Poslovni broj: 62 P-528/2021-33

 

 

 

 

Poslovni broj: 62 P-528/2021-33

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja F.K. iz L., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku M.B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R.A d.d. iz Z., …, OIB .., zastupane po punomoćniku M.K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. studenog 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika T.P. u odvjetničkom uredu M.B., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika I.K. odvjetnika iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 12. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o     j e

 

              I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 7.st.1. Ugovora kreditu br. …, sklopljenog dana 18.03.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.03.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-525/05, u dijelu odredbe koji glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"

 

              II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 8.340,39 kn/1.106,95 eur[1], zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

 

14,80 kn tekućom od 16.02.2009.,

22,77 kn tekućom od 16.03.2009.,

13,14 kn tekućom od 16.01.2010.,

37,72 kn tekućom od 16.02.2010.,

35,97 kn tekućom od 16.03.2010.,

68,43 kn tekućom od 16.04.2010.,

66,18 kn tekućom od 16.05.2010.,

80,35 kn tekućom od 16.06.2010.,

178,01 kn tekućom od 16.07.2010.,

162,17 kn tekućom od 16.08.2010.,

225,36 kn tekućom od 16.09.2010.,

208,50 kn tekućom od 16.10.2010.,

178,99 kn tekućom od 16.11.2010.,

253,06 kn tekućom od 16.12.2010.,

346,69 kn tekućom od 16.01.2011.,

287,17 kn tekućom od 16.02.2011.,

313,60 kn tekućom od 16.03.2011.,

289,18 kn tekućom od 16.04.2011.,

298,41 kn tekućom od 16.05.2011.,

424,32 kn tekućom od 16.06.2011.,

440,68 kn tekućom od 16.07.2011.,

547,48 kn tekućom od 16.08.2011.,

499,66 kn tekućom od 16.09.2011.,

446,62 kn tekućom od 16.10.2011.,

445,05 kn tekućom od 16.11.2011.,

445,23 kn tekućom od 16.12.2011.,

477,69 kn tekućom od 16.01.2012.,

506,76 kn tekućom od 16.02.2012.,

514,92 kn tekućom od 16.03.2012.,

511,48 kn tekućom od 16.04.2012.

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

 

              IIl. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog dana 18.03.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.03.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-525/05, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita:"

 

              IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova za obradu kredita isplati iznos od 3.343,08 kn /443,70 eur[2] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.03.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

 

              V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.290,00 kn / 2.162,05 EUR² zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja odnosno 12. prosinca 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

 

              VI. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj …, potvrđen 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-525/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.091,23 CHF po srednjem tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja kredita.  Citiranim ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakom mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 283,94 CHF. Redovna kamatna stopa se s početnih 3,55 % godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Nadalje, temeljem čl. 3. predmetnog ugovora tuženik je od tužitelja prilikom prvog korištenja kredita jednokratno naplatio ulaznu naknadu za bradu kredita u visini od 3,30% iznosa odobrenog kredita, bez da je s tužiteljem posebno pregovarao o načinu određivanja navedene ulazne naknade, odnosno bez da je tužitelju na jasan i nedvojben način predočio parametre koji utječu na visinu iste. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

 

2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u izreci citirane presude povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

3. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje ulazne naknade i valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana 10. travnja 2007. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 18.000,00 kn.

 

4. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.  kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.,  to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

 

5. Prema čl.1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno st.3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala." Prema čl.1115. istog Zakona propisano je: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

6. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."      

 

7. Prema čl.6. st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a kako tuženik isto odbija, tužitelj je predložio da sud donese presudu kako je u izreci naznačeno i obveže tuženika na naknadu troška postupka.

 

8. Tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 2. lipnja 2022. (list 200-202 spisa) na način da traži utvrđenje ništenim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to čl. 7. st.1. "po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…", te čl. 3. koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Ujedno potražuje od tuženika isplatu iznosa od 8.340,39 kn na ime preplate po osnovi razlike u tečaju, kao i iznosa od 3.343,08 kn na ime troškova za obradu kredita, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Sud smatra da tužitelj nije bez svoje krivnje mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem za isto, tako da je ovom presudom sud odlučio o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji glasi kao u izreci ove presude.

 

9. Za napomenuti je da je punomoćnik tužitelja na glavnoj raspravi od 4. studenog 2022. ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je isti specificiran podneskom od 2. lipnja 2022. te je sukladno Zakonu o uvođenju Eura u RH kao službene valute, isti osim u kunama, iskazao i u Eurima, tako da u točci II. potražuje iznos od 8.340,39 kn, tj. 1.106,95 Eur, a iz točke IV specificiranog tužbenog  zahtjeva iznos od 3.343,08 kn u protuvrijednosti od 443,70 Eur.

 

10. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (list 30-34 spisa) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je povodom istog prigovora sud donio rješenje 16. srpnja 2021. broj P-528/2021-8 (list 103-106 spisa), kojim je odbio kao neosnovan navedeni prigovor. Povodom žalbe tuženika protiv citiranog rješenja Županijski sud u Rijeci je rješenjem od 26. listopada 2021. broj Gž-1941/2021-2 odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

11. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

 

12. Vezano za navode tužbe prema kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev na presudama Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik smatra da isto nije osnovano, iz razloga što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog zahtjeva o kreditu nepoštene.

12.1. Nadalje, tuženik smatra da sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, jer u protivnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Prema stavu tuženika, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu su jasne, uočljive i razumljive. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF,  a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

12.2. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je isti mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, što znači da je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranima ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te osporava tužitelju svojstvo potrošača.

12.3. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni trošak postupka.

 

13. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj se protivio tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti te predložio da sud isti odbije kao neosnovan, te se tijekom postupka ponovno poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 (Presuda CHF) i Pž-7129/13 (presuda kamata) te se poziva na odredbu čl. 502. c ZPP-a..

13.1. Nadalje, tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja ističe da ovaj prigovor nije osnovan. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/2017-2, iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegovog potraživanja.

13.2. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, tužitelj isti osporava u cijelosti. Upravo iz sklopljenog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita u svojstvu potrošača sklopio predmetni ugovor s tuženikom, budući da predmetni ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF kao i svi ostali potrošački ugovori o kreditu tuženika pa se i na ovaj postupak protežu utvrđenja iz ranije citiranih pravomoćnih presuda u predmetu "Franak".

 

              14. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: saslušao tužitelja i svjedokinju V.M.P. (koju je tuženik predložio umjesto svjedoka I.O. zbog trajne hospitalizacije), pročitao Ugovor o kreditu zaključen između stranaka na listu 6-12 spisa, izvršio uvid u otplatni plan na listu 13-15 te prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.ožujka 2005. do 28.travnja 2021. na listu 16-20 spisa, u otplatni plan na listu 21-25 spisa, pročitao odgovor tuženika na tužbu na listu 30-34, pročitao dokumentaciju priloženu u odgovor na listu 35-42 spisa (zahtjev za kredit, ugovor o kreditu i dr.), pročitao podnesak tužitelja od 10.lipnja 2021. na listu 43-46 spisa, podnesak tuženika od 23.lipnja 2021. na listu 47-58 spisa, izvršio uvid u priloge na listu 59-66 spisa, pročitao  podnesak tuženika od 27.lipnja 2021. na listu 67-70 i izvršio uvid u priloge, odnosno sudsku praksu na listu 71-88, pročitao podnesak tuženika od 7.srpnja 2021. na listu 89-94 spisa i izvršio uvid u priloge, odnosno sudsku praksu na listu 95-192, pročitao rješenje ovog suda od 16.srpnja 2021. kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov 'prigovor mjesne nenadležnosti na listu 103-106 spisa, žalbu tuženika protiv tog rješenja na listu 108-112 te izvršio uvid u priloge, odnosno sudsku praksu na listu 113-154, pročitao rješenje ŽS u Rijeci od 26.listopada 2021. br. Gž-1941/2021-2 kojim je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje ovog suda od 16.srpnja 2021. (list 159-161 spisa), podnesak tuženika na l.172, zapisnik od 21.ožujka 2021. na l.173-175, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka F. LB d.o.o. za usluge B. na l. 183-193 spisa, dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na listu 195, podnesak tužitelja od 2.lipnja 2022. kojim uređuje tužbeni zahtjev na l. 200-202, podnesak tuženika od 7.lipnja 2022. na l. 203-207 i izvršio uvid u priloge na l.208-2016, te pročitao očitovanje vještaka na podnesak tuženika na l.217.

 

15. Na pripremnom ročištu od 13. prosinca 2021. sud je odbio  dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka L.P. (javni bilježnik) kao nepotreban i odugovlačeći, jer je nelogično i neživotno da bi se ista sjećala svih okolnosti bitnih za sklapanje ugovora o kreditu, a imajuću u vidu protek vremena od sklapanja istog (18.03.2005.).

 

              16. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

 

-da su tužitelj i tuženik 18. ožujka 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj …, koji je potvrđen istog dana po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-525/2005, a prema kojem je tuženik - kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.091,23 CHF po srednjem tečaju kreditora  - tuženika na dan korištenja kredita;

-da je predmetni kredit odobren tužitelju za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 3,55% godišnje te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutu CHF;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da je u čl. 3. ugovora ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti;

-da kredit nije konvertiran.

 

17. Među strankama je sporno je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, kao i da li se na konkretan slučaj mogu primijeniti utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača na koje se tužitelj poziva, odnosno među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. 

 

18. Ove sporne činjenice utvrđivane su naprijed navedenim, izvedenim dokazima.

 

19. Prema iskazu tužitelja proizlazi da je 2005.godine trebao kupiti automobil, a budući da nije imao dovoljno novca podigao je kredit kod tuženika. U to vrijeme tužitelj je imao troje djece, od kojih je dvoje bilo na fakultetu pa im je automobil bio potreban za obiteljske, odnosno privatne svrhe. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, jer je ugovor već bio gotov te ga ništa u banci nisu upozoravali ni pojašnjavali mu o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti u švicarskih francima niti o ulaznoj naknadi koja je iznosila 3,30% od iznosa kredita. Sama riječ promjenjiva mu je bila razumljiva u smislu da je moguće da će se kamata mijenjati, ali nije mogao ni približno pretpostaviti kako će se to drastično odraziti na njegov kredit. Nije znao ništa o tome koji parametri utječu na promjenu kamatne stope niti ga je djelatnik banke upozorio da HNB ne štiti tečaj u švicarcima kao što to čini za euro. Misli da mu je početna rata bila negdje oko 1.300,00 kn, a na kraju je prešla čak 2.000,000 kn. Kredit su otplatiti na vrijeme, ali im je bilo jako teško. U auto kući su im ponudili kredit upravo kod tuženika te su rekli da je to najpovoljniji, a kamatna stopa je bila oko 3,55% godišnje. U banci mu nije ponuđen nikakav drugi kredit, već samo ovaj koji je zaključio. Prije sklapanja ovog ugovora  nije se raspitivao u drugim bankama o eventualnim drugim kreditima. Ponuđena kamatna stopa kod tuženika je bila povoljna, jer je bila oko 3,5%, a za što je smatrao da može otplaćivati. Na upit tužitelj je izjavio da je razumio odredbe ugovora vezano za visinu kredita, rok otplate i za početnu kamatnu stopu, ali nije mogao ni približno pretpostaviti kako će to drastično u budućnosti povećati ratu kredita.

Na iskaz tužitelja nije bilo primjedbi te ga i sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan dokaz, jer je iskazivao uvjerljivo, iskreno i sukladno dokumentaciji u spisu.

 

20. Svjedokinja V.M.P. iskazivala je da se zbog proteka vremena ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu, a vezano za uzlaznu naknadu nije joj poznato da li se s klijentima pregovaralo o ulaznoj naknadi. Krediti u švicarcima su bili najpovoljniji u vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o kreditu, a svjedokinja je zaposlena kod tuženika od 2004.godine. U banci  su imali već unaprijed pripremljene obrasce ugovora o kreditu u kojima su se samo mijenjali podaci o klijentu, iznosu, roku otplate, namjeni i slično. Nakon što je svjedokinji predočen predmetni ugovor o kreditu na listu 35-38 spisa, svjedokinja je izjavila da u konkretnom kreditu nije bilo omogućeno klijentu da može zamijeniti valutu u kojoj podiže kredit, već da je to omogućeno klijentima tek od 2011.godine kod ugovora o kreditu za kupnju vozila, a kod stambenih kredita od 2008. godine.

 

21. Budući da se svjedokinja V.M.P. ne može sjetiti konkretnog ugovora o kreditu niti okolnosti sklapanja istoga, sud njezin iskaz nije posebno niti cijenio.

 

22.  Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je isti konačno uređen podneskom od 2. lipnja 2022. i na glavnoj raspravi od 4.studenog 2022.,  a koji glasi kao u izreci ove presude, u cijelosti osnovan.

 

23. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

              24. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita od 3,30 % iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a glede ništetnosti valutne klauzule u CHF i iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.              Naime, u konkretnom slučaju se radi u smislu čl. 295. ZOO-a o formularnom (tipskom) ugovoru o kreditu, jer se tuženik poziva na  opće uvjete ugovora, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Budući da se o odredbama akata kreditora, odnosno tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to znači da se nije moglo pregovarati o spornim odredbama predmetnog ugovora. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30 % iznosa kredita (čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu) po stavu suda očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              25. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, sud je stava da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

              25.1. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.  U dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu presuda istog suda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 07. svibnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba za isplatu preplaćenih iznosa zbog većeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim u tom dijelu.

25.2. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

25.3. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25.4. Pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa kako je u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade za trošak obrade kredita 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita sud odlučio tek ovom presudom (nije bila predmetom koletivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača), očito je da zastara nije nastupila ni za taj dio tužbenog zahtjeva,

 

              26. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, sud je na prijedlog tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja te iz njegovog iskaza  proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila, jer mu je automobil trebao isključivo u privatne svrhe (imao troje djece, od kojih su dva bila studenti). Tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt u to vrijeme niti se bavio kakvom profesionalnom djelatnošću, već je kao fizička osoba kupio taj automobil za potrebe obitelji. Saslušanjem tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da nije osnovan tuženikov prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača, kao što nije osnovan prigovor koje tuženik, opreza radi, ističe glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije tuženika. Ovo stoga što je predmetni ugovor o kreditu zaključio upravo tužitelj kao korisnik kredita (u privatne svrhe za kupnju automobila), kao slabija strana s tuženom bankom (trgovcem) te je vršio  otplatu kredita upravo tuženiku. Iz samog ugovora je razvidno da je zaključen s tužiteljem kao fizičkom osobom. Tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt, a automobil financiran sredstvima kredita kupio je za potrebe obitelji, u privatne svrhe. Sud je, dakle, utvrdio da je tužitelj kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

             

27. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju naznačenom u toj presudi kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

 

28. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.

 

29. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

30. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli i jednokratnog naknadi za troškove obrade kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.  

 

31. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.  Člankom 87. istog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

32. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene. 

 

33. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

34. Naime, o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku. 

 

              35. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L.B. koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Zadatak vještaka je bio, vezano uz Ugovor o kreditu broj: … od 18. ožujka 2005., a prema dokumentaciji priloženoj u spisu i dokumentaciji koju će po potrebi na poziv vještaka, stranke dostaviti vještaku, utvrditi slijedeće: razliku između iznosa koji bi tužitelj plaćao po tečaju na dan isplate kredita te prema kamatnoj stopi na dan sklapanja ugovora, naspram iznosa koji je stvarno plaćao od dana 15. travnja 2007. pa do kraja otplate kredita. Također je vještaku naloženo da se očituje i o manje plaćenim anuitetima, odnosno o tzv. negativnoj razlici po predmetnom ugovoru o kreditu te da odvojeno prikaže i troškove ulazne naknade po istom kreditu.

 

36. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita, radi povećanja kamatnih stopa, platio više ukupno 764,60 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 3.832,80 HRK.

 

37. Zadatak vještaka je također izračunati preplaćene razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom.

 

38. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 8.340,39 kn.

 

39. Vještak je u dopuni financijsko knjigovodstvenog nalaza izračunao troškove ulazne naknade po predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, kako je kredit odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 21.091,23 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, naknada na ugovoreni iznos kredita je iznosila: 21.091,23 CHF x 3,3 % = 696,01 CHF x 4,803201 (tečaj) = 3.343,08 kn. Dakle, vještak je izračunao da je ugovorena naknada od 3,3 % na ugovoreni iznos kredita od 21.091,23 CHF iznosila 696,01 CHF, što je prema tečaju na dan isplate kredita 23.3.2005. od 4,803201 iznosio 3.343,08 kn.

 

              40. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kako je naprijed navedeno, jer je vještak stručan i nepristran, a nalaz i mišljenje su obrazloženi te nije bilo primjedbi na matematički izračun vještaka. Stoga iz razloga ekonomičnosti postupka nije proveden dokaz saslušanjem vještaka, već je prihvaćen njegov pisani nalaz i mišljenje, kao i dopuna istog.

 

              41. Kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sud je usvojio u cijelosti ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zbog preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike u iznosu od ukupno 8.340,39 kn/ 1.106,95 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude, kao i iznos od ukupno 3.343,08 / 443,70 eur na ime plaćenih troškova za obradu kredita, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2005. do isplate, pobliže naznačeno u izreci ove presude. 

 

              42. U konkretnom slučaju je tužitelj tijekom postupka naveo da će tužbeni zahtjev točno specificirati nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer isti, kao laik to ne može učiniti bez stručnih financijsko-knjigovodstvenih znanja te je u tužbi samo okvirno postavljen tužbeni zahtjev zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Dakle, tužitelj je, po mišljenju suda, bez svoje krivnje, mogao specificirati tužbeni zahtjev i određeno ga postaviti  upravo nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog  vještačenja. 

 

              43. Pored povrata preplaćenih iznosa tužitelju je na svaki pojedini preplaćeni iznos dosuđena i pripadajuća zatezna kamata  primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.  Naime, tužitelju, po stavu suda, pripada zatezna kamata od dana kada je plaćen mjesečni anuitet pa do isplate (za tečajnu razliku), odnosno od dana plaćanja jednokratne naknade za trošak obrade kredita, jer je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete i platio trošak obrade kredita.

 

44. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

45. Budući da je sud u cijelosti usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate,  (kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i prijevremenoj naknadi za trošak obrade kredita), o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              46. Tužitelju potražuje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (troškovnik na listu 225) , kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 10. lipnja 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 27. lipnja 2021.  u iznosu od 1.500,00 kn, zastupanje na ročištu od 3. prosinca 2021. u iznosu od 1.500,00 kn i od 8. veljače 2022. u iznosu od 1.500,00 kn te na ročištu od 21. ožujka 2021. u iznosu od 1.500,00 kn, sastav podneska od 29. ožujka 2021. u iznosu od 375,00 kn, sastav podneska od 1. lipnja 2022.  (zaprimljen 2. lipnja 2022.) u iznosu od 1.500,00 kn, zastupanje na raspravi od 4. studenog 2022. u iznosu od 1.500,00 kn, pristup ročištu za donošenje i objavu presude u iznosu od 750,00 kn, odnosno ukupno 13.125,00 kn uz pripadajući PDV 25% na naprijed navedene troškove u iznosu od ukupno 3.281,25 kn, te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 530,00 kn i na presudu u iznosu od 400,00 kn.

 

47. Sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak za sastav podneska od 27. lipnja 2021. u iznosu od 1.500,00 kn (uz pripadajući PDV 25 %), jer ovaj trošak nije bio nužan za vođenje parnice obzirom da se u tom podnesku u bitnom ponavljaju navodi iz podneska od 10.lipnja 2021.i tužbe. Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 29. ožujka 2022., jer  je uz taj podnesak punomoćnik tužitelja samo dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje pa se ne radi o nužnom trošku, obzirom da je mogao dostaviti dokaz o uplati i bez tog podneska. Pored toga, tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 530,00 kn, jer je tužitelj izvršio uplatu sudske pristojbe 7. svibnja 2021., odnosno, istoga dana kada je tužba podnesena sudu pa je platio polovicu te pristojbe u iznosu od 265,00 kn, stoga mu pripada samo iznos od 265,00 kn na ime sudske pristojbe na tužbu.

 

48. Vezano za trošak tužitelja koji se odnosi za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude u iznosu od 750,00 kn, uz pripadajući PDV od 25 %, sud nije o istom odlučio ovom presudom, jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja presude bilo neizvjesno da li će tužitelju nastati taj trošak, već će sud o tom trošku odlučiti tek nakon ročišta za objavu presude posebnim rješenjem, ukoliko tužitelju taj trošak nastane, odnosno ako punomoćnik tužitelja pristupi na ročište za objavu presude.

 

49. Dakle, tužitelju je priznat sveukupan nužan trošak postupka u iznosu od 16.290,00 kn / 2.162,05 EUR.

 

50. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

 

U Valpovu 12. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                         Sutkinja:

 

                                                                                       Tatjana Varžić

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćniku tužitelja,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.