Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

  1             Poslovni broj: 5 Us I-1103/2022-6

 

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                            Poslovni broj: 5 Us I-1103/2022-6

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja I. L. iz K., V. 8a, zastupanog po opunomoćeniku N. P., odvjetniku u R., V. 9, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, 12. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/218, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. srpnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/67, URBROJ: 513-07-08/20-1 od 20. travnja 2020.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

  1.               Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/67, URBROJ: 513-07-08/20-1 od 20. travnja 2020., kojim je tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak za 2017. i 2018. po čl. 76. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16; dalje: ZPD).

 

  1.               Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora (održana rasprava) izlaže kao i u tijeku upravnog postupka (Prigovor, Žalba) te u tužbi navodi kako slijedi. U bitnom, smatra da mu porezno tijelo neosnovano u dokazane izvore za stjecanje imovine ne priznaje primitke ostvarene darovanjem od oca i to tijekom 2007. u iznosu od 88.000 eura te u 2009. u iznosu 121.000 eura, odnosno ukupno 209.000 eura. Pojašnjava da se radi o novčanim sredstvima koje je njegov otac stekao prodajom dvije nekretnine (stana) u gradu K.. Smatra kako činjenica da Ugovor o darovanju nije sačinjen u pisanom obliku, sama po sebi, ne može biti odlučna pri osporavanju ovog primitka. Nastavno na prethodno, navodi da se valjanost ovog pravnog posla ne uvjetuje pisanom formom te da se sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o lokalnim porezima i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave ugovor o darovanju smatra zaključenim u trenutku primitka dara od strane obdarenika. Također, u prilog tome da je do darovanja doista i došlo govori i Izjava roditelja od 9. prosinca 2019. u kojoj se potvrđuju navodi o darovanju novčanog iznosa od 209.000 eura tijekom 2008. i 2009., zatim, njegova Izjava o odricanju od nasljedstva od 2. veljače 2009. u kojoj se, 10 godina prije počeka nadzora, jasno navodi da s odriče od nasljedstva iza roditelja upravo iz razloga jer je kroz navedena darovanja ostvario sva prava koja bi inače ostvarivao u ostavinskom postupku, te promete po računu njegova oca E. L. iz kojeg su vidljive predmetne transakcije, odnosno podizanje gotovine radi darovanja. Sve okolnosti koje su potkrijepljene materijalnim i predloženim personalnim dokazima jasno upućuju da je od oca primio novčana sredstva te da je upravo tim sredstvima i onima koja potječu od njih u kasnijim razdobljima stjecao nekretnine i pokretnine, odnosno polagao novčane iznose na svoje bankovne račune. Porezna tijela u potpunosti zanemaruju dostavljenu materijalnu dokumentaciju dok se o personalnim dokazima uopće ne očituju. Sukladno prethodnom, razvidno je da porezna tijela u provedenom postupku nisu vodila računa o čl. 6. i 11. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18; dalje: OPZ; na snazi u vrijeme pokretanja postupka nadzora) te čl. 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09; dalje: ZUP). Osim toga ukazuje i na povredu pravila sadržanim u čl. 30., 51., 52., 58. st. 1. ZUP-a. Ističe, pozivajući se pritom na praksu Europskog suda za ljudska prava, da je porezno tijelo imalo obvezu provesti ispitni postupak kako bi mu omogućilo ostvarenje zaštite njegovih prava i pravnih interesa te u tom postupku odrediti izvođenje dokaza radi razjašnjenja stari i upotpunjavanja činjeničnog stanja i dokaza o činjenicama koje prije u postupku nisu bile iznesene ili utvrđene a potrebne su radi utvrđivanja pravog stanja stvari.

 

  1.               Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

 

  1.               U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

 

  1.               U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

  1.               Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši izvođenje istih suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud, u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik, u smislu odredbe čl. 69., čl. 79., te čl. 122. OPZ-a, u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

 

  1.               Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

  1.                Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2013. – 14. siječnja 2019., te je sukladno odredbi čl. 88. i 89. ZPD-a/16 proveden postupak prikupljanja i usporedbe podataka bitnih za oporezivanje i utvrđivanje obveze poreza na dohodak. O provedenom nadzoru prvostupanjsko tijelo je sastavilo Zapisnik, KLASA: 471-02/19-01/7, URBROJ: 513-07-08-20-22 od 21. veljače 2020. (dalje: Zapisnik) i Dopunski zapisnik, KLASA: 471-02/19-01/7, URBROJ: 513-07-08/20-24.

 

9.              Iz Zapisnika i Dopunskog zapisnika proizlazi da je u postupku nadzora izvršena usporedba imovine i izdataka za njeno stjecanje s primitcima tužitelja te je tako izvršenom usporedbom utvrđen njihov nesrazmjer, odnosno utvrđeno je postojanje razlike između primitaka i izdataka koju tužitelj nije mogao opravdati vjerodostojnim dokazima i to: u 2017. u iznosu 58.265,38 kn i u 2018. u iznosu 512.184,74 kn.

 

10.              Prema odredbi čl. 88. ZPD-a/16 radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje (st.1.). Usporedbu podataka iz st. 1. ovog čl. Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz čl. 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz čl. 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (st. 2.). Ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz st. 1. i 2. ovoga čl. utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s čl. 76. ovoga Zakona (st. 3.).

 

11.              Sukladno čl. 89. ZPD-a/16 podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati (st. 1.). Radi usporedbe podataka iz st. 1. ovoga čl. Porezna uprava dužna je prikupiti javno dostupne podatke o poreznim obveznicima, kao i podatke o imovini dostupne kroz sustave za razmjenu podataka između nadležnih institucija i Porezne uprave (st. 2.). Ako usporedba podataka iz st. 1. i 2. ovoga čl. pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava će kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa (st. 3). U provedbi postupka provjere podataka Porezna uprava je ovlaštena tražiti i razmjenjivati podatke s drugim javno pravnim tijelima te tražiti podatke od drugih osoba sukladno odredbama posebnog propisa (st. 4.). Ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava će navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika (st. 5.). Iznimno od st. 5. ovoga čl., ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava će u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz čl. 76. ovoga Zakona (st. 6.). Na temelju okončanih postupaka pokrenutih na temelju st. 5. i 6. ovoga čl., Porezna uprava će ustrojiti stanje imovine za tog poreznog obveznika na određeni dan (st. 7.). Postupak pokrenut na temelju st. 5. i 6. ovoga čl. provodi se za imovinu stečenu u rokovima zastare propisane zakonom kojim je uređen opći porezni postupak (st. 8.). Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost (st. 9.).

 

12.              Čl. 76. st. 1. ZPD-a propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

 

13.              Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: porezno tijelo za činjenice na kojima utemeljuje porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

 

14.              Odredbom čl. 92. st. 4. OPZ-a, propisano je da ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.

 

15.              Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih uvidom u spisu priležeću dokumentaciju ocjena je ovog Suda da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno postajanje razlike između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje (u razdoblju 1. siječnja 2017. – 31. prosinca 2018.) u ukupnom iznosu 570.449,12 kn, slijedom čega je pravilno porezno tijelo navedeni iznos utvrdilo kao nedokazani izvor sredstava koji je oporeziv kao drugi dohodak po čl. 76. st. 1. ZPD-a. Način utvrđivanja primitaka detaljno je opisan (i tablično prikazan) u Zapisniku i Dopunskom zapisniku a iz istog slijedi da su tužitelju u izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima.

Navodima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelji obračunata porezna obveza, pri čemu valja istaknuti da se radi o istim prigovorima koje su isticani i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka iznoseći pritom jasne, precizne te činjenično i pravno utemeljene razloge zbog kojih se isti ne prihvaćaju, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

 

16.              Dodatno, a vezano za navode tužitelja o izvorima imovine iznijete tijekom postupka nadzora (dar od roditelja), ovaj Sud ističe da je porezni postupak posebna vrsta upravnog postupka u kojem se bitne činjenice, primarno, utvrđuju na temelju vjerodostojne dokumentacije, a što jasno proizlazi kako iz odredbe čl. 89. st. 9. OPZ-a („Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim“) tako i iz ranije citiranog čl. 92. st. 4. OPZ-a (…ili ne dostavi vjerodostojne dokaze…). Sukladno prethodnom, tužitelj je svoje navode o porijeklu svoje imovine bio dužan potkrijepiti odgovarajućim ispravama, a što nije učinio budući da isprave koje je dostavio, samo po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Ističe se da je na tužitelju bio teret dokazivanja ovih činjenica, u smislu odredbe čl. 88. . 2. OPZ-a, budući da se radi o činjenicama koje umanjuju poreznu obvezu. Osim toga, kao što je to ovaj Sud isticao u svojim brojnim prethodnim odlukama, izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine.

17.              Nadalje, iz postupanja poreznog tijela pri utvrđivanju činjenica relevantnih za oporezivanje, odnosno pristupa poreznog tijela kod analize primitaka i izdataka za predmetno porezno razdoblje, razvidno je da su tužitelju priznati i u dokazane izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima. Također, za naglasiti je i to da porezno tijelo nije nekritički osporilo primitke tužitelja po ovoj osnovi, kako to tvrdi tužitelj u tužbi, već se upustilo u ispitivanje vjerodostojnosti dokumentacije koju je tužitelj dostavio.

Konkretno, porezno tijelo priznaje, temeljem dokumentacije koju su dostavile poslovne banke, kao dokazane primitke novčana sredstva oročene devizne štednje na dan 1. siječnja 2013. u ukupnom iznosu 60.363,02 eura (protuvrijednost u kunama 454.780,54 kn), za koje tužitelj tvrdi da potječu od darovanih sredstva. Dakle, porezno tijelo ne upušta se u ispitivanje navoda tužitelja o porijeklu stjecanja tog novčanog iznosa već istog priznaje na osnovu vjerodostojne materijalne dokumentacije koju su dostavile banke. Porezno tijelo ne priznaje tužitelju u primitke uplate gotovine na devizne račune u 2013., 2016. i 2018. u ukupnom iznosu 45.000 eura te gotovinsku uplatu u kunama iz 2014. u iznosu 50.400,00 kn budući da za te iznose tužitelj ne može vjerodostojnim ispravama dokazati izvore stjecanja. Također, porezno tijelo ne priznaje tužitelju u izvore imovine iznos ušteđevine od 400.000,00 kn, a koji iznos je tužitelj naveo u svojoj Izjavi o izvorima stjecanja imovine koja se odnosi na razdoblje 1. siječnja – 31. prosinca 2013., obzirom da tužitelj ničim nije dokumentirao ovaj izvor štednje, dok je izvršenim uvidom u stanje tekućeg računa tužitelja otvorenog kod Erste banke utvrđeno da je stanje računa na dan 1. siječnja 2013. iznosilo 48,94 kn.

U sastavljenim zapisnicima kao i u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, porezno tijelo izložilo je detaljan prikaz dokazanih primitaka i izdataka tužitelja u promatranom razdoblju na osnovu kojeg je utvrdilo postajanje razlike između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje kao i razloge zbog kojih se ne prihvaćaju navodi tužitelja o izvorima stjecanja imovine, odnosno razloge zašto dostavljena dokumentacija ne predstavlja vjerodostojan dokaz o toj činjenici, a koje je razloge, kako je to već spomenuto ranije u obrazloženju ove odluke (. 14.), ovaj Sud ocijenio činjenično i pravno utemeljenima.

 

18.              Uzevši u obzir navedeno, osporavane odluka tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjuju se zakonitima. Trebalo je stoga, na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

19.              Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a.

 

U Rijeci 12. prosinca 2022.

 

  Sudac

      Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu