1              Poslovni broj: I Kž-396/2022-4

Poslovni broj: I Kž-396/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Marijana Bitange članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. S. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog N. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. srpnja 2022. broj K-6/2020-63, u sjednici održanoj 9. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi N. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te je na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. do 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi N. S. je obvezan podmiriti troškove postupka, i to prometnog vještačenja, toksikološkog vještačenja, obdukcije i medicinskog vještačenja, te tumača, nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenih, a čiji će iznos biti određen posebnim rješenjem po dostavljenom troškovniku, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, odnosno rješenja pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženi N. S.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u trajanju duljem od izrečene.

 

2.2. Optuženi N. S. žali se po braniteljici Z. G., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka i predlaže da se "prvostupanjska presuda ukine i preinači u korist optuženika, odnosno ista vrati na ponovni postupak".

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Optuženik navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da nema razloga za oblik krivnje s kojim je postupao, pri čemu nalazi da subjektivni element terećenog djela, koji se odnosi na zabranjenu posljedicu, odnosno na ugrožavanje sigurnosti prometa u pobijanoj presudi nije na dovoljno jasan, precizan i na određen način obrazložen, te da su razlozi koji su u tom pogledu dani potpuno nejasni. Uz to drži da iz činjeničnog opisa inkriminacije ne proizlaze subjektivni elementi kaznenog djela iz članka 272. stavka 1., 3. i 4. KZ/11., kao ni objektivni elementi tog djela. Proturječnost razloga presude nalazi u tome što se u točki 19. obrazloženja pobijane presude navodi da je u odnosu na posljedicu koja je nastupila, tj. osobito teške tjelesne ozljede dvoje putnika i smrtnu posljedicu dvoje putnika optuženik postupao s nehajem, iako je u presudi navedeno da se kažnjava na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. Uz to napominje da se iz obrazloženja ne može zaključiti je li prilikom donošenja odluke o kazni sud uzeo u obzir da je člankom 30. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenog u Narodnim novinama broj 118/18. izmijenjena odredba članka 227. stavak 4. KZ/11. na način da je za to kazneno djelo propisana gornja granica kazne zatvora od petnaest godina, dok je ranije ta granica iznosila dvanaest godina. Pritom naglašava i da nije objašnjen pravni kontinuitet koji je zakon primijenjen na optuženika.

 

6.1. Međutim, naznačeni vidovi bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nisu ostvareni. Prije svega, u činjeničnom opisu inkriminacije sadržanom u izreci pobijane presude jasno je naznačeno da je optuženi N. S. "protivno odredbi članka 53. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15., dalje: ZOSPC), pristajući da takvom vožnjom ugrozi sudionike u prometu, kretao se brzinom od 92 km/h iako je brzina kretanja na tom dijelu kolnika prometnim znakom ograničena na 50 km/h", čime je jasno definiran oblik krivnje, odnosno neizravna namjera koja obuhvaća optuženikovu svijest da krši točno određeni propis ZOSPC-a, kao i voljni element, odnosno pristajanje na posljedicu – ugrožavanje sudionika u prometu, a definiran je način na koji je optuženik svojom vožnjom to činio. Nadalje, optuženik pogrešno smatra da je nastup posljedica koje je izazvao takvom vožnjom, odnosno smrt dviju osoba i osobito teške tjelesne ozljede dviju osoba trebao biti obuhvaćen namjerom. Naime, u konkretnom slučaju radi se o tzv. kaznenim djelima kvalificiranim težom posljedicom, kod kojih je teža posljedica obuhvaćena tek nehajem počinitelja. U protivnom bi se radilo o drugom kaznenom djelu (odnosno ubojstvu ili nanošenju osobito teške tjelesne ozljede). Upravo zbog toga podrazumijeva se da je oblik krivnje u odnosu na kvalifikatorni element - izazivanje teže posljedice nehaj, pa ga i nije potrebno činjenično definirati.

 

6.2. Dosljedno svemu iznesenom u točki 6.1. prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude u točki 19. iznio jasne i konzistentne razloge za utvrđeni oblik krivnje optuženika, pri čemu se pozvao na objektivne okolnosti koje opravdavaju zaključak o neizravnoj namjeri optuženika koji je bio svjestan da načinom vožnje ugrožava sudionike u prometu i na to je pristao, a što se tiče posljedice, odnosno smrti dviju osoba i osobito teške tjelesne ozljede sud je ispravno stao na stanovište da je ona obuhvaćena nehajem optuženika, temeljeći ga također na okolnostima koje je identificirao i nabrojao. Stoga nema govora o tome kako su razlozi presude proturječni, odnosno nejasni ili da ih nema, a druga je stvar što ih optuženik ne prihvaća, no time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka, nego se ovdje radi o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica.

 

6.3. Konačno, netočno je da se iz pobijane presude ne vidi koji je Kazneni zakon (s obzirom na brojne izmjene koje su uslijedile nakon objave tog zakona u "Narodnim novinama" broj 125/11.) na optuženika primijenjen. Naime, u izreci presude jasno je navedeno, nabrajanjem brojeva "Narodnih novina", da je sud prvog stupnja na optuženika primijenio tekst Kaznenog zakona kakav je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, odnosno 23. lipnja 2017., a što je u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. KZ/11. Dakle, neprihvatljive su insinuacije optuženika da nije jasno je li sud prvog stupnja uzeo u obzir Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljen u "Narodnim novinama" broj 118/18., a kojim je posebni zakonski maksimum za kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. KZ/11. podignut sa dvanaest na petnaest godina. Nadalje, budući da se tekst zakonskog opisa kaznenog djela iz članka 227. KZ/11. niti jednom od izmjena kaznenog zakona nije mijenjao, nego su se jedino izmijenile odredbe o posebnom zakonskom maksimumu, nije ni bilo potrebe da sud prvog stupnja posebno obrazlaže postojanje pravnog kontinuiteta, jer on, s obzirom na izneseno, nije upitan.

 

6.4. Povodom podnesenih žalbi, a postupajući u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08., drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Optuženik naznačuje i da se žali zbog povrede kaznenog zakona, no ne precizira u čemu bi se ta povreda sastojala. Doduše, iz argumenata kojima nastoji potkrijepiti tvrdnju o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je izreka presude nejasna zbog toga što iz činjeničnog opisa djela ne proizlaze subjektivni ni objektivni elementi kaznenog djela iz članka 227. stavka 1., 3. i 4. KZ/11., dade se zaključiti da optuženik time cilja i na povredu kaznenog zakona, sugerirajući da činjenični opis ne sadrži konstitutivne elemente kaznenog djela, no ta se teza, respektirajući sve što je navedeno u ovoj odluci pod točkom 6.1., ne može prihvatiti. Ispitivanjem, pak, pobijane odluke po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Optuženik, iako uvodno navodi da se žali i zbog pogrešno i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u suštini najvećim dijelom žalbenih navoda nastoji osporiti ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja i to upravo oblika krivnje, sugerirajući da je njegovo postupanje trebalo označiti kao nehajno, što potkrjepljuje konstatacijom da se radilo o ravnom dijelu ceste, na kojem je dobra preglednost, pozivajući se i na mišljenje prometnog vještaka da bi "okrivljenik nezgodu izbjegao pri brzini ne većoj od 75 km/h, pa tako i pri brzini ograničenja od 50 km/h". Dodao je da je prometni vještak ustvrdio da bi optuženik mogao izbjeći nalet na vozilo da je pravovremeno počeo kočiti, tj. 0,6 sekundi prije nego što je to doista učinio. To po ocjeni optuženiku ukazuje da je on bio u vrlo malom zakašnjenju, odnosno da unatoč povredi propisa brzina kretanja nije bila uzrok nastanka prometne nesreće, kao i da se ne radi o grubom kršenju prometnih propisa koji bi upućivali na postupanje optuženika s neizravnom namjerom.

 

8.1. Međutim, prvostupanjski sud proveo je sve raspoložive dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

8.2. U kaznenom postupku provedena su dva prometna vještačenja, prvo po vještaku A. R., a drugo po Z. za prometno-tehnička vještačenja po vještaku T. P., nakon čega su se vještaci usuglasili u pogledu zaključaka. Prema takvom usuglašenom mišljenju, optuženik je upravljao teretim vozilom P. B. krećući se brzinom od najmanje 92 km/h, kada je intenzivnim kočenjem reagirao na mjestu udaljenom 54,2 m prije mjesta sudara, odnosno 2,35 sekundi prije sudara. Zaustavni put za Peugeot Boxer pri brzini od 92 km/h iznosi 78,9 m. Iz tih parametara vještaci su zaključili da bi do izbjegavanja sudara došlo pri svim brzinama ne većim od oko 73,6 km/h, dakle i pri propisanoj brzini na mjestu nesreće od 50 km/h. S obzirom na to da su se dva prometna vještačenja usuglasila u pogledu zaključaka i mišljenja, te da su za to iznijela jasne i razumljive razloge, te stručna razjašnjenja, opravdano je prvostupanjski sud ista prihvatio. Iz tih vještačenja jasno proizlazi da je upravo brzina kretanja optuženika u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom. Optuženikovo inzistiranje na navodu vještaka A. R. da bi i brzinom kojom se optuženik kretao izbjegao nalet na vozilo da je pravovremeno počeo kočiti, odnosno 0,6 sekundi prije nego što je to doista učinio, ni na koji način ne dovodi u pitanje uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene brzine kretanja optuženikovog vozila i nastale prometne nesreće. Naime, vrijeme optuženikove reakcije neraskidivo je povezano upravo sa brzinom kretanja njegovog vozila, zbog čega je propitivanje vremena reakcije u domeni nagađanja.

 

8.3. Vožnja kroz naseljeno mjesto brzinom od 92 km/h, gotovo dvostruko većom od propisanog ograničenja brzine od 50 km/h, koja se odvijala u ljetnim mjesecima kada se uobičajeno očekuje veći promet s obzirom na početak turističke sezone, a respektirajući i da se sve odigrava oko 11 sati ujutro kada je svugdje promet gušći i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upućuje na neizravnu namjeru optuženika, koji je u vrijeme događaja bio star 26 godina, pa se ne radi o mladom i neiskusnom vozaču. Uz to, bio je svjestan da vozi teretno vozilo, čija je težina veća zbog čega eventualni sraz s drugim vozilom može biti opasniji i prouzročiti teže posljedice, što se u konkretnom slučaju i dogodilo.

 

8.4. Iz iznesenih razloga nije prihvaćena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke. Državni odvjetnik smatra da sud prvog stupnja nije dovoljno cijenio utvrđene otegotne okolnosti, odnosno katastrofalne razmjere i tragične posljedice predmetne prometne nesreće, koja je doslovno razorila čitavu jednu obitelj, detaljno navodeći da je prouzročena smrt dviju osoba (majke i sina), da je otac S. K. smješten u obiteljski dom gdje se nalazi pod 24 satnim nadzorom, dok je kćer L. K., u vrijeme nesreće u dobi od 8 godina, u potpunosti prikovana za invalidska kolica, inkontinentna, narušene sposobnosti micanja rukama i narušenih kognitivnih sposobnosti. Optuženik navodi da je od prometne nesreće proteklo 5 godina, da on u međuvremenu nije dolazio u sukob sa zakonom, da je pokazao kritičnost prema sebi i da ga je pogodila tragedija. Naglasio je i da se kod njega razvila stresna i depresivna simptomatika, zbog čega je u više navrata tražio pomoć psihijatra.

 

9.1. Ovaj drugostupanjski sud razmotrio je po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u svjetlu ovako suprotstavljenih stajališta stranaka, te utvrdio da je kazna zatvora u trajanju od osam godina adekvatna svim ispravno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Naime, sud prvog stupnja pravilno je otegotnim cijenio teške posljedice ovog kaznenog djela, kojim je doista uništena čitava obitelj, budući da su u prometnoj nesreći smrtno stradale dvije osobe od kojih je jedno dijete, a druge dvije, od kojih je i ovdje jedno dijete staro u to vrijeme tek osam godina, su zadobile osobito teške tjelesne ozljede zbog čega su postale doživotni invalidi. Ovako teške posljedice relativiziraju značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, odnosno raniju optuženikovu neosuđivanost i podatak da nakon toga nije dolazio u sukob sa zakonom, te protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Što se pak tiče životne dobi optuženika, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da se ona može cijeniti kao olakotna, jer 26 godina života podrazumijeva zrelost i adekvatno iskustvo. Stoga je kazna zatvora u trajanju od osam godina, respektirajući zakonom propisani raspon kazne za to djelo u vrijeme počinjenja (od tri do dvanaest godina), adekvatna težini počinjenog djela i svim utvrđenim okolnostima, te je primjerena za postizanje svrhe kažnjavanja.

 

10. Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da je protiv njega pokrenut osobni stečaj, o čemu je dostavio fotokopiju odluke Okružnog suda u Novom mestu, a da je o tome odlučeno nakon objave prvostupanjske presude, zbog čega nalazi da nije u mogućnosti podmiriti troškove kaznenog postupka. Međutim, s obzirom da je optuženik zaposlen, to se podatak na koji u žalbi ukazuje ne može tretirati kao osnova za zaključak da nije u stanju podmiriti troškove postupka, pri čemu treba naglasiti da se odluka o troškovima može na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. naknadno izmijeniti utvrde li se takve okolnosti nakon donošenja odluke o troškovima, a što je ovlašten učiniti predsjednik vijeća nakon što okrivljenik dostavi potvrde o imovinskom stanju i prihodima od porezne uprave.

 

11. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 9. prosinca 2022.