ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

28. Rukovodeći se navedenim objedinjenim pravnim shvaćanjem, nepravilnim se ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojim u cijelosti otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja, čemu osnovano u žalbi upire tuženica.

 

29. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. studenog 2019., pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare u odnosu na potraživanje u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, budući da je za taj dio potraživanja, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a (u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, čl. 323. st. 1. ZOO-a), počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 14. lipnja 2018., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare, neosnovani.

 

30. Međutim, imajući u vidu da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), pogrešan je zaključak suda prvog stupnja kojim i u tom dijelu otklanja prigovor zastare, na što osnovano u žalbi upire tuženica, budući da je i za taj dio potraživanja tužitelja, rok zastare počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. studenog 2019., dakle, po proteku petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu, valjalo odbiti.

 

31. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da potraživanje za isplatu utuženog iznosa od 12.563,71 kuna, nije zastarjelo niti u jednom njegovom dijelu, sud prvog stupnja nije utvrđivao visinu navedenog potraživanje zasebno, kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu kamatne stope, i kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF, već je mjesečnu razliku anuiteta (između zaduženja utvrđenog prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju i plaćenih anuiteta), utvrđivao u zbirnom iznosu, imajući pri tome u vidu da navedene iznose nije moguće razlučiti niti uvidom u nalaz i mišljenje financijskog vještaka (nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje M. Š.-J., list 49-57), stoga je u tom dijelu činjenično stanje ostalo djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom utuženog iznosa (točka III. izreke), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

32. Kako zbog navedenog nema uvjeta za preinaku pobijane presude u dijelu kojim se odlučivalo o zahtjevu za isplatu, valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženice, ukinuti presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP-a), te riješiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

 

33. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao izreci ovog rješenja pod točkom I.

 

34. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, nakon što u naprijed izloženom smislu raspravi sve navedene odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivati o postavljenom zahtjevu za isplatu (na način da visinu navedenog potraživanje utvrditi zasebno, kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu kamatne stope, te zasebno kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF), a ovisno o tome u naprijed izloženom smislu odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare.

 

35. Odluka o trošku povodom žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

 

36. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.