1              

  Poslovni broj: 5. P-6/2022-16

 

                       

           Republika Hrvatska

         Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

 

 

    Poslovni broj: 5. P-6/2022-16

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja L. M., OIB: …, iz L., koga zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika G. Đ., OIB: …, iz Đ. koga zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik iz Đ., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 24. studenoga 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 12. prosinca 2022. godine, objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tužitelj L. M. iz L., OIB: …, vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. br. … k. o. S. Đ. i to:

- kč. br. … O. u. M. sa … čhv … m²

u … dijela.

 

Tuženik je dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvo trpljenje zamijeniti ova presuda, sve to u roku od 15 dana."

 

II              Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi nastali parnični trošak u iznosu od 3.046,90 kn / 404,39 eur[1], dok je sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 kn / 99,54 eur1 tuženik odbijen kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1.              Među strankama nije sporno da je tužitelj L. M. u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. … k.o. S. Đ. i to kč. br. … O. u. m. sa … čhv … m² u … dijela, dok je tuženik, G. Đ., na istim nekretninama upisan u … dijela.

 

2.              Tužitelj tvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu tuženika od … dijela i to putem svojih prednika jer je predmetnu nekretninu stekao darovanjem od svoje majke Z. M., a koja ih je naslijedila od svoje majke M. B., odnosno bake tužitelja, a ona ih je opet naslijedila od svoje majke, odnosno prabake tužitelja pa je tužitelj putem svojih prednika u posjedu cijele nekretnine koja je u naravi starija kuća s potkućnicom preko 60 godina, a od toga preko 30 godina u bivšoj državi pa predlaže da mu se ovom presudom prizna pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu tuženika.

 

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava tužiteljevo pravo suvlasništva u … dijela, no ne priznaje pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu tuženika od … dijela, već naprotiv ističe da iz navoda tužbe ne proizlazi takav posjed tužitelja da bi se mogla primijeniti odredba čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV) kojom je propisano da osim karakteristika samostalnosti, posjed mora biti zakonit, istinit i pošten, a tuženik posebno osporava kvalitetu posjeda tužitelja kojeg smatra nepoštenim prije svega jer i u samoj tužbi tužitelj navodi da je i ranije znao za tuženika kao suvlasnika predmetne nekretnine pa je sporna kvaliteta njegova posjeda, a osim toga tvrdi da je tuženik ovo suvlasništvo predmetnih nekretnina stekao Odlukom Komisije za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 7. prosinca 1995. godine te je upisan u zemljišne knjige kao suvlasnik 3. lipnja 1996. godine pod posl. br. Z- …, a radi se o arbitražnoj odluci temeljem koje je tuženik pravo suvlasništva stekao originarnim stjecanjem, a ne derivativnim kojim bi izvodio svoje pravo vlasništva iz prava vlasništva prednika, da je prethodno ovaj suvlasnički dio u zemljišnim knjigama bio označen kao Općenarodna imovina i prethodno nije bila upisana R. H. kao suvlasnik pa se rok dosjelosti ne proteže na tuženika kao pravnog sljednika R. H., već je prekinut originarnim stjecanjem prava vlasništva tuženika s obzirom na odredbu čl. 114. st. 1. ZV-a kojom je propisano: "Vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona" te čl. 126. – 127. ZV-a kojom je propisano: "Odlukom suda ili drugog tijela stječe se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Tko stekne pravo vlasništva nekretnine odlukom suda ili drugog tijela, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda ili drugog tijela ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugog tijela nije bilo upisano", a kako je rok dosjelosti potreban za stjecanje prava vlasništva nekretnina od jedinica lokalne samouprave 40 godina počevši od 8. listopada 1991. godine, odnosno od dana originarnog stjecanja prava vlasništva u ovom slučaju, a to je od 3. lipnja 1996. godine, očito je da tužitelj nije ispunio potreban rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

4.              Tužitelj je tijekom postupka ustrajao na svim svojim navodima iz tužbe te predložio da se radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva dosjelošću i na ovom suvlasničkom dijelu nekretnine tuženika sasluša on kao stranka i svjedok M. J. te da se pročita priležeća dokumentacija u spisu koje prijedloge je sud prihvatio upravo da bi utvrdio sve potrebne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

5.              Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu (list spisa 6, 14) utvrđeno je da je na predmetnoj nekretnini tužitelj upisan kao suvlasnik u … dijela, a tuženik u … dijela, dok je uvidom u Ugovor o darovanju (list spisa 4) od 5. listopada 2021. godine utvrđeno da je suvlasnički dio od … predmetnih nekretnina tužitelju darivala Z. M., njegova majka, a uvidom u rješenje Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižni odjel posl. br. Z- … od 4. listopada 2021. godine utvrđeno je da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika J. G. iz V. posl. br. O-2508/2021-4 od 30. rujna 2021. godine uknjiženo pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu pok. M. B. od … dijela u korist Z. M. iz L.

 

6.              Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine utvrđeno je da je tuženik upisan kao suvlasnik u … dijela na predmetnoj nekretnini temeljem Odluke Komisije za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 7. prosinca 1995. godine te je pod posl. br. Z- … od 3. lipnja 1996. godine na ovom suvlasničkom dijelu upisan kao vlasnik G. Đ., a prethodno je na ovom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine temeljem pravomoćnog rješenja O. Đ. od 3. rujna 1964. godine pod posl. br. Z- … na suvlasničkom dijelu K. J. iz S. Đ. kao vlasnik označeno Društveno vlasništvo.

 

7.              Tužitelj saslušan kao stranka je potvrdio svoje navode iz tužbe da je sporna nekretnina u naravi stara kuća u kojoj nitko ne živi, da mu je istu temeljem Ugovora o darovanju darovala njegova majka Z. M. u suvlasničkom dijelu od … dijela, da on i njegova majka nisu tu nekretninu uživali u smislu da su u njoj stanovali, međutim njegova pokojna prabaka je na toj nekretnini imala vrt koji je uživala i obrađivala i to cijelu ovu nekretninu jer je jedino ona živjela u S. Đ. i uživala ju je više od 50 godina.

 

8.              Svjedok M. J. je iskazao da dobro zna o kojoj se nekretnini ovdje radi, da je to oranica sa starom kućom, a zna o toj zemlji jer ju obrađuje unazad tri godine i to po nalogu njegove strine A. J., a tužiteljeve prabake koja je prije toga uživala ovu zemlju te da njega u obrađivanju ove zemlje nitko nije smetao, a nema saznanja ni da bi u posjedu iste netko smetao vlasnicu A. J., s tim da on ističe da je on ovu nekretninu u cijelosti obrađivao po nalogu A. J. i ne smatra se vlasnikom iste.

 

9.              Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

10.              Dakle, u ovom postupku je sporno da li je tužitelj u kvalificiranom ili samo u poštenom posjedu cijele nekretnine, odnosno da li su ispunjeni uvjeti za priznanje prava vlasništva i na suvlasničkom dijelu tuženika dosjelošću.

 

11.              Iz provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužitelja u … dijela i tuženika u … dijela, da je tuženik temeljem Odluke Komisije za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 7. prosinca 1995. godine uknjižen kao suvlasnik na … dijela predmetnih nekretnina koje su prethodno bile upisane kao Društveno vlasništvo i da je tuženik u zemljišnim knjigama od 3. lipnja 1996. godine i upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine.

 

12.              Za pravilnu i zakonitu odluku o ovoj pravnoj stvari odlučna je odredba čl. 159. st. 3. i 4. u svezi sa čl. 160. ZV-a, odnosno ključna je činjenica u kakvom se posjedu sporne nekretnine nalazi tužitelj.

 

13.              Naime, odredbom čl. 18. st. 1., 2. i 3. ZV-a je propisano da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed), da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zloupotrebom povjerenja, te da je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

 

14.              Po mišljenju ovog suda, posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika nije kvalificiran jer nije zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi potrebnoj za stjecanje prava vlasništva s obzirom da ni prednici tužitelja nisu mogli steći kupnjom pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u ovom suvlasničkom dijelu jer se ista vodila prethodno u zemljišnim knjigama kao Društveno vlasništvo, no smatra da je posjed tužitelja pošten jer njegovi prednici posebno baka i prabaka te njegova majka koja je vlasništvo predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem nisu mogli znati s obzirom na sve okolnosti u to vrijeme da im ne pripada pravo na posjed jer je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka utvrđeno da je prabaka tužitelja A. J. bila upisana kao suvlasnica na predmetnoj nekretnini iza pokojnog J. M. iz S. Đ.

 

15.              Međutim, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću bitno je da učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu (ipso iure) u trenutku kada se ispune pretpostavke određene zakonom, sukladno odredbi čl. 129. st. 1. ZV-a te se dosjelošću činjenično stanje pretvara u pravno stanje, a neposredni posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik.

 

16.              Odredbom čl. 159. st. 4. ZV-a samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će se dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. ovog članka, odnosno 20 godina u slučaju kvalificiranog posjeda i 40 godina u slučaju poštenog posjeda.

 

17.              Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu treba ocjenjivati sukladno odredbama čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, koji su branili stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, a koje su odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 od 8. listopada 1991. godine) stavljen izvan snage.

 

18.              Čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije tog dana, ali je ta odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda od 17. studenog 1999. godine ("Narodne novine" broj: 137/99 od 4. prosinca 1999. godine), međutim u odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi treba uzeti u obzir da je i Europski sud za ljudskih prava u više svojih presuda glede spornog pitanja da li treba u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. godine u slučaju kada i prije toga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika (presude Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10) zauzeo pravno shvaćanje koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se pravo vlasništva može priznati u slučaju da je vrijeme dosjelosti proteklo u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bio na snazi (a to je prosinac 1999. godine), a kako je ista nekretnina 24. rujna 1964. godine upisana kao Društveno vlasništvo, a prethodno je bilo upisano vlasništvo K. J. od kojeg prednici tužitelja nisu stekli vlasništvo to znači da od 24. rujna 1964. godine nije protekao rok od 40 godina do vremena kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi, a nije protekao ni rok od 40 godina od 8. listopada 1991. godine pa do podnošenja tužbe, dana 5. siječnja 2022. godine i stoga sud smatra da tužitelj nije stekao pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine dosjelošću pa ga je stoga s tužbenim zahtjevom u cijelosti odbio jer nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 159. st. 4. u svezi s st. 2. i 3. ZV-a.

 

19.              Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu to mu je tužitelj dužan naknaditi troškove nastale vođenjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 3.046,90 kn, a koji trošak se sastoji od troška sastava pisanog podneska od 8. srpnja 2022. godine temeljem Tbr. 8. toč. 3. OT u iznosu od 187,50 kn, troška dva pisana, obrazložena podneska u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn i troška zastupanja na ročištu 24. studenog 2022. godine u iznosu od 750,00 kn, odnosno ukupno 2.437,50 kn, što s pripadajućim PDV-om iznosi 3.046,90 kn / 404,39 eur, dok o trošku sudske pristojbe na odgovor na tužbu sud nije odlučivao jer taj trošak dospijeva po pravomoćnosti presude ovisno o uspjehu u sporu, dok je odbio trošak za zastupanje punomoćnika tuženika na raspravi dana 8. ožujka 2022. godine jer na tom ročištu nije zastupao tuženika, stoga je udovoljio zahtjevu tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.046,90 kn, kako je i presuđeno kao pod točkom II izreke ove presude.

 

20.              Sukladno obrazloženom, presuđeno je kao u izreci.

 

U Đakovu, 12. prosinca 2022. godine

 

 

Sutkinja

Ljerka Ljulj, v.r.

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku